Na sto sam ja spala …

Image Hosted by ImageShack.us

Eto, danas je prvi maj – ili da budemo jezicno korektni – prvi svibnja. Iako bi bilo poucno, necu ovaj pojam obraditi u povijesnom, politickom, civilizacijskom, kulturoloskom, sindikalnoradnickosocijalnom kontekstu. Nego samo u kulinarskom. I kako je to praznik rada i svih radnih ljudi. I izostavit cu crveni karanfilic, ali cu vam cestitati ovaj blagdan jer mislim da je on postignuce svih , a ne samo relikt nekih komunistickih vremena.

Kako je to nekad bilo?
Uvod u blagdan je u kuci moga oca pocimao dan ranije, s tavana se kasno poslijepodne iznosila, izvlacila iz najlona i odmotavala zastava – za one koji ne znaju, u to doba ste MORALI imati izvjesenu zastavu na kuci, inace vas je “komunalac” mogao oplesti kaznom koja je bila prilicno neugodna. Oni agilniji su imali u prozorima “parole” – to je bio komad bijelog cvrsceg papira dimenzija cca 30*60 cm ili nesto vece, na kojem su bile lijepim crvenim ili plavim slovima otisnute prigodne recenice i prodavale su se za sitnu lovu. Za ovu prigodu se recimo stavljalo u prozor ZIVIO PRVI MAJ – PRAZNIK RADA ! Spajalo se u to vrijeme (za neke je tako i danas doduse) sve sa svacim neradnih dana, ako vam je “Maj” zapao oko vikenda, mogli ste mirne duse napraviti pravi mali godisnji. Dan ranije je moja stara naravno pekla njen famozni kolac – nesto kao socni kuglof s grozdicama i sjeckanim jabukama u ogromnoj tepsijetini da ima za cijelo pleme.

Na sam blagdan vec ranom zorom je kretala Budnica i tramvaji su vozili okiceni s dvije male zastavice. Nebom je kruzio avion s dugackim komadom platna iza repa na kojem je pisalo ZIVIO PRVI MAJ – PRAZNIK RADA ! Negdje oko devet ujutro je taj isti avion bacao “plakate”- to su bili A4 formata papiri i bilo ih je plavih, zutih, zelenih, bijelih i ruzicastih. S prigodnicarskim tekstom. I letjeli su cijelim susjedstvom na opce odusevljenje djece koja su ih sakupljala i nesto manje odusevljenje starijih koji su to sve kasnije morali pocistiti.

U firmama se sve oko prvomajske proslave i izleta preko Drave sasvim ozbiljno shvacalo , sindikalni povjerenici su se rastrcali i naravno vec tjednima prije organizirali sve sto treba. Groznica je pocimala vec dan ranije poslije podneva kad vise nitko radio nije i kad su se dijelili BONOVI za janjetinu. Firma u kojoj su radili moj otac i najstariji brat bila je ogromna gradevinska tvrtka pa su se uvijek imale fine drvene klupe i stolovi za klopu, a tete servirke koje su inace radile na gradilistima i dijelile topli obrok radnicima su vodile racuna da mesina bude stalno pokrivena ogromnim najlonima i da se na njoj ne legu muhe. Prvomajski izlet je bilo mjesto gdje su za stolom jeli i sjedili svi zajedno – od teracera i zidara do sefova gradilista i direktora. Manje-vise. Ovisno o tome koliko je clanova obitelji bilo ili koliko ste prijavili, dobivali ste odreden broj “porcija” janjetine, mladog luka i svjeze pecenih lepinja. Cinilo se da su ti sindikalci imali zbilja dobar deal s dobavljacima, uvijek je sve bilo prvorazredno. Salvete i papirnate tacne su isle zajedno s klopom. Ako vam je bilo do takvih drangulija poput ruzine vodice za pranje prstiju, vilice i noza nosili ste si od kuce, ako nije – razvlacili ste janjetinu golim rukama. Moja stara je pak bila nemilosrdna u proganjanju svih s malim mokrim rucnicima koje je ispirala u cistoj vodi na vatrogasnoj cisterni s pitkom vodom i morali ste obrisati ruke prije jela. Cuga se mogla kupiti na licu mjesta. Dekice i desert ste nosili sami. Sve se odvijalo u Topoliku – tradicionalnom izletistu Osjecana preko Drave. Kasnije iza rata se sve preselilo na Kopiku, ali vise nikad nije bilo isto.
Tamo je dakle vec zarana pocimao dernek. Imalo se guzve s parkiranjem automobila, rostilji na sve strane, neki su dovukli dan ranije i satore. Pecarosa na sve strane. Mene je najvise veselio “ringispil” – i to onaj ogromni najveci gdje ste letjeli poput ptice – uvijek bih bila u stanju namoljakati za jos jednu voznju… A bilo je i malih ringispila za djecu, autica i svakojakog dernek bofla koji je roditeljima praznio novcanike. I kamioncic sa sladoledom. Kasnije kad sam bila djevojcurak me veselilo pucati iz zracika koje su uvijek bile s nisanom nastimane da podbace ili prebace – sto me nije smetalo da odvucem doma bar jednog plisavca. Bile su i bine sa glazbom – na nekima su se izmjenjivala “kulturno-umjetnicka drustva”, a na nekima su svirali rock bandovi i krestale mlade nade. Obavezna ikona prvomajskih okupljanja je bio i nesretni vol Srecko. Ta hrga mesa se vrtjela nad vatrom i oko nje su se okupljali cudaci zeljni kriske voletine i uzasnuta djeca. Ja nikad nisam bila ni blizu. Ali vol se svake godine zvao Srecko i pamtim da su preko razglasa pozivali zainteresirane na objed. Padobranci su takoder bili velika atrakcija za klince – svake godine je bilo natjecanje u skakanju padobranom. A poslije podne – izlet u Zooloski vrt. TO je bilo obavezno i nezaobilazno.
Naravno, stari je uvijek nadoplatio i narucivao vise janjetine, proporcionalno tome je isao luk i lepinje – imalo se rucak za sljedeci dan.
Nadam se da ovim nikog necu uvrijediti – ali za mene je prvi maj uvijek bio blagdan predivan, bez ikakve ideoloske podloge pamcen po janjetini i dokolicarenju. Tako sam nastavila i kad sam svila svoje gnjezdo, u mom domu je to takoder bio blagdan janjetine i mladog luka, ako ne bas janjetine, a ono uvijek hrpe dobre klope.

Osobno – ja bas i niiiisam neki veliki mesozder, iako se ne mogu potpuno odreci dobrog batka jer jos uvijek nisam dovoljno hrabra za to – janjetina mi nije vrhunski domet gastronomskog uzitka – mislim – dobro je, ali udio mesa na mom tanjuru je uvijek malen u odnosu na povrcke i ostalo.
Ali Gazda je od onih koji ne oprastaju – ispalo je da voli moju domacu slavonsku kuhinju skoro isto kao i americku juznjacku. Ne bira, kad Gazdarica skuha, polize tanjur kao macak.. Od kad smo u Njemackoj samo kuka za sarmom – nikako nismo uspjeli naci kiseli kupus u listovima. Sukladno daklem svojoj nepisanoj tradiciji imala sam u planu veliki rucak danas. Gazda nema slobodan dan, Ameri to ne slave kao drzavni blagdan, ali danas ih pustaju doma ranije tri sata, sto nije za odbaciti. Poanta svega je da je on sinoc zazelio da ja napravim za rucak SUSHI. S tim sto mi je napomenuo nesto od cega bi se vrsni poznavatelji istocnjacke kuhinje s tankocutnim nepcima najezili do kraljeznice – neka tome pripisem i nadodam dva velika odreska, sushi je ipak SAMO prilog – kako ga on smatra !
U zadnjih godinu dana postajem pomalo kosmopolit u kuhinji, volimo eksperimentirati oboje, a tu mogu naci sve sastojke i zacine – americka tradicionalna juznjacka kuhinja mi ide, meksicka isto, od korejske sam probala praviti samo neke njihove palacinke i dobre su, indijska klopa je malo ogranicena za nas jer ne volimo ljuto, pa pravimo light verziju koju bi sladokusci zaobisli, kinesku kuhinju obozavamo, rado je pravim i polako sam skupila gotovo sve zacine, ucim se nakuhavati kojesta – ali jos nikad nisam kuhala nista sto je japanska kuhinja. Sve sto sam do sad znala povrsno o tome je da tamene uglavnom ribu i da se pola njihove hrane mrda zivo na tanjuru .
Danas sam daklem ipak krenula – studijski sam prisla zadatku, nasla recepte na internetu, pregledala sve te divne slike, odlucila da u moj sushi nikad prijesna riba primirisat nece, pobrojala je li imam zacine ( nisam imala wasabi, a octeni preljev sam pravila sama od drugih sastojaka ) opet pregledala slike, procitala hintove i upozorenja – najvise mi se svidio ovaj:
“The number one hint or tip is this: rolling sushi is a self-correcting process. If your first roll does not turn out quite right, eat it to hide the evidence and roll another, which will be much better.”
Mi smo neki dan kupili male listice algi za motanje (GRESKA – iduci put kupujem velike jer sam zena s iskustvom sad), rizin ocat sam imala od prije jer spravljam kinesku hranu, ostale sastojke imam – pola smjese sam napravila s finim mesom tune iz konzerve, a pola su imali biti veggie – samo s povrcem i rizom. Ispalo je da je rolanje tih malih listica sa sastojcima unutra pravi uzorak duhovnih vjezbi. Ono sto je nastalo kao produkt mog rada je trebalo izgledati OVAKO:
120px-Sushi1
ili ovako
120px-Sushi3
ili pak ovako
2038_15

ALI JE IZGLEDALO POPUT NECEG STO SU MACKE NASLE NA ULICI, PREVRNULE PREKO SAPA I RAZVUKLE, PA S RAZOCARENJEM I GNUSANJEM ODBACILE !

Zato ja vama necu uslikati sto sam napravila i pokazati ! Nema recepta u devet faza sa slikom kuharicinog umijeca! Sa slikom onog sto je bilo u mojoj staklenoj jeni na kraju mozete plasiti malu djecu, to je izgledalo kao dorucak cudovista iz crne lagune! Listici su ostali tuzno sklupcani u dronjcima pa sam rolice natiskala jednu do druge da spasim izgled cijele slike.

NA STO SAM JA SPALA – OD JANJETINE S MLADIM LUKOM I VRUCIH LEPINJA ZA PRVOMAJSKI RUCAK !!!

Stejkovi su ispali ocekivano dobro, sto je spasilo moje kuharsko samopouzdanje. “Sushi” ili ono sto sam ja tako nazvala je takoder bilo servirano na stolu. Na moje zaprepastenje Gazda je slistio gotovo sav sushi koji sam napravila i rekao da je IZVRSTAN, nek zapisem kako sam pravila nadjev – a za umjetnicki dojam i izgled da se moram malo upraksati, koga briga kako izgleda dok god je dobro za klopati – ah kako on zna udobrovoljiti razjarenu kuharicu koja je muljala i mrljala nesto sto je bilo na rubu da ne zavrsi na stolu…

I da – za ruckom mi je ispricao jednu strasnu pricu koja nema veze s prvomajskom proslavom i sushi eksperimentima, ali od koje sam se zgrozila – prica je iz druge ruke i ide ovako – ima on legu s kojim radi, koji opet ima nekog legu koji je seargent. Taj seargent je jedan od onih na koje su se okomila sva zla svijeta, stono bismo mi rekli – pegula. Kaze prica ovako – jedna je jedina zmija otrovnica koja zivi u tom kraju Njemacke i jako je rijetka – al se bas ta nakeljila da ga ujede, jednom je za vrijeme vjezbi ispao iz helikoptera i u padu se nataknuo straznjicom ravno na antenu, dusu su mu decki popili od zafrkavanja jadniku – a nije mogao ko covjek sjediti tjednima, kad je nekom drugom prigodom nadgledao izmjestanje elise helikoptera, iako je bio po strani i na sigurnoj udaljenosti, nasao se ravno na putu da mu dio opreme padne na nogu i dobrano ga ozljedi – ali je bar ovaj put mogao sjediti… Stvarno jezivi dio price se dogadao dok je jos bio u Americi nakon zavrsene srednje skole. Imaju vam oni kao sto znate one famozne GARAGE SALE prodaje – kad iznesete iz kuce sve sto vam ne treba i prodajete za malu lovu svakom tko treba. To je jedna korisna stvar . Dakle, kupio je taj nesretnik na jednoj takvoj prodaji MOTOR – HARLEY DAVIDSON – stari drlog i podrtinu, svu prljavu i platio je 50 dolara. Kad ju je dovukao doma i detaljnije pogledao, zakljucio je da mu se ne da to sve cistiti i platiti popravak ili sam ne daj Boze nesto drljati po tom, uvidio je da je sve skupa beznadezan posao i pobrinuo se da nakon tjedan dana to proda nekom tipu i dobrano zaradi na tom – prodao je motor za 200 dolara. Nakon toga je tipa izbjegavao par mjeseci jer je osjecao grizu savjesti.
Sudbina je htjela drukcije – na tipa je unatoc pazljivom izbjegavanju naletio sasvim slucajno i ovaj ga je uporno i veselo navalio odvuci na cugu, od cega se nesretni sargeant samo nelagodno uzmeskoljio. Srdacan poziv na cugu je objelodanio sljedece : tip koji je kupio motor ga je prvo ocistio, onda je vidio da je krntija stara, onda je iz znatizelje nazvao sjediste Harley Davidsona i izdiktirao im serijski broj stroja. Iduci dan su ga odande u panici nazvali i pitali je li motor jos uvijek u njegovom posjedu i da imaju kupca. Tip ga bas nije kanio prodavati, ali je shvatio da moze dobiti vise od 200 dolara pa je rekao DA. Sutradan mu se na vratima pojavio agent koji je zastupao nekog lovarnog kolekcionara i pruzio mu ispisan cek na 200.000 dolara. Uzmi ili ostavi ponuda. Tip je samo odvratio : TKO SAM JA DA SE BUNIM !? i prodao ga. U cemu je stos ? Motor je pripadao nekad Elvisu Presleyu i bio poklon od njegove Priscile. Na dijelu motora iza sjedala na straznjoj strani je zbilja bilo ugravirano bilo nesto poput : Od Priscile s ljubavlju ili nesto takvo jaaako sitnim slovima, a sto nitko nije zapazio. Kojim putevima Gospodnjim je dosao do te garaze …

UPDATE
Kad opet budem radila sushi, poslikat cu ga kad bude izgledao kao hrana, a ne kao nesto sto je crklo iza grma. :njami: :rofl:

Ostajte mi u dobru .

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: