Sva cuda svijeta – dio V/2 – USA

Kolovoz 6, 2008

:cerek: Ovaj put ce tu biti tri price.

1. Price o gradovima

Kuda i kamo mi zapravo idemo?

Dallas Fort Worth – tu cemo po obicaju samo projuriti na dva nepuna dana, obaviti dio posla i necemo se zadrzavati. Velik je to i lijep grad, sa sest milijuna zitelja je to cetvtrta po velicini metropoliten oblast u USA, to nije nasa destinacija. Ipak, koga zanima tu ima

Dallas 1

Dallas 2

Dallas 3

nesto vise.

downtown Dallas

Vrijeme tamo smo provodili uglavnom po uredima i sunca ni mjeseca nismo niti vidjeli osim u prolazu, pa i nemam bogznasto pisati. Iz auta u auto, a izmedu liftovi, stolice i mineralna.

Wichita Falls

fallsbg

Kolokvijalno, ovaj grad zovu VRATA TEKSASA, tu je administrativno, obrazovno, industrijsko, poljoprivredno, proizvodno i prometno sjediste okruga, trenutno broji oko 120.000 stanovnika, a kazu da se svake godine migracijama broj stanovnika povecava za oko 5.000. Od Dallasa je udaljen oko dva sata voznje, nalazi se u predivnom ravnicarskom kraju na rijeci i jezeru istog imena – WICHITA.

Grad je nastao na podrucju gdje su nekad obitavali pripadnici indijanskog plemena Wichita – Wee-Chi-Tah, koji su govorili jezikom Komanca i bili ogranak tog plemena. Tuda su prolazila mnoga indijanska plemena, Komanci, Kiowe, Cejeni, pa i Apaci, ali samo su se Wichite zadrzali jer nisu bili nomadske prirode, selili su samo kad su morali i voljeli su zivjeti u selima, gradili su trajne nastambe. Doselili su na to podrucje sa sjevera, preko Red River rijeke, a s prostora danasnje Oklahome i Kansasa. Zivjeli su uglavnom od poljoprivrede i lova, a grad se razvio na podrucju nekadasnja tri sela. Zanimljivo je reci da je socijalno uredenje u plemenima bio matrijarhat, najstarija zena u obitelji je bila vlasnik obiteljske nastambe, a zivjeti u istoj obiteljskoj zajednici s roditeljima je bilo dozvoljeno neudanoj i neozenjenoj djeci i udanim kcerima s njihovim obiteljima. Ipak, vrhovna vlast je bio poglavica sela okruzen vijecem ratnika, s tim sto je postojao i poglavica plemena koji je predstavljao sva sela i koji je bio in charge kad se odlucivalo hoce li se ici u rat. Bitno je napomenuti da povijest biljezi da je pleme Wichita bilo izrazito miroljubiva zajednica, ali su se ipak obucavali za ratne aktivnosti u slucaju potrebe.
Wichite su bili duboko religiozni i duhovnost je bila jedna od vaznijih komponenti u njihovim zivotima. Vjerovali su u postojanje mocnih bozanstava koja odreduju sudbinu ljudi, koja su stvorila zemlju i odgovorna su za plodnost, zdravlje i dug zivot.
Tijekom povijesti su prosli mukotrpnu borbu za opstanak pri najezdi spanjolskih kolonizatora i kasnije ostalih bijelih doseljenika – ali tu mucnu pricu manje vise svi znamo- naposljetku su preseljeni u rezervate u Oklahomi.

clip_image002

Legende o kaubojima i divljem zapadu koje znamo kao stereotipe su tu jos i danas stvarnost. Bodljikava zica, konji, ogromne farme i krda stoke, ogromna polja i sume. Stare rancerske obitelji jos i danas imaju vazan utjecaj na privredu ovog podrucja. Dolaskom zeljeznice krenula je i industrijalizacija, ogromna zemljista su prodavana doseljenicima i podijeljena u male farme. Klima je ovdje vrlo povoljna, dugo toplo razdoblje omogucava dvije zetve, zime su kratke i nisu toliko hladne.

usa1 086

Kao godina nastanka grada se vodi 1882., legenda kaze da je stanoviti gospodin John Scott dobio to zemljiste na pokeru i grad su zapravo utemeljili njegovi nasljednici. Vrlo brzo je dosla i zeljeznica, napravljeni terminali za otpremu zita, sto je uzrokovalo nagli rast. Ljudi su zivjeli uglavnom od poljoprivrede, dok 1910 nije busenjem bunara u potrazi za vodom otkrivena nafta, sto je pokrenulo 1918. Godine eksploziju doseljavanja, ulaganja i razvoja. Wichita Falls je postao Meka za sve vrste biznismena, bankara i ulagaca. Grad je rastao velikom brzinom, cetrdesetih je otvorena ogromna zrakoplovna baza Sheppard Air Force Base koja i danas velikim postotkom sudjeluje u ekonomiji grada. Rijec je o jednoj od najvecih i najvaznijih postrojenja za obuku pilota NATO saveza u USA, u redovnom stalnom program su ljudi iz sedamnaest razlicitih zemalja, povremeno razmjenom i iz drugih. Grad je takoder i sjediste Midwestern State University koji je poznat po medunarodnoj razmjeni studenata, isto kao i neke srednje skole. Ovdje sa istom strascu vole kinesku hranu, astronomiju, rodeo i Sekspira.

usa1 087

Falls – slapovi koji se nalaze u imenu grada su neveliki, ali lijepi i – umjetni. Prave, originalne slapove je odnijela i potpuno opustosila jedna od poplava. O gradu se vodi pomna briga, cist je i lijep, siroke avenije i velebna prometna infrastruktura kvalitetnih prometnica, mnostvo zelenila kud god krenete, dobro odrzavane kuce – cak i one gdje smo se samo provezli na brzinu ( jer su to cetvrti gdje obitavaju onakvi kakve ne biste zeljeli za zeta ) .

usa1 088

Grad koji ima zitelja otprilike poput Osijeka, iako se prostire na puno, puno vecoj povrsini. Mahom svi stanuju u obiteljskim kucama prizemnicama okruzenima uvijek pokosenom urednom tratinom (o cemu cete objasnjenje dobiti u daljnjem tekstu). Oni ne poznaju institut velikih naselja-spavaonica i stanovanja u zgradama – mozda i postoje neke druge, ali jedine zgrade koje sam vidjela tamo su one u poslovnom centru gdje su sluzbe javne uprave i tvrtke, stanovi gdje po potrebi povremeno zive biznismeni i hoteli. Postoji doduse u jednom od predgrada i nekolicina lijepo uredenih dvokatnih zgrada sa stanovima koje oni zovu “condominium” u kojima zive uglavnom mladi, vecinom intelektualci i ta sorta, ali generalno to nije koncept stanovanja.

usa3 043

Ako cete napraviti pametno ulaganje u nekretninu koje cete moci kasnije kapitalizirati, to generalno nije stan ma kako dobar bio, nego iskljucivo kuca.

Prosjecna kucica izgleda ovako i obicaj je imati garnituru za sjedenje i zastavu na trijemu.

Picture 101

usa3 072.avi

Ovo je malo finiji dio grada
Picture 137

Picture 140

A ova necija kuca na elite lokaciji je toliko ogromna bila da mi nije stala u objektiv, da sam imala onaj sirokokutni valjda bih je nekako stisnula

usa3 044

Rezidencije u otmjenom dijelu grada nisam zeljela slikati, tamo su na kicenim lijevanim ogradama kamere i iza ograda cuvari, tamo smo isli na rucak u COUNTRY CLUB s Gazdinom agenticom za nekretnine i tipom iz osiguravajuce kuce. MI nismo bas tako lovarni da bismo tamo iz cistog cefa rucali, Gazda nije redovni clan jer je overseas – ali posao je posao. Menu bogat, s ponudenog svedskog stola na izboru je od svake vrste hrane par varijanti, tako da mozete jesti cetiri vrste predjela, servirano je nekoliko vrsta sireva razlicitih boja i mastovito narezanih i aranziranih, juhu bistru, gustu, povrtnu, mesnu, nekoliko vrsta mesa, priloga, umaka i salata, petnaestak vrsta raznih deserta, par vrsta peciva i kruha. Svaki alkohol se placa, nije u cijeni clanske iskaznice kao bezalkoholna pica i ovo prethodno navedeno. Imate posebno vegetarijanski jelovnik, posebno dijetalni – ovisi koju vrst dijete provodite ( zastupljene su najpoznatije varijante ). Voce na kraju ako zelite. Osim pica koje sluze konobari, posluzujete se sami koliko zelite i sto zelite. Oci su mi bile vece od stomaka, pa sam grabila oprezno.
Ljudi koje smo tamo vidjeli su od tri fele – jedni svjesni svoje vaznosti i opusteni, neupadljivi, to je vjerovatno treca generacija novca; drugi su poslovni ljudi i to se na njima vidi i po izgledu, ponasanju i po odabiru hrane s menija – jede se minimalno, treci – zeljni biti videni i glasni, prva generacija novca i najekstravagantnija cak i na obicnom rucku radnim danom – jede se kavijar, pije se gin, ima se para, ima se s cim …

Cim smo dosli, naravno, rentali smo auto i dosta se kasnije vozali gradom. Gazda mi je volio pokazivati sve ulicice svoga djetinjstva. Naime – ono sto nije proveo u Japanu, Engleskoj ili na sijaset drugih lokacija svukud – otac mu je sluzbom bio naravno seljen skupa s obitelji.

usa2 066

Vidjela sam jako, jako puno crkvi razlicitih konfesija, od klasicnih regular religija, do egzoticnih sekti s crkvama tako mastovitih imena da ih sad ne mogu tocno ponoviti. Neke od njih se oglasavaju displayima u boji kao da je rijec o kockarnicama :naughty:

Picture 115

Dice se najmanjim neboderom u Americi sagradenim 1919. koji ima samo cetiri kata i zove se McMahon building – to je bila neka zvrcka s projektom i navlakusa za investitore, ima i neka prica zasto je tako ispalo, u cemu se sastoji budalastina i cija je koza zavrsila na bubnju ali je nisam zapamtila – sad je tamo trgovina antikvitetima.
Sukladno potrosackoj politici koja se godinama provodi i implementira u kulturu zivljenja, tamo svi – ali doslovce SVI imaju auto, neimanje istog je nezamislivo – kao da kod nas recimo nemate toalet u kuci. Ima nesto malo autobusnog prometa u samom gradu koji drze privatnici, ali niti izdaleka nisu premrezeni do te mjere poput nasih gradova. Kad sam im pokazala slike i pricala o tome, njima je nas tramvajski i autobusni promet na svakih pet do sedam minuta u Osijeku blagodat i misle da je grad bogat jer to ima. Odmah zbrajaju ustede koje covjek moze preusmjeriti u druge projekte kad ne mora imati auto ili dva u kuci.

Koga zanima vise o gradu i slike, tu su linkovi

Wichita Falls 1

Wichita Falls 2

Wichita Falls 3

Ovako izgleda poznata i u filmovima i romanima opjevana Red River, snimljeno s obje strane granice s Oklahomom, tamo i nazad. Prizor je ovakav tijekom ljeta kad je susno razdoblje pa je vodostaj nizak-kad voda naraste, sav ovaj okolni teren kraj kojeg smo se tako dugo vozili bude pod vodom i rijeka je onda doista ogromna.

usa3 056.avi

usa3 057.avi

A ovako DEVE koje tamo zive. Da – deve !!! Prica ide tako da ih je netko dovukao prije stotinjak godina jer je ideja bila da ce biti dobre za pustinju, zamijenit ce konje, ali naposljetku se odustalo od toga jer su mucho cudljive, pljuju, grizu i neudobne su za sjedenje. Sad se slobodno mnoze i lutaju pasuci raslinje – nisu mi znali reci jesu li necije vlasnistvo, Gazda misli da ih cudaci kupuju za kucne ljubimce.

frank wchita falls may 04 079

2. Prica o kasici prasici, trailor trash kulturi i nekretninama

Tamo svi stede ! Stedjeti se uci od malena, stednja se reklamira i potice, ucjepljuje u odgoj i podrazumjeva kao stup pristojnog zivota. Odvajati 10% od primanja svaki mjesec je MUST BE srednje klase. Bez stednje ne mozete poslati djecu u skolu ili se sami skolovati, bez stednje ne mozete napraviti polog hipotekarnom kreditu i kupiti nekretninu, nikom pametnom ne pada na pamet docekati starost bez solidno godinama izgradenog vlastitog racuna u okviru bilo kojeg mirovinskog fonda. Osiguravajuce kuce su uglavnom raspojasana lopovska banda, pogana birokratska neman sa stotinu glava, nikad niste sigurni hocete li s njima imati problem na vrijeme dobiti sto su vam duzni dati, stoga ako zelite mirno docekati vremena eventualnih bolestina, stedite dok ste zdravi da si mozete osigurati pristojnu zdravstvenu skrb. Kreditna sposobnost se njeguje kao malo vode na dlanu, neobuzdana uporaba kartica je razumnim ljudima nerazumljiva i nicim opravdan poremecaj ponasanja – iako ponude prste na sve strane, karticu se upotrebljava pametno i ograniceno. Ako imate mozga. Ako ste kratki s lovom, radije nadite dodatni posao ( sto tamo zbilja nije problem ) nego se uvalite u karticni dug pa vam Banka za zivota otme i dusu i tijelo… Dosta se zivi u rentanim kucama, nije lako kupiti vlastitu nekretninu. Jedan dio pucanstva zivi i u prikolici – ima ih koje su kao malo vece konzerve, a one bolje u svemu nalikuju omanjim montaznim kucama – kad im se skinu kotaci nekad je tesko prepoznati. Tamo zivi uglavnom niza klasa i postoji termin “trailor trash” koji opisuje sloj pucanstva s malo novca, puno tetovaza, malo naobrazbe i karakteristicnim kulturnim miljeom koji bismo mi u slobodnom prijevodu nazvali – seljo beljo.
Ovako izgleda tipicna trailor kuca – spuste je na tlo na temelje i nadograde trijem.

frank wchita falls may 04 031

3. Prica o tornadu i jos ponesto

Te prve godine smo odsjeli u kuci Gazdine Sestre.To je Sestra Joyce koja je od njega mlada dvije godine i s njom je od cijele obitelji najbliskiji. Kuca je peterosobna, plus kuhinja, dvije kupaonice, blagovanje i veseraj. O samoj kuci i obitelji cu u jednoj od sljedecih prica, to je zbilja tipicna obitelj s juga USA. I ima skloniste protiv tornada u dvoristu u zemlji. Tad sam mislila da je tornado najveca posast koja vas moze zadesiti u tom dijelu Teksasa – gadna je, al zato dode svake godine i poharaci komad tamosnjih krajeva. Svi pamtimo Katrinu i Ameri se jos uvijek oporavljaju od toga.

U Wichita Fallsu na svu srecu tornado se ne dogodi cesto, zadnji put je bilo 1979. i pomeo dio grada u tragu od tridesetak kilometara dugom i oko kilometar i pol sirokom. POMEO. Kad oni to kazu, onda je to u doslovnom znacenju, iza ostane ledina, a ostatke ostataka se moze pronaci posijane po cijelom okolnom podrucju.

Ali da se vratimo na onaj drugi dio price… Daklem kad sam se probudila tog prvog jutra u njihovoj kuci, Gazda je vec bio van krpa. Izvukla sam se tiho iz kreveta, navukla trenerku i krenula se druziti. Od nase spavace sobe do dnevnog boravka vodi malen zaklonjen hodnik. Dok sam prolazila, cula sam kako Gazda i Sestra tiho pricaju u dnevnom boravku. Dijalog je isao ovako, ja jos uvijek nezamijecena :

Sestra: – Ne mogu vjerovati DA JOJ NISI REKAO !!!
Gazda: – Pa nisam – nisam smatrao potrebnim do sad !
Sestra: – Ali ona to mora znati…
Gazda : – Pa nisam je htio opterecivati unaprijed …
Sestra : – Hoces da joj ja kazem, ili ces ti???
Gazda: – Mozda ce se uzrujati, ja cu joj reci ! Cim se probudi.
Sestra : – Ne, ja cu. Trebala sam joj to jos sinoc reci!

MENI SE KOLJENA PODSJEKLA !

Ali ja nisam osoba koja voli pokazati da joj se koljena tresu, pa sam odlucno usla i rekla DOBRO JUTRO ! KAKVO JE TO DOMUNDJAVANJE O GLEDE MOJE OSOBE ??? EVO MENE BUDNE!

Uto Sestra ustane, uzme nesto s donje police i kaze:

„Cujes li ovaj zvuk? ( klip-klap, skrgut-skrgut, zvec-zvec – i zatrese necim ispred moga nosa…)

Ako cujes taj zvuk IGDJE, samo se ukipi i ni makac, to je zmija cegrtusa. Ne smijes bjezati niti se micati, nisi brza od nje, ona ce sama otici…One su zapravo jako plahe i boje se ljudi. Ako ih ne uplasis, nece te napasti …

To cime je tresla ispred moga nosa je bio rep zmije cegrtuse pokojne. Tamo je slozen medu svim ostalim lovackim trofejima na zidovima i policama – osim sto aktivno igraju golf, oni su obitelj lovaca i to im je omiljen hobi. Nakon tog kratkog i jezgrovitog opisa i demonstracije dala mi je do znanja da zmije dolaze svugdje, cak i u gradsko podrucje jer zedaju, ljeta su tamo vrela i susna, vode nema svugdje.
I stoga su sve njihove tratine tako lijepo podsisane, cak i one ispred sirotinjskih i zapustenih kuca u getima. U visokoj travi se nastanjuju zmije i dolaze u kuce. U pokosenoj travi ne.
Imaju vrlo stroge propise vezane za kosnju tratine oko kuce i na ulici ispred kuce, ne pokosite li u propisanom roku sami, pokosit ce gradsko poduzece, vas ce rebnuti visokim troskom i kaznom tako gadnom da ce vam zubi bridjeti, a ako imate umjetnicke – iskociti van!
To si nitko ne zeli priustiti i zato svi revnosno odrzavaju svoja dvorista. Osim toga, zmije se vjerovatno ne znaju igrati s djecom, pa vam je zbilja u cilju paziti da se ne druze.

U obilasku jednog zanimljivog mjesta o kojem ce biti rijeci u iducem postu, vidjeli smo OVO

snake catcher

Prodaje se vrlo povoljno *- SNAKE CATCHER-* visoko sofisticirani uredaj za hvatanje zmija – njime lovite zmije ako vam je do toga …

Eto, za sad toliko, hitam dalje, jos jedan USA post preksutra i onda putujem :cerek:

Ostajte u dobru


Poklade su ………….opet !

Kolovoz 6, 2008

Ove godine kod nas nesto uranilo…Prosle godine smo ovaj cirkus imali osamnaestog, a slike i post mozete VIDJETI TU.
Jucer smo daklem bili pozvani kod kucevlasnika na kavu, sampanj i kolace, pa smo s njima mogli gledati povorku s prozora odozgo – prosle godine smo se smucali po ulici. Nasa kuca je u samom centru i tuda prolazi sva povorka i ostali.
Jos jednom moram napomenuti – ti Svabe se zbilja znaju dobro zabaviti, klope cuge i kermesa do mile volje…a oni ludi sto gradi. Ove godine nije bilo organiziranih kravljih copora kao lane, nego su se goveda razvila u strijelce svukud okolo. Ovo ce biti post slika, a ako vam je do opisa, slobodno mozete svratiti na gore navedeni post od prosle godine, manje vise je opet bilo sve isto…

Obicaj je tu da se staro i mlado, bebe i starice koje se jedva vuku na onim kolicima za hodanje okite raznobojnim perjem, pospu sljokicama, sjate na ulicu i dernece. Neki nose i bubanj ( lupa, trese, udara ). S obje strane ulice se svi poredaju i prate tko ce naici u povorci. Na svakih petnaestak metara stand s hranom i cugom s kojeg tresti svakovrsna glazba. A u povorci ide prvo zeleni policaj auto sav obljepljen sarenim spagetima, nakon njih uredno svi sudionici… Na zacelju auto hitne pomoci i jos jedan polizei zelenko. Obicaj je da asocijacije svake vrste – sportski klubovi, plesni klubovi, kinoloski, mackoloski, male balerine, drustva sviraca harmonike i udruge za ocuvanje povjesnog nasljeda, udruge umirovljenika, lovci, udruge sahista, firme, obrtnici svake vrste, banke, pletilje, trgovine, vrtici, razredi skola, studentarija, piljarice, gradevinari, ekipa iz bolnice … SVI – na kamionima ili traktorom s prikolicama, okiceni, s ogromnim zvucnicima iz kojih tresti, natpisima i oglasavanjem se predstavljaju, defiliraju i razbacuju okupljenom mnostvu slatkise, cokoladice, bombone, zaledene sladolede na stapicu, kokice u vrecicama, krofne u vakumiranim pakiranjima, male vrecice s crvenim lukom, uzorke macje hrane, setove kartonskih podmetaca za case, pakiranja nekih malih igrica koje u birtijama mozete naci na stolu, kalendarice, loptice s reklamnim natpisima trgovina … Ovo sam sve pobrojala na osnovu onog sto je nama kroz prozor doletjelo. Kazu kucevlasnici da lane nisu imali skoro uopce dobacivanja, a ja mislim da je dijelom zasluga pripala nusci s kamerom – MENI – svak se voli kreveljiti u kameru, ne znam sto su mislili, ali kad su vidjeli da blicam sva moguca dobra su samo dolijetala. Samo da napomenem da nije ugodno kad vas zaledeni sladoled na stapicu pukne u celo – gazdarica je poslije toga natakla sesir, ja sam imala srece pa me nista nije pogodilo. Klinci na ulici kupe sve to u velike torbe i hrabro vuku. Uz svakog sudionika naprijed kroci jedan security dasa, vidjet cete na slikama kako to izgleda. Ne smijem zaboraviti niti mazoretkinje iz prekonekoliko gradova, razlicitih odora i besprijekorne koreografije. Tu je bilo i mnostvo orkestara i plesaca.

Ovako vam se smjese kad vide kameru, masu dok ih ne vidim i ne uslikam

kamera look 2

kamera look 5

kamera look

Ovako izgleda kad se predstavljaju firme – u ovom konkretnom slucaju imamo obiman set zubala po svem vozilu, a i natpis – nema zabune !

firme 1

Ovako su preslatki kikici – odma mi dode da si jos jedno napravim

klinci 3

mlade dame 19

klinci 5

klinci 6

klinci 9

klinci1

A onda se sjetim da narastu i udu u pubertet – doduse ovaj fasnik look se i ne razlikuje nesto posebno od onog uredovnog kako ih vidimo svakodnevno u tramvaju na putu u skolu…

srednjoskolac

sarenilo 9

Ovako gang kupi plijen – zalihe su to za par dana

huncuti skupljaju 2

huncuti skupljaju 3

Ovako je izgledalo kad je pocelo dolijetati k nama na kat

landlord

plijen

Ovako kad vam dolijecu vrecice s crvenim lukom ( a dijele ih stari Rimljani koji plesu uz rap glazbu )

luk

Nisam sigurna sto se ovdje oglasava

mlade dame 18

Ovako izgledaju predivne mlade dame u ovom gradu

mlade dame 1

mlade dame 11

mlade dame 16

mlade dame 1a

mlade dame 21

mlade dame 22

mlade dame 23

mlade dame 3

mlade dame 9

Ovako izgledaju sumnjivci ( previse mi je nesto bilo muskadije u zenskim odorama koji su pokazivali zgodne noge i previse je nesto bilo onih koji su dizali ruku i mjerili kukuruz, malo pa malo … ne znam )

sumnjivac 2

sumnjivac 5

sumnjivac 5a

sumnjivac 7

sumnjivac 6

sumnjivac

Za ovo doduse nisam nikako sigurna je li musko ili zensko …

sumnjivac 9

Ovako izgleda obiteljski provod

obiteljska 1

obiteljska 3

obiteljska 4

obiteljska 5

Red bicikla, red pilica

mlade dame 5

pilici

pilici 2

Svake godine se proglasava princ i princeza
royal 08a

Ima i onih koji su to bili u viktorijansko doba, ali jos se ne daju

royal

Ovako su izgledali security decki koji su koracali na celu svake pojedine povorke

security 1

security 2

security 3

security 4

security 5

security 6

I na kraju – mnostvo sarenila boja, tesko je napraviti izbor

sarenilo 1

sarenilo 10

sarenilo 15

sarenilo 3

sarenilo 11

sarenilo 7

Ovo je bio vanredni post, iduci nastavak serijala USA …

Ostajte u dobru


Sva cuda svijeta – dio V/1 – USA

Kolovoz 6, 2008

Obzirom da devetog veljace ponovo putujem preko velike vode, evo prigode da se osvrnem na svoje dosadasnje izlete koje sam pravila u tom smjeru. U prvom dijelu cu pisati o samom putu, u drugom dijelu o onom sto sam vidjela u USA, sitne opaske vezane za svakodnevno zivljenje i obicaje sredine u kojoj sam se nasla.

picture 062

Za one blogere koji tamo zive i ostale svjetske putnike ovo stivo mozda nece biti tako zanimljivo, obzirom da stvari nakon nekog vremena postaju obicne i njima je svijet tamo bez nekog posebnog okusa, boje i mirisa – medutim kad covjek posjeti USA prvih par puta sve je drukcije i sve se gleda kroz neku sasvim drugu prizmu. To je ono sto zelim ovdje opisati – i pored toga sto je svijet postao globalno selo, internet prozor u susjedovo dvoriste preko pola zemaljske kugle, kulture se sve vise ispreplicu i vise ne postoji zemlja cuda – ja sam se ipak osjecala kao Alisa.

Putovala sam ja i prije, ali jedna je stvar putovati po Europi, a nesto sasvim drugo letjeti preko oceana – bar je meni tako bilo.

Inace, prve dvije godine bivanja s Gazdom se unatoc njegovom visekratnom i upornom navaljivanju nisam dala odvuci putovati u Teksas. Meni je za takav put ipak bilo jako puno i nemoguce izdvojiti lovu, on nije htio niti cuti da ja ista platim, a ja nisam htjela njemu dozvoliti da na mene trosi toliki novac, to je bilo previse.
On je naprotiv bio silno zeljan upoznati me s obitelji, mamom, bracom i sestrama. I dan danas zalim sto mu nisam upoznala mamu, s njom sam u vise navrata pricala samo telefonom, pozivala me je u posjet, izjavila da sam dobrodosla u njihov dom i umrla je par mjeseci prije nego li sam je uspjela osobno sresti. Rekla mi je da joj je drago sto sam s Gazdom i da sam “good for him”- ma sto to znacilo. Pristala sam tamo putovati tek kad smo se zapravo nesluzbeno i neobjavljeno ikome zarucili i to mi je sve skupa imalo neki smisao.

Picture 060

Nikad nisam zapravo rekla da kad putujemo, mi imamo poseban uvijek isti ritual – u autu su uvijek paketi vlaznih maramica za pranje ruku, uvijek smo se dobro opskrbili sendvicima napravljenim s maslacem, finom salamicom, malko majoneze, sira, listicem zelene salete, vrlo tanko narezanim svjezim crvenim paprikama, malo sitnih kiselih krastavcica i finim vrucim pecivima sa sezamom iz susjedne pekare koja radi 24 sata i vec u cetiri ujutro ima svjeza peciva. I sad se osmjehujem nostalgicno kad mislim na te velike urnebesno ukusne i kaloricne sarene sendvice zamotane u alu foliju da ostanu svjezi. Kad putujemo kopnom, ponesemo dovoljno mineralne i obicne flasirane vode. I mali hladnjak u autu. I dvije salice koje imaju svoje mjesto – dva udubljenja u sredini izmedu prednjih sjedala, po potrebi se prikljuce na punjac u autu pa u njima mozete skuhati Nesicu s Natreenom i mlijekom u prahu. I onda stanemo gdje nam se stane pa klopamo, popijemo kavicu i odrijemamo pol sata na odmoristu auto puta. Bez zurbe i panike.Kao sto je jednom prilikom rekla jedna od mojih necakinja kad je bila mala: ” Na putu se dobro jede.” S tim sto ja izbjegavam jesti po restoranima usput i piti kavu na takvim mjestima. Imam losa iskustva.
Kad letimo, svu tu hranu (naravno u manjem obimu) moramo utuci prije nego li se chekiramo, u torbi nosim samo vocne musli stangice. Kad putujemo kopnom – udri brigu na veselje, jos ponesemo i voce. I KEKSE. Kad se vracamo s puta, vracamo se na isti nacin i redovito par kila tezi…egh – ne mozes imati sve u zivotu, uglavnom smo disciplinirani i zeljni poneke hrane, moramo paziti – ali kad je godisnji mi smo sto se tice hrane UNLEASHED …

Iako sam i prije putovanja u States letjela avionom, do tad nikad nisam vidjela onoliku ogromnu prekooceansku mrcinu poput Boeinga 777 kojim smo taj put krenuli iz Frankfurta. Mislim da je u jednom redu sjedenja deset sjedala 2+6+2, sad vise nisam sigurna. Moram priznati da je u letovima KLM-a hrana bila najbolja, uz obilje deserta na raspolaganju kojima vas kljukaju po zelji, Lufthansini letovi kojima smo najcesce isli -njemacka efikasnost, zdravi spartanski mrsavi obroci i ustaljen pristojan standard, ali kad smo letjeli americkim United Airlinesom i Deltom – nema stisnutih sjedala, imate mjesta, ispred svakog sjedala zaslon na kojem mozete gledati jedan od tri filma po izboru na pet jezika ili provjeriti na GPS-u gdje se zrakoplov trenutno nalazi na oznacenoj ruti putovanja.
Na Lufthansinim zrakoplovima se ima zajednicki ekran na svakih prekonekoliko redova sjedalica koji okacen o strop kabine. I jedan film u isto vrijeme. Doduse, bijele presvlake za glavu na sjedalima i dekice su uvijek na svim dugackim letovima mirisale na cisto i dobivali smo naravno zapakirane spuzvice za slusalice. Ipak morate ubiti nekako devet – deset sati leta. U zrakoplovima UA mozete slusati i glazbu koja se pusta na desetak kanala po vrstama – od klasike, preko popa, rocka do jazza. Mi smo uvijek isli ekonomskom klasom. Ne patim od toga da mi se voda servira u kristalnim casama i hrana u porculanu s teskim bestekom kao u prvoj klasi. To bespotrebno kosta.
Isto tako ne marim sto nam drustvo nisu pravili lovarni putnici i biznismeni koji poslije leta kad izadu ostavljaju skinute carape ispred sjedala, upotrijebljene papirnate maramice na podu i neopisiv svinjac od vlastitog smeca kao klosari. Ali su nam drustvo pravili razno razni slikoviti tipovi – ljudi svih boja koze i fela, od zabavnih oskudno obucenih studenata koji su nocom cvokotali ispod tanusne dekice bosih nogu, do indijskih obitelji s mnostvom sitne djecice koja su sva na smjenu neumorno plakala i mijaukala. Kad jedno prestane i umori se, tu je drugo da nastavi i s tim se pomirite. Zato imate slusalice. Zanimljiv detalj s tim istocnjackim obiteljima je da svatko – ukljucivo i bebe – ima hrpetinu zlata po sebi, zene posrcu od silnih debelih prstenova, lancica i narukvica, ogromnih nausnica i nanoznica, djeca nose masivne zlatne narukvice oko ruku i nogu, cudo jedno … Valjda se time iskazuje status – obuceni su u predivne odore zivopisnih boja i protkane strasom i kamencicima. Kinezi su daleko neugledniji, njihova djeca su neokicena, disciplinirana i ne prave buku. Europljani – k’o Europljani, nicim posebni, djeca puzu po avionu i nitko od tog ne pravi fuss. Nema kud otici, sto se uzrujavate !!! Netko ce puzavca vec vratiti u zadnji dio aviona dok roditelji spavaju ili gledaju film.
Zanimljiv je obicaj da su neki putnici po slijetanju aviona krenuli pljeskati. Ja otkacila. Gazda kaze da je to britanski i australski obicaj.

Inace, zanimljivo je napomenuti kako sam bila zatecena prateci rutu aviona na GPS prikazu. Letjeli smo iz Frankfurta na Chicago, pa onda na Atlantu, pa onda na Dallas. Drugom prilikom direktno na Atlantu pa Dallas.

Ali sam se dobrano zaprepastila kad sam shvatila da zrakoplov krece preko Britanije i Irske, Islanda i uz Grenland, pa preko velike vode parabolicno do Kanade, pa onda juzno. NARAVNO – to je bila najkraca ruta, sto je pravocrtno najkrace na karti, nije prostorno na globusu LLLOLLL. Kad razmislite onda vam je jasno, ne morate znati puno geodezije ( ja sam je slusala tri semestra pa izgleda nisam postala od toga dugorocno pametnija ) ali na prvu – ja sam bila lagano zblanuta punih pola minute.

Napominjem da je dekica u zrakoplovu kad se leti duze od dva sata i vise nego dobrodosla stvar, meni je uredno bilo hladno i pored toga sto sam unatoc ljetnom dobu i zezi nosila sa sobom jeans jaknu.

Ove su slike bile dokaz mojoj mami da gore nema andela na oblacima, velik promet ih je kako se cini posvema rastjerao negdje drugdje u mirnija podrucja.

Picture 068

picture 057

Moram dodati – iako sam bez problema dobivala vizu za svako putovanje i nisam mislila da dolazim iz zemlje visokog rizika, na aerodromu su me prije mog leta u Ameriku prvi put pretresali poput tata.

To se na europskim letovima nikad nije dogadalo. Amsterdamska zracna luka mi nije ostala u takvom sjecanju kao Frankfurtska, tamo je unatoc ogromnosti sustava koji je velik poput omanjeg gradica, sve funkcioniralo glatko. Doduse uvijek je bilo zanimljivo – u Bergenu su me ispitivali do u detalje sve i svasta kao da sam na vratima Raja, pa sam skoro zakasnila na iduci avion.
U Manchesteru su mi raskopali u male komadice pomno birana licitarska srca koja sam nosila kao poklon i otvorili dva paketa kore za strudlu u termo vrecicama.
Na Budimpestanskom Ferihegy aerodromu su mi umalo uzeli origigi zapakirane norveske vojne visenamjenske nozice ( nesto poput poznatih svicarskih ) iz prtljaga koji nije bio rucni i koje sam ponijela kao poklon doma.

Nije bilo doduse dosadno niti prijeko-u Atlanti mi se odmah po dolasku s boka prikeljio aerodromski mali sluzbeni radni pas s namrstenim sisatim osobljem koje ga je drzalo na povocu. Nanjusio je da sam u rucnom prtljagu nosila (nekad davno, davno, jos prije dvadesetak sati tamo u dalekoj Hrvatskoj) DVIJE BANANE koje smo smazali jos prije nego li smo chekirali u Zagrebu…Pa sam krenula dokazivati da nismo jeli drogu nego *** bla, bla – povjerovali su mi, a i cuko je i pored neuobicajeno dugotrajnog nuskanja oko moje torbe bio blagonaklon prema meni – srecom pa me pasi vole. Osoblje mi je dozvolilo da se poigram malo s njim.

Kako je prosao moj prvi let u USA i kakvi su bili moji prvi utisci ? Ulaskom u taj jedan zatvoreni dio zracne luke u Frankfurtu gdje se chekirate za let u USA vas pretresaju almost do gaca, prepipaju rucno nogavice, rebra i rukave, iako se jakna mora skinuti. Prodete kroz ona famozna detektorska vratasca i jos vas rucno preskeniraju. I pored redovnih pregleda nekima pregledavaju rucni prtljag, usput skidate obucu, izvlacite lancice ispod majice da ih se vidi jer je na njih rucni detektor zapistao.

Ali prvo je baja Arapin natopljen finim Patchouli uljem koji me je pretresao i ispitivao trazio da mu osim putovnice i putnih dokumenata ako imam dam jos i dodatne dokumente na uvid – ja sam pokazala osobnu s ruznom slikom, iskaznicu HZZO-a za dopunsko osiguranje, svoje podsjetnice, bankovne kartice i mjesecni pokaz za tramvaj. Sve je to nekud odnio i kad se vratio bio zadovoljan. A onda su me nakon desetak minuta cekanja dvije njegove kolegice ponovno prerostale, ukljucivo i pregled torbe.

Gazda je bio malkoc uvrijeden tim (mal)tretmanom, ali ja mu rekoh: “Pusti, ljudi samo rade svoj posao, a ovo je moj prvi let tamo, jos je svjeze sve nakon 9/11 i … dobro je!”

Sa strane je bio jedan visoki stolic poput onog u djecjim ambulantama, tapacirane povrsine i s jednokratnim papirnatim velikim rucnicima cca 60/60 za upotrebu gdje su mame s bebama morale razmotati pelene i pokazati sluzbenici da je to ok. To je na zalost svijet u kojem zivimo.

Po dolasku, uzima se prtljag s vrtuljka, staje u red za razgovor sa sluzbenikom na prijemu i ceka. Razgovor traje desetak minuta +/- – valjda kako s kim. Morala sam sama, Gazda je bio na prijemu na mjestu gdje dolazak registriraju drzavljani. Razgovor je uvijek bio ugodan, barem meni. Ljudi pristojni i profesionalni. Uzimaju otisak kaziprsta obje ruke i sliku kamericom. Pitaju svasta – osobne stvari. Udaraju zig u putovnicu na mjestu gdje je viza, daju rok do kojeg morate napustiti drzavu. Ja sam svaki put dobila odobreno tri mjeseca. Inace, uzalud vam trud sviraci ako ste dobili doma vizu u americkoj ambasadi – ako tako procijeni na temelju razgovora kod prijema, ovaj vas sluzbenik moze lijepo posjesti na avion i vratiti nazad.

Zracna luka Dallas Ft Worth – toliko je ogromna da izmedu nekih terminala morate putovati malim sinskim vozilom.

Picture 041

picture 042

picture 047

To je bila zracna luka odakle smo polijetali doma u Hrvatsku – tu sam se morala utipkati podacima u neki automat koji izgleda poput bankomata i kakvih ima sva sila diljem zracne luke i dobiti neki papiric na kojem je zapis koji uvelike nalikuje nekom bar codeu. To sam obavila i papiric stavila u putovnicu, nije mi bila jasna svrha toga, ali svugdje su stajale obavijesti da svatko tko putuje iz drzave to mora obaviti. U jednom trenutku sluzbenica koja je plutala okolo mi je prisla i taj bar code ponistila nekom vrstom rucnog skenera – a prije boardinga – to je bila potvrda da napustam zemlju. I da ne bude zabune, mjesec dana nakon sto sam se vratila doma, bila sam nazvana iz americke ambasade u Zagrebu na kontakt telefon koji sam navela (na poslu) da provjere jesam li stvarno stigla u Hrvatsku.

picture 016

picture 009

Dok smo cekali na boarding, meni provincijalki je bilo zacudno gledati kako prometuju zrakoplovi, tamo avioni cesce nailaze nego osjecki tramvaji. U seriji po pet se prvo dizu, a onda oni koji su u dolasku spustaju, promet je strahovito gust gotovo da i nema vremenski praznog hoda. A sjedila sam i promatrala samo jedan u nizu terminala.

picture 043

Picture 052

Inace, nemam puno fotki sa aerodroma jer Gazda jako mrmori protiv slikanja u bilo kojoj zracnoj luci ili avionu – OPSEC razlozi su duboko ukorijenjeni u njegov nacin razmisljanja. Mozda je i u pravu. Ovo su kao sto rekoh cudna vremena i ovo malo slikica je nastalo samo zbog moje upornosti. Drugi slikaju kao pomahnitali.

U svakoj americkoj zracnoj luci ima posebno odvojen prostor za americku vojsku gdje mozete dobiti obrok i pice uz povlastice, mali odvojen prostor s racunalima i telefonima, fliper aparati …

Od zracne luke do zgrade u kojoj su smjestene rent-a-car agencije se ide busom koji se ne placa

picture 004

A ovako nas je stjuard tog vozila ispratio kad smo letjeli natrag iz USA, nicim potaknut iz cista mira pomogao mi je vuci moj dio prtljaga dok Gazda nije gledao, usput pitao je li putujemo overseas i lijepo mi mahao na odlasku

picture 003

Ovako izgledaju neke od teksaskih registarskih plocica – ovo je nas rentani auto

picture 002

Ovako me je docekao Texas – Dallas Forth Worth – ali o tome u iducem postu …

picture 001

picture 099

Ostajte u dobru


I have a Dream …

Kolovoz 6, 2008

Od petka praznujemo.

“Mrak ne može protjerati mrak; to može učiniti samo svjetlo. Mržnja ne može protjerati mržnju; to može učiniti samo ljubav.”

Dan Martina Luther Kinga – slavi se svaki treci ponedjeljak u sijecnju.
Svi naravno znamo tko je bio ovaj velikan poznat po svojoj neumornoj borbi za gradanska prava i vizionarstvu, covjek koji je sanjao o jednom boljem i pravednijem svijetu za sve, bez obzira na razlicitosti i svijet bez nasilja. Dr. Martin Luther King Jr. ubraja se među najvaznije leadere 20. stoljeca. Svoju uspješnu nenasilnu borbu protiv diskriminacije crnaca u Sjedinjenim Američkim Državama vodio je inspiriran Gandhijevim mislima i metodama. 1964. godine je dobio Nobelovu nagradu za mir. On je kao i Gandhi bio žrtva atentata. Njegovi govori ušli su u povijest ne samo američkog Pokreta za ravnopravnost građana, nego i u povijest retorike.
Jedan od meni njegovih najvaznijih i najpotresnijih govora:

Dr. Martin Luther King Jr.
“I Have a Dream”

Govor održan povodom Marša na Washington 28. kolovoza 1963. pred 250.000 ljudi na Lincoln Memorialu,

Radujem se što danas zajedno s vama sudjelujem u jednom događaju koji će u povijesti naše nacije biti zabilježen kao najveća demonstracija za slobodu.
Prije sto godina jedan veliki Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je proklamaciju o emancipaciji. On je nakon dugih godina zatočeništva došao kao svjetlo dana.
Ali sto godina kasnije crnci još nisu slobodni. Sto godina kasnije crnci su još uvijek sputani lancima rasne podjele i lancima diskriminacije. Sto godina kasnije crnci još kaskaju na margini društva i u vlastitoj su zemlji u egzilu.
Zbog toga smo mi danas i došli ovdje, da pokažemo dramatiku situacije koja je štetna za sve nas. U određenom smislu mi smo došli u glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kad su arhitekti naše Republike potpisali Ustav i Objavu nezavisnosti, zapravo su potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je ravnopravnost svih Amerikanaca. Ta priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima – da svima, crncima jednako kao i bijelcima – zajamceno neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću.
Danas je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, barem što se tiče crnaca. Umjesto da ispuni sveto obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše: “bez pokrića”. Ali mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Ne želimo vjerovati da nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.
Tako smo se ovdje okupili da unovčimo taj ček koji će nam dati pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovdje smo došili i kako bismo Ameriku podsjetili na neizbježno SADA. Sada je vrijeme u kojem si nitko ne može dopustiti “razdoblje u kojem bi se strasti trebale stišati” ili pokušati sredstvima umirivanja usporiti proces koji kreće korak po korak prema naprijed. Sada je vrijeme da obećanja demokracije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline rasne podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve rase. Sada je vrijeme da se naša nacija iz tapkanja rasističke podjele izdigne i učvrsti u bratstvu svih rasa. Sada je vrijeme da se dopusti da pravednost postane stvarnost za svu Božju djecu. Za ovu bi naciju bilo užasno kad ne bi spoznala hitnost trenutnog položaja. Ovo vruće ljeto opravdanog nezadovoljstva crnaca neće doći kraju prije nego počne živuća jesen slobode i pravednosti.
1963. nije kraj nego početak. Za one koji se nadaju da su crnci sada zadovoljni, nakon što je puštena para, uslijedit će loše osvještenje kada se nacija nastavi i dalje ponašati kao i do sada.
Neće biti ni mira ni odmora u Americi dok crncima ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave naše nacije dok ne dođe svijetli dan pravednosti.
I to moram reći svom narodu, dok stoji na pragu vrata koja vode u palaču pravde: dok pokušavamo ostvariti i dobiti svoja prava, ne smijemo nikako biti nepravedni prema drugima.
Ne dopustimo sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje kako bismo utažili žeđ za slobodom. Svoju borbu stalno moramo voditi dostojanstveno i disciplinirano. Ne smijemo dopustiti da naš stvaralački protest potone u fizičkoj sili. Uvijek se iznova moramo dizati u one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo suprotstaviti snagom svoje duše.
Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve crnce ne smije nas odvesti do toga da na bilo koji način ne poštujemo bijelce. Jer mnoga naša bijela braća – a to dokazuje i njihova prisutnost danas ovdje – došli su do zaključka da je njihova budućnost neodvojivo povezana s našom. Došli su do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.
I kada marširamo, moramo se obvezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne možemo se okrenuti i vratiti. Postoje ljudi koji pitaju one koji za sebe zahtijevaju građanska prava: “Kad ćete konačno biti zadovoljni?” Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god su crnci žrtve užasne brutalnosti policije.
Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god naša umorna tijela nakon dugog putovanja ne mogu naći smještaja u seoskim motelima ili u gradskim hotelima. Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god se sloboda kretanja crnaca sastoji u tome da iz jednog malog getoa smiju prijeći u veći.
Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god je našoj djeci oduzeta sloboda i dostojanstvo natpisom na kojem stoji “Samo za bijelce”. Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god crnac u Mississippiju nema pravo birati, a crnac u New Yorku nema nikoga tko bi za njega glasovao. Ne, nećemo biti zadovoljni sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.
Ja dobro znam da su neki od vas ovamo došli zbog velike tuge. Neki od vas su došli izravno iz zatvorskih ćelija. Neki su došli iz podrucja u kojima ste zbog svog zahtjeva za slobodom i pravdenošću predmet policijskih istraga i brutalnosti. Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i vjerujete u to da nezaslužena patnja ima kvalitetu razrješenja.
Idite natrag u Mississippi, idite natrag u Georgiju, idite natrag u Louisianu, idite natrag u getoe velikih gradova na sjeveru sa spoznajom da sadašnja situacija može biti promijenjena. Ne dopustite da padnemo u dolinu očajanja.
Danas vam kažem, prijatelji moji, unatoc poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: “Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima”.
Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima Georgije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.
Imam san da će jednog dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže. Imam danas jedan san…
Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao “intervencija” i “anuliranje rasne integracija”…, da će točno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. I dobrota Gospodara bit će svima vidljiva i svatko će je spoznati.
To je naša nada. S ovim uvjerenjem vratit ću se natrag na jug.
S ovim uvjerenjem bit ću sposoban od brijega očajanja načiniti kamen nadanja. S ovim uvjerenjem mi ćemo biti sposobni neskladnosti naše nacije pretvoriti u zvukove predivne simfonije.
S ovom spoznajom bit cemo sposobni zajedno raditi, zajedno se moliti, zajedno se boriti, zajedno ici u zatvor, zajedno ustajati za slobodu, ss spoznajom da ćemo jednoga dana biti slobodni. A to će biti dan kad sva Božja djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi budu mogla dati novo značenje: “Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode ja pjevam. Zemljo, gdje su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih bregova.” Ako Amerika treba postati velika nacija, onda ovo mora biti istina.
Tako dopusti slobodi da dođe sa silnih visina New Hampshira. Dopusti joj da dođe s moćnih bregova New Yorka, dopusti slobodi da dođe iz Pennsylvanije. Dopusti joj da dođe sa snjegom pokrivenih Rocky Mountains iz Colorada. Dopusti joj da dođe iz Californije. Ali ne samo to, dopusti joj da dođe s Georgias Stone Montaina. Dopusti joj da dođe iz Tennesees Lookout Mountaina. Dopusti joj da dođe sa svakog brežuljka Mississippija, dopusti joj da dođe sa svake uzvisine.
Kad joj dopustimo da dođe, kad joj dopustimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana na kojem će sva djeca Božja – crni i bijeli ljudi, židovi i pogani, protestanti i katolici – jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme: “Konačno slobodan! Konačno slobodan! Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni!”

Evo, malo povijesti, nadam se da nije bilo previse …
Izvor :za one koje zanima vise

U meduvremenu lice Amerike se promijenilo, mnoge stvari su bastina i nasljede upravo Sna ovog velikog covjeka .

To je ujedno bio i jedan dobar neradan dan koji se fino moze spojiti sa skracenim petkom. Usput receno, jucer nam je to bas dobro palo jer je nama dvadeset i prvi sijecnja godisnjica braka :kiss:, u petak smo sve odradili oko kuce, u subotu i nedjelju lunjali, obisli Garrison Hanau i Garrison Darmstat koji se pomalo gasi i prazni, putovali jos ponegdje o cemu ce biti rijeci u nekom od iducih postova, u ponedjeljak opet kupovali ( luda snizenja kud god krenete, Escada, Hugo Boss i Mexx u bescjenje od-do, Armani odijelo za mene snizeno sa 700 eura na pisljivih 400 – ALI – nismo se razularili, samo smo se malo pocastili uzajamno kao poklon za godisnjicu :cerek:i otisli na rucak ).

U predvecerje blagdana, jucer uvece bili smo proveli pola sata gdje drugdje nego u veseraju :rofl:, ja ne bih bila ja da ne raskrcim sto se nakupilo od petka.
Mi i troje ljudi, ostalo pustinja, svi praznuju.
Gospoda koja cisti veseraj – sitna latino zenica u kasnim cetrdesetima, ponekad je susretnemo jer dolazimo u neka divlja vremena, a ona cisti i pere kad ima manje ljudi koji koriste launderette. S njom je uvijek njen sin -desetogodisnji mali mrsavi djecarac koji joj pomaze. Meni je to pomalo tuzno gledati, nisam navikla vidjeti da djeca tako rade. To joj je dopunski posao, samohrana je majka i jos je u Njemackoj samo zbog starijeg sina koji je u vojsci, a stacioniran je tu.
Treca osoba – mladi vojnik, gotovo dijete, nema mu vise od devetnaest. Raspricao se s Gazdom sto na sat. Sjedi na jednom od stolova okruzen hrpom svega i svacega i cisti neke ruzne fleke s gomile uniformi. Riba ih nekim posebnim sredstvom za ciscenje fleka i to je po njegovoj prici dugotrajna rabota jer se te fleke ne daju. On je na dnu prehrambene ljestvice, mali od palube kojem guraju sve najgore poslove. Prica bez kraja i konca i djeluje pomalo zbunjeno. Ali prica. Obraca mi se s M’aam. Ove fleke cisti u svoje private slobodno vrijeme. Jer mu uvijek uvale previse i ne stigne to obaviti za vrijeme radnog vremena. Placa nije velika, raditi se mora. Nada se uspjeti zaraditi za neko skolovanje. Jednom.

Za sad toliko :sretan:

Ostajte u dobru


Kako prevariti vrijeme+prozor u neki drugi svijet

Kolovoz 6, 2008

Dobro bi bilo izvuci odnekud jos barem sat-dva dnevno …

Ovih dana smo bili u poprilicnoj jurnjavi, sto poslovno sto private.

Gazda je srecom strpljivo celjade i imun na sve usputne stresove, moji papiri, cedejovi i registratori se samo kote i polako vec prelaze i na njegov teritorij – sve uz ispriku da ima vecu radnu povrsinu nego ja. Ionako je to samo na par sati dok ne zavrsim. I tako svaki dan :eek: . Njegova dokumentacija je u odvojenoj zoni u kojoj ja ne zelim imati pristup – on se u tom najbolje snalazi sam. Ne biste vjerovali koliko podjela radnih povrsina izmedu nasa dva racunala i kvalitetna organizacija razdvajanja istih ima korisnosti za dobar brak. Kao i GPS u autu – ja vise ne moram biti navigator. On ne brunda – na GPS ne mos marogati kad naletis na radove na cesti kojom te isti tjera dalje jer ne zna pametnije.

Ustedi vremena ne pripomaze svakodnevnih sat vremena workouta od cega nemam luksuz odustati, pet dana u tjednu – sto se mora nije tesko.
I sve je dobro dok se ne mora u svom tom rusvaju daleko vozikati i gubiti vrijeme na pretrpanom auto-putu. Unatoc svemu imam jako puno razloga biti zadovoljna jer se stvari dobro odvijaju.

Nanijelo nas u Ramstein ponovno. Ovaj put poslom, ne zabavom i druzenjem. Gazda mi godinama pokusava objasniti razliku izmedu rodova americke vojske, gdje je naglasak bio uvijek na US ARMY i US AIRFORCE osoblju. Imala sam se cesce prigodu druziti s ovim prvima, a za ove druge sam vjerovala da ih casti pohvalama samo zato sto je i sam radio tamo tako dugo. Kaze da se za Marine Corps i US Air Force biraju kvalitetniji kadrovi, ovisno o potrebama. Medjutua …

Kad sam radila na preinstalaciji racunala u ucionicama vojske i uopce – normalnim svakodnevnim zivotom i radom u facilities, bila sam impresionirana tim jednim sasvim drukcijim svijetom, docim dosavsi medu postrojbe zrakoplovstva, shvatila sam da ima i vise od toga.

Ramstein je najveca americka zracna utvrda u Europi i sukladno tome cvoriste i mozak svih operacija te vrste i iako nemam autorizaciju za pristup, motala sam se okolo bez problema. Jednom kad se prode ulazna provjera, ne pitaju vas puno vise. Svak zuri svojim poslom i imam utisak da je sve dovedeno do perfekcije. Prvi put u zivotu sam bila tako blizu piste, putovala sam Boeingom 777 u tri navrata, ali sam zgutala knedlu kad sam vidjela koliko je ogroman C -5 – vojni transportni zrakoplov… taj se puni u zraku i doslovce moze letjeti danima samo s izmjenama posada.
Ne samo racunala, nego i sva postrojenja – sve doslovce blista, u prolazu smo vidjeli radionice gdje se obavlja odrzavanje svih vrsta zrakoplova, podovi su cistiji nego u nekima od ureda u koje sam zalazila drugdje…

U zajednickoj prostoriji gdje osoblje odrzavanja zrakoplova obitava za vrijeme pauze nalazi se stol za rucavanje, dva racunala s izborom za spajanje izvan mreze za slobodan pristup internetu i daska za glacanje s dobrim kvalitetnim glacalom pored na stolicu. Uniforme djelatnika su besprijekorno izglacane – kako onih u uredima, tako i onih u pogonima odrzavanja – neki od ovih potonjih preko odjece imaju fluorescentne pojase u raznim bojama koji oznacavaju gdje je tko i sto u hijerarhiji.

Administrativni poslovi su informatizirani doslovce 100% i ako trebate ishoditi ikakav dokument, popraviti kucne instalacije, dobiti besplatan pravni savjet, kupiti auto, zatraziti obiteljsko savjetovanje, cuvanje djeteta, kucnog ljubimca ili medicinsku uslugu – to je rjesivo ODMAH i NA JEDNOM MJESTU… Mene naviklu na silno birokratiziranje i odugovlacenje u rodnoj mi okolini ova stvar ispunjava postovanjem. I nema musavih tipkovnica i zaslona – oprema se blista kao i sve drugo, od cizmica mladih cura u uniformama sa kosom podignutom iznad okovratnika do gelendera stubista. Osoblje susretljivo i ljubazno, buduci da govorim engleski gotovo bez akcenta, moje predstavljanje u novoj okolini i napomena da sam iz Hrvatske uopce ne zbunjuju nikoga – ovi Ameri oko mene svi tocno znaju i gdje je Hrvatska i sto tamo ima… nitko nas ne trpa u drzave istoka.

I da – kratak osvrt na vikend – bili smo u posjeti bazi u Baumholderu, nedjelja je bila posvecena turniru u paintballu – tamo su i klupske prostorije – i usput otisli do Idar Obersteina – posjetili malenu crkvicu uklesanu u stijeni iz trinaestog stoljeca i utvrdu na vrhu brijega otprilike iz istog vremena. Slike mozete vidjeti NA OVOJ GALERIJI WEBSHOTS.COM, ili kao slideshow

Idar Oberstein
Mjestasce je vrlo zivopisno i ima doslovce na svakom koraku mnostvo trgovina koje se bave prodajom kristala i poludragog kamenja. Ima svega – od predivnog nakita – u jeftinijoj i skupljoj verziji u zlatu ili bijelom zlatu kombiniranom s poludragim i dragim kamenom i fino obradenim mineralima, pomalo kicastih kucnih ukrasa, figura zivotinjica, pribora za svakodnevnu uporabu ukrasenog ametistom, zadom, hematitom, opalom, malahitom, jantarom, rosenkvarcom ili nekom drugom vrstom, do malih fontana izradenih u svakovrsnom kristalu i sa diskretno umetnutom rasvjetom. Takoder, koga zanimaju cijene moze povecati slike iz galerije i vidjeti – nije preskupo.

dscf6467

dscf6489

Takoder mozete naci pristalice alternative i lijecenja kristaloterapijom
dscf6488

dscf6497

dscf6482a

dscf6500

dscf6471

Muzej u koji nismo mogli uci jer nismo gdje imali ostaviti cuku, u autu nije islo jer je bio vreo jesenji dan
dscf6512

dscf6515

ali sam zato Gazdu ostavila vani s cukcem i otisla obici crkvicu, ulaz kao i crkva je isklesan u zivoj stijeni, sve je restaurirano i ulaz se placa samo dva eura

dscf6575

dscf6590

dscf6621

dscf6585

dvije male tvrdave na dva susjedna brezuljka

dscf6669

panorama gradica snimljena s tvrdave

dscf6672

i pogled prema gore sa ulica gradica

dscf6701

Obilazak svih tih silnih trgovinica, uspon do crkvice i do tvrdava je bio naporan, nije se znalo tko je umorniji na kraju dana, mi ili Maggie … s tim sto ona nije morala voziti natrag nego je lijepo odmarala na zadnjim sjedalima u autu

dscf6711

i na kraju jedna predivna jesenja …

dscf6677


International Frankfurt Auto Show 2007

Kolovoz 6, 2008

I tako smo se u subotnje jutro zaputili prema Frankfurtu.

Odluceno je da idemo vlakom, buduci je Frankfurt Messe udaljen samo desetak minuta ugodnog hoda od glavnog kolodvora, i to nam se cinilo zgodnije nego traziti mjesta za parkiranje – pretpostavljali smo da ce biti guzva. Karte smo prethodno kupili putem interneta, ponijeli smo kameru, dovoljno baterija i kartica.

Kompletnu galeriju od 337 slika mozete vidjeti na OVOM LINKU – WEBSHOTS.COM, a ja cu u ovom postu uvrstiti samo nekolicinu.

Ovako nas je docekao Frankfurt u sneno suncano jesenje jutro, odlucila sam da mi se svida.

dscf6026

dscf6029

Ulaz u kompleks Frankfurt Messe

dscf6034

Ulazni lobby

dscf6038

Passage koji vodi od jednog dijela kompleksa do drugog – u pojedinim dijelovima postoje i pokretne horizontalne trake, i ma koliko se to cinilo neobicnim, cijeli kompleks je toliko ogroman da nakon nekog vremena elevatori i pokretne trake jako dobro dodu. Iz prilozene tlocrtne dispozicije se mozda ne da to tako dobro vidjeti, ali vjerujte mi na rijec – lipsali smo od ujutro do kasnog poslijepodneva !

dscf6062

dscf6039

U unutrasnjim dvoristima su smjestene razne zalogajnice, maleni restorani, pivnice, kafici, igralista za djecu, trgovinice svake vrste, a mozete se i malo zabaviti na zanimljiv nacin – kome je do viska adrenalina

dscf6309

Obilje je zelenila, fontana i mjesta za opustanje

dscf6329

dscf6067

Nije se gledalo samo automobile, tu su bile i simpaticne hostese

dscf6444

Decki i gospoda su se naravno slikali s njima na svakom koraku.

Mi smo uslikali dvije simpaticne male zvrndave zaraznog smijeha sa majicama koje su imale displej na sebi

dscf6253

a ja sam ostala zatecena kad mi jedna malo kasnije tako socno namignula :eek: da sam se morala okrenuti oko sebe misleci da je upuceno nekom drugom – nakon cega je nabrala nosic, napucila usnice i mahala glavom u znak da je to bilo MENI ! Gazda je bio na drugom kraju sale, pa kad sam mu to ispricala, ooooma me je trazio da ga odvedem i pokazem mu koja je to TA :naughty: ! Jesam. Onda smo oboje dobili pusu kroz zrak :) :cerek: Naravno, posrijedi je bio samo objektiv mog fotoaparata, a ne ja, mlada dama je vrhunski radila svoj promotivni nastup :fino: .

dscf6437

Ovo je bila jedna od rijetkih hostesa koja je vozila – doduse u malo drukcijem izdanju

dscf6460

Inace, guzva je bila strahovita, svugdje, ali na pojednim mjestima je izgledalo kao da ste u krcatom tramvaju ili u prvim redovima nekog rock koncerta, ako prosjecno na kvadratni metar prostora stane pet osoba, ovo je izgledalo kao da ih ima deset! Najkriticnije je bilo u dvoranama koje su izlagale program Mercedes Benza, Fiata , BMW i dvorana broj osam u koju uopce nismo zeljeli uci jer smo bili posvema zgadeni i umorni od guranja i laktanja – i na zalost propustili vjerujem impresivan prizor izlozaka iz programa Corvette, Hummera, Opela, Sabb, Cadilac – samo da nabrojim neke. To je izgledalo ovako – stojite u guzvi, milite polako i ne vidite nista od izlozaka jer su se kraj najatraktivnijih natiskale seljacine da tamo ostanu. Dobra klimatizacija nije bila potpuno u stanju rijesiti taj silan pritisak tisuca ljudskih tijela, a pod galerije pod nama je doslovno zastrasujuce vibrirao !!!

Ovako je to izgledalo u dvorani Mercedesa, po mom sudu najatraktivnijeg izlagaca kojeg sam vidjela, a vjerujte, bilo je tesko odluciti – svakako posjetite galeriju na linku koji sam navela na pocetku teksta pa se sami uvjerite, mozete pregled podesiti i kao slideshow.

dscf6158

dscf6163

dscf6168

Inace, nevjerovatno je kakav je sve bio profil posjetitelja – musko, zensko, bebe u kolicima preko kojih u guzvi posrcete, invalidi sa stakama, osobe u kolicima sa i bez pratnje, djeca u dobi do deset godina koja urlicu i skacu po sjedalima skupocjenih izlozaka, teenageri koji se slineci ne micu od automobila i hostesa jer cekaju u redu na slikanje, ljudi u skupocjenoj odjeci koje stoje po strani i tiho razgovaraju s neuglednim osobljem koje stoji u sjeni iza prezgodnih hostova i hostesa, oni u cipelama po pet eura koji sjede u autima po deset minuta i natezu se s drugim seljoberima koji s visoka zavrnutog nosa znalacki kritiziraju neko bezvezno rjesenje u automobilima koji kostaju 150 000 eura … Ne biste vjerovali kako se matora bakica (koja bi se u normalnim okolnostima iscrpljena od starosti i iznemoglosti srusila na stolicu u tramvaju nakon sto VAS sikcuci istjera s nje) moze energicno gurati, laktati i izbiti vam bubrege :burninmad: u nastojanju da se docepa vidika, da samo vidite kako se cijele obitelji ponosno slikaju NA i U automobilima u osam poza …
Slikovit primjer – imate ovu simpaticnu gospodu koja je dosla s postarijim dobrocudno izgledajucim gospodinom koji voliiiiiii cickanje na uho – i morao ju je slikati u prekonekoliko poza rasprostiranja po cijelom autu (jedan broj pretijesan brushalter, zanimljivi nokti, uzorak suknje oderanog tigra, a ispod impresivan nabor crne cipke i tila, lagano izlizane potpetice i diskretni brcici ispod kose u crno-blonde nijansi dvoslojne :zubo: kompozicije+lakirana torbica s nitnama)

dscf6336

ili prizor ove druge neupadljivo i otmjeno obucene gospode koja nehajno ostavlja dizajnersku torbu pokraj auta u koji je sjela samo na par minuta nakon razgovora sa zastupnikom Aston Martina i srdacnog rukovanja…

dscf6295

dscf6307

S druge strane, mi nismo bili ozbiljan kupac i klatili smo se okolo samo radi cistog neopterecenog uzivanja ! Jedino sto mi se silno svidjelo, Gazdi niti jednom nije palo na pamet pozirati kraj automobila i nedajboze traziti da ga slikam okolo u izloscima – dobro je ! :cerek:

Ono sto je bilo najgore je da se od silne guzve nije moglo uopce slikati kako treba, ljudi su stalno bili natiskani oko automobila – s tim da pojedine najatraktivnije modele uopce nismo mogli niti vidjeti, a kamoli zabiljeziti objektivom.

dscf6183

Inace, IN je ekoloska osvijestenost, predstavljeni su modeli sa smanjenom produkcijom CO2 i oni sa alternativnim pogonima – biodiesel, vodik i elektricna energija.

dscf6342

dscf6343

dscf6210

Bilo je i krizanaca izmedu motocikla i neceg …

dscf6356

dscf6382

Jos malo lijepih prizora …

dscf6339

dscf6361

dscf6389

dscf6419

dscf6096

dscf6135

dscf6178

dscf6205

dscf6216

dscf6231

dscf6257

Svasta je jos bilo, prodavali su se mali autici svih vrsta, kolekcionarske zbirke, prezentirala tehnicka rjesenja, bilo je izlozenih i iznutrica i motora, prekrasnih video projekcija, mobilnih modela, nagradnih igara u kojima su se izvlacili sretni dobitnici kojekakve skupe zvjeradi, oldtimera, trkacih modela, motora i motora s prikolicama … vratite se na GALERIJU, i uzivajte :party:

Ostajte mi u dobru …


International Rhein-Main-Classics Airshow 2007 Oppenheim

Kolovoz 6, 2008

Da, nikako stici i napraviti post – bilo je zabavno.

Unaprijed naglasavam da vas necu zamarati tehnikalijama, ovo je jedan light izletnicki putopisni :smijeh: kratki report sa zanimljivog eventa…

Internacionalni Airshow se odrzao u malenom zivopisnom gradicu Oppenheimu, trajao je od 24.-26. kolovoza. Koga zanima vise o dogadanjima ove vrste, ima na ovom mjestu .
Te subote smo se nesto pred podne otputili na oko 45 minuta voznje udaljeno odrediste – nismo bili bas sigurni kako naci mjesto dogadanja, ali signalizacija je bila izvrsna, tako da nismo mogli promasiti prostor za parkiranje. Nijemci, kakvi vec jesu, uredno su pokosili okolna polja i oznacili trakama i natpisima mjesta za parkiranje, predvidjeli osvjetljenje ogromnim pokretnim reflektorima, toi-toi toalete cak i izvan podrucja u koje mozete samo s placenom ulaznicom, security i studentariju u fluorescentnim prslucima sa znakovljem koji su regulirali kretanje vozila i parkiranje, te stalni nadzor terena.
Ljudi je bilo JAKO PUNO – sveopca guzva na ogromnom prostoru, od civila, nesto malo vojske, profica – pilota, posada i mehanicara, sponzora, novinara i snimatelja, trgovaca, lijecnickih ekipa i vatrogasaca, cijelih obitelji s malom djecom, mnostvo pasa, standovi za prodaju hrane, pica, odjece i obuce, suvenira, strucne literature – tu se dolazi iz svih krajeva Europe, culo se mnostvo raznih jezika. Ovaj show je ujedno bio i izlozba oldtimera – nije bilo bas puno starih automobila i motocikala, ali bilo je jako zanimljivo razgovarati s vlasnicima. Bilo je i nekoliko mjesta gdje ste mogli ostaviti klince da se zabavljaju, minijaturnih djecjih parkova za igru gdje su mlade lijepe tete uz asistenciju po jednog mladog kolege gorile vodile racuna o redu, igri i sigurnosti.
Cijene ulaznica paprene, pa su mnogi promatrali sve izvan ograde s udaljenosti cca 200 metara, pod suncobranima i sa ligenstulima, satorima termosicama s kavom i sendvicima, dalekozorima i kamerama sa stativom i zoomovima. Automobilima uopce nije bio dozvoljen pristup blizu, pjesacili smo oko kilometar od parkiralista do naplatne kucice. Pri ulasku u naplatnu zonu je bio i detektor metala, security teams svuda. Kao sto rekoh – dobra organizacija.

Cijelo podrucje je izgledalo ovako :

oppenheim1

Clanak o ovom dogadaju se pojavio i u dnevnim novinama americke vojske, cemu se nije za cuditi obzirom da je bilo puno osoblja iz Ramstein zracne baze, kao i helikopterskih posada iz Mannheima.

Stars&Stripes.
image004

Mi smo jos u dolasku zamijetili prvo helikoptere – sto u zraku, sto na tlu- predivni, pravi ukras na nebu

dscf5846

dscf6011

dscf6023

dscf5878

U jednom trenutku se umalo dogodila nesreca, jedan od aviona je kod rulanja prednjim krilom – nisam vidjela pocetak zapravo, nego cula od ljudi koji su vidjeli – dotakao zemlju i zavrsio sa repom u zraku, puno dima i malo vatre, na svu srecu nije bilo posljedica, vatrogasci su dojurili odmah, ono sto je svakog najezilo je cinjenica da se sve dogadalo nadomak helidroma gdje su pocivali helici s punim tankovima…komentator s tornja ni rijeci o tome !

dsc06378

Avioni su polijetali prema predvidenom rasporedu, njemacki komentator na tornju je samo povremeno imao kompanjona koji je prenosio na engleskom, tako da nisam sve bas razumjela, ali kupili smo malenu brosuru pa smo bili u prigodi i procitati ponesto o svakom od natjecatelja.

Inace, mogli ste se i provozati helicima ili avionima po cijeni od 45 € za odrasle i 35 € za djecu za 15 minutnu voznju na Antonovu.

dscf5940

Bilo je i jedrilica – izlozaka

dscf5852

Messerschmitt Bf 108 “Taifun” (Typhoon) – meni jedan od najdrazih i za doba u kojem je nastao jedan od sofisticiranijih – ovo je malo poboljsani design iz 1930. inace …

dscf5449

Na zalost, nismo vidjeli “setace po krilima” na djelu, samo na tlu – ali vjerujem da je to predstava bez premca

dscf5454

dscf5455

dscf5865

Doznali smo da medu ovim atraktivnim zracnim akrobatima u timu od pocetka rade i dvije dame, ali postoji posebna eskadrila Flying ladies – jedna od njih izbliza – obratite pozornost na amblem na oplati njenog zrakoplova :rofl:

oppenheim2a

i jos jedna izdaleka

dscf5468

Naravno, poznat je obicaj “krstenja” aviona – neki su imali na oplati reklamu sponzora, dame su male charming cupave vjestice na metli, a neki su imali … pogledajte i sami

Piton :naughty:
dscf5461

Super Puz
dscf5488

Tiger
dscf5500
dscf5501

klasika – pticuljak na oplati
dscf5895

Cemu je ovaj kriv da visi, ne znam
dscf5913

u slucaju da niste vidjeli dobro – detalj uvecan

dscf5914

a bilo je i intenzivnijih vizualnih identiteta

dscf5905

i onih razigranih

dscf5898

maskote nisu bile samo na oplati aviona, sva ta ekipa je – hm – zanimljiva
:pjeva: tasmanijsko zvjere

dscf5903

Ima jedna pricica – dok smo vozili prema Oppenheimu, velim ja Gazdi kako sam davne 1997 upoznala na ICQ jednog jordanskog pilota, clana pocasne kraljevske eskadrile. Po njegovoj prici, to nisu bili borbeni, nego cisto paradni piloti, akrobatika i letacko umijece itself – ali kako je on tada tvrdio, najbolja klasa svijeta. Nismo pricali dugo, mozda svega par tjedana – nikad covjeku nisam saznala ni ime.Taj me je inace kontaktirao jer mu je promaklo da sam zensko i bio razocaran kad je shvatio da nisam pilot iz Hrvatske – jako su ga zapravo zanimala ratna iskustva.

Naravno, obzirom da sam ja od malena zaluđena avionima i svime sto leti, neki moji ICQ kontakti su bili i takve vrste, naposljetku, tako me je jednog dana i Gazda pronasao i pozvao, preko “Interests” tagova – AIR FORCE, SPACE, :cerek:

I tu se ja do sita njemu napricala o jordanskoj elitnoj eskadrili. Nasem iznenadenju nije bilo kraja kad smo dosavsi na teren izmedu ostalih ugledali nikog drugog do :

Royal Jordanian Falcons

falcons

dscf5871

Njihovi zrakoplovi su do perfekcije odrzavani i izgledaju kao velike sjajne igracke, jos na tlu predu kao mace, ocigledno sve prva liga

dscf5872

falcons 5

Ogromna bina s ogromnim razglasima – svaku noc se uz nocni letacki 3D svjetlosni show odrzavao i koncert – po onom sto pise u prospektu bilo je desetak izvodaca, meni doduse imena ne znace puno, ali su bili kako se cini zastupljeni razni zanrovi.
dscf5857

Padobranci

dscf5998

dscf5993

dscf6001

Standovi

dscf5984

dscf5983

Oldtimeri

dscf5981

dscf5982

dscf5958

malo pracakanja po nebu

dscf5942

dscf5947

oppenheim3

dscf5944

letjelica raznoraznih

dscf5889
dscf5883
dscf5884
dscf5860
dscf5866
dscf5918
dscf5933
dscf5939

I naposljetku, svugdje je bilo mnostvo pasa-neki su imali sesire na glavi bas kao i vlasnici, unatoc svim pokusajima da ne budem napasna,covjek upravo ne moze odoljeti a da se ne poigra s njima – ovo je bila jedna predivna stara, pomalo debeljuskasta kujica Trixy, a ja nisam znala da me Gazda dokumentira

dscf5511

I to bi bilo to – ostajte u dobru i lijep pozdrav :wave:


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.