Sva cuda svijeta – dio cetvrti – Engleska+update

Te godine gospodnje 2003. smo isli na godisnji odmor u Englesku na devet dana – trebala sam upoznati Gazdinu djecu koja tamo zive s mamom. S njima sam se do tad jedino bila cula telefonom u vise navrata. Zamislite – ispada da sam ja nekom MACEHA !!! Kci Sarah je tad imala 16 godina, kci Debbie 14 godina, a sin Daniel 10 godina. Mjesto u kojem zive je maleno i nalazi se jedno sat vremena voznje udaljeno od Manchestera. Zove se Wirksworth i smjesten je u pokrajini Derbyshire. Let je bio ugodan, a avion pun Indijaca, Pakistanaca i slicnih ljudi, pa sam se ja pitala ne putuju li na neku manifestaciju. Onda nakon sto sam tamo provela par dana, shvatila sam da je u tom dijelu Engleske imigrantska etnicka zajednica te vrste ogromna. CIjeli dijelovi gradova su napuceni njima.

Moram napomenuti da su se Gazda i ex koja se zove Carole razisli prije 11 godina, odnosi su korektni i tu nema zamjerke. On obicava reci da sam ja hvala bogu sve sto ona nije i da smo dijametralno razlicite ama bas u svemu. Iako smo se nas dvije nakon ovog susreta u vise navrata napricale i telefonom i kroz Yahoo messenger.

Gazdina ex hanuma sa svojim deckom je po nas dosla autom na aerodrom u Manchester, ispostavilo se da je to krhka, njezna plavusica sitnih koscica u majici kratkih rukava i malom broju farmerica – prototip uredne cure iz engleskih filmova s poludugom ravnom kosom, prozirnog tena i plavih ociju. Ona i ja – istina, fizicki gledano, antipodi da veci bit ne mozemo :rofl:.
Susret i vise nego srdacan, ja sam se imala namjeru porukovati i eventualno potapsati po ramenu, docim me je ona krenula grliti i ljubiti u oba obraza, pa mi nije bilo kud nego vratiti istom mjerom. Ispostavilo se da su svi oni zapravo vrlo pristojan, ugodan, zabavan svijet i da je boravak tamo bio i vrlo zanimljiv.
Kad smo sjeli u auto meni je nakon deset minuta voznje dusa bila u nosu, od silnog vijuganja ceste mi se smucilo i pocelo povracati. Gazda se uzbrinuo zasto sam se ja odjednom usutjela i scucurila, umujsila i staklenog pogleda pocela uzdisati. Onda sam svima morala objasniti sto mi je i da mi nije cilj da prvi susret sa mnom zapamte po zabljuckanom autu. Pa me ex hanuma putem kljukala bombonima s vocnim okusima. I gle cuda – od toga mi je stvarno postalo bolje !
Mene su inace ceste odusevile – iako je vecina koje nisu ranga autoceste zbog nekog cudnog meni neshvatljivog razloga krivudava ko gljista s losom probavom, od cega je meni bilo muka u voznji – plus cinjenica DA JE SVE NAOPAKO!!!! :puknucu:voze krivom stranom! Nisam se jednom nakostrijesila i poskocila u sjedalu vidjevsi AUTO KOJI DOLAZI RAVNO U NAS :blabla: !!!

Za vrijeme voznje smo nailazili na ovakve krajolike

Picture 059a

Picture 078a

Kad smo dosli u njihovu kucu, ispostavilo se da je prilicno zgodna i komotna, velika i s hipotekom otplacenom prije razvoda Gazdinom lovom – sto me se dojmilo, on se nije time hvalio, to mi je rekla ex hanuma dok me vodala kroz sobe.
Raspakirala sam putne torbe, i kad sam vidjela poklone koje sam kupila za ukucane – pobjesnila. Klincima sam uzela malo cool fashion krpica s potpisom, to mi je bilo sigurno da ce im se svidjeti, nesto finih hrvatskih cokolada, mami sam u unique gift galeriji kupila ogrlicu od zelenog jantara u kineskoj kutijici od ruzinog drveta i Griotte. I svakoj curi po jedno licitarsko srce. Koje su aerodromski sluzbenici RASKOPALI i unistili !!! Slatkisi su bili netaknuti.
Nadalje, ponijela sam i dvije kore za strudlu jer sam kanila napraviti burek – Gazda je lud za burekom pa me je zamolio da ga napravim za klince ako mi nije tesko, da vide kako to izgleda – ma neeee nije mi tesko – kanila sam napraviti od jednih kora burek, a od drugih strudlu s visnjama i jabukama. Kore su isto bile raskopane i po mom sudu neupotrebljive – na sto je Gazda vrlo prakticno rekao – skini dva – tri gornja ovitka i spoji ciste netaknute listove u jedno i imas bar za burek, osim toga pece se na 200 stupnjeva celzijusa pa ce od toga ostatak eventualnih bakterija pocrkati. On znade biti jako uvjerljiv. Pa sam burek i napravila. Inace, plan je bio da prvu i zadnju vecer provedemo svi zajedno, a ostatak vremena su ex hanuma i njen decko otisli na logorovanje pa smo mi ostali sami s klincima. Prvu vecer sam takoder bila pocascena klopom iz kineskog, izvrsno, puno i fino.

Kolace sam pekla svaki dan – vjerovali ili ne. I uzorak odlagala u zamrzivac za mamu i “decka” kad se vrate. Oni kolace kupuju kao mi sladoled – kad im se jede, svakom po jedan i to je to. Ovako, jesti KOLIKO HOCES je za njih bio dozivljaj. Svi su inace veliki sladokusci.
Moj prvi susret s kuhinjom je bio sljedeci: nasla sam stednjak na kojem je stajao na straznje dvije ringle blizu zida KASETOFON. Kad sam krenula s kuzinjanjem i pocela sklanjati cudan pribor sa stednjaka, malecka mi je rekla – ooo to je u redu, to tu uvijek stoji—imate sliku onda koliko se kuha ? Pecnica je bila spremiste za velike posude. Blistava i sjajna. Rijetko koristena po svemu sudeci. Kad su me odveli u smocnicu i otvorili zamrzivac, bila sam pocascena pogledom na cijeli niz gotovih jela u kutijicama, svega ko u prici – samo stavi u mikrovalnu i uzivaj !!! A oni i onako imaju obicaj cesto naruciti iz kineskog, indijskog, pizzerije. Onda sam nagarila Gazdu u kupovinu – dok je mene ondje mi cemo jesti kuhano ! Pokusala sam kupiti prasetinu ili svinjetinu u ikakvom obliku – to je bila nemoguca misija, ali zato je bilo janjetine i kravetine na svakom koraku. Oni cini se tamo jako rijetko jedu svinjetinu. Jaja su me prepala – onaj zuti dio je bio ne zut nego toliko blijedozut da ja takvo sto nikad nisam vidjela. Mlijeko drukcije. Srecom pa ja ponijela dio svojih zacina jer mi je recimo kopar i mazuran bilo nemoguce naci na policama njihovih trgovina u tom malenom mjestascu. Ispalo je da se klincima jako svidjela hrana a la croatica. Ili su bili jako pristojni pa sve uvijek pojeli.

Inace Carole je medicinska sestra, a ima i zelene prstice, luda je za vrtlarstvom i njezino dvoriste izgleda ovako – cak ima i mali bazen s ribestinama

Picture 105a

Picture 117

Picture 119

Picture 120

Picture 122

Picture 123

I inace, svi su oni jako ponosni na svoje vrtove, susjedstvo izgleda ovako

Picture 211

Picture 212a

Picture 274a

Picture 213a

U centru mjesta imaju naravo – pub – odveli su me tamo, a obzirom da ne pijem pivo, a tamo ne drze sokice i slicne stvari, uspjela sam izboriti da mi nacijede limun i u vodu umijesaju malo secera – nakon sto narucite handmade limunadu na takvom mjestu gledaju u vas kao da imate rep koji visi ispod stolice.

Picture 215a

I naravno, tradicionalni fish and chips bar – meni se ideja tradicionalnog jedenja ove vrste hrane s novinskog papira niti malo nije svidjela i ja sam zaobisla.

Picture 217a

Ali mi se jako svidjelo sto sam nasla ispred jednog drugog jako posjecenog kafica

Picture 236a

Nedaleko od grada je i stara mala srednjovjekovna utvrda – rekla bih neka vrst strazarnice, ulaz u dubok rov ispod gradevine je zatvoren celicnom pregradom.

Picture 263

picture 267

Na nekom mjestu bogu iza nogu gdje nas je Gazda odvezao, morali smo proci izmedu par krda krava koje su nas blagonaklono gledale, uopce mi nije bilo jasno kud se smjera, dok nismo dosli do ogradice s natpisom i malenom skrabicom u koju se stavi onoliko kovanica koliko smatrate da je primjereno – tu smo naisli na skup kamenova poredanih u krug, rekose mi da je ovakve kamene krugove moguce naci na jako puno lokacija svugdje u Engleskoj, i da Stonehenge nije iznimka, samo je bolje ocuvan – od ovog je ostalo samo kamenje gotovo poravnato s tlom. Nasljede iz doba kad je carobnjak Merlin hodao zemljom.

Picture 282

Picture 284

Na rucak smo u povratku otisli u zanimljiv restorancic gdje smo mogli procitati da tradicija istog seze jos od davne 1626 godine i da je jedno vrijeme imao cak i svog duha. Nije napisano sto se kasnije s duhom dogodilo. Poredani su kronoloskim redom svi vlasnici imenom i prezimenom. To je nekad bilo svratiste na vrlo frekventnom putu, tu ste mogli jesti, prespavati i smjestiti konje i kocije.

Picture 289

Picture 290

Picture 293

Na moj uzas, klinci su svi troje narucili hamburger, kecap, pomfrit i kolu, ja sam izbjegavala tradicionalne engleske specijalitete s menija jer ne mogu zamisliti da bih jela nesto u cemu je kuhani bubreg ili jedan od onih njihovih krvnih pudinga, umak od metvice jos nekako. Pa sam narucila neke pilece medaljone, obilje salate i kao prilog pastirsku pitu – ispostavilo se da je bilo dobro i normalno.

Na svakom koraku ovce i krave – to je stocarski kraj, a osim toga industrija tekstila je razvijena jos od kasnog osamnaestog stoljeca. Vazno je napomenuti da je taj kraj poznat po rudnicima olova, kad smo odlazili na kratke izlete u prirodu, na pojedinim mjestima smo nasli upozorenja da je zabranjeno jesti bobice i samoniklo voce na tim lokacijama zbog visokog udjela olova u tlu.

Picture 271

Posjetili smo i ogromnu tvornicu tekstila – muzej – odredene linije jos rade i u trgovini koja je dijelom muzeja mozete kupiti konce, platno i odjecu tamo napravljenu po astronomskim cijenama.

Picture 237

Picture 244a

Picture 245

Mali vidikovac pored tvornice – dio strojeva se pokretao energijom dobivenom od vode, neatraktivne slike postrojenja ne bih prilagala, ali ovo je bilo drukcije

Picture 253

Ono sto se meni osobno najvise svidjelo je bio posjet srednjovjekovnom zamku iz vremena Tudora koji je takoder pretvoren u muzej. Slikati dalje od ulaza u zamak nije bilo dopusteno, mozete kupiti publikaciju od 30 funti na sto sam ja prezrivo frknula nosom jer smo ulaz platili papreno – nas dvoje i troje klinaca – za tu lovu mozete prekupiti u stranku odredene politicare u Hrvatskoj!!! Pa sam ja naravno kriomice slikala kad zandarmi cuvari nisu bili u blizini.

Picture 353

Picture 300

Kao i svaki zamak koji drzi do sebe, i ovaj ima jarak s vodom okolo

Picture 301

Picture 297a

Picture 304a

Picture 307

Picture 298a

Picture 309

Ovo je slikano u jednoj od komora koje nisu otvorene za javnost, ispred je bio natpis na konopcicu na kojem je to pisalo, no vrata su bila odskrinuta – a ja ne bih bila ja da ne uvalim nos i tamo na Gazdino zgrazanje i nervozno vrpoljenje za cijelo vrijeme dok je cekao ispred vrata

Picture 312

Dvorana za bal – ovaj glupi kut snimanja je rezultat slikanja skrivecki jer je zandarica-osoblje ko kobac obilazila svoj teren

Picture 320

Malo heraldike s prozora

picture 321

Jedina stvar za koju je barbarica iz Croatie priznala da je nije trebala slikati – slika vrlo, vrlo stare zidne tapiserije iz salona – prostoriju drze u polumraku, a ja isla slikati s blicem – kajem se…

picture 325

Pogled s druge strane

picture 331

picture 333

Picture 338a

Jos jedno mjesto gdje nije za javnost – vidi se lijepo opkop s vodom oko zamka

picture 341

sto mene naravno nije sprijecilo da preskocim konopcic i uslikam tajna vrata – bas kao iz prica

picture 335

picture 308

Zamak je okruzen velikim uredenim zemljistem i ima ogromne vrtove cije postojanje seze stoljecima unazad-uredenje vrtova se odrzava po istom obrascu kakav je bio u srednjovjekovnim vremenima – i restauratori hortikulturisti koji vode brigu o tome su u vise navrata nagradivani za autenticnost stila i umjetnicki stih.

Picture 326

picture 329

picture 330

I za kraj – u ovoj maloj kucici zive sadasnji vlasnici zamka…

Picture 350

Ono sto je meni ostalo u sjecanju na boravak u Engleskoj je bio prekrasan kruh iz malih pekara, ceste sa malenim svjetlascima ugradenim u povrsinu – bijelim po sredini ceste, plavim i crvenim na raskrizjima, moram napomenuti da su im ceste jako kvalitetne. Sve je bilo strahovito skupo, jedina stvar koju sam osim krpica za kceru zvjeru i spavacice s velikim pospanim medvjedom za sebe kupila je bila ogromna predivna crna dugacka pelerina od rucno tkanog tweeda sa obostrano smjestenim dugim salovima i s keltskim brosem , bez kapuljace. Kupili smo je u jednom drugom muzeju koji smo posjetili, ali tad na zalost nisam imala fotic – i bros i pelerina su napravljeni po autenticnom nacrtu prema uzorku zenske odjece iz 17 stoljeca i pelerina se prodavala za smijesno malih 50 funti, a bros uz nju za 15 funti – jer su isli u renoviranje muzeja od ponedjeljka , pa su rasprodavali sve po ludo nizim cijenama – i sad se kajem sto nisam uzela jos nesto… Svojima sam kupila u malim gift shopovima predivne male zvoncice – chimes sa staklenim figuricama ptica u pastelnim bojama, krhke i lijepe… Moja mama svoj jos nije otpakirala jer GA CUVA …

Moram dodati – ono sto je kod njih fenomenalno rijeseno – uz svaki muzej imaju trgovinu – tamo prodaju rucno pravljenu odjecu, nakit, slike, knjige, posude – stakleno i metalno, keramiku, replike hladnog oruzja – maceva, nozeva, dijelove oklopa izradene prema originalima, kamenje iskopano u okolini, pjeskareno i izbruseno sa i bez postamenata, kao ukras, razne minerale isto tako oblikovane, cak i dijelove namjestaja. Muzeji se dijelom financiraju i od prodaje u tim trgovinicama. Uz vecinu izlozaka – vecih – prilozen je opis prema kakvom originalu je sacinjena imitacija koju kupujete…Meni se to jako svidjelo – loco mala privreda zapravo pravi sve to i svi lijepo zarade.

I kao u pricama – cijelo vrijeme smo imali oblacno nebo…

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: