Kako smo ratovali – ili – je**le te buhtle !!!

Pade mi na pamet nesto dok citam ove postove vezane za Karakter klub i sve sto iza toga stoji. Vrijeme kad se jaaako dobro papalo i nitko nije uopce razmisljao o kilazi je zapravo bilo za vrijeme rata. Tko zeli pokupiti granatu na prazan stomak ?!

Kako znate u Osijeku je bilo prilicno zanimljivo zivjeti tih godina, ne bih sad o tome kako smo sjedili po pet dana u sklonistu – tko ga je imao – ili isli raditi dok je fijukalo iza usiju. Ja bih malo o nekim drugim stvarima koje su se odvijale u pozadini svakodnevnog, stvari kojima smo se onda onakvi prolupali smijali, a sad mislim – ajme… Opskrba je tekla uredno. Voda, plin, grijanje i struja u redovnom rezimu koristenja, decki u kamioncicima su obilazili zgrade u naseljima i svi su imali svjezeg kruha i bureka, trgovine su radile. U mom domu je to izgledalo ovako – u to doba moja je kcera imala pet godina i nije bilo govora o tome da je hranim suhom hranom. Bubalo ili ne, na stednjaku je bio lonac u koji se uvalilo raznolike mesine, hrpa povrca i na kraju malo krumpirica za prilog. Kasnije ocijedite, zakuhate noklice, prepecete meso sa zacinima i prilozite povrce i krumpir. Primjerice. Ili cobanac za tri dana. Ili punjena paprika u kotlicu pa na led u male porcije. A za sve to ne treba puno vremena i mozete obaviti i dok fijuce. MOram napomenuti da mi je kuca u centru grada, iza Katedrale i zgrada Zupanije u kojoj je bilo smjesteno i Zapovjednistvo obrane grada, pa sto preleti njih – profijuce i oko nas.

Ja zbilja ne mogu jamciti da su mi tad sve bile na broju – to moram priznati. Dnevno sjediti i raditi u zgradi na katu gdje je iznad vas samo drveni grednik, a neke od nas ljudi koji su pobjegli iz Grada telefonom zivkaju da provjere jesu li otpusteni i optuzuju da je lako nama jer se napijemo pa mozemo sjediti i na dimnjaku jer nas onda nije strah LLLOLLL – nije to bas bilo tako, samo su neki bili stalno pijani, ne svi. Moja kuca takoder nema skloniste, nego smo se “sklanjali” u kupaonicu gdje sam stavila madrace na kojima smo spavali – tamo ima samo mali prozorcic i mjesto je na neki nacin uvuceno, iznad nas je jos jedna etaza i tavan – doduse takoder je strop drveni grednik jer je zgrada stara, ne mislim da bi nas to zastitilo – ali – tad je to bilo tako. Kasnije, kad smo dobili granatu i struja tresla kad prislonite ruku na zid u dnevnoj sobi, preselila sam bratu u stan na Sjenjaku, famozna stojedinica gdje je on tad stanovao i koja je bila orjentir za minobacace druge strane. Isto je bilo i tamo zanimljivo zivjeti, ali tamo smo imali atomsko skloniste gdje smo se mogli sjuriti s drugog kata kad pocne. I mikrovalnu . Navika lonca je naravno prenesena i tamo – ne morate lonac na tihoj vatrici nadzirati, nego samo ponekad odjuriti gore.
Kao sto rekoh – ne mogu jamciti da su mi sve bile na broju – da jesu ne bih pekla buhtle svaki treci dan. A izmedu nesto drugo. Jeli smo ko nespaseni. Valjda je svemu kumovao i stres, a ne samo prozdrljivost, ali mislim da se nikad u zivotu nisam napekla buhtli, kiflica, savijaca, baklava, krancli, rolica i kojekakvih slicnih stvari kao tad. NIkad necu zaboraviti bubetanu kad smo sjedili u kupaonici, cijela kuca mirisi od buhtli u pecnici, i ja ih moram izvaditi van ! A vani granate sjaje u mraku i treska u blizini. Lupa, trese, udara … Ja se naravno kao odgovorna i oprezna osoba ne setam po kuci jer na prozorima nema vreca s pijeskom, nego samo pokidani najloni, JA PUZEM DOLJE na sve cetiri da bih izvadila buhtle iz pecnice… A moj ex suprug iz kupaonice vice za mnom JEBA..E TE BUHTLE, DOLAZI ‘VAMO !!!
Kod brata kasnije doduse nisam pekla buhtle. Pecnica je bila cudna.

Gotovo na samom pocetku rata, gospon ex suprug je morao otici na prozivku u svoj maticni grad jer tamo je bio u vojnoj evidenciji. Tamo nije bilo rata i nije se spavalo u trenerkama. I po kucama nisu haracili misevi i stakori koji su ulazili kroz prozore bez stakala – maleni gladni stvorovi grizli zaptivnu gumu na vratima hladnjaka i gostili se na vasem jogurtu-sirocici protjerani iz podruma jer su se u njih doselili ljudi. Nije se bas puno moglo drzati tad u hladnjaku. Bolje je islo sa zamrzivacem i zatvorenim kuhinjskim elementima, jer tu misevi nikad ne bi provaljivali. A koliko sam ih pobila, ne volim se niti sjetiti – skice oni, skicim ja… ne racunajuci one koje sam otrovala – nadam se da jednog dana necu za to odgovarati nekom visem sudu.
Ali da se vratimo na prehrambene navike Osjecana u to doba. Zene su mahom bile otpremljene iz grada zajedno s djecom. Iz grada su zbrisali i neki muzevi. Oni muzevi koji su ostali hrabro su se nosili s ratnim tegobama pranja rublja, iznosenja smeca, ciscenja sute i srapnela po kuci, poooonekad glacanja, prehrane… Juhe u vrecici su bile hit. Neki koje sam znala s velikim trbuscicima su nakon par mjeseci postali jako fit i sik i bez Karakter kluba i UN dijete. A i zato sto su malo vise trcali – sta cete, tjelesna aktivnost je vazna, to se uvijek naglasava kod skidanja kilaze, pogotovo kad trazite zaklon dok buba i dok hitate doma s posla. Ponekad bi dobro dosla i kasasta hrana – nikad necu zaboraviti nama jako dragog postarijeg susjeda koji vise na zalost nije ziv, krasan gospodin kojeg smo jako voljeli, jednom je siroce sjurio u zaklon tijekom noci bez zubala, nije ga stigao uzeti, pa je morao doruckovati bez i jako mu je bilo neugodno pricati. Bilo je i tragikomicnih epizoda – unatoc tome sto smo imali struje, dogadali su se prekidi jer je Grad svijetlio na jako tankoj zici. Struju smo dobivali preko par bandera koje su stalno bile na meti, pa ih decki ponekad zbog snajpera nisu mogli popraviti cijeli dan. Elem, jedan od susjeda u bratovoj zgradi je ignorirao upozoravajuce signale i stalno drzao zamrzivac pun. Mozete zamisliti prizor koji je zatekao nakon sto se vratio iz posjete supruzi u izbjeglistvu nakon devet dana izbivanja, a trebalo je samo podici osigurace da bi zamrzivac ponovo normalno proradio. Jedan drugi susjed je bio uzrok moguce evakuacije cijelog sklonista. U jednom trenutku je sklonistem poceo sukljati smrdljivi crni dim i mislili smo da zgrada gori, poceli smo se pripremati za izlazak – kad, neces ti veselja – skloniste je bilo u dilataciji zgrade gdje je ventilacija bila spojena sa ventilacijom doticnog stana sto je na svu srecu ubrzo utvrdeno. ON JE SAMO PRAVIO RUCAK ! Stavio covjek meso da se pece u pecnicu, izisao iz stana jer je bubalo i zaspao u sklonistu. I malko si je trgnuo prije rucka, pa zaspao…
Je, al se onda dobro jelo, bas ! Kod starije sestre u dobrom, velikom i zasticenom podrumu su bili udomljeni neki prijatelji i susjedi, tamo je bila kompletna infrastruktura, od hladnjaka, stednjaka, zamrzivaca do rezalice za kruh… Ma sta da vam kazem – ona je bila jos gora od mene – ONA JE PRAVILA KREMPITE i KEZE SANE DOK JE TUKLO! A sogor je ladno rostiljao sa perimetrom kretanja pet metara od sklonista. Kad nije pravio kotlic.

Za vrijeme rata sam bila tako jako i fino slank… I uopce me nisu smetale sve te kalorije i moguce debljanje. Kao sto rekoh – tko voli dobit granatu na prazan stomak ???

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: