Jeste li ikad pomislili o tome – kakva vam je kultura prehrane?
Ja jesam, puno puta.
Ja sam naime zdravo zensko koje voli jesti!:njami:
Sto se ne ustrucavam priznati i sto se i po meni vidi.
Na zalost, u svrhu odrzavanja permanentne sposobnosti ulaska u iste farmerice, vec godinama si povremeno smontiram katanac na hladnjak, inace …:burninmad:
Kad sam bila dijete, mrzila sam iz dna duse mlijeko – popiti salicu mlijeka mi je bilo jako mrsko. Bijela kava jos nekako, kakao i cokoladno mlijeko moze. Jogurt obozavam. Sad je otprilike isto.
Inace sam svezder – malo je toga sto zbilja ne mogu pojesti – nesto sto bih progutala jedino da dva tjedna skapavam – tu se ubraja kuhani luk i masna juha.
Negdje tu odmah iza su hladna masna prasetina i smrdljiva janjetina.
No, o ukusima ne treba raspravljati, tako su me ucili.
Ima i sto volim, a ne smijem jer mi stomak namah podivlja – grejpfrut, mladi luk, ova neka njemacka peciva koja su pravljena od tzv. “pivskog tijesta”… Volim i kolace s puno laganih finih filova, ali – ne usudim ih se svugdje jesti jer – ako slag ili ikakva krema nije svjeza, nakon toga u pravilu bar dvanaest sati iskolacenih ociju povremeno grlim wc :headbang:
U nekom (pre) dugom zivotnom razdoblju sam imala losu naviku ne doruckovati, samo se nalijevati jakom crnom kavom po cijeli dan – prvi obrok mi je znao biti rucak – a vrijeme rucka je variralo od pet do sedam uvece – kako bih kad dosla doma i spravila ga.
Ljudi – doruckujte ! Kako god tijekom dana, ali – DORUCKUJTE!
Inace, koncepcija prehrane u kuci je drukcija kad se ima dijete koje mora jesti kuhanu i kvalitetnu hranu.
Moja cera isto voli papati. Sto se na njoj uopce ne vidi :kiss:
Uglavnom sam radnim danom obicavala kuhati uvecer, cak i ovisno o vrsti obroka odvojiti dvadesetak minuta za temeljnu pripremu ujutro, s tim da se juha zakuha ili napravi svjez prilog kad se dode doma s posla.
Ujutro sam joj nekad prije posla spravljala dorucak-rucak obrok, ako je isla u skolu poslijepodne – prethodnu vecer smontirane fasirke, par snicli ili langosice, samo sam ih jutrom napekavala, to je cas posla kad je sve vec priredeno i u foliji.
Voljela je moja cera i “pohance” – tako smo zvali nesto sto se pravilo ovako: zamuti se tijesto kao za palacinke, samo puno, puno gusce, dodaju se zacini – i u to se nasjecka dobro ocijedena i posusena kuhana piletina koja vam je ostala od juhe ili komadici neke kobasice. To se naravno ispece na vrelom ulju i dobro pobrise na papirnatim ubrusima. Uz to tursija ili neka druga salata…Isto, ako se vecer ranije ili ujutro sve lijepo zamucka, priredi i drzi u hladnjaku, to je brz obrok za napraviti kad se dode s posla.
Cesto smo u hladnjaku znali imati francusku salatu kao prilog.
Vikendom se za dorucak rado jeo kruh pohan u jajetu, kad je svjeze pecen i topao…S domacim pekmezom, medom i cimetom u slatkoj ili u slanoj varijanti s narezanom poprzenom slaninicom/salamom…
Medutim, za obroke radnim danima najvise mi je odgovarala kombinacija kuhanja vikendom ogromnih kolicina cobanca, pilece ili kokosje juhe, sarmi, punjenih paprika, cufti, satarasa bez luka, pileceg paprikasa, Bolognese umaka za spagete s mljevenim mesom – gdje se sve lijepo skuha, stavi u plasticne dozice i u zamrzivac !
I onda se obrok ujutro lijepo izvadi, pa kad se dode s posla samo ugrije ili dovrsi – ukuha tijesto, noklice, skuhaju spageti, izdinsta luk i dovrsi sataras …
Ili se naprosto vecer ranije naprave cevapi ili fasirke, pa se samo ispeku kad se dode doma i uz to neki brzi prilog i salata.
Dobro se drze i pecene, pa zaledene palacinke. U njih onda mozete umotati dinstano mljeveno meso ili Bolognese umak s mljevenim mesom koje ste jutros izvadili iz zamrzivaca i zapeci ih u pecnici s vrhnjem i jajetom – i malo parmezana povrh…Ili zaliti besamel umakom.
Ista je stvar bila i s pizza obrocima – obicavala sam napraviti kompletnu pizzu, dovrsenu sa svime, ukljucivo i naribani sir povrh, jedan dio pecem odmah, a ostalo je bilo za razdijeliti u tri plitka poklopca od staklenih “Jena” posuda. To se onda pokrilo alu folijom i zaledilo – kad je doslo vrijeme, samo se skinula folija i tako zaledeno strpalo u pecnicu i zacas ispeklo.
Hvala na pitanju, staklene zdjele su bile negdje putem tijekom godina razbijene, a poklopci promjera cca 25 cm prezivjeli – i to im je bila jedina svrha u zivotu – da se u njima pece mala pizza u pecnici!
Nadalje, imali smo i “lazni burek” obroke – to je ono kad pakiranje tijesta – (puzica ili bilo kakvo krupno tijesto) ujutro u pet minuta zagrcate i potopite u mix dva-tri jajeta, jednog jogurta, (vrhnja ako ima), litre mlijeka i malo soli dobro izmuckanih. I to se toca cijeli dan da tijesto smeksa, a onda cim dodete doma samo to pretresete u veliku jenu/pleh i stavite peci – cijela kuca mirisi! I uz to zelena salata i mjac !
I musake – uvijek je dobro imati u hladnjaku na stand by skuhana jaja, u ostavi konzervu kukuruza, u zamrzivacu u malim vrecicama blansirano povrce i zdinstano zaledeno mljeveno meso u vrecicama koje ste napravili vikendom. I to skupa s nekom slaninicom ili kobasicom, lukom, par krumpirica, jednom sitno sjeckanom paprikom i malo rize strpati na brzinu u pecnicu…
I imati u hladnjaku kravlji sir i jogurt/vrhnje s kojim uvijek mozete napraviti finu salatu s puno sarenog povrca kao brz i kvalitetan prilog ili glavni obrok.
Cilj je bio smisliti brze, a opet fine i kuhane obroke – a da ne kostaju puno, naravno.
Nekad se jelo bolje, nekad ne tako dobro, ali zajednicka karakteristika svih obroka je bila – malkoc mesa, vise priloga i najvise povrca. Umaci i puno zacinskog bilja. Puno voca. Nesto slatko obavezno na kraju obroka.
Vikendom se obavezno pravio kolac, naravno – pravilo se i radnim danom ako nam sune u glavu :cerek: – sto nije bilo rijetko.
Cesto se kuhao kao desert “obicnim danom” i griz – s kakaom ili cimetom i grozdicama povrh. A prije svega kad se sipa se dno staklene zdjelice oblozi zlicicom pekmeza :njami:. Nije lose napraviti ga i za dva dana – pokriven alu folijom je dobar.
Pravili smo i vocni jogurt i domaci “sladoled” koji se odmah za sat vremena morao pojesti (umuceni bjelanjci, bobicasto voce, jagode ili visnje i secer).
Na stolu je uvijek bila zdjelica sa suhim vocem ili suhim keksicima. Grozdice su savrsen desert poslije jela – jedna zlica. Ili pecene jabuke.
A ako smo bas bili ocajni glede vremena i love i bez iceg slatkog u kuci, uvijek se naslo nesto sice za kupiti dva kolacica na putu s posla doma – tek za pod zub.
Nekoliko je bilo pravila koja su se ticala hrane u mojoj kuci.
Prvo – obroci su uvijek bili SARENI!
Uvijek – cak i oni najjadniji – i uvijek aranzirano tako da izgleda DOBRO :rofl: Ljudi su kod mene ne jednom s apetitom jeli kojekakve gluposti koje su se zgodno slozene sarenile s bijelog stoljnjaka!
Drugo – nije se serviralo ili jelo 😮 iz “serpi” nego iz masivnih staklenih ili finih posuda od debele plastike u zivim dopadljivim bojama kojih je uvijek kod mene bilo (narancasta, fluorescentno zelena, zuta).
Trece – imale su se uvijek papirnate salvete, ne kuhinjske krpe na stolu.
Cetvrto – koristilo se uvijek kod priprave hrane jako puno raznog mirisnog zacinskog bilja, jabucnog octa, limuna, jogurta i senfa.
Peto – za svaki obrok nesto SALATASTO – za dorucak kiseli krastavci ili list salate u sendvicu, za rucak ili veceru kompletna salata. Imalo se tursije napravljene u ljeto koja je drzala dobar dio zime. Recept za tu jeftinu i izdasnu hranu imate u boxu sa strane :sretan:
Osobno, uopce ne uzivam u obroku bez salate ili povrca.
Sesto – obavezan desert poslije obroka – ako nije svjeze ili suho voce, onda je vocni jogurt, kolac ili keks ( JEDAN – DVA !!! :nono: ne bi trebalo :fino:). Nisu se u mojoj kuci spravljali neki velebni kolaci osim blagdanima i rodendanima, ali moguce je napraviti nesto slatko a da i ne kosta puno!
Sedmo – posudje se pere odmah usput kod spravljanja jela, kad se sjeda za stol jesti, u kuhinji nema zmazanih brda posuda koji prljavo reze iz kuhinje kroz prozor sanka. Nakon obroka ostaje samo da se operu tanjuri, case, zdjele za serviranje i besteci, a to se cini odmah u pet minuta.
Osmo – u zamrzivacu uvijek imati polupriredenu ili gotovu kuhanu hranu koju se moze napraviti vikendom u vecim kolicinama (kad vec gubite vrijeme u kuhinji) – to osigurava raznovrsnost i redovitost kvalitetne prehrane obitelji gdje zena/muz rade, dolaze kasno poslijepodne umorni i nemaju zivaca za kulinarske dokonosti.
Jasno je da je radnim danom vremena malo, jasno je da sve kosta, ali meni je uvijek bio bitan koncept i raznovrsnost vise nego naprosto bubnuti pecenu hrgu mesine na stol, jesti vani ili kupiti gotovu hranu ( sto si u konacnici bas i nisam mogla priustiti)
I eto – mislim, sve to gore nabrojano i nije neki trosak koji ce vas ubiti, a vasim ukucanima ce uciniti i najjeftiniji i mozda manje atraktivan obrok privlacnim.
Obzirom da sam u prilicnoj vremenskoj stisci, samo da se javim – danas cete bolje proci nego inace – pokazat cu vam malo TUDJE pameti …
Nesto sto nadahnjuje, sto daje speed…
HENRY MILLER – KOLOS IZ MAROUSSIJA – fragmenti
Mir nije suprotni pojam od rata, isto kao što ni smrt nije suprotni pokam od života… Mir srca je pozitivan i nepobjediv, ne postavlja nikakve uvjete, ne iziskuje nikakvu zaštitu. Naprosto jest. Ako je to pobjeda, onda je neka čudnovata pobjeda jer je zasnovana isključivo na predaji, dragovoljnoj predaji, dakako…
Čovjeku je potreban mir da bi mogao živjeti… Životna radost dolazi od mira koji nije statičan nego dinamičan. Niti jedan čovjek ne može uistinu reći da zna što je radost dok nije okusio mir. Naše su bolesti naše privrženosti , pa bile one navike, ideologije, ideali, principi, stvari, fobije, bogovi, kultovi, religije, što god hoćete…
Sve ono čega se grčevito držimo, pa bila to nada ili vjera, može biti bolest koja će nas otjerati u grob. Predaja mora biti apsolutna – ako se držite i najmanje mrvice, hranite klicu koja će vas doći glave.
Neće biti mira dok se ne odstrani ubojstvo iz srca i misli. Ubojstvo je vrhunac široke piramide kojoj je osnovica vlastito ja. Ono što stoji, morati će pasti. Sve ono za što se čovjek borio morat će napustiti prije nego što doista bude mogao živjeti kao čovjek.
Biti slobodan, kao što sam tada znao da sam slobodan, znači pojmiti da je svako osvajanje uzaludno, pa i osvajanje samog sebe, što je posljednji čin samoživosti. Biti radostan znači dovesti svoj ego do posljednjeg vrhunca i slavodobitno ga se odreći .
Svako je otkriće tajanstveno utoliko što razotkriva nešto što je neočekivano blizu, nadohvat ruke, odavno i dobro znano.
Svijet je i mlad i star- kao i pojedinac obnavlja se smrću a stari beskrajnim rađanjima. U svakom razdoblju postoji mogućnost ispunjenja. Mir se nalazi na svakoj točki cijele crte. Mir je kontinuum, i to kontinuum koji se ne može demonstrirati demarkacijom, isto kako što se ni crta ne može demonstrirati pukim nizanjem točaka.
Da se napravi crta potreban je totalitet bića, volje i mašte…
Ovladavanje velikim stvarima stiče se obnavljanjem sitnica; malo je putovanje za plašljivu dušu isto tako strašno kao i veliko putovanje za veliku dušu. Putuje se u sebi, a dakako da su najpogibeljnija ona putovanja u kojima se čovjek ne makne sa mjesta.
Kad mogli na miru i u tišini raspraviti što je hitna, prijeka nužda svekolikog čovječanstva ,odgovor bismo vrlo brzo dobili i bio bi jednodušan – REVOLUCIJA.
Svjetska revolucija od vrha do dna, u svim zemljama, u svim klasama m na svim područjima ljudske svijesti. Borbu ne treba voditi protiv bolesti – bolest je nusprodukt.
Nisu klice čovjekov neprijatelj, nego sam čovjek, njegova oholost, njegove predrasude, njegova glupost, njegova bahatost. Niti jedna klasa nije imuna, nikakav sistem nije lijek za sve. Svaki se pojedinac mora pobuniti protiv načina života koji mu ne odgovara.
Da bi bila djelotvorna, pobuna mora biti neprekidna i neumoljiva. Nije dovoljno svrgnuti vlade, gospodare, tirane-čovjek mora svrgnuti svoje vlastite unaprijed stvorene predodžbe o pravom i krivom, o dobru i zlu, o pravdi i nepravdi.
Porobili smo sami sebe svojim uskogrudnim, ograničenim svjetonazorom. Divno je dati život za neku stvar, ali mrtvaci ne ostvaruju ništa. Život traži od nas da damo nešto više- duh, dušu, pamet, dobru volju.
Priroda je uvijek spremna popuniti praznine prozurokovane smrću, ali priroda ne može nadomjestiti pamet, volju, maštu da se nadvladaju sile smrti. Priroda obnavlja i popunjava, i ništa više.
Čovjekova je zadaća da zatre ubilački nagon koji nema kraja u svom grananju i očitovanju. Davanje i primanje u osnovi je jedno te isto, ovisi o tome živi li čovjek otvoreno ili zatvoreno… Živeći otvoreno, čovjek postaje medij, prijenosnik. Živeći tako, kao rijeka, čovjek proživljava život do kraja, teče zajedno sa tokom života i umire da bi ponovo živio kao ocean.
Zalud je zazivati Boga, isto kao što beskorisno suprotstavljati se sili silom. Svaka je bitka brak začet u krvi i tjeskobi, svaki je rat poraz ljudskog duha…
Zemlja je naše djelo i moramo prihvatiti plodove svoga djela: dok god budemo odbijali misliti na svjetsko dobro i na svjetska dobra, na svjetski red, na svjetski mir, ubijati ćemo i varati jedni druge…Tako se može nastaviti sve do sudnjega dana ako baš želimo da bude tako.
Ništa do naše vlastite želje ne može donijeti novi i bolji svijet. Kad jednom počnemo ubijati, ubijanju nema kraja.
Grčki je kozmos najrječitija ilustracija jedinstva misli i djela.
On traje još i dan danas , premda su mu se elementi odavno raspršili…
Nije važno koliko je toga uništeno ako se klica onog čudesnog sačuva i njeguje…
Tako je od pecine naovamo – svi vi koji sad s negodovanjem odmahujete glavama i MISLITE da se to ne odnosi na vas – poricete svoju ljudsku prirodu.
U svakom od nas cuci jedan stvor zeljan i gladan sapunice, samo je pitanje dokle kod nekih ide negiranje te jedne sasvim iskonske potrebe koje se ne moramo stidjeti.
Tu doduse ima nekoliko kategorija od kojih cu navesti dvije krajnje, usput hotimice zanemarujuci nijanse i fine prelive u ovom osebujnom umjetnickom izricaju – postoji sapunica koju gledam i one ostale kojima ne znam tocno imena, ali sam o njima cula, a prepricali su mi likove i fabulu otprilike.
Prvo cu ukratko o ovim drugima – kad je rijec o gledanju nekih sapunica koje su pravi nepatvoreni zagadivaci mentalne higijene, to mi se skladno dopunjava i nekako spada u istu kategoriju u koju i turbofolkotisosisarmuprobonisinarodnjacka vrsta umjetnosti na koju necu trositi previse rijeci jer je ne poznajem, pa nemam pravo o tom pisati – osim sto mogu iznijeti cinjenicu da mi se dlaka jezi niz kraljeznicu od muke kad cujem nesto takvo usput iz necijeg auta. Ali to je cisto osobna opaska, o ukusima se ne raspravlja i dobro je da smo svi razliciti, svijet bi inace bio jedno vrlo dosadno mjesto da smo svi isti. Tko voli nek izvoli, dopustam. Podalje od mene.
Stoga je receno u Svetom pismu – “Blago siromasnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko…”, tako da, iako to nigdje nije izrijekom potvrdeno, ipak smo svjedocima da su i u ta doba dok je Isus hodao zemljom takoder postojale sapunice i turbofolksrceminatridelacepascaselomimrukemikrvavenarodnjaci.
To se dobro slaze s onom: “Oce, oprosti im jer ne znaju sto cine.” i tako se zapravo tumaci zasto ove dvije pojave – sapunice za retardirane i narodnjaci nisu iskorijenjeni gromom, vatrom i sumporom iz stecevina ljudske civilizacije.
Da bi se Covjecanstvo stavilo na Kusnju.
Ali da se osvrnem na vlastitu, intimno osobnu sklonost sapunicama.
Moja jedina i omiljena sapunica su STAR TREK.
U ovom postu necu pricati o stvarima koje svaki Trekkie ionako zna, pokazat cu par scena koje bi mogle biti zanimljive ljudima koji inace ne vole SF, ne gledaju ovu seriju i cak nisu upuceni u radnju i ne poznaju likove. Ostavite za sobom predrasude, moje dame i gospodo, svi koji ovamo ulazite i ne volite SF – i pokusajte ovo procitati i pogledati otvorenog uma :cerek:…Jer zabava je zajamcena !
Za one koji nisu skloni SF-u, a ipak citaju ovaj post cu ovdje sloziti jedan kolaz kojem NITKO ne moze odoljeti – odvojite vrijeme za gledanje clipova – u konacnici – imate i vi pravo na malo opustanje uz SAPUNICE !!!
Da bi se napravio dobar dodatak ovom postu i sazeto pojasnile neke stvari, ako zelite mozete procitati zanimljiv clanak koji se nalazi TU.
Nije to samo prizemna kraci/pipci/cudolista jeftina scenografija, jurnjava uokolo, napucavanje i brodovi koji ( !!! ) siste i gore u vakuumu – ima tu jos svasta zanimljivog.
U sredistu zbivanja u tri serijala je Starfleet flag ship – tehnoloski superioran svemirski brod “Enterprise”, radnja se dogada u razlicitim stoljecima u buducnosti i naravno s vrlo razlicitim posadama. Nadalje, u jednom od serijala radnja se dogada na slicnom brodu imena “Voyager”, a jedan serijal se dogada na svemirskoj stanici “Deep Space nine”. Tu je fino obraden kompletan ne samo tehnicki i science napredak, nego je bogato predstavljen i drustveni, politicki i civilizacijski background – ukljucivo sa zapletima i zanimljivim likovima i njihovim osobnim pricama.
Koga zanima vise moze vidjeti NA NJIHOVOM SITEU Startrek.com, iako ima mnostvo stranica posvecenih ovoj tematici jer Star Trek je postao svojevrstan “pokret” s vlastitom filozofijom i poklonicima – klasika zanra o kojoj bi ipak cak i oni koji ne vole SF, kao i svatko tko drzi do svog vlastitog nivoa opce kulture i opceg obrazovanja trebao barem nesto malo znati.
Od malena sam se naljepila na SF – sjecam se nedjeljnih poslijepodneva i poboznog sjedenja pred crno-bijelim televizorom i gledanja prvih epizoda Zvjezdanih staza. Moji starci su uglavnom u to vrijeme dremuckali ili bili u setnji.
I tako, dosle su i posljedice – pisali smo zadacnicu iz hrvatsko-srpskog jezika s temom o liku s kojim bismo se mogli i htjeli identificirati. Vecina je pisala o Drugu Titu ili narodnim herojima ( u to doba je to bio prokusani recept za peticu ) – ja sam se na svoju vlastitu nevolju u desetoj godini htjela identificirati s – Mr. Spockom.
Ako uopce postoje oni koji ne znaju tko je on, kratko pojasnjenje – potomak Zemljanke i Vulkanca, rase koja je prva “otkrila” Zemlju i pomogla joj u pridruzivanju Federaciji planeta. Vulkanci su poznati po svojoj mudrosti, primjeni logike na sve sto se dogada u zivotu i susprezanju emocija kako bi postigli savrsenu ravnotezu tijela i uma.
Tradicionalni pozdrav im je : LIVE LONG AND PROSPER s karakteristicnom gestom mira uzdignute ruke s rasirenim prstima dva po dva :sretan: .
Usporediti se s Vulkancem siljatih usiju iz sumnjive serije kapitalisticke produkcije u to doba samoupravnog socijalizma nikako nije valjalo. Hajde, da sam bar htjela biti poput Zeljke Fattorini ili neke pjevacice ili glumice jos bi i proslo – to je palilo kad je bilo rijec o curicama – ALI – kakva budalastina u mojoj biljeznici ! Nikako nije valjalo. Ispalo je il’ cu dobiti dva, ili drugo rjesenje – sutradan sam morala napisati novu ozbiljnu zadacnicu gdje sam se lukavo dosjetila jadu i identificirala s Valentinom Terjeskovom o kojoj sam zbilja citala sve cega sam se mogla docepati u ta vremena i kojoj sam se stvarno divila. Nije bilo bas idealno, ali proslo je, to je ipak nekako bilo na tragu tekovina revolucije. Uz nastavnicin uzdah i odmahivanje glavom s komentarom nek’ se bolje spustim na zemlju inace nista od mene.
Moram doduse naglasiti – ta prva serija je imala svjetlije i malo manje inteligentne trenutke – doduse u ona vremena kad sam bila dijete sve mi je bilo potaman, docim sad kad gledam neke epizode toliko su mi glupe da ih nemam vise zivaca gledati ponovno – a neke je naprosto vrijeme pregazilo, pa su i tehnologija i cudovista obsolete. Kapetan Kirk je macho kojem nitko ne moze odoljeti i koji me je oduvijek pomalo iritirao, ima tamo i zivcani doktor koji je uvijek u pravu jer je neupitnih kvaliteta koji umalo podize mrtve, svemocni Skot inzinjer koji zavlaci karakteristicnim skotskim naglaskom – Laaad i isto cuda radi u strojarnici broda ! TU mozete vidjeti likove.
Da ne govorimo o muskosvinjskosovinistickim ispadima u scenariju gdje su mahom sve zene oskudno odjevene, naravno sve komadine, scenarij tu ne predvida neko posebno koristenje zenskog mozga ako ga se i ima, osim ako nisu zle vanzemaljke, a i takve uglavnom setaju zgodne batake, kolutaju ogromnim predivnim ocima i uzdisu cim vide nase junake i bacaju im se u zagrljaj. I osim sto vriste, cesto padnu i u nesvijest.
Slijede isjecci – za pocetak – Tribblesi – male predivne umiljate toplokrvne krznate zivotinjke koje umilno grgocu Gersvina i koje se radaju trudne, jedina im je svrha u zivotu da budu predivne i da se veselo kote brzinom svjetlosti i zatrpaju vam topli dom…
Ova s Tribblesima je bila toliko dobra da je dozivjela svoj djelomicni remake u kasnijoj “Deep Space 9” seriji Zvjezdanih staza.
Zakljucak : imam utisak da su s tim prvim originalnim serijalom okoncane djecje bolesti ove price i da je sve skupa postalo ozbiljniji projekt bez gluparanja, macizma, napucavanja i jurnjave – i bez ksenofobije i nadmoci Zemljana u svakoj situaciji.
Nakon njih su na red dosle “The Next Generation”. Scenarij je bio tu bio nemjerljivo suvisliji i bolji i sve skupa tehnicki daleko dotjeranije, SCIENCE komponenta shvacena ozbiljnije, s jednom finom mjerom gdje je sve prosjecnom covjeku razumljivo.
Kad je taj dio serijala isao, vise nisam bila dijete, nije mi palo na pamet ni sa kim se identificirati, ali da me netko pita, u ovoj seriji mi je karakter kojeg bi najradije povela doma bio – Lt. Cmdr. Data. Android i predivna osoba.
Tu se inace i prvi put javlja Borg…tehnoloski nadmocna rasa koja asimilira redom SVE rase u svemiru, cijele planete, dodaje njihova tijela i umove svojoj civilizaciji tipa kosnice ( bezumne radilice u kolektivu i kraljice koje upravljaju tim kolektivima ) i tezi savrsenstvu bez individualnosti – sve je jedan nadmocni umrezeni um koji je neranjiv i nedodirljiv. Opasni, prijetilo se tu cak i asimilacijom Zemlje, ali naposljetku ne i nepobjedivi – bar na kratke staze…
Ekipa koja se tu javlja je autoritativni, vrlo ozbiljni i vrlo sposobni kapetan Jean Luc Picard, prvi oficir Riker koji je “quite a ladies man” i u slobodno vrijeme lovi sve sto se odaziva na ONA, brodski psiholog Diana Troy koja ima oca Zemljanina i majku Betazoida i koja je empat i dijelom telepat, dvije doktorice koje ce se izmijeniti u ulogama i obje zanimljive, Klingon Worf o kojem ce kasnije biti rijeci …
Medutim tu se provlaci jedan jako poseban lik kojem sam prilicno sklona, ONA se pojavi uvijek iznenada i u lovu na sljedeceg muza ( udovica je aristokratskog porijekla i dugacke titule, iznimno duhovita i plemenita, sluzbeni ambasador Betazoida i Dianina mama koja je uvijek uvali u neku “nevolju” – i sto je najvaznije – full telepat ).
Na momente je klasicni primjerak vrlo inteligentne i spretne zenske sovinistice :rofl: koja je obozavala samo jednog muskarca – prvog muza i Dianinog oca, svi ostali kasnije su za potrositi i ne cijeni se previse njihova pamet nego nesto drugo … Tu je naravno kapetan Picard u stalnoj opasnosti jer je meta njenih pokusaja udaje – osim sto ga nestedimice u javnosti dovodi u nepriliku napominjuci njegove “zloceste” misli glede nje koje ona telepatski moze iscitati.
Slijede scene kad dolazi na Enterprise iz epizode znakovitog naziva – MANHUNT ( * u vrlo, VRLO slobodnom prijevodu – Lov na “Muzjaka” )
I scena kad pokusava namamiti kapetana Picarda na veceru samog, cemu se on spretno izvuce i dovede pratnju kako bi se postedio da ga Lwaxana ne zaskoci – iako nije bas ni on imun na nju. I objasnjenje zasto se stvari dogadaju kako se dogadaju … Panika !
Nakon toga je snimljen Deep Space 9 – nesto potpuno drukcije …
Tu cijelom paradom rukovodi kapetan Cisco, zapovijeda ogromnom svemirskom postajom DS 9 koja je kljucna strateska tocka poznatog svemira i koja strazari nad vratima crne rupe/ crvotocine – prolaza u Gama kvadrant – neistrazeni dio svemira – i koji zapovijeda ratnim brodom “Defiant” za vrijeme ratova koji se vode izmedu flote Federacije planeta i Dominiona – aliena iz Gama kvadranta. Odabranik Proroka – duhovnih bica koja povremeno obitavaju na Bajoru, planeti nadomak DS 9 da bude njihov poslanik i govornik – covjek koji sve sto radi radi sa strascu.
Ako bih tu morala izdvojiti osobu godine, to bi svakako bio Quark – rasa: FERENGI – pohlepni koristoljubivi spretni trgovci kojima je jedina svetinja u zivotu PROFIT i koji se niceg ne libe kako bi ga ostvarili. Sam Quark je tipicni predstavnik – jedna vrlo slozena osobnost :dead: koju pak ne bi svaka majka htjela za zeta…Inace kod njih svaka cestita i postena zena koja drzi do sebe i familije sjedi doma gola i ne mijesa se u biznis (sto ce se kasnije izmijeniti u skarednu pojavu da se OBUCENA zena ukaze u javnosti, izrazi svoje misljenje u drustvu muskaraca i bavi stjecanjem profita). Zene su im slicnog sarmantnog izgleda kao i muskarci, samo s manjim usesima i velikim cuca-bucama.
Ferengi se inace rado petljaju sa zenskim pripadnicima svih rasa, pa se tako i Quarkov brat uljubio – a i ona u njega … Inace radi kao “Dabo girl” – namjestenica u Quarkovom baru i kockarnici.
Za sve one koji ne znaju, tu su prvi put obznanjeni glasoviti povijesni spisi RULES OF AQUISITION, Ferengi Biblija.
Inace, za sve one koje SCIENCE komponenta ne zanima, tu se odvija jedna posve osebujna predivna ljubavna prica izmedu pukovnice Kyre i vanzemaljca koji moze mijenjati oblik – Oda.
a ima se i dobre glazbe
Nakon toga je snimljen cini mi se najpopularniji dio sage Zvjezdanih staza – “Voyager”.
Tu je doista dosla do perfekcije profiliranost likova, scenarij je u dinamici daleko uznapredovao u odnosu na prethodni serijal, ima dosta origigi ideja i cudnovatih SCIENCE komponenti za koje bolje da ne razmisljate imaju li uopce uporista u fizici kakvu danas poznajemo – ali – izvrsno !
Ima i stanovitih univerzalnih i moralnih dilema gdje se i sami moramo zamisliti – nije bas sve glupo i prizemno ( ??? hm ) kako bi neki pomislili…
Posadu predvodi kapetanica Katrin Janeway, inteligentna i jaka, hrabra i sposobna, osjecajna, ali u isto vrijeme stroga i pravedna mati svojoj posadi koja uvijek ima srca i strpljenja za svaciju muku. U ovim clipovima se vidi kako rabi brute force kad prigusti, ali vjerujte mi – gotovo uvijek daje prednost mirnim i pametnim rjesenjima problema s kojima se susrece.
Ovaj se serijal i inace moze slobodno nazvati “girls power” serijalom, tri glavna lika su zene, sve odreda eksperti na svojim podrucjima, inteligentne i snazne osobnosti, osim kapetanice i ex- drona Seven of nine tu je i B’Elanna – chief engineer – potomak Zemljanina i Klingonke koja je bila pripadnica pobunjenicke Makiji struje i koja je neprikosnovena u tradicionalno muskom zabranu – strojarnici i vrstan inzinjer. I koja je dijelom zbog svoje klingonske prirode ratoborna, a i vrhunski obucena borbenim tehnikama pa povremeno natuce nekog od muskih likova, kad je usekiraju – poznata je po malo prijekom temperamentu.
Ekipa je sarolika, odnosi slozeni, ima se udruzeno dvije politicke struje na istom zadatku i svi rade kao jedan. Prisiljeni su prezivljavati na putu kuci iz dalekog Delta kvadranta gdje su dospjeli nesretnim slucajem. Na kraju se naravno nakon godinama dugog neizvjesnog lutanja, istrazivanja, proucavanja i borbi s Borgom i nekim drugim neprijateljskim rasama sretno vracaju kuci.
Naj faca u ovom serijalu je za moj ukus bez ikakvog dvoumljenja – SEVEN OF NINE – Zemljanka koja je kao petogodisnje dijete oteta i asimilirana od strane Borga. Nju su stjecajem okolnosti i nakon privremenog saveznistva s Borgom u nastojanju da pobijede jednu jos opasniju rasu i zajednickog neprijatelja uspjeli zadrzati na Voyageru i dijelom joj ukloniti borgovske implante. Ona se ponovo uci zivjeti u ljudskoj zajednici i istrazuje svoju individualnost i ljudskost. Njezin znanstveni doprinos posadi Voyagera je ogroman jer je tijekom zivota u Borg kolektivu asimilirala tehnoloska znanja i nesto pamcenja svih rasa koje je Borg asimilirao. Dapace, bila je dijelom kolektiva jedne od Borg kraljica – o kojoj vise mozete doznati TU.
U ovom serijalu se takoder javljaju neke predivne ljubavne price, ali ima i nekih koje bas nisu uspjele …
Tu se ponovno (kao i kod Picarda u dnevnoj sobi u prethodnom serijalu) javlja i Nadbice – gotovo bog koji moze sve i zivi u Q kontinuumu – svemiru nesto drukcijem od naseg kojeg nastanjuju sve neka takva bozanska bica nadnaravnih sposobnosti, za razliku od njih NAS Q ima cudnu fascinaciju ljudskom vrstom koju istrazuje i proucava.
Ime mu je jednostavno – Q . Javlja se kad mu se najmanje nadate i izaziva manje ili vise ozbiljne nevolje – ali u globalu pomaze ljudima.
Evo par epizoda kad se pokusao uvaliti kapetanici i s njom napraviti dijete ( obratite pozornost na njegov govor i recitaciju kojom je pokusava pridobiti ), tu se kao i u svakom dobrom sapunjicarskom zapletu javlja upornost, romantika, podmicivanje odabranice znajuci da je pasoljub, zrtvino odbijanje udvaranja i ZAKONITA Q koja bane u nezgodnom trenutku i ulovi ga na (ne) djelu.
I naravno na kraju – beba Q sa Zakonitom – prva u Q kontinuumu.
Slatka beba doduse, kako i inace biva, kasnije naraste u nezgodnog raspustenog, razmazenog i obijesnog teenagera stetocinu i delikventa kojeg tetka Katrin koja je ujedno i “kuma” uci redu jer ce ga inace zbog loseg ponasanja Q kontinuum pretvoriti u amebu, ili jos gore – u ljudsko bice i lisiti svih moci. U ozbiljnu nevolju s Borgom je uvalio i sam Voyager dok je bio ostavljen na segrtovanju kako bi ga Katrin svojom stegom preodgojila, a njegovog oca Katrin uci roditeljskim duznostima, na cemu joj je on naposljetku uvelike zahvalan jer – iako nadbice – sam se ne moze nositi s razmazenim sinom u pubertetu – sto je nama koji smo uspjesno prezivjeli pubertet svoje djece sasvim razumljivo.
I tu cete vidjeti nesto dobre glazbe.
Da ne bude zabune – ovo pjeva brodski doktor koji izmedu ostalih svojih mnogih talenata obozava glazbu i koji je zapravo hologram – takoder jedna vrlo mila osoba slozenog karaktera.
A ovo je kad se hologram i ex-Borg na jedan sasvim ljudski nacin udruze u pjesmi – da vam suzu izmami :cerek:
Nadalje, po nekima neatraktivni dio serijala “Enerprise” – medutim – meni je i vise nego dobar… tu se skoro stalno nesto jede ! I dosta se putuje kroz vrijeme.
Kapetan Archer zajedno sa svojom posadom spasava Zemlju od unistenja, a time i cijeli tadasnji ustroj civilizacije i zajednistva raznih rasa kojem prijeti ugroza od bica iz “drugog svemira” koja kane “ocistiti” cijeli poznati svemir kako bi ga preuredili za sebe.
I tu se dogada predivna ljubavna prica izmedu prve casnice Vulkanice T’Pal koja pokusava zatomiti svoje osjecaje i glavnog brodskog inzinjera Trippa.
Sve u svemu, prateci ovaj ciklus mozemo vidjeti kako se politicki korektno evoluiralo – od sirovine kapetana Kirka u pocetku koji se ponasao kao stereotipni superjunak na steroidima s hormonskim poremecajem, preko mudrog i autoritativnog kapetana Picarda – ocinske figure koji obozava arheologiju, klasicnu glazbu i Sekspira, potom slijedi kapetan Cisco – prvi crnac, kuhar virtuoz i strastveni obozavatelj baseballa, udovac sa sinom. U iducem serijalu Voyager kapetanica je zena – ujedno i majcinska figura i ratnica neupitnog autoriteta, a iduci i zadnji serijal Enterprise nam predstavlja kapetana Archera koji se bori sa svojim etickim nacelima i moralnim dilemama, kapetan kojeg su u prosjeku najvise puta nalemali i kapetan najvise nalik bilo kome od nas – i koji ima psa na brodu – beagla koji voli sir.
Snimljeno je i nesto filmova, ali ne bih sad o njima.
Znam da je tesko u sat vremena citanja i gledanja ovog posta docarati pravu sliku Star Trek svjetova, ali ako vec niste do sad – probajte se malo vise upustiti u ovu predivnu space opera bajku :cerek: …
Nikad u zivotu nisam pretjerano razmisljala o tome – imunizacija je jednostavno bila nesto sto se uopce nije dovodilo u pitanje, nesto na cemu je moja mati dosljedno nastojala, a tako i ja kad sam imala svoju kci.
Cijepljenja su se obavljala redovito po rasporedu. Moji roditelji i dan danas redovito idu na cijepljenja protiv gripe, antitetanus se obnavlja na vrijeme.
Tijekom zadnjih godina do nas su dopirale vijesti, clanci, znanstvena i “znanstvena” istrazivanja o korisnosti, neophodnosti – ili naprotiv – stetnosti cjepiva. Iznosile su se teorije da je sve to veliki biznis koji ima svoje promicatelje i gdje se vrti velik novac i da nam pola od tih cjepiva uopce ne treba, a dobar dio je cak i stetan. S druge strane, naravno, sluzbeni stav je da su cjepiva neophodna i bez njih bismo imali epidemije i pandemije bolestina koje su danas gotovo iskorijenjene i da se onaj postotak stetnih i smrtonosnih nuspojava jos krece u tolerantnim granicama gdje je to mala cijena za dobrobit cijele zajednice.
Roditeljima koji smatraju da je autizam ili neka druga bolest koja je dosla kao posljedica kolizije cijepiva i djecjeg organizma koje ga ne podnosi to mala utjeha.
Glasine kazu da se u Hrvatskoj koriste cjepiva losije kvalitete koja su jeftinija jer to HZZO moze pokriti, ako bas zelite nesto drugo, pribavite sami i platite. Ne znam je li to tocno.
U zadnje vrijeme sam o tim stvarima nasla dva oprecno razlicita stava o kojima se polemizira, prenosim linkove pa sami procitajte :
Nisam pristalica teorija zavjere, nastojim uz nekakvo minimalno opce znanje o tim stvarima i dosta citanja POKUSATI razumjeti sto se zapravo dogada.
A prosle ili pretprosle godine su mi javili da je susjedino osmogodisnje dijete umrlo ( sad nisam sigurna vise, moguce je da krivo prenosim, ali smisao je tu negdje ) od klijenuti srca isti dan nakon primljenog cjepiva poslijepodne – naravno, dijete je u trenutku primanja doticnog cjepiva bilo potpuno zdravo i do tad je dobro reagiralo na cjepiva… Ne znam je li to pravi uzrok ili je samo cista slucajnost, ali strasno je to…S druge strane moj stav JEST da je dobrobit od cjepiva za siru zajednicu daleko veca nego li steta.
Sve su ucestalije glasine da se usljed cijepljenja javljaju u djece bolesti poput autizma, dijabetisa, multiple skleroze, raka…
S druge strane, gotovo svaka civilizirana zemlja ima obvezujucu zakonodavnu regulativu glede imunizacije djece, u nekim zemljama ne mozete dijete upisati u skolu bez korektnog zdravstvenog kartona.
Imunizacijom su iskorijenjene mnoge epidemijske i pandemijske bolesti, ali protivnici ovoga stava tvrde da bi one ionako nestale usljed visokog standarda i promjene uvjeta zivota, kao sto je nestala guba, kuga i kolera jer su nestali uvjeti za razvoj uzrocnika tih bolesti…
Sto je prava istina ?
Iz mora kontradiktornih informacija koje sve redom pretendiraju biti istinite i vazne, izdvajam nekoliko dostupnih na internetu, nasumicno odabranih
A i ovo se dogada, ljudi moraju po sili posla primati cjepiva i ostaju im posljedice za cijeli zivot. Stravicne posljedice. Pojedinci se odbijaju cijepiti i nadaju se sreci. Odvratan je detalj da odredene grupacije jako dobro zaraduju na ugovorima s vojskom iako se zna za stetne posljedice ovih cjepiva i to je dokazano na velikom broju ljudi. Sluzbeni stav je da se zbog odredenog postotka onih koji dozive reakciju ne moze ukinuti zastita za vecinu onih koji NE DOZIVE REAKCIJU. Reakcije su razne – od glavobolja, nesanice, raznih poremecaja do kronicnih bolesti svake vrste i raka. Prilozena su svjedocenja ljudi koji nisu imali srece. Padaju optuzbe da se radi profita truje i ubija vlastitu vojsku – jako puno onih koji prezive ratne operacije cijeli zivot pate od posljedica cjepiva koje su stravicne, dosta ih i umre. U zadnjem prilogu se daje podatak i o onima koji su ozraceni rukovanjem radioaktivnim agensima koji se koriste u ratnim operacijama i koji su trovani raznim vrstama agresivnog otpada.
Molim vas da nakon gledanja nekih od ovih materijala ne prilazete komentare o prljavoj americkoj imperijalistickoj politici koja vodi ratove, to sad nije tema price. Imajte na umu da su ovi vojnici samo ljudi koji moraju ici na posao bas kao sto i vi idete od sedam do tri i nemaju puno mogucnosti izbora u nastojanju da prehrane obitelj.
Moram nadodati jednu stvar koju nisam znala – u zivotu sam dobila SVA propisana cjepiva i bila u uvjerenju da mi je imunizacija u redu – ali to bas i nije tako – dobivena cjepiva vas ne stite zauvijek.
Kad sam prosle godine u sklopu rjesavanja imigracijske dokumentacije za dobivanje USA drzavljanstva morala podastrijeti dokaz o imunizaciji, radila sam laboratorijske testove koji su trebali dokazati da imam sva potrebna cjepiva i antitijela u krvi. Ispostavilo se da NEMAM. Uzalud mi oziljci po rukama koji zorno dokazuju da sam dobila imunizaciju. Morala sam primiti ponovno gotovo sva neophodna cjepiva. Bila sam zgranuta i trazila objasnjenje – cijeli postupak sam radila ne u americkim nego njemackim ambulantama. Doktor mi je objasnio da postoje cjepiva bolje i losije kvalitete. Ona bolja su dakako ucinkovitija, i on pretpostavlja da ono cime sam ja cijepljena sezdesetih i sedamdesetih mozda nije bilo prva liga ! Osim toga, neke vrste cjepiva se moraju s godinama obnavljati, nisu permanentna zastita.
Sad, kako je tako je – ponovo sam se dala cijepiti i nemam problema, ali nije mi bilo bas svejedno.
Je li, kad je o imunizaciji rijec, sveukupna populacija jedan veliki laboratorij za testiranje koji radi na dobrobit covjecanstva ili je to zapravo veliki poslovni poduhvat ?
Moramo li se pomiriti s cinjenicom da posljedice odredenih medicinskih tretmana dolaze tek nakon pojave kritcne mase tretiranih i nakon odredenog broja godina, i to samo kod nekih i da je to cijena medicinskog napretka?
Je li moramo tolerirati zrtve na putu gdje se znanost ponasa kao slijepac u staklani i pipa u mraku kako bi dosla do novih velikih znanstvenih otkrica koja ce spasiti svijet od pandemija? Sto je s kolateralnim ztrvama za dobrobit cijele zajednice? Sto ako je zrtva necije dijete gdje je onda ljudima vise nebitan cijeli svijet i sto je s ljudima u sklopu posla MORAJU pristati na sve, pa i rizik invaliditeta ? Sto se dogada kad roditelji nadajuci se sreci ne cijepe dijete razmisljajuci da dijete nikad nece doci u priliku biti s doticajem uzrocnika bolesti, a onda se to ipak dogodi i dodu posljedice?
Prvo, za one koji ne govore engleski – sazetak – prilog u vijestima koristi u naslovu pojam “maternica za iznajmljivanje”, a donosi prikaz sve ucestalije pojave da se supruge americkih vojnika koji su na sluzbi overseas odlucuju biti surogat majke kako bi popunile kucni budzet dok usput podizu vlastitu djecu i nisu u radnom odnosu.
Istom temom se bavi i najnoviji broj Newsweeka, gdje o tome opsirnije mozete procitati U OVOM CLANKU.
“Cijena” – kompenzacija jedne trudnoce jest od $20.000 pa na vise s jedne strane + placeni svi troskovi zdravstvenog osiguranja koji ih i inace redovno pripadaju s druge.
” These women can earn more with one pregnancy than their husbands’ annual base pay (which ranges for new enlistees from $16,080 to $28,900). ”
Supruge dakle mogu zaraditi po jednoj trudnoci skoro vise nego li njihovi muzevi koji su u vojnoj sluzbi i cija je osnovna placa ovisno od cinu – tu je rijec o nizim cinovima i novopridoslima koji su u vecini – od $16,080 do $28,900. Klinike i institucije koje se bave surogat majcinstvom u USA tvrde da je 50% njihovih klijentica – military supruge. Ovaj je dio populacije atraktivan i zbog njihovog vojnog Tricare zdravstvenog osiguranja koje je vrlo kvalitetno, i time pruza dodatnu sigurnost objema stranama u dogovoru ( nasto Tricare bas nije odusevljen, pokusava osporiti taj dio placanja troskova osiguranicama zbog kompenzacija koje zene dobivaju, ali im nije poslo za rukom ponistiti taj dio regulative). Uspjesnost ovih trudnoca je od 70%-90%, nasuprot 40% uspjesnosti trudnoca iz proslog stoljeca i “djece iz epruvete”. Zene koje se odlucuju na ovaj korak se unatoc nekim negativnim reakcijama okoline ne dvoume – kazu da su time osigurale vlastitoj obitelji i vlastitoj djeci financijski probitak, a ujedno pruzile radost i svrhu zivota ljudima koji nisu bili u mogucnosti imati vlastitu djecu .
Ali vratimo se na FOX News report – napravljen je intervju s jednom od mladih zena koja je bila surogat majka. Kaze da je to bilo jedno divno iskustvo, svijest da je mogla pomoci nesretnim ljudima koji sami ne mogu imati potomstvo, ali i prvenstveno spoznaja da je time osigurala sredstva za velike troskove terapija koja ima u lijecenju vlastitog starijeg djeteta koje boluje od autizma – a ima ih dvoje. To je duze vrijeme bila njena ideja, suprug koji je na sluzbi overseas u pocetku nije bio odusevljen, ali je nakon nekog vremena shvatio i prihvatio tu zamisao, pa je to postala njihova zajednicka odluka. Veli da joj se unatoc slozenim emocijama ipak nije bilo tesko odvojiti od djeteta jer zapravo – beba nije NJENA, ona je samo vratila ljudima nesto njihovo sto je neko vrijeme imala pod okriljem i gledajuci njihovu srecu joj je bilo lakse rastati se s djetetom.
Inace, mimo teme, moram dati par napomena vezano za zivot americkih military obitelji. Svjedocima smo kako je danas u nasem drustvu moderno, politicki i socijalno osvijesteno i “intelektualno” pljuvati po Americi, po njihovoj politici, po AMERIKANCIMA koji su glupi u masama s glupim predsjednicima i koji vode ratove po svijetu i misle da im nitko nista ne moze — ja nekako tu iz prve ruke ziveci medu njima imam malo drukcije utiske.
Prosjecna americka mlada military obitelj je s nevelikim primanjima, ima u prosjeku dvoje do troje djece – neki i vise, seli se po potrebi posla roditelja koji je u vojnoj sluzbi – ali uglavnom je mati s malom djecom obicno jedno drugom do uha doma sama dok je otac deployed u borbenoj zoni, iako ima i suprotnih slucajeva gdje je mama na bojisnici a otac doma s djecom. Grcaju u kreditima bas kao i prosjecna mlada hrvatska obitelj.
Unatoc povlasticama koje imaju zbog vojne sluzbe glede obrazovanja, zdravstvenog osiguranja i kredita i koje si nikad ne bi mogli priustiti da nisu u vojsci, zivot im nije lak. Majke cesto same podizu brojnu obitelj s prilicno ogranicenim prihodima dok je otac odsutan, stalne selidbe svako malo se ne odrazavaju dobro na djecu i traze od njih stalno uklapanje u novu sredinu, otkad je rat u Iraku i Afganistanu dosta je slucajeva PTSP-a, a kako to izgleda i sto to znaci za obitelj i sami znamo. Necu niti spominjati stalnu opasnost kojoj su izlozeni oni na terenu i koja visi nad svakom military obitelji.
Vecina njih bi najradije da taj rat nikad nije niti poceo, prosjecni Amerikanac nema bas puno utjecaja na smjer americke politike i bas kao i prosjecan Hrvat moze samo trpjeti posljedice odluka koje donose ljudi na koje se te lose odluke nikad nece odraziti. Sad se tamo doma ljudi vec dobrano zaduzuju i nose predmete iz kuce u zalagaonice kako bi bili u stanju platiti gorivo i hranu ( broj korisnika “food stamps” – bonova za hranu se povecao za gotovo 15%), proslogodisnji kolaps trzista nekretnina gdje ljudi vise ne mogu placati povecane rate kredita za kuce je donio nove probleme, ljudi su ostali bez domova, americka privreda srlja u recesiju i to mali covjek itekako osjeti na svojim ledima. Mladi ljudi bez ikakve perspektive, mogucnosti i novca da se obrazuju i dobiju dobro placen posao se prijavljuju u vojsku kako bi kroz vojnu karijeru uspjeli ostvariti pristojan zivot.
U svjetlu svega toga, namaknuti dodatni prihod dajuci ” womb for rent ” , cineci humano i dobro djelo i usput znacajno financijski pomoci svojoj obitelji, za mlade military supruge se cini prihvatljivim rjesenjem.
Jedna od tih mladih zena je to opisala ovako :
“Being a surrogate is like giving an organ transplant to someone,” says Jennifer Cantor, “only before you die, and you actually get to see their joy.”
Biti surogat majka je kao doniranje organa za transplantaciju nekome, samo prije nego sto umrete i zapravo, mozete vidjeti njihovu ( roditelja djeteta ) radost.
Tih smo dana posjetili par antikvarnica – imam slike samo iz prve, jer smo tamo isli planski pa sam ponijela kameru. Vrlo velikodusno i odusevljeno su mi dozvolili slikanje. Od svih koje smo vidjeli jedina usminkana i cista – u ostalima je pomalo prasinjavo kao sto antikvarnici i dolici.
Ovo je dakle antikvarnica SECRET GARDEN koja je ujedno i poshy kavana-restoran.
Mi smo inace onako malo, sasvim amaterski radi uzeti ponekad poneki neskupi komadic neceg sto nalici na neku starinu. Nemamo bas neke stvari od vrijednosti jer si ih ne mozemo priustiti, ali imamo par nama dragih i zanimljivih komada u kuci. Kompas je kupljen u Antwerpenu prosle godine, zvonce za poslugu ove godine u Teksasu ( eto, nikad necu imati poslugu u kuci, ali barem imam zvonce…), ponesto bakrenih posudica i vrceva koji nisu nesto spektakularno, ali su lijepi.
I jedan poklon koji smo dobili od mog oca jos u Hrvatskoj – vjerovali ili ne, taj sat je cak neki dan proradio sam od sebe i toliko me uplasio da sam poskocila u prvi mah – inace nikad nije radio, ima kljuc za navijanje opruge… Nitko ga od nas nije navio, zabavljali smo i plasili jedno drugo u kuci dva dana pricama o duhovima, a onda je sat sam od sebe prestao raditi, bas kao sto je i poceo.
Od moje sestre je Gazda na poklon nekad dobio malen durbin i kofercic sa dominama – starinski pozutjele i sasvim upotrebljive.
Ovaj put smo uzeli neke stvari za koje ne bih rekla da bi bile predmet otimacine znalaca, ali nama su se svidjele …
Kutija za cigarete – motane, naravno – tri bakrene zvjezdice su otpale na zalost, ali to ne umanjuje pomalo pohabanu ljepotu drveta
Ja sam zapazila ove cetiri minijature, ne mislim da imaju neku vrijednost, ali meni su lijepe
i sad je malena kolekcija pod staklom u nasem dnevnom boravku…Koga zanima – placeno samo trideset dolara !
Zanimljive su mi bile i 3D slike radene u svili, ali ih ne bih uzela.
Gazda je zapazio investiciju – kolekciju Hummel posudica za zacine.
Moram napomenuti da nisam bas bila zainteresirana i nisam imala puno znanja o ovom brandu, tek nesto malo poput ovog, za mene su to uvijek bile samo male kicaste figurice i posudice…
Koga zanima vise o brandu moze pronaci OVDJE i OVDJE.
Ali zato je Gazda krenuo pregovarati cijenu kolekcije i srusio je na trecinu napisane – a onda sam potpuno iskreno ovčje rezignirano krenula nagovarati Gazdu da odustanemo. Onda su istupili s jos nizom cijenom i Gazda je pristao – kupili i poslali kuci postom u paketu … Kolekcija se sastoji od 24 komada ( bez police ), sve s krhkim poklopcicima – placena je 75 dolara. Kad smo dosli doma i ulogirali se na e bay, pronasli smo pojedine primjerke. To smo napravili jer smo morali dokupiti jednu koja je dosla razbijena – mislimo da nije razbijena u transportu vec tamo u antikvarnici kod pakiranja – bila je u srednjem redu i mora da je jednostavno nepazljivo ispustena. Ta jedna posudica nas je kostala 22 dolara. Plus doprema. Ali jos uvijek stoji da smo napravili dobro ulaganje, nije neka velika lova, ali covjeka veseli. Dobili smo za 75 dolara + 30 dolara slanje postom + 27 dolara za novi vrcic kolekciju koja vrijedi objektivno nesto vise od petsto dolara. Malo cemo to sve zadrzati, a onda mozda prodati.
Razlog tolike zelje za pregovaranjem o cijeni je sto su antikvarnice smjestene u centru grada. Wichita Falls nije turisticki grad, to je gradic od sto tisuca ljudi nastao na stocarstvu, ratarstvu i nafti.
Tamo sam vidjela nesto sto nikad u zivotu nisam i sto me je uzasnulo – centar grada koji odumire.
Prvo mala digresija – moj diplomski rad na Građevini je bio iz predmeta Urbanisticko projektiranje – dakle urbanizam kao takav mi nije stran i mjesta koja posjecujem nekako gledam i iz te perspektive.
Kad smo zasli u poslovni centar grada, prvo sam zapazila ogromnu poslovnu zgradu potpuno napustenu. Objasnjeno mi je da su u projektiranju i izvedbi koristili azbest u oblogama, taman neposredno prije nego li ce to biti zakonom zabranjeno. Cijela zgrada je po ugovoru dovrsena do zadnjeg detalja i zakljucana. I nikad nije bila u funkciji.
Nakon toga sam ostala zaprepastena dok smo se vozili gledajuci kako se redaju jedna za drugom zgrade gdje su lokali bili zatvoreni i izlozi oblijepljeni neprozirnim papirom po kojem se vidi da su vec duze vrijeme napusteni.
Preko puta lijepe zgrade Gradske knjiznice s pocetka osamnaestog stoljeca zjapi skladiste i stovariste metala i limova sa žičanom pletenom ogradom zaraslom u brsljan – a izmedu predivan park. Uski centar izgleda kao grad duhova !!! Tamo su poredane i te antikvarnice koje smo obilazili, i vise je nego ocito bilo da bas i nema puno posjetitelja i kupaca.
Jedva da koje vozilo prode onuda, a to je nekad bila gradska prometna zila kucavica. Nekoc otmjeno kino se pretvorilo u derutnu zgradu koju eto odrzavaju cistom, ali nista vise od toga. Propadaju i ostale okolne zgrade, cini se da su sve investicije odleprsale s tog mjesta. Mozete li zamisliti gotovo prazna parkiralista u centru grada usred radnog dana usred radnog tjedna ??? Jedina popunjena mjesta su bila ispred zgrade gradske uprave i administrativnog sjedista. I gradske bolnice gdje se ne lijece elitni pacijenti.
Takvo nesto vjerujem da nigdje u Njemackoj ili Hrvatskoj necete vidjeti ! Na moj zacudeni upit, objasnjeno mi je da je postupna degradacija urbane jezgre pocela prije tridesetak godina kad je izgraden prvi veci Moll centar – shopping centar na jednoj od gradskih periferija. Nakon toga je uslijedila ekspanzija slicnih sadrzaja, i danas tamo imate ogromne komplekse gdje ljudi provode vrijeme i ŽIVE. Druže se, kupuju, zabavljaju, jedu, uce, friziraju i manikiraju, idu u kino, rekreiraju se – jednom rijecju shopping centri su preuzeli funkciju gradskog sredista. I naravno, Wall Mart robne kuce kao institucije i hramovi gdje se okupljaju pripadnici srednje klase – iako danas vise niti oni nisu sinonim za najjeftiniju ponudu koja se moze naci. Tamo su u blizini i svakovrsne lijecnicke ordinacije, obrtnicki centri, razne agencije, crkve, banke, neugledni i oni vrlo ugledni restorani. Zemljiste je skuplje u tim zonama nego u gradskom centru.
Usput smo navratili i u Muzej zeljeznica … Uredovno radno vrijeme, radni dan, vodica jednostavno nema, vratar nas je pustio unutra pa smo napravili par snimaka. Kad smo dosli sutradan, nije bilo ni vratara ni vodica – cini se da je tamo opci raspasoj, sto me niti ne cudi jer se i Muzej nalazi u centru grada gdje je opca pustinja i ljudi bas ne prolaze – posebno ne turisti.
I ovim bi umarajuci 🙄 dugacki ciklus putopisa iz USA za sad bio okoncan :wave:.
Prica prva – Red River i kako izgleda kad imate rulet u vigvamu
Ponovno smo obisli Red River – Crvenu rijeku, granica izmedu Teksasa i Oklahome je jednim dijelom sama rijeka. Nadala sam se da cu je vidjeti u punom sjaju jer je – ogromna !
Medutim, ispostavilo se da je vodostaj nizak kao i kad sam prolazila tuda usred ljeta, sto me nemalo zacudilo. Objasnjeno mi je da vec cetiri mjeseca nisu imali kise… Obicno je zimi rijeka nabujala i ponekad se dogadalo da poplavi mostove i prekine prometne komunikacije. Moram priznati da je meni takvo sto bilo nevjerovatno za mjesto poput Teksasa, ja sam uvijek mislila da tako bogata drzava moze uloziti dosta u infrastrukturu.
Odveli su me i da vidim kako zive Indijanci u rezervatu u Oklahomi.
Pomalo zalosna je cinjenica da danas Indijanci zive od drzanja kockarnica, sve sto tamo zarade, kao i sve ostale grane privredivanja vezane uz to su oslobodene od poreza.
Comanche casino
Kiowa casino
Prave i prodaju suvenire i poklone, etno odjecu i namjestaj, ali to je manji dio prihoda.
Toliko dugo dok se proizvodnjom bilo cega, trgovinom i organizacijom igara na srecu bave u granicama rezervata, SVE JE TAX FREE, drugim rijecima, uopce ne placaju porez. Velika Casina su meka za kockare s obje strane granice, tamo se moze jeftino jesti i piti, jeftino kupovati cigarete – svi iz blize i dalje okolice dolaze kupovati duhan jer je jeftinije. Ja sam odbila uopce uci u Casino, ne odobravam kockanje i ne zanima me kako tamo izgleda – tako da smo naposljetku samo kupili cigarete Gazdinom bratu u maloj trgovini izvan ogromnog objekta Casina. Parkiraliste ispred je bilo pretrpano, a rana vecer je radnog dana.
Prica druga – trailor naselja i kako zivi gradska sirotinja
Bilo je komentara o zivotu u trailor naseljima – kucama prikolicama. Trailor objekata ima raznih, od onih malih kakve vidamo na godisnjim odmorima i koji se nakace na auto i vuku, do onih koji se transportiraju posebnim kamionima i vise su nalik kucama, samo ih zovu trailors jer se mogu ponovno staviti na kotace i izmjestiti. U pravilu se postavljaju na temelje od betonskih blokova. One vece znaju imati i po tri sobe, kuhinju, blagovanje, kupaonicu i dva toaleta. Sirina im se krece od 4,5-5 metara, duzina ovisno o broju prostorija. Iznutra su obloge zidova radene od lamperije ili drvenih panela s tapetom preko. Podovi drveni s tepihom od zida do zida.
Da se razumijemo, ima tamo vise sirotinje nego li mi mozemo i zamisliti, ove godine smo se malo provozali kroz naselje gdje zivi upravo taj dio americkog sna… Iako, kod njih je taj pojam malko drukciji nego kod nas – americka sirotinja ima krov nad glavom pa makar to bilo i trailor, ima auto da dode do posla, ima satelitsku i kablovsku, klima uredaje, grijanje, nije gladna. Postoje lanci trgovina gdje stvari kostaju 99 centi – tu se mogu pribaviti i osnovne namirnice poput kruha, mlijeka, voca i povrca, tjestenine. Postoje takoder lanci trgovina gdje mozete kupiti no name brand odjecu i obucu za doslovce par dolara. Ne tvrdim da je ista kvaliteta i da isto zabljesnete kao kad kupujete Adidas ili H&M – ali nije posrijedi drlog i nitko ne mora trositi pola place svakih pola godine da obuce dijete kad preraste odjecu. I tko hoce raditi moze relativno lako naci posao.
Malo outdated podaci iz 2000. godine kazu da je prosjecan godisnji prihod domacinstva u gradu $ 32.554 ($ 2.712,83 mjesecno) , od toga prosjecan prihod za muskarce $27,609 ($ 2.300,75 ) nasuprot $21,877 ( $1.823,08 mjesecno ) za zene, per capita za grad $16,761 ($ 1.396,75 mjesecno).
Oko 10.8% obitelji i 13.9% populacije su ispod granice siromastva, ukljucivo 17.7% onih ispod 18 godina i 10.3% onih iznad 65 !
Minimalne place su prilicno niske i jedva se sastavlja kraj s krajem, ali svejedno – ako covjek pazi, moze zivjeti pristojan zivot – daleko pristojnije nego u Hrvatskoj, to je sigurno.
Tu se naravno ne racuna populacija beskucnika – oni su posebna prica.
Bolna tocka je zdravstvena skrb i mirovine – njihovi umirovljenici nisu u zavidnom polozaju i mnogi honorarno rade do u duboku starost kako bi s malom mirovinom prezivjeli i sto je od zivotnog znacaja – mogli platiti bolnicke racune.
A bolnicki racuni su nocna mora. Evo jedan primjer : ostala sam duzna objasnjenje zasto je sogorica iz jednog od prethodnih postova bila bosa. Bosa je bila jer manje vise stalno hoda bosa – zimi i ljeti. Nije to iz obijesti nego zato sto ima problem s kostima stopala, cijelog zivota je nosila vrtoglavo visoke potpetice i kaubojke, sad ima deformitet u prednjem dijelu stopala koji joj ne dozvoljava da obuje niti obicne tenisice. Nosi japanke. Na posao nosi platnene razgazene zepe. NEMA NOVCA da kupi pomagala i posebne ortopedske cipele jer su skupe. Nema novca da ode specijalistu. Nema novca za operaciju koja kosta 16.000 usd okvirno, tako joj je rekao njen doktor opce prakse. Njeno osiguranje koje si ona moze priustiti placati to ne pokriva. Zena ima nepune 44 godine. Radi u velikoj auto kuci kao administrator u odjelu za auto dijelove, njezin posao je unositi sve sto pristigne u racunalo i izdavati na zahtjev, azurira bazu podataka. Placa joj je $ 8 / satu, sto bi grubo racunajuci bilo $ 1.280 mjesecno. A novac curi na lijekove za dijabetis i pomaganje dviju kceri i njihove djece koje zive s nistkoristi ocevima i bez prihoda.
Gazdin brat takoder nema velika primanja, neka je vrsta dispecera. Sad zive u iznajmljenoj kuci za koju placaju $ 400 mjesecno, moraju stalno pojiti dva polovna auta koja trose ko zmajevi jer ne mogu koristiti jedan. Zive vrlo skromno i u njihovom opisu rashoda jednostavno nema mjesta za medicinske troskove.
Prosli brak i potom razvod od zene koja je kockala su ga oderali do kostiju i morao je prodati kucu da namiri dugovanja, ona mu je sa zajednickog racuna upropastila kreditni rejting i on ne moze niti dici kredit.
Ne morate dakle biti gradska sirotinja da biste imali financijski problem kad je rijec o zdravlju – medicinske usluge toliko kostaju da cak i srednji sloj moze imati problema kako ih servisirati.
Postoji pojam „trailor trash“ koji obiljezava cijelu jednu subkulturu americkog drustva. Kad se rodite kao trailor trash vecinom i to cijeli zivot i ostanete – rijetki se iscupaju. Slabo obrazovani, rade na slabo placenim radnim mjestima i odgajaju istu takvu novu generaciju kojoj je zivotno postignuce nasljediti trailor kad im umru roditelji. Zenska djeca se cesto vrlo rano odmetnu od kuce. Vec u petnaestoj odu i pocnu raditi kao konobarice, mnoge i ne zavrse skolu, lutaju po velikim gradovima i jako puno ih ostane trudno. Cesto se s djetetom vrate roditeljima, ostave dijete na cuvanju i nastave glavinjati, ako imaju srece i raditi eventualno saljuci neku lovu, ali vecinom ne. Stopa teenagerskih trudnoca u Americi je ogromna – vecina ih se dogada upravo u tim sredinama. Muska celjad cesto zavrsi radeci kao vozaci kamiona.
Jako puno oba spola ih se prijavi u vojsku ili Nacionalnu gardu, to im je izlaz iz bijede i siromastva, tamo dobiju zdravstvenu skrb, iako nevelika – pristojna primanja, krov nad glavom, mogucnost daljnjeg skolovanja. Ako ih ne pukne peh pa ih posalju u rat.
Nisam se upustala u komentiranje ovih stvari, svaki grad ima svoj ekvivalent ovome. Iako, nisam mogla ne primijetiti ispred nekih prikolica sasvim solidne aute.
Prica treca – kako se moze skućiti na brzinu ako imate pisljivih sezdesetak tisuca dolara+zemljiste s infrastrukturom
Malo vise od trailor doma, a ipak manje od normalne kuce – imate i klasicnu montaznu gradnju koje zovu „modular homes“- montazne kuce koje vam samo dopreme i povežu na infrastrukturu i za jedan dan imate topli dom. To se na drustvenoj ljestvici rangira malo bolje nego trailors. Zeljela sam otici i pogledati kako izgledaju na licu mjesta gdje ih prodaju, ali nismo stigli na zalost – iduci put. Usudila bih se reci ovako izdaleka da meni izgledaju cist pristojno, i za pocetak za mladi bracni par – zasto ne? Sudeci po onom sto sam citala online o njima, imaju solidno izveden sendvic zid, dobre izolacije, dopadljive obloge, klimatizaciju. Medutim onda mi je Gazda rekao da i nisu bas tako jeftine, za samo malo vecu lovu mozes sagraditi normalnu kucu pa imas nesto cestito… Cijene im se krecu od sezdesetak tisuca dolara pa na vise. S tim naravno da imate zemljiste na kojem je kompletna infrastruktura.
Velika vecina se ipak odlucuje iznajmiti kucu, njihove obitelji su daleko pokretljivije nego nase, ne oklijevaju seliti po potrebi posla, migriraju cesto i rado. Najmanje kuce imaju barem dvije sobe, kuhinju, blagovanje i kupaonicu, okvirno minimalno oko 60 kvadratnih metara. I jos uz to obavezno okucnica umjerene velicine. Najamnine se krecu od 350 za dvosobne kuce do 700 usd za trosobne i cetverosobne kuce u pristojnim susjedstvima. One koje su vece i na ekskluozivnim lokacijama se teze iznajmljuju, jer onaj tko si moze priustiti placati 1.500 dolara za iznajmljivanje, taj je u platnom rangu da si moze priustiti vlastitu kucu. Iznimka su vojna lica koja se sele svako malo. Ovisno o lokaciji i velicini kuce cijena je niza ili visa. Isto tako cijene u Kaliforniji ili Floridi se naravno razlikuju od onih u New Yorku ili nekim manjim gradovima, ali ja navodim kako je na podrucju Wichita Fallsa, gdje je Dallas metro area udaljen dva i pol sata voznje brzom autocestom. Imate i „losa“ susjedstva gdje kucu mozete iznajmiti i za dvjesta dolara, ali nije preporucljivo tamo podizati obitelj. Jos uvijek postoje kuce koje imaju tzv. “asbestos siding“, odnosno vanjsku oplatu izradenu od materijala u kojem je azbest komponenta, zakonom je zabranjeno i ne prave se vise, ali jos se uvijek koriste, tako da svatko pametan bjezi od toga – TE su kuce jeftine i za iznajmiti i za kupiti.
Prica treca – jos malo o stanovanju , debelim psima i Swarovski kristalu
Malo apartmansko naselje, tu je ulaz zgrade i stana u kojem je Gazda proveo djetinjstvo.
Na ogradi kod igralista poruka
Kaze Gazda kako je to nekad bilo pristojno susjedstvo gdje su zivjeli pripadnici vojske i zrakoplovstva s obiteljima, ali kako se sad cini bas i nije tako. Nije mi bilo jasno zasto, pa meni su sve te kuce izgledale cisto u redu, dobro odrzavane isto kao i vrtovi i automobili… Zakljucio je to jer je vidio u bliskom susjedstvu cak dvije zalagaonice – toga prije tamo nije bilo – u boljim cetvrtima ih nema.
Obisli smo i njegove kuce koje iznajmljuje – stanari to manje vise lijepo i cisto drze, dopusteno im je drzati kucne ljubimce, ali smo se jako iznenadili kad smo vidjeli da u sve tri kuce drze debele pse. Kad kazem debele, onda to znaci da nikad u zivotu nisam vidjela tako debelu zivotinju koja se toliko gega, gotovo kotrlja a ne hoda. Jadni. U jednoj od kuca cura i decko zive skupa i drze u blazenom suzivotu tri psa i tri macke, imaju sobu samo za njih. I svi odreda lepi i debeli. Svi odreda njegovani i cisti. I svi odreda naravno placaju mjesecno dodatni depozit uz rentu za drzanje kucnih ljubimaca.
Gazdinoj agentici koja brine za nekretnine kad doputujemo obicno odnesemo neku sitnicu – ispocetka je nisam poznavala, pa sam birala finiju bombonjeru ili butelju neceg sto se ne moze tamo kupiti. Ove godine je na krvnickoj dijeti pa sam morala smisliti nesto drugo – ali sto donijeti zeni koja ima vlastiti portofilio nekretnina sto u prodaji, sto u rentanju tezak oko milijun dolara ??? I inace mi ne pada na pamet nikoga impresionirati, radije se trudim naci nesto drukcije i originalno nego nesto skupo. Uzeli smo joj maleni Swarovski kristal – skoljku. Nikad ona nije cula za Swarovski kristal i bila je odusevljena. Malo sam joj objasnila i prepricala ponesto o tom brandu, pokazala site, nasto je rekla da ce poceti vlastitu kolekciju, toliko joj se svidjelo. Rekoh joj – PAZLJIVO ! – granica izmedu doista predivnog primjerka i komadine kica je kod Swarovski kristala jako, jako tanusna i meduprostor uzan – tko ne vjeruje nek provjeri OVDJE ili OVDJE.
Obzirom da je postavila u hipu puno pitanja, naputila sam je da moze naci trgovine online i kako organizirati kolekciju – najbolje u malenoj ustakljenoj vitrini s halogenim svjetlom iznad i na otoku – podlozi presvucenoj u recimo ponocno plavi barsun koja je polozena na staklenu policu. S ogledalom iza na ledima vitrine, a bocne tri strane u tankom samo po rubu brusenom ili pjeskarenom staklu. Iako bih ja radije napravila sesterokutni oblik. Konstrukcija koju bih ja birala – kromirani tanusni elegantni profili. Svaka staklarska radnja ce to znati napraviti.
Prica cetvrta – jos malo o tome kako se voze obicni ljudi
Kupiti automobil u USA je daleko povoljnije nego u Europi, i novi i polovni. Neki modeli su povoljniji cak do 30% – vjerovali ili ne, tocno je tako. U konacnici, i Gazda je svoj Jeep dopremio odande u Njemacku i platio manju cijenu nego li je isti automobil tu. Plus military popust :naughty:, ali to je vec druga prica.
Isto tako je u Europi nezamislivo vidjeti onakve pola stoljeca stare krseve kakvi se vidaju po americkim cestama. Fuel economy i low emision je za njih science fiction i jos uvijek nesto van okvira svakodnevice, o cemu se bas ne razmislja pretjerano – manje ih brine sto zagaduju i smrde po cestama, vise ih smeta kad visoka potrosnja goriva opali po dzepu – vec mnogi grcaju i bjesne zbog „poludjelih“ cijena goriva. Te su cijene naravno daleko jeftinije nego kod nas, ali za njih koji su se uvijek razmazeno jeftino vozili, to je svojevrsni šok.
Znam da nije idealna i jednostavna usporedba jer tu se moraju uracunati daleko slozenije stvari i primijeniti drukcije metode, ali evo malo vrlo uprosćene i vrlo okvirne matematike.
Trenutno je prosjecna cijena galona goriva na nivou drzave od $ 2,57 u Teksasu do $ 4,16 u Kaliforniji, grubo receno – u prosjeku $ 3,36 – 1 galon je 3,7852 litara, sto ce reci da je litra benzina tamo cca $ 0,888, sto preracunato po danasnjem srednjem tecaju HNB u kune iznosi 4,26 kuna. A minimalna najniza placa u drzavi Texas bazirana na satnici od $ 5,85/satu, (s tim sto ce 24/7 porasti na $ 6,55) i bazirana na radnom tjednu od 40 sati im preracunato iznosi okvirno $ 1.030, odnosno 4.944 kn . Pa vi napravite usporedbu s vasom potrosnjom goriva.
Ali ne zanemarite da oni dnevno moraju prijeci vise kilometara od vas jer putuju daleko na posao i s posla, a ni grincajg ne mogu ici kupiti pjesice.
Mnogi vec idu u minus na kartici kako bi napunili, a voziti se mora, nema gotovo niti jedne kuce bez barem jednog automobila, rijetki su sreckovici kojima je radno mjesto blizu mjesta stanovanja.
Sve je rasprseno, za razliku od zgusnutosti stanovanja i urbane infrastrukture u gradovima u Hrvatskoj ili Njemackoj. Osim kad je rijec o shopping zonama i mallovima – do kojih se trebate naravno opet voziti jer ne stanujete blizu.
Voze se mrcine koje puno trose, u isto vrijeme se prigovara kako je sve skuplje i to se ne moze podnijeti.
Inace, jako se, jako razlikuju americke ceste od njemackih…Vozi se tako da vam se dize kosa na glavi, pretice se i s desna i s lijeva, tko je veci taj prvi ide, tko je sporiji pravo mu budi.
U iducem postu antikvarnice i razne takve poslastice …
Ovako nas docekalo kad smo se vracali s izleta u Oklahomu. Nek se vidi koja je to ponosna zemlja iznjedrila nesto poput Busha … nama dvoma je to izgledalo kao dobar vic. I doista – da nije tragicno, bilo bi smijesno.
Staaara reklama, ali u dobroj formi … pravi vintage image.
E da sam bila tamo…dogodi se da propustite prava mjesta.
Ova mi se posebno svidjela – Gazda me pita zasto stavljam sliku krepane polegle kokosi na blog (ocito je taj lanac restorana novijeg datuma cim on ne zna za nj)…
Prica druga – Valentinovo, dijamanti i kome nedostaje burek
Godinama imamo obicaj doruckovati ili rucati vani. Kad to kazemo, ljudi misle da idemo cesto u restorane, ali ne – mi doista volimo cesto napraviti piknik, kad je vrijeme lijepo i toplo, vikendom obavezno. Dok smo bili u Osijeku, nedjeljom ujutro obicavali smo poharati lokalnu pekaru, kupiti jogurt i mineralnu i otici na Dravu. Kupi se nesto slano ( Gazda je boraveci na Balkanu nepredvideno postao ovisnik o bureku ) i nesto za desert. Vlazne maramice za ciste ruke, dekica za sjedenje i vrecica smecica za ponijeti otpad natrag doma – mrvice i ostaci hrane se iskidaju i bace okolo u travu da ih pojedu mali bozji stvorovi – kukci i ptice.
Ali da se vratim na topic – na samo Valentinovo se temperatura popela na 25 stupnjeva celzijusa u podne s tendencijom rasta, pa smo odlucili napraviti piknik na slapovima i rucati VANI. Prekrasan suncan dan.
U te svrhe smo na brzinu slozili meni iz jedne od robnih kuca, gotove sendvice od svjezeg kukuruznog peciva sa kuhanom sumkom/pilecim prsima, namazom od maslaca s koprom i persinom, zelenom salatom i sirom, gotovom kupus salatom sa strane i dva velika kolaca od lisnatog tijesta s jabukom unutra i staubom povrh za desert. I zvake da se ociste zubi poslije obroka.
Zeleni caj uz to – dijetalni, da se ne udebljamo.
Prvo se moraju oprati ruke …
A nakon rucka jos malo lapeza okolo
Ameri Valentinovo shvacaju doslovce ozbiljno, padaju pokloni obostrano i ruca se u restoranima, kupuje naveliko i NITKO, ama bas nitko ne ostaje barem bez cestitke, malenog plisavca i cvijeta, star ili mlad, bogat ili siromasan. Osim onih koji nemaju bas nikoga na svijetu. Reklamiraju se i skupi pokloni za malu lovu, jedinstvena prilika, navali narode, ista stvar je sutra vec triest posto skuplja…Nista nije danas preskupo za one koje volite! Teska komercijalizacija – ali cijeli narastaj je odgojen na takvim shemama, da je drukcije ne bi valjalo.
Izmedu ostalog ljubav se dokazuje dijamantima – to je u Americi obicaj i jadna vam majka ako omanete. Od vas se ocekuje s pravom da curu nakitite ako imalo drzite do sebe. I do nje, naravno. Prsten s pola karata dijamanta u prosjeku kosta oko 1800 dolara, za Valentinovo se cijena spusta i upola. Amerika trosi pola svjetske proizvodnje dijamanata.
Obicaj koji ja iz dna duse prezirem. Jos prije dvadesetak godina citala sam KAKO ti dijamanti dolaze na trziste, kako se ubijaju i sakate ljudi, kako se podupiru ratovi – izraz KRVAVI DIJAMANTI nije novijeg datuma.
Kad je Gazda tih nekih davnih dana dosao s idejom da me prosi s dijamantnim prstenom kako je u njih obicaj i red, pa nek zajedno odemo u zlatarnice i odaberemo sto mi se svida, dobila sam osip i ne znavsi koliko je duboko taj obicaj uvrijezen kod njih izrekla svasta. A on ostao istinski zacuden i zaprepasten mojom reakcijom. Ja dijamant isto kao i krzno od sramote nikad ne bih mogla ponijeti na sebi.
Sto nas dovodi do
Prica treca – vjencanje – treba imati za najnuznije, dijamante i sirinu razumijevanja stvari
Da se nadovezem na prethodnu pricu – dijamant je uvijek dobrodosao, ali za prosnju je OBAVEZAN i onda se uzima veci i skuplji. Sto vise karata, to bolje – dokazujete da niste protuha i sonjo, a cura onda to moze kako je red i obicaj ponosno blendati da svi vide. Vjerovali ili ne, cak i najcrnja sirotinja moze takvo sto priustiti, oni 1/8 karatni prstenovi kostaju oko petsto dolara, dijamant trazite povecalom, ali to nije nesto sto ne mozete bas platiti jednom kad se zarucujete. Reklamna kampanja je stvorila cijele generacije posvecene ovom obicaju. Jednom rijecju – tesko da cete naci Amerikanku bez dijamanta.
Ovako izgleda tipicni set zarucnicki-vjencani prsten. Sto kicastiji, nakiceniji i tezi, to bolje. To naravno nema funkciju burme, one se posebno kupuju. Cijene ovih konkretnih dindi iz naseg kataloga koji sam vam tu dolje skenirala krecu se od 700 do 8 000 usd.
Recimo, ponuda u PX kod nas u bazi je ogromna, meni osobno je to manje vise sve toliko bolesno kicasto da se pitam jesu li ama bas svi operirani od dobrog ukusa. Iako ne vjerujem da su bas svi glupi – cini se prije da se takav jedan ukus odgaja generacijama i postaje standard.
Ali bas zato smo MI imali par puta izvrstan ulov gdje smo nasli na snizenju predivno zlatno prstenje koje se meni svidjelo, a tipicnom americkom ukusu bilo nezanimljivo pa se unatoc ionako nize cijene od uobicajene nije moglo nikako prodati – predivan stiliziran dizajn impresivnog izgleda, ali bez trashastog raznobojnog kamenja, vitica i strasa. I bez default dijamanta. Zahvaljujuci kulturoloskim razlikama i dijametralno suprotnom ukusu za lijepo, ulov je bio dobar. Iako ce me tipicna Amerikanka svake dobi pogledati s nerazumijevanjem i trunkom sazaljenja, jer na mojim rukama, vratu i usima nema ama bas niti jednog dijamanta…
Ali vratimo se u pricu sadasnju…
Receno mi je da je odvajkada obicaj da se mladenci u Wichita Fallsu slikaju na slapovima, tako da se nismo zacudili kad smo na samo Valentinovo zatekli ove male svatove. Zumirala sam kako bih uhvatila scenu. I ostala zatecena prizorom na tren duze nego li sam ocekivala
Mladenka
Mladozenja
NIsam se mogla odluciti da li da se cudom cudim, ili da se zgrazam – opet, mislim , mozda je zbilja neka sirotinja posrijedi, mladi bez love pa jadni ne mogu bolje, a opet s druge strane – ajme ! AJME !
No treba imati na umu da treba imati sirinu u umu … Stono ce reci – ne razmisljati samo u svojim vlastitim okvirima i dopustiti svakome pravo na razlicitost .
Prica cetvrta – izlasci i zalasci sunca – prava pastorala
Obzirom da smo bili vecinu dana provedenih tamo bioloski na nekom cudnom meduvremenu izmedu naseg i teksaskog, budili smo se svako jutro u cetiri . Ranom zorom smo isli doruckovati, ove godine smo isli samo na dva mjesta, oba mjesta rade 24/7/365 – Denny s i International house of pancakes ili IHOP – tamo sam napravila ove slike izlaska sunca
A ovako me docekao ove godine Texas, prvi dan kasno poslijepodne na cesti 144 west od Dallasa prema WF…
Prica prva – kako se voze obicni ljudi + nesto je divlje u zraku
Isti dan kad smo rezervirali avionske karte, rezervirali smo i rent-a-car. Ispostavilo se da su cijene iste za sve tipove auta, stoga se Gazda odlucio malo keriti i narucio Lincoln Town Car. Drveno sucelje upravljacke ploce, kompjuterizirane funkcije, kozna sjedala s grijanjem, prekrasno kad se jednom nakon par minuta ugriju, ali dok se ne ugriju – rit je u zraku, ne pitajte kako, tehnika je neopisiva !
Ja ne znam bas puno o automobilima, ali cula sam ih da kazu – tko nema za Lincoln, vozi Cadillac.
Meni se nakon naseg Jeepa cinilo kao da sjedim na podu, sve mi je bilo nekako nisko. Zamijetila sam da nam ljudi na cesti stalno daju prednost pak mi je objasnjeno da je uvrijezen obicaj kad netko vozi auto te klase da ga se pusta prvog – e svasta…
Ogromna su to prostranstva, vozite se i cijelo vrijeme vam je daleko otvoren horizont.
Inace, gospodar zivota i smrtne panike, vrhovno bice kojem se svi uklanjaju, master of the universe na ovim cestama od kojeg svi strepe i kojeg se svi boje je
PEPE LE PEW
alias
SKUNK
Od njega zaziru sve zvotinje i ljudi, nitko se ne upusta u raspravu ili sukob s njim. Pitala sam Gazdu kakav je polozaj te zivotinjke u prehrambenom lancu i ima li ikakvih prirodnih neprijatelja i on mi rece – samo jednog koliko on zna – najcrvenijeg od crvenih rednecka koji kad opali tvora na cesti autom zurno vadi lopatu iz gepeka i zna da mu se smijesi vecerica – roadkill stew – stono bismo vrlo slobodno preveli kao gulas od crkotine s ceste…
Kad se baja postavi u ovaj polozaj, to je znak da trebate juriti sto dalje toliko brzo koliko vam je dragi Bog snage dao – ako ne i brze.
Povremeno dok se vozite vam opale suze na oci i usi – rijec je o strasnom i tesko opisivom smradu – znak da ste upravo presli preko ostataka tvora kojeg je ubio auto. Jako puno tvorova gine na tim cestama, ima sluzba koja krstari okolo i koja ih kupi, ali i kad pokupe tijelo, na cesti ostane gusti uljni koncentrat – izlucevina analnih zlijezda koja tjednima smrdi i raznosi se na gumama i dospijeva kroz klimatizaciju u auto. To na kraju opere kisa. Budete li ikad pospricani, ceka vas privremeno izopcenje iz ljudske zajednice, unatoc temeljitom pranju miris se otklanja jako tesko.
Vole se naseliti nadomak vase kuce u vrtu ili okucnici, plasiti vase goste i putnike namjernike, jesti ostatke hrane, stvoriti pod vasim trijemom topli dom i tu podici obitelj
Ima navodno ekipa koja se bavi biznisom, daju sasvim malim bebama skunkovima izvaditi te analne spray zlijezde, pa ih prodaju ljudima za kucne ljubimce, a mogu se koristiti i kao hladno oruzje za obranu od pljackasa. Cak niti oni najocajniji ne riskiraju provjeravati je li skunk nature ili fake… ako ga sretnu na trijemu kuce velika je vjerovatnost da ce okusati srecu drugdje i ici opljackati neku drugu kucu.
Prica druga – dobrodosli u Texas i dobar tek
Op.a. – Ova je slika nastala i ustupljena mi na koristenje iz Houstona, od strane mlade dame Enise Hawkins (Maggie sitterica) koja je imala zadovoljstvo kusati desert i poslati i meni jedan – waffle u obliku drzave Texas
I tako smo nakon Dallasa i rjesavanja papira krenuli ka Wichita Fallsu, jos umorni od leta, zastali u jednom zivopisnom restorancicu kraj autoceste kako bismo nesto pojeli. Mogla sam birati – jedan nadomak drugog bio je Catfish restoran ( catfish je mislim gadna brkata somcina koja bijesno gleda sa oglasnog jumbo plakata nadomak parkinga ) ili Barbecue and grill – ovo prvo mi se nije pretjerano dopalo, a ovo potonje mi je bilo izglednije za uloviti neku dobru salatu. Obicaj je u njihovim restoranima da se ne ulazi tek tako, nego vas do stola povede osoba na ulazu za to zaduzena. Tako je bilo i tamo, mala vesela brkata osoba nas je provela hodnikom i posjela za stol, nakon sto sam odlozila jaknu, ugledala sam po zidovima cijelo preparirano groblje zivotinja, glava i koža. Plus slike kauboja i indijanaca s pocetka stoljeca. Rustikalno. Medutim, Gazda je bio gladan kao vuk i vec narucivao pa nije dolazilo u obzir da se vozimo dalje. Ja narucih salatu i grillanu piletinu u krumpiru. Naglasila sam da zelim malu porciju – jedan krumpir. Salatu sam mogla sama birati i sloziti na salad-baru. Odoh, pronadoh, nagrabih. Sest vrsta dressinga – super. Obzirom da smo na godisnjem unleashed sto se tice hrane, tu sam se otela i uzela ribani Cheddar sir i majoneza dressing onako velikodusno povrh mijesane salate. Smjestila sam se sva sretna za stol s namjerom da krenem brstiti svoju vecericu, a mlada zgodusna modrooka konobarica koja je upravo donijela pice me je u jedan mah upadljivo otvorenih usta prenerazeno pogledala. Uzvratih joj jednako prenerazen pogled i upitah – je li nesto nije u redu ???
I tu ona s daskom nelagode otpovrne: – Maam – uzeli ste puding od banane preko salate !!!
Privucem zdjelicu, dobro pogledam, uzmem zlicicu za desert koja je bila odlozena sa strane i kusam – je, stvarno je to bio dobar puding od banane… i ladno ga u tri poteza kompletno premjestim na papirnati ubrus (zaboravih reci, na kariranim stoljnjacima nije bilo salveta, nego je svaki stol imao rolu papirnatog ubrusa nataknutu na drveni izrezbareni i slikoviti stapic na postolju ). Nimalo zbunjena, ustala sam i pozvala mladu damu ka salad baru pokazala joj prizor i upitala – Tu ima osam vrsta povrcki i salata, sest doza razlicitih dressinga za salatu, sto puding radi tu??? Odgovor je bio: – Aaaaa, ali uvijek je tu puding, to vam svi znaju! I tako me je zbilja na brzinu utjesila. Cinjenica je da je mjesto bilo puno puncato i ocito omiljeno obiteljsko okupljaliste. I tako, dobismo mi veceru, ali nema besteka. Dignem ruku, pozovem curu nazad, ona daklem dojuri k nama i tako se simpaticno i slatko ispricala da se nisam uspjela niti naljutiti – besteci su na pranju, sad ce ona… U meduvremenu se hrana namjeravala ohladiti, tako da sam predlozila Gazdi nek mi to pojedemo, raspolagali smo povecim zlicama za desert koje su bile na stolu i dali se na posao, sve je ionako bilo usitnjeno. Fina grillana usitnjena pileca prsa u izdubljenom krumpiru ogromnom poput omanje dinje. Porcija je bila naravno dvostruko veca nego li sam mogla izjesti, tri vrste dressinga i maslac za krumpir, (srecom pa sam narucila JEDAN KRUMPIR) fino i dobro, ali pola ostavila. Bestek se nije pojavio niti dok smo placali i odlazili. Ali smo vidjeli mladu damu zaduzenu za nas stol gdje leta okolo rumenih obraza zadihana s punim rukama i isplazenim jezikom i ne staje – zbilja je bila guzva. Gazda je ipak ostavio napojnicu.
I tako dolazi
Prica treca – dobrodosli mili gosti … Hotel !!!
Ove godine Gazda je odlucio uzeti hotel s pogledom na Wichita slapove – Holiday Inn. I tako mi u neko kasno doba dodemo na recepciju, prijavimo se i tu nas s odusevljenim urlikom zaskoce s leda Gazdin brat i sogorica. Zena moje godiste, onako mladoliko dugokosa u zimskoj jakni, zavrnutim farmericama i BOSA golih stopala. Nisam se dala zbuniti i pokazati da je to meni nesto neobicno, pa sam se ponasala posve cool. U hotelskom restoranu se upravo odrzavalo natjecanje u karaokama, zavijalo je i jodlalo na sve strane. Ipak, odlucismo odloziti prtljag i popiti picence na baru. Picence se oduzilo na skoro sat i pol razgovora, pa smo u sobu dosli krvavih ociju nesto prije ponoci kao dvije krepaline. Prsla sam ko petarda kad sam skuzila da wc nije cist i da kada nije propisno oribana. No dobro, imam vlazne maramice i gel za pranje ruku, bit cemo gerila i idemo spavati neoprani i bez tusa, krevet je izgledao frisko namjesten. Mozda ekipa na recepciji nije znala da soba nije bila priredena, ljudi smo, dogada se – a ja sam bila preumorna da ujedam te noci, pomicala sam tijelo i komunicirala zadnjim atomima energije stecenima jos u krevetu u Mannheimu, pokretala me samo snaga volje – jet lag je uzimao danak. Ujutro sam samo zavirila u aparat za kavu, kad ono – gornji dio i posuda neobrisani , voda u njima. I tu mi pukne film, zla kakva jesam u pet ujutro sam napisala poruku sobarici da rijesi probleme po redu kako sam navela. Zamolila i zahvalila se unaprijed na kraju pisamca.
Kruna svega jest bila cinjenica da nije bilo cetke za wc, pa nek i to donese. Gnjusno. Moram napomenuti iako nije lijepo tracati – jedina cetka za wc koju sam ikad vidjela u tom kraju je bila u kupaonici Gazdine sestre, nije je bilo niti u hotelu, niti u jednom toaletu u restoranima gdje sam prala ruke i isla provjeriti, niti u trgovackim centrima, niti u kaficima. Zainatila sam se u namjeri da shvatim je li to narodni obicaj tamo ili puki slucaj, pa sam provjeravala svugdje. Oprostite na neprimjerenoj temi , ali za mene je misterij kako oni to rjesavaju. Stoga sam vec prvi dan navalila da kupimo tu cetku i sredstvo za ciscenje kupaonice i dobro sam postupila.
U iduca dva dana se odvijala moja mala privatna prepiska s osobljem hotela, buduci da smo jutrom odlazili i vracali se uvecer to je bio jedini nacin komunikacije, ali nikako nadoci, jos uvijek musavo u sobi, zavjesa nepromijenjena, prljava i hocu je van, internet konekcije u sobi nema, osoblje me uvjerava da imaju hot spot ali nemaju, odnosno, imaju nesto sto pokriva samo samo odredene dijelove hotela, ali mi nismo bili srece imati tu povlasticu. U lobbiju ima ustakljen malen ured s racunalom i internet konekcijom pa tu na vratima pise * Bussiness centar * i tu sam onda isla online. Druga mogucnost je bila hodati s laptopom okolo i istrazivati gdje wireless radi. U utorak ujutro najavila na recepciji razgovor s direktorom, a njega do srijede neima jer ima gripu.
U srijedu ujutro na danjem svjetlu Gazda pronalazi necije odrezane nokte kraj fotelje koju inace nismo koristili. Nema noktiju puno, ali on svejedno puca ko kokica onakav uvijek uljudan i miran. Posteljinu nisu promijenili otkad smo dosli, dakle od subote uvece. Plahta premala za king size pa se mora navlaciti da ne biste spavali na golom madracu. Gazda ponekad ne odobrava u potpunosti moje metode, ali se nakon toliko vremena provedenog sa mnom vec vise ne cudi – jedino sto mi je ovaj put dao bianco dozvolu za unleashed pljucu i najavio i osobno sudjelovanje.
Obzirom da sam svojedobno kasnih osamdesetih radila na projektiranju novog objekta Bizovackih toplica, ponesto sam i znala o kategorizaciji hotela. Samo sam u 11 ujutro provjerila da se podsjetim i na internetu nasla americke standarde. Srijeda, tocno u podne razgovor s direktorom – fino , kulturno, smireno smo ga oboje naizmjence derali sloj po sloj s prituzbama i navodima propisa i minimalnih uvjeta i standarda hotela s tri zvjezdice. Uzalud im ureden fitness i teretana, fin i cist bazen i spa na slobodnom koristenju kad im soba izgleda kao svinjac. Direktor neki ugladen gospodin iz Oklahome, jadan, em je bio bolestan i pod temperaturom, em je tek prije mjesec dana dosao direktorovati u taj hotel da zavede malo reda. Kaze kako imaju problem s osobljem, ljudi nece da rade, uspijevaju dobiti radnu snagu koja nije dostatno obucena i neki cak ne znaju engleski. U planu je slanje personala na obuku. Prije pola godine su otrpjeli poplavu do drugog kata i morali renovirati … Sto se mene recimo uopce ne tice, meni je zao … ja sam na trecem katu i HOCU I ZELIM cistu posteljinu, ciste zavjese, usisan tepih, cistu kupaonicu i ne zelim koristiti aparat za kavu koji mi uredno stave gore a ja ga ostavim ispod , nemam nista protiv da operem sama kupaonicu, to radim svaki dan i doma, ali ne zelim za to placati !!! Osim toga, ne zelim spavati na golom madracu i gledati musavu zavjesu i necije $“#%#&(&/)&$#%$“# nokte na tepihu – mislim da sam tu vec lagano rezeci podigla ton. Covjek je samo problijedio i rekao – Kad dodete danas natrag u sobu blistati ce, a ostatak boravka vam je besplatan. Tako je i bilo, platili smo samo pola vremena koje smo tamo proveli, a soba je svaki dan od tad bila propisno sredena. Cinilo se da je tepih drukcije boje i sve cisto, ali zalosno je kad covjek mora biti bitch da dobije ono sto je red…
Obratite pozornost na omanju grupicu ljudi u podnozju slapova, o tome ce biti rijeci u jednom od iducih postova…
Prica cetvrta – kratka i informativna – zena uspaljenica
Da ne zaboravim napomenuti – ujutro se hvatao mraz na autu i zelite da ste ponijeli sal i rukavice jer je minus cetiri, ali zato u dva poslijepodne grcate na 25 stupnjeva celzijusa. Tko nije lukav i ne zna se obuci u tri sloja koja polako tijekom dana svlaci, glavinja i kuha se kao ja u debelom puloveru ispod kojeg je fina debela pamucna dukserica. I termo carape u cizmicama s cicom unutra. Samo prvi dan, kasnije smo se naucili sto tocno znaci koliko je stupnjeva Farenhajta kad pokazu na vremenskoj prognozi.
Objavio tyche177 
tyche 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.