Sva cuda svijeta – dio V/4 – USA

Vratili se sretno i skrseno. U iducoj seriji od nekoliko postova bit ce ponesto crtica s putovanja…

Pregrmjeli smo jet lag, donijeli doma poganu prehladu, pokosila nas temperatura, povracanje i gadan kasalj, ukocen vrat i raspjevani majstor Poljak s alatom ( trebalo biti obavljeno za nase odsutnosti ) pola sata nakon sto smo presli kucni prag i uvukli prtljag, psa sa cuvanja i psece accessories, pregrmjela pranje i glacanje hrpetine rublja koju smo dovukli, Gazdi dobro krenulo od prvog dana na poslu pod punim pogonom jer ga je docekao pretrpan stol pa se doma vratio iskolacenih ociju kao da ga je netko deset sati plasio – i sad se samo osjecamo prebijeno, inace je sve pet.

Ali da krenem s pricom, skuhajte kavicu, ugodno se zavalite ispred zaslona. Pocinje se od pocetka.

U subotu su nas kolege ranom zorom vozili na aerodrom. Karte su bile rezervirane kao i obicno putem interneta, letjeli smo Lufthansom, pa smo na malenom stroju nalik bankomatu morali ukucati podatke kako bismo dobili talon za prave karte.To je uobicajena procedura, a nakon toga otici na salter gdje nas je ljubazna naocita mlada sluzbenica prikucala na dvadeset minuta objasnjavanja jer joj nista nije bilo jasno vezano za moju USA vizu. I nacin mog boravka u Njemackoj. Dogada se, naucila je nesto novo. Nakon toga pregled… Kao i obicno u Frankfurtu – detaljno, bez obuce i do rebara. Sluzbenici koja me je prepipavala jako su se svidjele moje zokne bijele na mala srdasca u duginim bojama plavo ljubicastog dijela spektra, kad ih je vidjela oci su joj zasjale i usta rasirila u kes od uha do uha.To su inace nove misene zokne, ja istinski vjerujem u nosenje novih zokni kad se putuje, sto veselije to bolje – opusta.
Procedura je da se iz torbe mora izvaditi sve sto zuji, klepece i svijetli – nakon sto sam u kutiju odlozila mobitel, mp3 player, handheld, kameru i laptop, ovo potonje sam morala odnijeti u odvojen malen ured u staklu. Tamo mi je jedan vrlo ljubazni gospodin nekom vrstom uredaja nalik na karticu presao svaku plohu laptopa, odozgo, odozdo, sa svih strana – stroj je bio neukljucen. Sadrzaj nisu pregledavali.
Kad smo se napokon utrpali u avion, naravno ekonomska klasa, kao sardine u kutijici, doznali smo da se let odgada na neodredeno vrijeme. Hrana nije stigla. Onda smo cekali sat i pol vremena da dode hrana. Na ovom letu je bilo svega par kikica, djeca su bila zacudno mirna i tiha. Obzirom da sam se uparadila u miseno odijelo i misene crne uglancane cipele, crnu pelerinu i sesir nakeljila povrh u prtljaznik da se ne guzvaju, bila sam prilicno nekomotna, radije putujem u jeansu ili trenerci – ali ovo je bila jako vazna prigoda. Ne imigrira se u USA svaki treci utorak. Pa sam se gnjezdila u uskom neudobnom sjedalu tjeseci se da je odijelo kvalitetno i da necu izgledati kao da me krava sazvakala i ispljunula kad izadem.

Sam let je bio miran i dobar, pilot gospodin Manfred i kopilotica gda Viktorija su bili vrlo pricljivi, pretpostavljam da je sat i pol vremena kasnjenja bio neugodan detalj pa su se umiljavali cestim javljanjima o vremenu i small talk ugodajem. Ja sam u avionu shvatila da sam zaboravila 4-gigabajtni memory stick i dvije 2-gigabajtne kartice s pripremljenim filmovima za put doma kraj racunala. Tesko je opisati sto sam tad osjecala, ofca ofcasta :blabla:!!!. Bili smo dakle osudeni na filmove u avionu. Koja sam oba preskocila. Sjela do prozora, malo citala, a uglavnom spavala slusajuci svoju glazbu. Gazda je malo citao, malo drijemao, malo igrao igrice na handheldu, ali uglavnom bio buban s lijeva svaki cas kako je tko prolazio. Prostor sjedalica je mali, a njegova ramena velika. I tako skoro dvanaest sati.

Gazda ne pije, izuzetak je ako ponekad ljeti makne ledeni Heiniken, kad je zbilja prehladen i bolestan spravi vreli caj s viskijem, limunom i medom da se preznoji, ili srkne sampanj ako je prigoda, no ima jedna stvar koju on uvijek radi u avionu – naruci koktel imenom Red draw.

To je jedna ogavna stvar koja se spravlja po receptu kako slijedi – slaze se u omjeru 30/70 % u korist pivkana, pospe biberom tko voli :dead:

Sastojci:
-mali pivkan (nisam sigurna mora li biti nekakav odredeni brand, mislim da ne)
-malo gustog soka od rajcice
-biber

I to se onda sve lijepo promjesa u smjesu koja mirisom i okusom mene opako izaziva na povracanje. Praaaaavi znalci u tom uzivaju. Ja sam osjecka provincijalka pa mi se takosta ne pije.

U svakom slucaju, putovali smo vec poznatom rutom preko Grenlanda, pa sam iskoristila prigodu da napravim nesto fotkica i filma

grenland 1

grenland 2

grenland

grenland.avi

A ovako se na zaslonu vidi ruta kretanja, temperatura na oplati aviona, visina i brzina leta, udaljenost od destinacije i vrijeme. Ovu vrst obavijesti pustaju svakih sat vremena (ako nije na programu film).

airplane.avi

Cim smo sletjeli u Dallas, stali smo u red za razgovor s imigracijskom sluzbom. Iako je trebao ici na drugu stranu gdje ulaze americki drzavljani, Gazda je isao sa mnom, ovaj put je bilo prevazno i htio je “imati stvari pod kontrolom”:smijeh: – a tako je i bilo ! Toliko je pricao da JA gotovo nisam mogla doci do rijeci, cijela procedura je bila zavrsena u zapanjujucih petnaestak minuta u caskanju, dobrom raspolozenju i glatko. Sad sam u posjedu Green card dokumenta, doduse samo pecata s brojem na putovnici dok mi u roku od sest tjedana ne uruce postom pravi dokument. To jos nije drzavljanstvo, dovrsenje procedure nam tek predstoji, nadamo se to okoncati po ubrzanom postupku buduci gospodin suprug ima odredene privilegije pa se ne mora cekati 3-5 godina…u zbilja povoljnom slucaju moglo bi biti zavrseno do kraja godine. Meni predstoji da naucim gradivo za ispit koji moram poloziti pri iducem ulasku, tekst zakletve, i sto je najvaznije – da naucim pjevati americku himnu :rofl:, a navodno ce biti i jos ponesto…

I mala pseca digresija – u petak uvece prije puta smo ostavili Maggie na cuvanju. I njene stvari – kutiju s pijeskom, krevetic za spavanje, zdjelice s hranom, dokumentaciju i ranac s ostalim potrepstinama. Bog pomogo mladoj dami koja ju je cuvala i njenom gospodinu – moja pseca sinjorina je dan prije puta nenadano usla u “red alert” fazu – mjesec dana prije roka, cemu se nisam nadala. Ljudi su bili vrlo uvidavni i strpljivi, uvazavajuci cinjenicu da je cuko bio prva dva dana uzrujan i kompliciran jer je nikad nismo ostavljali na duze od dva sata nigdje osim doma, ne mogu im se dovoljno zahvaliti na razumijevanju i trudu.

Prilazem par slikica da se vidi nova frizura, osisalo ju u subotu, imali smo groomere, a donijeli smo joj i novu vecu kisnu kabanicu i trenerku za hladne dane…

dscf8473

dscf8482

dscf8483

dscf8486

dscf8497

dscf8520

dscf8534

U iducem nastavku kako je dalje bilo…

Ostajte u dobru.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: