O percepciji, proslosti i sadasnjosti – ovaj put ozbiljno

Ponekad nailazim na ljude koji nisu u stanju razmisljati o slici drukcije nego gledati je slozenu od elementarnih crno-bijelih cestica. I uokvirenu stereotipom. Statican, zamrznut prizor koji ne dovodi vise nista u pitanje. Uporni su to i dosljedni ljudi koji nikad nisu u stanju niti zamisliti sliku u BOJI – koncept boje im je doduse uvijek bio dostupan, ali ga nisu zeljeli prihvatiti, takvi nisu u stanju boju prepoznati zbog toga sto cijeli zivot zive u crno-bijelom svijetu, i tko ste vi da im namecete nesto drugo… Oni vec znaju sto je dobro i jedino ispravno!
Nadalje, postoji i problem dimenzija – kao sto sam jednom vec rekla – stvari treba promatrati u 3D projekciji, dati im prostornu, vremensku i jos pokoju perspektivu, staviti ih u kretanje i medusobnu interakciju, a onda se odmaknuti i pogledati BIG PICTURE. Neki ljudi naprosto nisu u stanju izaci iz dvodimenzionalne percepcije koja im je laksa za probaviti i koja im trazi manje umnog i emotivnog napora. A i zgodnije je ponavljati necije tude misljenje, nego imati svoje, pa k tome jos i drukcije – izlazes se niti malo ugodnoj mogucnosti da te kriticari zivog prozvacu i ispljunu ako nisi u stanju dobro braniti svoj stav. Za braniti svoj stav treba imati znanja, raspolagati relevantnim cinjenicama i imati hrabrosti. A za sve tri stvari treba jako puno raditi. Zato je jednostavnije i bolje imati necije TUDE misljenje, onakvo kakvo smo si odabrali, ili ga je odabrala sila koja nas je postavila upravo na ovo mjesto u zivotu, vremenu i svijetu gdje smo sad.

Tu naravno ne mozemo svrstati ljude koje su velike osobne zivotne tragedije uvjetovale da razmisljaju samo u jednom smjeru i o jednoj stvari – svojim unistenim zivotima. I takvi imaju jako dobar razlog koji donekle opravdava njihovu iskljucivost i razumljivo je da oni jednostavno ne mogu raspravljati o nijansama i zaboravljanju uzroka i okolnosti tragedije koja ih je snasla. I oni jako dobro znaju tko je za to kriv i nisu spremni na ustupke i razumijevanje, kao niti na relativiziranje krivnje. Njima je takoder tesko pojmiti da onima koji nisu prosli isto traumaticno iskustvo to jednostavno nema istu tezinu.

Svi smo mi manje vise proizvodi (neki i zrtve) svog porijekla, svojih osobnih iskustava, svog djelovanja i okoline, trenutka u kojem smo se zatekli – nema jedinstvenog i jednog istinitog videnja stvari – stavovi su nam rezultat zivota koje zivimo i okolnosti koje su nas natjerale na odredene radnje koje kasnije netko valorizira po prenesenoj interpretaciji, istrgnute iz konteksta i bez znanja backgrounda koji je polucio dogadanja. Gorka je istina da ponekad nismo u stanju birati kako cemo postupiti i da su ljudi na odredene stvari natjerani visom silom.
Tu pomoci nema, tako je uvijek bilo i tako ce biti. I osnovno pitanje je – je li nekom moze biti ili ne postupiti protivno tome. Posljedice za nepostupanje su razlicitog reda velicine – i zapitajte se koliko ste spremni zrtvovati, to je mjera vase osobne slobode, hrabrosti i ljudske velicine. Stvari se malo zakompliciraju kad o vama ovisi jos netko na koga ce utjecati vasi izbori. Obitelj koja ovisi o vama, suradnici koji isto mogu biti pogodeni losim posljedicama vase odluke… Ispada da zivot nije niti malo jednostavan, pogotovo u slozenim vremenima.

Kad se to smjesti u neku drugu ravninu dogadanja i digne na visi nivo – imamo sliku kako se stvara povijest. Oni koji imaju najvise za reci ne govore, oni koji pojma nemaju su najglasniji, a pricaju ono sto su culi od nekog tko je naisao kad je sve bilo gotovo. Ili – u goroj varijanti – od nekog tko tendenciozno izvrce istinu u svoju korist zbog svojih osobnih pobuda. A kao sto znamo povijest pisu pobjednici.

Ono sto je najvaznije u svemu tome – u svemu treba ostati covjekom i ciniti najbolje sto mozemo, ako vec ne mozemo birati situaciju u kojoj smo se nasli. Nadalje – nacionalna svijest koja je bila jedan od generatora tolikih dogadanja nije vise imperativ – doslo je do toga da postoji samo jedan zajednicki jezik kojim govori svijet i koji kreira povijest – KAPITAL, nacionalne drzave ce se u buducnosti odrzati samo kao folklor, nadam se da vise nitko nece prolijevati krv zbog njih… Sto ne znaci da trebamo zaboraviti tko smo – to nikad. Upravo zbog toga je vazno utvrditi prave povijesne cinjenice i sto se doista dogadalo, smjestiti vlastito porijeklo u prave okvire i ne dozvoliti da ista stvar ikad vise zatruje nove generacije.

Mi moramo biti BOLJI od mrznje, jer ako mrzimo i osudujemo – po cemu smo drukciji i bolji od onih losih ?

Okrenimo se buducnosti, dajmo mladima da zive bez tereta kojeg smo mi nosili, krvi i stravicnih izbora koje smo mi, nasi ocevi i djedovi imali pred sobom. Novo je vrijeme, novi svijet, novi nacini – nova sansa da se izdignemo i pokusamo ovaj put drukcije – ostavimo proslost proslosti, uza sve duzno postovanje prema njoj.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: