Kratak ogled o DEMOKRACIJI ~ made in Croatia


Definicija kaze da pojam DEMOKRACIJA označava oblik vlasti u kojem “sve” odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore.

Naravno, definicije su jedno, praksa je drugo. Ima tu i neke ironije. U nase vrijeme svjedocima smo da su u svijetu mnoge apsolutisticke vlade i diktature dosle na vlast pomocu izbora. Cak i kad izbori nisu farsa, koliko je doista mjerodavno ono sto na kraju dobijemo i koliko je to stvarni odraz volje naroda, a koliko dobar izborni inzinjering i neizlazak znacajnog dijela biraca na izbore?

Ne treba smetnuti s uma da smo bili svjedocima recimo da su na proslim izborima u Hrvatskoj glasovale mrtve duse, dijaspora – ljudi iz bijelog svijeta koji pojma nemaju o cemu glasuju zapravo i kakve ce biti posljedice koje se njih nece uopce ticati, nije nebitno niti kako se formiraju izborne jedinice, porazno je koliko ljudi ne zeli uopce sudjelovati.

Deklarativno, demokracija je sastavljena od vise cimbenika – Ustav koji stiti prava svih gradana, slobode govora, slobode okupljanja, slobode tiska, imamo i visestranacje, imamo i jednakost pred zakonom, po definiciji imamo neovisno sudstvo i sustav medusobnog nadzora medu granama vlasti…
Da .
Prije svega, demokracije nema u siromasnim drustvima, politicko razmisljanje je NADOGRADNJA – dok se mase bore kako da prezive, njihovo politicko razmisljanje ne ide dalje od ulicnog bunta kad postane stvarno neizdrzivo i kad im se dokinu i one najelementarnije stvari.
Porazavajuca cinjenica je da onda takvo jedno drustvo odgaja takoder mladi narastaj koji nije senzibiliziran razmisljati o icemu dalje od ” u se, na se i poda se”, a oni koji se politikom uopce bave su im smijesni, ne izlaze na izbore, sve im je bezveze jer se ionako nista ne moze promijeniti.

Mi smo zapravo suoceni sa stanjem politicke nepismenosti.

Siromastvo – materijalno – je na zalost cesto razlogom duhovnog siromastva i neznanja, ne uvijek i ne nuzno, ali uglavnom ljudi koji su u financijskim problemima imaju samo jednu misao – kako ih se rijesiti, a gdje su uzroci tog stanja, zasto nema posla, zasto svi grcaju u dugu – to oni nisu kadra niti razumjeti, a ako i jesu, nemaju snage i sredstava da to pokusaju rjesavati.

To je onda naravno jako dobro za one koji su politiku shvatili kao orude za postizanje vlastitog materijalnog uspjeha i ostvarivanje osobnog utjecaja i moci na bilo kojem polju – umjesto vizijom demokracije, na ovim nasim prostorima, raju se homogeniziralo na nacionalnoj osnovi, sto je daleko lakse i ukljucuje najjacu polugu oko koje kreatori ne moraju puno raditi – emocije.

Ono sto nama treba je jedno uredeno gradansko drustvo, radna mjesta da bi svi mogli imati pristojan zivot, demokracija uoblicena na temeljima multikulturalnosti i uvazavanja razlicitosti, visoke svijesti o potrebama koje nadilaze usko ogranicene lokalne interese i kao najvaznije DRUSTVO ZNANJA.

Post industrijsko drustvo i globalizacija koja je neizbjezna nalazu drukcija pravila igre, mi ne mozemo ostati u zatvorenom sustavu spojenih posuda koji nekima odgovara jer se profiti i vrijednosti nekontrolirano prelivaju u upitnim zakonskim relacijama. Pokrice za takvo stanje se dovijeka trazi u njegovanju individualnosti i odricanju asimilacije kao neceg negativnog – medutim u svjetlu velikih promjena u ljudskom drustvu, “digitalne revolucije” i pojacanog protoka informacija, intenzivnih migracija i preslagivanja sfera utjecaja, svijet vise nikad nece biti isti. U nekoj dalekoj fazi poodmaklog globalizacijskog procesa kad se dogodi jedan multikulturalizam i ono sto je najblize pojmu stvarne demokracije, pitanje nacije postaje potpuno pitanje samo folklora i niceg drugog.
Razumijevanje toga je dijelom uvjetovano i politickim opismenjavanjem, koje svoje zasade ima u opcem obrazovanju populacije i odgajanju drustva da “politicki misli”.

Tradicionalisticki pristup kakav je uvrijezen na nasim prostorima je uvjetovao ovisnost da čovjek svoj osobni identitet definira na temelju cinjenice u kojem je političko-kulturalnom miljeu odrastao. Tu igra veliku ulogu i nacionalna nota gdje se ocituje jak utjecaj Katolicke crkve. Kao rezultat toga dolazi do sudara koncepcija, gdje je cijela jedna generacija glasaca odgojena na zasadama komunizma kao totalitaristickog rezima, navikli smo misliti kako nam se kaze i ne razmisljati puno dalje od toga, ne propitivati kvalitetu dobivenog stava koji moramo imati – s druge strane ista ta generacija je “kalemljena” nakon nacionalne katarze tijekom Domovinskog rata snaznim emotivnim osjecajem pripadnosti necem sto se ranije nije moglo ispoljavati u tolikoj mjeri – naciji i vjeri.
Rezultat toga je podjela – tzv ” kineski zid” koji je hrvatski nacionalni korpus i pripadajuce manjine podijelio na dvije velike glavne skupine – lijevi i desni.
Paradoks je sto su zapravo ispod manje-vise tankog sloja politicke opredijeljenosti (tankog jer sedamnaest godina u povjesnim politickim relacijama i nije neko dugo razdoblje) svi ISTI konglomerat nastao na istim “demokratskim” nacelima.

Paradoks je da u taboru “desnih” ima vise bivsih tvrdih komunista nego u taboru “lijevih” i da biraci u masi to jednostavno ignoriraju – meni je uvijek bilo nejasno ZASTO?

Ista grupa ljudi je jednostavno samo promijenila boje i zastavu, bili su na polozajima prije pocetka rata, imali utjecaj i mogucnost da se tamo zadrze, tako su i napravili – i uveli u igru svoje istomisljenike i rodbinu.
Cinjenica je isto tako da se tijekom i iza rata utjecaj raspodijelio tim “desnim” silnicama, “lijevi” su bili gotovo anatemizirani kao partija s pogresnim, ili bez nacionalnog identiteta u vremenima kad je nacionalni identitet bio imperativ.

Svi sustavi kontrole su zakazali – umjesto u demokraciju, vlast odabrana demokratskim slobodnim izborima nas je odvela u kleptokraciju.
Nitko nije imao moci ili hrabrosti reagirati – jer u nasem obliku demokracije ljudi ne znaju politicki misliti – odgojeni pedeset godina na strahu od vlasti i posljedica neposluha, priklanjaju se jacem autoritetu, gdje je samo jedan zamijenjen drugim. Alternative su nepoznanica i potencijalno opasne – pogotovo ako su crvene boje. Kao sto sam napisala vec u jednom prijasnjem postu – neobrazovan um se priklanja SIMBOLIMA – pojavnostima politcara, vjestom oratotrstvu, manipulacijama i emocijama u politickom odlucivanju. Osjecaj pripadnosti krdu je vazan – stoga, nije svejedno na kojoj strani kineskog zida je vas politicki stav.
Zanemaruje se cinjenica da je um koji ima spoznaju slobodan od ikakvih zidova i sposoban sam odluciti sto je pravo, a sto nije – i ne trpi svrstavanje na osnovi podjela zacetih u proslosti.

Treba vec jednom shvatiti da neke stvari moramo prerasti, stalna mijena i rast s njom su temelj napretka drustva.

Nema jedinstvenog recepta za demokraciju, postoje samo smjernice i pokusaji – ali u jedno moramo biti sigurni – demokracije nema u siromasnim drustvima.

Prvi korak je promjena, rusenje svih zidova i okretanje buducnosti, osnovno pitanje nije da li to mozemo – nego da li to zelimo.
Kao sto je vec receno – zaceci demokracije su tu – ostalo je na nama.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: