Stranice Dnevnika / zaklon od Oluje

Nekako mi se ne mili pisati o ratu.

Godisnjice dolaze i prolaze, godine se redaju. Neka tamo “Oluja” ili neka tamo stosesta osjecka postale su dio povijesti i izvor polemika, gdje se salonski politicari, generali koji bitke vidjeli nisu, odvjetnici, oni koji su tamo bili i oni koji su o tom samo slusali, casni ljudi, oni koji su oplakali svoje najmilije, oni koji su krvarili i oni koji su grabili, pobjednici i gubitnici, posteni i protuhe – jalovo nadmudruju. I sude.

Sve sto nam se tad dogadalo sam svjesno zatvorila iza sigurnih, cvrstih vrata uma odlucnog da opstane, zakljucala i ta vrata ne otvaram.Tako je najbolje. Imali smo posao za odraditi i odradili smo ga.

Medutim, za one koji nisu tad bili svjedocima vremena, moram dati jedan lokalno opci pregled dogadanja i jedan light opis kako je bilo – a da bi se razumjelo sasvim osobni kraj price.

Rat smo odradili u Osijeku, nismo isli u izbjeglistvo, iako smo imali na to “pravo” – ja nemocna zena :eek:, a moja kci rodena 1985. godine. Odlucili smo ostati. I moja kci je rano naucila tesku lekciju – da je strah sasvim relativna stvar.

Provela je jedan dobar dio vremena sa mnom u Osijeku, a kad je Vukovar pao poslala sam je baki, tatinoj obitelji u Nasice – racunala sam – ako zbilja bude u Osijeku kao i u Vukovaru bilo mi je nezamislivo izlagati je TOME, a i lakse bi mi bilo samoj se izvuci.
Moja kuca je u samom centru grada, niti dvije minute od sredisnjeg gradskog trga, tocno iza zgrada Zupanije, tamo je bio Krizni stozer i vojna uprava grada tijekom rata. Po njima se dobro tuklo, gadalo se rado i osjecku Katedralu – mi u susjedstvu – sto promasi njih, zuji oko nasih usiju. Mogli smo birati – imali smo kao “skloniste” – tek malo ukopan susjedov polupodrum sa smijesnih rekreacijskih deset centimetara betonske ploce iznad, ili nasu kupaonicu iznad koje je bio tek strop drvenog grednika i kroviste – ali je bila okruzena sa svih strana osim sa zapada drugim prostorijama, imala samo malen prozorcic, pa smo kao drzali da je tu “sigurno” – znala sam – jedino od srapnela, od pogotka ne… Ali …

Kad smo dobili svoju prvu dozu te prve ratne godine, obje smo bile u kuci – prva granata tog jutra je ubila susjeda preko puta ulice, druga pokucala nama na vrata. Srecom, obje smo prosle bez ogrebotine, malo gluhe i musave od prasine, malo zblanute i drhtave, malo ugruvane – ona jer sam je bacila u ostavu, a ja jer sam ronila sirom ruku i nogu po podu – ali – nisam prigovarala :sretan:.
Nakon toga kuca nam postala malkoc prozracna i nezgodna za stanovanje (iz zidova je tukla struja – negdje su srapneli dohvatili kablove), prozori i vrata se komotno izvalili, sve je s te strane kuce bilo izbuseno izvana i iznutra, a sancucic plinske instalacije bio kao reseto – pa smo privremeno preselili malo kod mojih roditelja u Retfalu, a onda kod brata u njegov stan.Tamo, u poznatoj stojedinici na Sjenjaku smo imali pravo atomsko skloniste, ali i kad krene tuci slalom izmedu srapnela s drugog kata kroz dijelom otvoreno stubiste do podruma. Bratov stan je bio devastiran srapnelima i sve je visilo u ritama, naravno bez prozora – ali zakrpan pa se tamo moglo zivjeti.

Tu zgradu su zvali ukletom – tuklo se po njoj svetkom i petkom i kad se druge nije i kad je bilo dosadno – kazu da je bila orjentir – a i nalazila se zgodno smjestena s finim pogledom preko polja na Tenje, tad “komsijsko” uporiste – tik na ulazu u grad.

S bratovog balkona se moglo procitati na obliznjem zidicu – OSIJEK – NEPOKORENI GRAD !!!

I tako dok nije zbilja prevrsilo u svemu tome, pa sam odlucila da su Nasice opcija za predah. Dobro je sto su Nasice blizu, samo sat vremena voznje pa sam mogla ceru vikendom i blagdanima posjecivati. Tamo nije bilo bubetane, ljudi nisu spavali u trenerkama i prozori su imali stakla. I bilo je djece na ulici.
Putovala sam vlakom koji je isao iz Osijeka za Zagreb, u odlasku bio vazda tako pretpran da niste mogli disati, a u povratku kao vlak duhova – nikoga osim osoblja i ponekog vojnika. Grad se polako praznio. Pruga i cesta prema Zagrebu su bile jedini izlaz iz grada, Osijek je bio okruzen sa svih strana u svojevrsnoj “potkovi” – a i po tom prometnom pravcu se bubalo nasumicno – iako se nije zasipalo kao po gradu.

I tako, trajalo je dok je trajalo, kad je nastalo zatisje, vratila sam kcer u Osijek. Caca joj je bio pod uniformom i nisam bas voljela da smo svi troje na tri strane razdvojeni. Djetetu treba roditelj.

I kad su intenzivne ratne operacije stale, mira nismo dugo imali – no unatoc tomu nastojali smo “normalno” zivjeti – ili smo bar mislili da je tome tako. Tad sam se pitala hocemo li ikad moci vise opusteno setati gradom bez straha od nasumicno ispaljene granate od preko Drave ili iz Tenja…

Dugo je kraj vrata “na gotovs u skloniste” stajao moj plavi veliki Toperov ranac – a u rancu redom : pet-sest malih tetrapaka mlijeka, nekoliko sokova, dva velika pakiranja dvopeka “Zlatni prepecenac”, kutija keksa, par juha u vrecici sa zdjelicom i termosicom, staklenka marmelade, pastete, konzerve mesnog nareska, nekoliko konzervi ribica, par malih konzervi kukuruza, nekoliko malih bocica mineralne, par vrecica stapica i pereca, nekoliko jabuka, nozevi, plasticne case, tanjuri, vilice, salvete, folija, vrecice, puno vlaznih i papirnatih maramica, toaletni papir, prva pomoc, pakiranje antibiotika i analgetika, upaljac, cigarete ( da, tad sam pusila :tuzan: ), dvije rezervne trenerke, majice, cetiri seta rublja i zoknica za mene i nju. Dvije debele knjige – za mene i za nju, baterija – svjetiljka, tranzistor, rezervne baterije, “Covjece ne ljuti se” i karte. U svom rancu je Tihana imala svoje stvari – po izboru, sto je njoj bitno…
Mozda vam se cini previse :smijeh:, ali da ste vi sjedili pet dana i noci uzastopce u sklonistu sa sestogodisnjim djetetom, a vani pljustale granate i srapneli, ni vama se ne bi bas cesto izlazilo s kisobranom.

Medutim, nisam kanila pisati o ratu, kao sto rekoh. Ono sto bih zeljela pokazati jest kako neke stvari izgledaju iz djecje perspektive. Moja kci je tijekom rata vodila svoj Dnevnik.
To je bila jedna mala knjizica, rokovnik u koji je ona zapisivala svoje misli, dnevna dogadanja.

Moram napomenuti da ja za ovaj njen Dnevnik nisam znala dok ga je vodila, nasla sam ga puno, puno kasnije – iza svoje sobe moja kci ima malenu ostavu gdje su osim ostalog drloga i stare skolske knjige i biljeznice. Odlucila sam raskrciti ostavu, sto valja pripremiti za stari papir, razvrstavala sto bih mogla ostaviti i nasla ovaj Dnevnik.

Dnevnik je pocela voditi po uzoru na knjigu smo imali u kuci i koju je bas negdje pocetkom rata u nasoj (kao zaklonjenoj kupaonici – nazovi “sklonistu” ) lezeci na madracu svog rashodovanog kinderbeta procitala – Dnevnik Ane Frank.
Ta knjiga je se tako duboko i snazno dojmila, da je mene kasnije citajuci njen Dnevnik podilazila jeza – kako se moje dijete poistovijetilo s djetetom u sklonistu za vrijeme nacisticke okupacije!

Necu ovdje prilagati sve dijelove dnevnika, to su osobne i obiteljske stvari, ratna dogadanja i razmisljanja…Ovo sto cu pokazati su stranice nastale u vrijeme odvijanja akcije “Oluja” i nesto kasnije. Da ne bi bilo zabune – dok je trajala akcija oko Knina, i Osijek je dobivao svoj dio kolaca, pa smo odlucili moju kcer i bratovu kcer ponovno skloniti u Nasice – na sigurno … Bratova kci Danijela je tri godine starija od moje kceri i u to doba su bile obje samo male djevojcice izmorene ratom i strahom.

Evo kako je to izgledalo …

Prvo pismo koje mi je iz Nasica poslala po kolegici :

A onda

I tako, sutra ce se obiljezavati ponovno godisnjica akcije Oluja. To je kazu bila tocka preokreta kad se poceo nazirati kraj ratu. Kazu- blistava vojnicka pobjeda, oni koji su izgubili svoje najdraze u suzama pale svijece.

Ja razumijem obje strane, kad se jednom osjeti miris krvi to se nikad ne zaboravlja.

Ja upucujem molitvu za sve stradale nevine zrtve.

Ja osobno se s respektom klanjam svim pravim ljudima koji su ostali ljudi i u tim teskim vremenima, svim casnim ljudima koji su pod uniformom ili bez nje na castan nacin stali u obranu svoje domovine.

Svim psima rata – nikad se ne ponovilo!

Mi – mi smo sretni da smo svi prezivjeli. Neki od nas s oziljcima i zalijecenim ranama, neki s kosmarima u glavi, neki s mentalno kauteriziranim traumama, losim snovima i zakljucanim vratima u umu iza kojih je sve ostalo – ali ipak svi na broju.

Mi ne obiljezavamo nikakve godisnjice. Ovaj dnevnik je samo malo prisjecanje, izlet koji si ne dopustamo cesto.

Mi nastojimo sto bolje zaboraviti.

Ostajte u dobru…

Marina

Odrastala sam na pocetku jedne tad mirne ulice. Moja najranija sjecanja prizivaju neveliko dvoriste ispred prozora moje djevojacke sobe omedeno isprepletenim granama stabala vinovih loza i male barsunasto svijetlo zelene i ciste zabe gatalinke velikih lijepih ociju koje su obitavale na granama. Nisu tu one bile jedini stanovnici – dijelile su habitat s brbljivim vrapcima i igrale se na posudama gdje je mama drzala vodu za zalijevanje cvijeca. Dobro se sjecam da su jako lijepo pjevale. Prozor je bio okrenut ka zapadu, pa su poslijepodneva i veceri rumenim sjajem kroz guste listove vinove loze obasjavale moju sobu i davale joj topao narancasti sjaj.

Pamtim glatko i skladno slozeno kamenje kaldrme ulice u kojoj sam stanovala. Kao djeca igrali smo se vani, nije bilo toliko prometa – obicavali smo sjediti na kucnom pragu i pricati do kasno uvecer, bili smo svi zajedno i svak je svakog poznavao. Isto je bilo i sa susjedima, cim zatopli druzili su se ispred kuca, to je bila mala sredina i znalo se tko sto kuha i cija djeca su se taj dan potukla ispred skole. Svi susjedi su bili starosjedioci i malo je u to doba novih doseljavalo.

S izuzetkom jedne kuce koja je bila tocno preko puta kuce mojih roditelja. Tu su se stanari dva puta mijenjali.

Bila je to malena trosna kucica s vrtom i vazda derutnom i nakrivljenom zicanom ogradom do ulice. Prva koju pamtim da je tamo zivjela je bila gospoda Huhn, svi su je zvali „Hinovica“ – zivjela je tamo sama s jednim bijelim psom. Sjecanja na nju su mi pomalo mutna, jos sam bila jako mala, sjecam se uglavnom sitnog debelog pseta sjajne kratke dlake.

Kad je stara gospoda umrla, u kucu se doselila gospa Marina. Gospa Marina je tad bila mala okruglasta bucmasta zena u kasnim pedesetima koja je imala jednu nogu kracu pa je nosila veliku ortopedsku cipelu. Imala je ogromne plave oci i pjegavo lice, prcast nos i vidjelo se da je nekad bila lijepa zena. Nosila je siroke tamne suknje – po sokacki – i uvijek maramu. Nitko nikad nije uspio doznati odakle je dosla, niti ista o njenom zivotu, nije bila rada pricati puno o tome – naglasak joj je bio sokacki. Kuca joj je bila dodijeljena na koristenje od strane Centra za socijalni rad, zivjela je od „socijalne pomoci“, a aktivno je dopunjavala mjesecni income prosnjom ispred osjecke „Katedrale“ i gdje god je bilo zgodno. Sama kuca je bila derutna i izvana i iznutra. Nitko nije shvacao koliko je lose bilo iznutra, dok se jednog dana nije urusio strop spavace sobe tocno iznad kreveta na kojem je inace spavala – srecom zena je bila vani. Tu su priskocili susjedi, naslo se nekog drveta da se taj drveni grednik popravi i sirota zena je ponovno mogla koristiti sobu. Vode u kuci nije bilo, vani u vrtu je bila slavina i mali poljski wc sasvim nadomak trijema. Dugo su obecavali iz Centra da ce joj poslati nekog da se u kuci napravi mala kupaonica i uvede voda, to se nikad nije dogodilo, kuca je bila vlasnistvo Grada. Imala je malu pecicu na drva, drva uglavnom nije imala pa se grijala u obliznjoj birtiji „Kod Karla“.
Tu su se dogadale zanimljive stvari – Marina je uvijek vrijedno i dosljedno prosila, ako je bio neki crkveni god i blagdan, dernek i svatovi – ona je uvijek bila tamo da okrene neku sicu. Jednom joj je moja mati obzirno napomenula da zasto toliko pije, da ce je to dokrajciti, umjesto da malo bolje jede i ugrije se, sve novce koje naprosi potrosi „Kod Karla“ na rakiju… I Marina je imala odgovor – Rakija mi je sve sto imam jos u zivotu ! A osim toga, mogu kod Karla gledati televiziju i ugrijati se…

Kako se uskoro pokazalo, rakija joj nije bila sve u zivotu i Marina je na odusevljenje cijelog susjedstva pronasla alternativni nacin grijanja.

Taman nekako te jeseni u kucu se doselio Pepo. Pepo je bio malen mrsav muskarac s kariranom jaknom koja je vidjela i bolja vremena i kacketom koji kao da mu je bio prirastao uz glavu. Ljeti je to bila crvena silterica osjecke Pivovare. Bio je Pepo onako uvijek potamnio od sunca i sav naboran, u nekim vrecastim hlacama dva broja vecim – ali vrlo ugladen i pristojan. Nije imao posao, zivio je takoder od socijalke i zbilja se trudio zaraditi cijepajuci ljudima drva, unoseci ugljen, cisteci snijeg, sve sto je mogao a sto su bili voljni platiti. Isao je i „u metlice” na proljece i u berbu ujesen.

I tu su oni zajedno krenuli zivjeti – prava idila. Ona je pocela kuhati i biti vise kucevna, nije vise puno skitala. On je zimi cijepao drva u vrtu i krpao zicanu ogradu, malim srpom kosio travu i cak posadio kupus, rajcice i par kukuruza u pet sa pet metara velikom vrtu. Jedino, zamjerio se skolarcima koji su bili navikli preskakati i lomiti ogradu i brati slatke tresnje s ogromnog hrusta u vrtu – vikao je na klince i prijetio se, a onda je naprosto uzeo sikiru i iskasapio siroto stablo do te mjere da su ostale samo one velike glavne grane. Malo se tom prigodom polomio jer je pijan odsjekao granu na kojoj je sjedio – kao u vicu! To su onda iduce zime nalozili. Odnekud je nabavio i malog crnog cupavog psa koji mu je trebao cuvati dvoriste i vrt. Svi susjedi su ga hranili, preko ograde prebacivali kosti, stare cvarke i zlundre, tako da se mali pas uskoro lijepo udebelio.

Marina je inace velikodusno znala sa susjedstvom podijeliti tresnje i jorgovan kojeg je uvijek bilo puno u vrtu. Ali isto tako je znala navratiti kod moje mame svako drugi dan posuditi jedan persin i jednu mrkvu „za supicu“. Moja joj je mati davala i Vegetu u plasticnoj casici i grincajg. Obicavala joj je ponekad odvojiti i od naseg rucka, pogotovo zimi. Kad je stari znao subotom doci s trznice, spremila bi par komada od svakog povrca i voca pa samo u vrecicu, zazvala nekog od njih dvoje i prekobacila preko ograde. I tijesto i rizu ponekad. Na Bozic i Uskrs kolace i malo mesa. Eto, tek toliko…

Nakon nekog vremena netko nam je dojavio da Marina prodaje povrce na maloj trznici kraj benzinske pumpe u Micurinovoj, nedaleko od nase kuce. Ispostavilo se takoder da je Marina zicala malo grincajga ne samo od moje mame, nego i od svih drugih susjeda. Pa se ocito tu skupila lijepa hrpica koju ste mogli prodati i imati za jos malo rakijice.

Pepo i Marina su bili neiscrpan izvor zabave za sve susjede – znali bi se oboje tako dobro napiti da ih je cijela ulica cula pjevati – ili se svadati i cak tuci. Ali uglavnom je to bila idilicna veza. Nedjeljom su znali ruku pod ruku dostojanstveno sa psom na lijepoj crvenoj uzici korak po korak setati uz Dravu na Promenadi ( tamo se cijeli Osijek spusti cim zatopli subotom i nedjeljom poslijepodne i predvece u setnju ). Tad su njih dvoje setali u najboljem misenom ruhu. I uvijek trijezni. Subotama i nedjeljama poslijepodne i predvece Marina nikad nije prosila nigdje.

Onda su u njihov zivot usli PRIJATELJI.

Prijatelji su bili jedan bracni par slican njima. Stanovali su nedaleko i kako je druzenje napredovalo, tako su se oni sve cesce vizitirali na vecere i domjenke jedni kod drugih.

Muski dio ovog para je bio neki mracan tip, nisam mu zapravo nikad cestito vidjela facu pa mi je tesko opisati – uvijek ogromna bradurina, a izbjegavao je ljude pogledati u lice, u pravilu je okretao glavu ustranu. Gospoda nam je bila poznata od prije – moji prerano pokojni stric i strina su u nekom njenom drukcijem prijasnjem zivotu bili vjencani kumovi njoj i njezinom muzu – zvala se Ivanka. Prica koju smo mi znali jest da je nekad bila vrijedna, uredna radisna zenica, izvrsna kuharica i dobra supruga i majka. Ona i muz su zivjeli u kuci njegove matere i svekrva koja nista po kuci vise radila nije otkad je dobila snahu ju je zlostavljala do te mjere da ju je znala namlatiti korbacem kad se napije. Onda je muz umro, svekrva doslovce izbacila snahu iz kuce i ova se bez posla i igdje icega nasla na ulici. I sama pocela piti. Vidali su je pijanu kako hoda posred ulice i tetura ispred auta. Nesretnica je psovala i prijetila prolaznicima, a znala je tako pasti da joj se suknja zadigne i ostati lezati u blatu, dok se ne bi nasao netko samilostan i podigao je, pozvao policjote i spakirao je – a bila je visoka i stamena zena, pa ni to nije bilo lako. Vise se tocno ne sjecam gdje je zivjela. Mracni tip ju je nasao jednog dana i uzeo sebi u kucu.

Kad su opijanja ove druzbe i posjete pocele biti ucestale, pocela su i obredna okupljanja susjeda u ljetnim vecerima nadomak njihove kuce, ljudi su se hladili pivkanom, slusali sto se dogada i smijali. Moji roditelji nikad nisu otvarali prozore, samo je stara znala reci da je to zalosno i da se trebamo moliti za njih, da nije svakom dano da ima pristojan zivot. Oni preko puta su zivjeli kako su mogli i umjeli s ono malo sto im je zivot pruzio i sto su od zivota uspjeli ucariti.

Dok jednog petka u kasno poslijepodne nije dosla murija s rotacijama na autu i „Maricom“ i odmah za njima auto Hitne pomoci. Murija je u „Maricu“ doslovce unijela razjarenu Marinu koja se ritala, urlikala i grizla ih, u auto s rotacijom su strpali Ivanku koja je brisala krvavo lice i pokrivala izgrebene ruke i prsa i kombine u ritama, a u auto Hite pomoci – Pepu !!! Koji je bio toliko krvav da su svi susjedi mislili da ga je zatuklo namrtvo.

Ukratko – bio je neki crkveni god negdje i Marina je krenula poslom tamo prositi, medutim su je potjerali pa se vratila odmah nakon sat vremena i zatekla Pepu i Ivanku u krevetu IN FLAGRANTI. Dohvatila sikiru i po Pepi, ovaj se popeo na drvo sav krvav i zadnjim snagama utekao od kasapljenja, a Ivanki pocupala cijele copove kose izgrizla je i izgrebala. Onakva mala debeljuskasta i s ortpedskom cipelom, napravila je cijelu havariju po kuci.

Nakon toga, dugo je u kuci bila zlokobna tisina. Prvo se vratila Marina nakon par mjeseci, a onda i Pepa – oprostila mu je… Mojoj mami je povjerila da su oboje jako plakali kad su se pomirili i da mu je rekla da joj je zao sto ga je sikirom napala. On je njoj rekao da se nikad na Ivanku popeo ne bi da je bio trijezan. Prijatelje vise nikad nismo vidjeli kod njih, a ni Ivanku da prolazi ulicom kako je obicavala.

Nedugo nakon toga Pepa je umro. Susjedi su se skupili da pomognu i covjek je bio sahranjen, Marina se danima nije trijeznila. Karlo joj je protivno navici dao da pije na veresiju. I onda je jednostavno NESTALA. Nitko pojma nije imao gdje je, svi su susjedi govorili „kako se mora netko otici raspitati kod mjerodavnih“ da se vidi sto je s njom – ali nitko nikad nista poduzeo nije.
I zivot je tekao dalje, mene u toj dobi nije bas puno zanimalo sto se dogada s Marinom, moji srednjoskolski dani su tekli u nekoj drugoj ravnini dogadanja.

A onda je jedne subote prijepodne Marina banula na nasa vrata… Otvorila sam joj prenerazena, usred cice zime i ledenog zimskog dana u veljaci ona je dosla u spavacici, slapi i kariranoj carapi na jednoj nozi, toj velikoj ortopedskoj cipeli napola raspadnutoj na drugoj nozi i muskom velikom bade-mantilu. Bez marame i s dvije plasticne vrecice u ruci.
Mama joj je skuhala caj i casu vina, dala jesti i sjela cuti stravicnu pricu.

Marinu su bili otpremili u neki staracki dom na Kosovu. Mjesto je bilo izolirano od svijeta u nekoj sumi, rekla je da su im oduzeli sve sto su imali i drzali ih u odjeci Doma i bez cipela. Hranili su ih splacinama i naravno – nije bilo rakije !!! Jedino sto su one mlade i jace korisnike Doma koristili da rade okolo i davali im cak i mesa nekad.

Najgore od svega – sirotica je rekla da su ih stalno kljukali tabletama pa su svi stalno spavali. Rekla je : „ Jeli smo, da prostite, pisali i srali i SPAVALI!!! I tukli su one koji su podase u krevet zagadili!“ Pricala je i kako je sakrivala tablete dva tjedna i pravila se da ih pije i spava samo da bi se razbistrila i kako je pokusavala dva puta pobjeci pa su je uhvatili i istukli. A cesto su ih tukli i za manje stvari.

Ona je odande nekako utekla, sepala kroz sumu, docepala se pruge, sakrivala se u vlakovima i nekako dosla KUCI U OSIJEK.
Da bi shvatila da njena kuca vise nije njena kuca jer ju je kupio od Grada neki mladac s obitelji i da ce je renovirati …

Posjedila je jos malo kod moje mame, rekla da se nece javiti Centru za socijalni rad jer se boji da ce je opet otjerati na Kosovo ili na neko slicno mjesto. Nije znala kud ce, ali je rekla da ima neke ljude koji su joj rekli da ode u neko selo kraj Pozege da tamo dohrani jednog nepokretnog starog koji nema nikog i zivi u nekoj napustenoj nigdini u brdu a ima „pemziju“. Stara joj je dala malo novaca i hrane za put.

Nikad je nakon toga nismo vidjeli, nadamo se da je nasla krov nad glavom i mir.

Marina je bila jedna od zivopisnih slika mog djetinjstva i mladosti, bila je dobra zena, uvijek mi je znala dati tresanja kad sam bila dijete, jorgovan u „dunstflasi“ za sobu, a kasnije kad sam bila starija — eee… cak me i na rakijicu kod Karla jednom pozvala, iako tamo nikad do tad usla nisam, iz stosa – i da se Marina ne uvrijedi – sam prihvatila, narucila gusti sok, a njoj naravno rakijicu – i naposljetku JA platila :dead: – naravno…

I da, umalo da zaboravim – Marina je jako, jako voljela jednu knjigu – zapravo jedinu koju je imala – negdje je nasla plavu Walt Disney knjigu bajki – SVIJET MASTE, bez korica, odrpanu, musavu od djecje hrane i sa stranicama koje su ispadale – jednu od one cetiri iz naseg djetinjstva koje vjerovatno svi poznajemo i znamo o cemu pricam – “Cudesni svijetovi Walta Disneya” – bile su plava, crvena, narancasta i zelena.

Donijela mi je jedan dan tu plavu knjigu da joj ulijepim selotejpom listove koji su ispadali na sve strane.
Rekla je ponosno i sva ozarena : “Nisam ti ja bas oko citanja vridna, ja polako i jopet i jopet, al’ ovu SVOJU knjigu sam procitala STO PUTA!!! A onda i gledam slike kad ne citam…a i ne razumim bas sve, a jopet volim ”

Zivot je za nju bio sve, samo ne bajka – bit ce da je ona bijeg od stvarnosti i svoju zemlju cudesa nalazila u flasi rakije i ovoj knjizi sto puta prelistanoj i tako joj je mozda bilo lakse… Samo, kad je dosla u bade mantilu i kad smo je zadnji put vidjeli – knjigu vise nije imala.

Kako se slavila Nova godina 2008.

Sve je pocelo jos prijepodne. Bila sam potpuno sigurna da ne smijem uci u novu godinu s neiznesenim smecem jer to nije dobro, dakle rijec je bila o samo dvije vrecice smecice koje je trebalo odloziti – i onda me uhvatila huja: u napadu odusevljenja sam se navadila cistiti i sto treba i sto ne treba, zaboravila zasto TO nisam isla cistiti od prije Bozica, bila vrlo efikasna i u 10 minuta na brzinu vrlo nepotrebno ocistila prostor oko smecovskih kanti da izgleda lijepo :bang: – to je moglo i MORALO cekati do iza blagdana …
Ne treba niti napomenuti da se ciscenje dogodilo u napadu iznenadne inspiracije i da downstairs nisam ponijela rukavice i nista stavila preko lica – a obzirom da imam tesku alergiju na prasinu, u roku od tih desetak minuta sam si priskrbila unique look za novogodisnju vecer.
Svi se trude naravno za docek sto bolje izgledati – ja sam, unatoc panicno odmah popijenoj tableti, brzinskoj inhalaciji i kapima i kortizonskoj kremi u rano poslijepodne na staru godinu hodala okolo sva pirgava po celom telu belom i naravno faci, s tim da su mi se sinusi potpuno zatvorili i da su mi i oci i jezik i centar u mozgu koji je odgovoran za ciscenje prostora oko smecovskih kanti bili nateceni!

Dogovor za docek – isli smo u Karlsruhe kod Gazdinog kolege s posla koji je organizirao tulum. Sve naravno ekipa s posla, Ameri sa hanumama. Manje od sat vremena voznje. Mi smo trebali tamo biti oko sedam sati, to je bio svojevrstan pinkl-bal, nije se placalo nego je svatko donio ponesto.
Nase zaduzenje je bilo donijeti sastojke za koktel zvan B-52 po spravljanju kojeg je Gazda poznat medu sveukupnom populacijom i svom tom ekipom jos od doba kad sam ga upoznala. Mi smo ponijeli jos jedan sampanjac, zlu ne trebalo. Iako niti jedno od nas ne pije sampanj, za ponoc treba nazdraviti, pa nismo htjeli rizikovati nesto od cega ce nam biti mucno u stomaku kasnije.Takoder, trebali smo kupiti u PX i Commisary par stvari za dorucak svima – malo tanko narezane Oskar Mayer slaninice i onih gotovih Grands zamrznutih biskvita (koje sam vam opisala u jednom od prethodnih postova), cream sir s okusom luka i chives (nesto kao mladim lukom) umijesanim unutra – jaja su osigurali domacini. To je trebao biti pravi americki dorucak od americkih sastojaka. Nas je dopalo kupiti sve ovo jer nemaju svi Ameri pristup u bazu gdje zele – imaju doduse ulaz i dozvolu kretanja samo do posla i mjesta gdje rade, ovisi sto rade i tko su, ali ne i kretanja drugdje. To isto znaci da ne mogu kupovati u robnim kucama i trgovinama u bazi – tako da ih puca nostalgija za nekim stvarima od kuce, pa im kolege koje imaju neogranicen pristup ponekad kupe nesto iz usluge. Iz tog razloga smo recimo za Bozic dosli na blagajnu s tri goleme purice koje su doletjele iz Utaha i takvom hrpom hrane da ti pamet stane – naravno, nista za nas…

No da nastavim – u sedam sati, umjesto da smo kod domacina, mi smo jos uvijek sjedili doma, Gazda za racunalom strpljen-spasen, ja pred ogledalom naricuci. Mljela sam kako ne zelim nigdje dolaziti prva, kako imamo vremena, jos samo par blazinica i obloga na oci, a ionako moram cekati da mi faca jos malo splasne i da ne izgledam kao da su me ose izbole. I islo je to, ali polako. Onda sam pristupila Photoshopu ispred ogledala… Pa se ponesto od ocajnog izgleda sakrilo iza NEW INSTANT AGE REWIND DOUBLE FACE PERFECTOR :naughty: podloge i ostalih naslaga make upa – u ovoj dobi i s ovakvom alergijom MORATE imati takve trikove u pricuvi, stare mudre zemske lisice to znaju.

Plan je bio da se tamo i prespava, to je jedno sat vremena voznje udaljeno i Gazda nije htio voziti doma natrag iste noci – domacini imaju mnostvo soba, ponudili su prostor, ali ne i krevete. Srecom, mi imamo ogroman Queen size madrac na automatsko elektricno napuhavanje, visok 70 cm. I dvije deke i dva mala jastuka i trenerke za spavanje. I sve sam ja to lijepo spakirala, uredno u putni veliki kofer. Osim naravno madraca koji je stajao sa strane u svojoj torbi.
I tako smo krenuli – s velikim zakasnjenjem , umjesto u sest – u pola osam. Sve je nesto islo mimo plana, ali se mi nismo dali smetati i odati losem raspolozenju. Maggie je isla naravno s nama, napunili smo njen ranac, stavili tri igracke, obje posudice za hranu i vodu i tri Pampers pelene, zlu ne trebalo ako ne bude mogla izaci iz sobe gdje cemo biti, nisam znala sto nas ceka.
Na pola puta, ja pitam Gazdu je li mu se rucka od torbe madraca otkvacila dok je nosio. MUK. 😮 On je zapravo uzeo samo kutiju s hranom i cugom, Maggien ranac, moj nesseser, veliki putni kovceg s dekicama i ostalim potrepstinama, torbu s madracem je previdio !!!
NATRAAAG! Onda smo vec bili malo manje dobro raspolozeni jer smo sad vec jako kasnili. Pa sam ja rekla da odoh gore po madrac, jer se kanim presvuci – naime, tek kasnije sam skuzila u autu da ta bluza koju sam tad prvi put obukla ima malo preveliki dekolte za moj ukus – nije mi se tako cinilo dok sam kupovala, nisam obratila pozornost dok sam se na brzinu oblacila, a nisam bas bila voljna blendati boobies okolo pa je bila dobra prigoda da se rijesim te obleke i obucem nesto staro i provjereno.
I tako i bi …
Sisla jureci dolje prema autu kad ono – DREK ! :burninmad: !!!!! Stadoh punim korakom na ogroman pseci drek 😡 koji neki idiot nije pocistio za svojim pasom orijasem ! Uvalila sam torbu u auto i panicno rovala odozada. U autu sam davno ostavila plasticnu kutiju s poklopcem i u njoj skare, papirnate maramice, plasticne vrecice, rolu papirnatog rucnika, dva velika paketa vlaznih maramica. U kutiji je bila preostala samo jedna jedina plasticna vrecica. Pa sam je stavila na lijevu nogu i usla u auto s paketom vlaznih maramica.
Zurili smo, kasnili i nije bilo rijeci o tome da se vratim gore u stan, domacin je vec dva puta zvao da gdje smo, ekipa je vesela i pita za nas.

Receno mi je da je dogovor – opusteno… Velika vecina ljudi koji ce se tamo okupiti su bikeri, dakle, jeans i koza su neformalni dress code, nisam morala brinuti o vecernjoj toaleti. Sukladno tomu, imala sam svoje cizmice koje idu na farmerice. One fine tople, s mackom unutra i RIPNAMA. Sto se u slucaju da stanete na drek pokaze gadno.

Sjedila sam na sjedalu suvozaca s jednom izuvenom cipelom i cistila drek vlaznim maramicama s potplata i iz ripni. I ko zadnja seljacina to sve malo po malo bacala kroz prozor. Srecom pa nije bilo auta iza nas. Vrecica smecica za odlaganje tog zasranog otpada jednostavno nismo vise imali u autu, zadnju sam stavila na nogu.
Da sam ja recimo bila u autu iza nas, zapisala bih registraciju seljacina i idiota koji bacaju kroz prozor usranu vrecicu i usrane vlazne maramice tijekom voznje i nekom to prijavila. Obzirom da sam bila u autu sa samom sobom i napaljenim grijanjem i smrdljivom cipelom u ruci, a u mene uslo sto vraga, naglas sam rezala i pricala sebi samoj, a pas i suprug su se sklupcali i usutili sa strane. Too much.
Ipak – uspjela sam ocistiti ripne iznutra – ljudi se nece odmicati cijelu vecer od mene !!! :smijeh:
Jos me i sad sramota kad se sjetim tih maramica bacenih van, ali – vjerujte mi, vi ne biste nista drukcije postupili !!! Bog blagoslovio vlazne maramice i moju maniju da ih imam svugdje i u svako doba pri ruci.:cerek:

Ostatak veceri je prosao dobro, svi su bili raspolozeni, kuca ogromna i topla. U podrumu je interijer bikerskog kafica sa svom ikonografijom po zidovima, ima tamo kozna crna tapacirana garnitura za sjednje, bar, barske stolice, ogromni zvucnici, slike s bikerskim motivima na zidovima … A dim prestrasan, puse svi osim nas troje. Pas u centru obozavanja zenskog dijela populacije. Glazba – AC/DC, Blue Oyster Cult, ZZ Top, Metallica, Black Sabbath, Deep Purple, Led Zeppelin, Motley Crue … U prizemlju je bila servirana hrana i iguane u terariju pod crvenim lampama – tri decka koja su klimala glavama na mene kao sto to vec iguane cine. Maggie je bila zainteresirana i plesala na dvije noge oko terarija, ali ja nekako ne mislim da bi se iguane znale s njom igrati. Tu je jos bio i sivi macak koji je zbrisao tko zna gdje kad je pas dosao.
Na katu i u potkrovlju su bile sobe – mi smo dobili potkrovlje gdje im je inace spremiste pecaroskih stapova, lukova i strijela i nesto iza zavjese sto nisam provjeravala, ali mislim da su bila skijaska odijela povjesana sudeci po onom sto se vidjelo iz jednog procjepa u zavjesi. I jedna fotelja i stolic i police s cvijecem. Dobro je, taman dosta mjesta da se rasiri krevet.

Inace, iako dijelom tog drustva, Gazda nije biker, tako je ispalo. Odrastao je uz strog odgoj u vojnickoj obitelji, caca nestoSergeant mu je ovako rekao : ” Tri stvari ti nije dozvoljeno NIKAD napraviti dok si pod mojim krovom : tetovirati se, dovesti crnkinju kao curu u kucu i voziti motor !”.

Pa je nekako tako i ispalo. Ni danas jos nije tetoviran ( a Ameri se i muski i zenski jako rado tetoviraju, pogotovo u vojsci), kaze da nikad nije imao sklonosti ka “chocolate milk” :naughty: ( tako u slengu zovu crne komade – ili ako su cure posebno atraktivne, onda ” vruca cokolada”) i nikad nije kupio motor ( jer je procijenio kao mladac da dobar Harley-Davidson kosta kao i auto, a on je skloniji onda imati auto).

Bilo kako bilo, bikeri su jedna zanimljiva subculture grupa, oni zive svoj film i onda je to jako cute kad vidite cca pedesetogodisnji bracni par u kozi, jeansu, nitnama, oboje s dugackim repinama i karakteristicnim nakitom od metala.

I Ameri i Njemci vole vatromete do ludila – pribor se ne prodaje prije cini mi se dvadeset i devetog prosinca, ali onda svi polude. Nesto malo prije ponoci krene, a u ponoc cijelo nebo zablista. Inace, obicaj je izgleda da SVI izadu van i docekaju novu sa susjedima i ljudima na ulici, mnogi iz kuce iznesu veliki radio, kazetofon, sto li je, pa glazba tresti, ulica gdje smo mi bili je bila puna ljudi, a isto mi je rekla i kolegica koja je cekala novu u Mannheimu.
Mi smo imali cijeli vatrometni arsenal, prastalo je dobrih pola sata. I svi to rade. Nebo je izgledalo predivno u cvjetovima tisuca boja. Imali smo vedru i hladnu noc.
Vozeci doma iduci dan smo vidjeli da su inace poslovicno ciste njemacke ulice izgledale kao “Bojno polje Zemlja” – prekrivene crvenim prahom i lesinama vatrometnih patrona raznih boja. Zao mi je sto nisam napravila fotku, nogostupi i ceste su bili doslovce pokriveni ostacima. To su neki revnosniji doduse vec o podnevu i cistili.

Pilo se i rondalo, ja cijelu vece na tri case mineralne, pa su me pitali jesam li bolesna. Faca mi je doduse vjerovatno izgledala cudno, ali pod debelim naslagama Photoshopa i prituljenim svjetlima je bilo podnosljivo.
Gazda je bio popularan po obicaju :cerek: , nesto zbog toga sto je i inace zafrkant, a nesto i zbog njegovog specijaliteta – koktela B – 52 – ili “BiFi” ( za one koji ne znaju, B-52 Stratofortress je americki zrakoplov, strateski bombarder koji nosi nuklearne bojeve glave “delivering the goods where diplomacy fails since 1955”)…

Bio je ljubazan pa nam je ustupio recept

Recipe for a B-52

Baileys irish cream
Kahlua liquer
strong rum 80 (80 % alcohol) or any flammable whiskey or rum.

Pour in a shot glass 1/3rd of each Baileys on the bottom, the Kahlua in middle and whiskey/rum on top – do not mix it!

Light and let burn for a few seconds, then while burning insert straw into bottom of glass and try to drink it all – without stopping. It can also be drunk cold, or you can blow out flame and drink it ( adviceable, as the more you drink the greater the risk of fire or burning facial hair).

Happy New year to everyone

Woofie aka Gazda

P.S. It is best not to mix your combination of drinks such as whiskey and beer if you are drinking B-52.

Koga zanima, vise detalja ima tu:
B – 52

Napominjem da se nikako ne smije preskociti obredno macevanje slamkama prije paljenja koktela. Srce se naiskap dok je jos u plamenu, slamka ide na dno case – ili birate hladnu varijantu ako ste kukez i plahe naravi.

I hrvatski prijevod:

Recept za B-52

Baileys irish cream – liker
Kahlua liquer
jak rum ili viski (80 %) koji se moze zapaliti

Sipati u malenu casu 1/3 od svake komponente, s tim da Baileys ide na dno, potom Kahlua, a na vrh viski ili rum – ne mijesati!
Zapaliti i pricekati par sekundi, potom odmah iskapiti slamkom. Za one koji imaju brkove/bradu preporucljivo je da otpuhnu plamen da se ne zapale dok piju. Prave muskarcine ne mare.
Gazda takoder preporucuje – ne mijesati viski ili pivo s ovim koktelom da ne bi zazalili.
U nekim varijantama Kahlua ide na dno, Baileys u sredinu.

I tako, mi smo oko jedan sat otisli. Ispostavilo se kasnije, taman na vrijeme – naime, svi koji su tamo bili su bili bracni parovi, izuzev susjeda koji su visili cijelu noc s nama i nekih koji su nailazili u cestitare… i jedna lujka koja je bila dijelom drustva i sama caskala leptirajuci okolo. Dok nije docekala svojih pet minuta. Dakle, ja nisam vidjela slike, ali je Gazdi na brzinu pokazano prije nego li sam iduce jutro sisla u prizemlje na kavu – kad je te noci nakon sto smo mi otisli zabava poodmakla, jedan od susjeda se lijepo uvalio lujki pa se imalo slika gdje joj sisa gole nozne prste :nono: bljaaakk ! Ali onda ih je domacin nakon dobrog smijeha rastjerao i poslao na hladenje i spavanje.

Sutradan kad smo dosli doma, odmah nakon dobrog i finog rucka koji sam spravila jos na staru godinu sam nagarila Gazdu u bazu – deke i jastuci i jakne i sve sto smo imali na sebi je islo na pranje i susenje – mi nemamo susilicu. Od silnog pusenja oko nas cijelu noc smrdjeli smo kao tvorovi ! Ne zamjerite mi dragi kolege pusaci, i ja sam do prije devet godina bila jedna od vas i znam jako dobro kako vam je – ali nama koji smo sad oboje nepusaci svijet mirise drukcije.
Prvo sam strpala stvari na pranje, onda smo se svi troje redom pracaknuli pod tus i dooobro se oribali od najvisljeg cuperka kose do repa… Do veceri je sve bilo doma cisto i mirisavo, a mi osim mladog crnog gospodina samca u veseraju bile jedine budale koje novogodisnje poslijepodne provode tamo. Doduse, samo 45 minuta.

Na samu staru godinu smo zasijali dva Bonsai drveta, treba im 4-10 tjedana da izniknu, a onda cemo vidjeti kako dalje…

Tako, proslo je, sad se vracamo normalnim dnevnim poslovima, ponovno na dijetu i tako to… nadam se da je i vama docek bio dobar i zanimljiv.

I nemojte mi samo reci da stati u drek znaci srecu … nije me to utjesilo…:rofl:

Ostajte u dobru :kiss:

Kako smo to prije radili – Bozic ( 12./2007.)

Kako sam nekad slavila Bozic??? Kad sam bila malesna, bilo je drukcije.

Kao prvo, nije bilo baš isto, osim u crkvi, slavlje Božića se zadržavalo isključivo u kućama i nije izlazilo na TV, ulice i novine. U to prahistorijsko doba kao što znate interneta nije ni bilo :wink:, a medvjedi su doista spavali zimski san.

U mojoj obitelji božićno drvce se dovlačilo sa osječke tržnice uglavnom dva do tri dana prije Badnjaka, smještalo u dvorište i tad je uglavnom počimalo napekavanje kolača. Na sam Badnjak drvce se unijelo u kuću i ja još i danas pamtim miris smrekovih iglica i bombona zvanih “saloni” koji su bili u sjajnim omotima raznih boja i vješali se na drvce da bi kasnije bili poklopani – svake godine su se naravno kupovali svježi. Godinama je okus postao drukčiji i bolji. U početku, kasnih sezdesetih u to mračno nekomercijalizirano doba su to bili maleni šećerni pravokutnici u zutim, zelenim, crvenim, plavim i srebrnim ovicima s bijelim nasusurenim papirnatim rubovima, kasnije nešto poput karamela, a naposljetku neka vrst želea. Obavezan dio dekoracije su bile i prskalice koje smo palili u mraku.

Ništa mi neće nikad slikovitije prizvati čaroliju Božićne noći nego sjećanje ( neka vrsta sinestezije ? ) i slika – zapaljena prskalica u mračnoj i božićnomirisavoj sobi u kojoj samo svijetli stotinu raznobojnih svjetala sa “bora”. A negdje iz blagovanja se čuju božićne pjesme sa sivog magnetofona kolutaša kojeg još uvijek pamtim – sad je negdje kod starog na tavanu .

Kao što rekoh – u to doba je sve bilo drugačije, pa se tako na službenoj razini slavila samo Nova godina. Ono što je bilo cool u ta vremena bile su djedmrazovske bakanalije. Zašto tako kažem? E zato što se na klincima u firmama nije u ta socijalistička vremena štedjelo. Pokloni Djed Mraza su bili OGROMNI . U firmi mog starog je to išlo ovako: baš na današnji ili neki sličan bliži datum se organizirao doček Djed Mraza-obično je firma organizirala doček u osječkom kinu koje se tad zvalo Crvena Zvijezda :naughty:, današnja Europa.

Vrtjeli su se crtići Tom & Jerry i nakon dva sata počela je podjela poklona. Bile su dvije ogromne hrpe – to je bila velika firma – jedna hrpa poklona za djevojčice, druga za dječake. Svi pokloni isti. Nije bilo moguće doplatiti pa da tvoje klinče dobije nešto bolje. To si doma radi.
Obavezni sastojci u poklonu : dva velika ručnika- za dečke plavi, za curice ružičasti ili crveni; “materijal” za šivanje- vjerovali ili ne – u to doba su se pidžame šivale, i također smo imali isti muško-ženski-plavo-roza-cvjetićasto-medvjedićaste uzorak ovisno o tome za koga je poklon. U velikoj vrećici se nalazila jedna velika i jedna mala igračka. Lopta- crvena ili plava, sa tufnama ili bez – ne prevelika. Slatkiši – bomboni, čokolade i cigaret žvake u kutiji. Keksi-jedna kutija. Praline . Ajmeeee sreće …

To je izgledalo ovako – ovo je bila doduše jedna od godina koje se ja zapravo i ne sjećam, ali proslava je održana u prostorijama firme – obratite pozornost na “parolu” iza Djed Mraza i moje malenkosti

(digresija: za postsocijalističku mlađariju – u to doba parole sa komunistički i socijalistički inspiriranim tekstovima su bile po defaultu svugje na javnim mjestima, a neki su ih čak i držali u prozorima svojih kuća na dane državnih praznika, naravno s prigodnim tekstom).

Ne smiju se izostaviti ni “čajanke” koje su se odrzavale negdje oko dvadesetsedmog, osmog u školi, puštala se glazba i drugarice i drugovi puni entuzijazma su dežurali u školi – i tako od devet do dvanaest – podne. Za one starije se uvijek ista festa odrzavala POSLIJEPODNE – od pet do pola devet- i tu smo se mi od petog do osmog razreda do sita naplesali i nazabavljali. Uz štapiće, bobi flipse, sokiće i colu. To je doista bilo drukčije tih kasnih sedamdesetih :rofl:. Hit je bila Gloria Gaynor, Abba, Bony M i Smokie. :rofl::rofl::rofl:.

Kasnije … sve se naravno promijenilo …

Ovako je to meni nekad bilo u dane prije Bozica :
(dinamika)
– TJEDAN PRIJE BADNJAKA – uvijek sam radila negdje gdje se bas u to doba posao kotio ili je priroda posla bila takva da se moralo biti prisutan – rezultat ? Sve sto se moralo napraviti doma bilo je U PUNOM OBIMU, ali kompresirano do maksimuma – znaci kao svaka dobra domacica ( koju ne zanima sto je poslovna zena i single mama odradila 8+ i nakon toga dovlacila vrecice sa spizom i ostalim iz robne kuce svaki dan malo po malo kao mago ) oprati prozore, napraviti generalku da se stan blista i mirisi, napuniti hladnjak i ostavu jer dolaze gosti, spremiti ica i kolaca…

– DVA DANA PRIJE BADNJAKA – pocinje pravljenje kolaca , normalna stvar je zagaziti do ponoci sa napekavanjem, jer Boze moj – kakav je to Bozic bez cetiri ili pet vrsta kolaca, hoces sitnih suhih i bar dva filovana .

-DAN PRIJE BADNJAKA – ide se kod NANE I OTATE ( tj. mojih staraca ) po kupus za sarmu. Oni su institucija koja se u nasem plemenu bavi kiseljenjem naaaaaaaaaaajboljeg kiselog kupusa koji je covjecanstvo uopce imalo priliku probati (njihova verzija, sve drugo po nekom drugom modelu je nesto sto zasluzuje prezrivo odmahivanje rukom i specificnu facu mog starog koja govori sve).
I ribani kupus isto . Spremljen u tri nepropusne vrecice da ne bi uzrokovao kontaminaciju okolisa. Srecom, od mojih do njihovih vrata ima samo 15 minuta hoda, pa ne moram gradskim prijevozom ako necu. Mesnica je vec obavljena i meso se stavlja u marinadu. Ribestina za sutra isto .

-BADNJAK – e ako imam srecu da je radni dan, onda zagazim do kasnog poslijepodneva. KAKVO ICI DOMA RANIJE???? Vec jucer priredenu ribestinu u jeni i pokrivenu folijom negdje kad joj je zgodno i kad dode doma moja cera zvjera stavlja odmaaa u pecnicu. A ja cim sam doma prvo meso u pecnicu, pa francuska – buc u vodu s povrcem – naravno smrznuti francuskosalatni povrtni mix, tko bi cistio pravu mrkvicu, nema se kad… onda motanje sarme na brzu brzinu. Kad je smotana zna se kud s njom. Polako hrcka i krcka. Ondak kreme na vec ispecene kolace, jer kreme moraju biti friske – tako je moja mama uvijek radila i meni naredila da se ponasam sukladno #zbog male dice koja bi mogla jesti pa nek je frisko# LLOLL.

Ovako je izgledalo bozicno drvce u mom domu na bozicno vece 2005 …

Godinama sam se nakukavala svima koji su me imali sapi slusati : eee da mi je na Badnje poslijepodne sjesti na kavicu negdje u gradu, pa laagano do povecerja… sto mi se i ostvarilo u zadnje dvije godine tek 🎉 – da na badnji dan ne vitlam po kuhinji nastojeci pretrcati i prestici samu sebe :njami:

U sest polako vec pristizu gosti… u neka druga vremena dok se nisu poudavale i pozenili moja je kuca uvijek bila puna mlade sestre, necakinja i necaka, njihovih lega i legica i svi smo obozavali biti skupa i larmati da se krov na kuci dizao… i pas vrtio oko svoje osi i tanjura. Kako mi ti dani nedostaju…Oko osam je bilo vrijeme da se francuska zgotovi, pa je najmlada obiteljska neudana cura po tradiciji ustanovljenoj u mojoj kuci i upraznjavanoj godinama prije i potom isla loviti krastavce u burencetu s tursijom. Burence je ono od 25 litara, a krastavci su se lovili dugackom kutlacom s rupicama. Kad ih se nafatalo dovoljno, onda ih je ta ista mlada dama sjeckala. To je najcesce bila moja mlada sestra, a kasnije kcera. Negdje oko devet se veceralo, po jednoj totalno nepostnoj i nekrscanskoj tradiciji svi su mlatili manje po ostacima ribe od rucka, a vise po sarmi, mesu i francuskoj. Nekad je bilo i juhice i pecenih krumpirica. A onda kolacaaa… e da. POtom se dangubilo i zafrkavalo do petnaest pred ponoc, a onda je ekipa lagano kretala ka osjeckoj #katedrali# za sto nam nije trebalo puno vremena je je samo tri minute udaljena od mojih vrata. Nismo bas odradili cijelu misu nikad . A onda se malo visilo po vani ako nisu puno prastale petarde oko usiju – za nas koji smo proveli cijeli rat u Osijeku i malo smo labavijih zivaca na te stvari … hm – bar u mom slucaju – dode mi da te balavce jednog po jednog istresem iz gaca i dobro nalemam po ritici!!!@#$%^&&**^%^$! ali to nije dio bozicnog ugodaja pa onda necu o tom

– BOZIC – spava se do kasno, zoblju redom kolaci nataste, oko pola jedan kod staraca na rucak – a tamo ko u prici svega… i cijelo pleme na okupu. Imam dva brata i dvije sestre, svako po jedno, dvoje ili troje izdanaka, a zadnjih godina bogme i oni postali bake i djede, pa je to cijela ludaona od galame i cike. Moj siroti stari je jos u komunistickim mracnim godinama pravio jaslice od gipsa i ukrasio ih zelenjavom u doba Bozica, a imao je cijelu kolekciju sitnih zivotinjica – dijelom kupljene tko zna kad i gdje, dijelom iz vrecica sa zvakama, uglavnom jos uvijek tamo ima svega- raznih su velicina i fela, od kokosiju do dinosaura, a nije rijetkost da je ta kokos veca od vola nadomak nje. Patke, ofce, t-rex i lavovi leze u bozicnom raspolozenju i miru jedno kraj drugoga. Sveta obitelj je prvotno bila klasika, kipici tek malo veci od dinosaurusa na padini male planine u polju ispred spilje, a onda je jedne godine osvanula osvijetljena i suvremena pa je bilo milina gledati.

Jedina slika iz daaaavnih vremena koju imam tu i koju sam mogla skenirati stara je xy godina koje necu navesti zbog dobre reputacije najboljih godina svoje sestre i necaka koji vec imaju svoje klince i koji su se slikali u jaslicama, ali eto tek da se vidi kako je to nekad izgledalo

Tradicija je isto bila dovuci klince, unuke i kasnije praunuke da kite drvce kod otate, a onda u sest u retfalacku crkvu na djecju polnocku sa nanom ( naglasak na kratko a u rijeci nana . Moja je stara postala baka prvi put sa 42 godine pa joj nije bilo milo da je zovu baka – nego je bila i ostala nana – kratkouzlaznokratkosilazni naglasak). Klinci su naravno bili zaduzeni za zivotinje-slaganje i uskladivanje sa okolisem u metar sa metar ogromnim jaslicama, koje nisu kasnije bile vise od gipsa vec od Purpen pjene (kojom se zaptivaju vrata i prozori na tek izgradenim zgradama, za one koji ne znaju, moze se oblikovati, a kad se osusi zadrzava zeljeni oblik ).
Inace drvce kod mog starog je uvijek bilo ogromno i kako moja stara veli – prenakiceno… Lanaca sa svjetiljkama po cijeloj kuci, ukrasa na boru nebrojeno i uvijek novih svake godine bar po nesto – nikad ne znam sto radi sa starima. Stara maroga kako bi ona bila najsretnija malenim drvcetom sa malo #pamuka# rasperjanog uokolo po granama, par srebrnih kuglica i srebrnih lamelica i jednim lancem bijelih svijecica, jer to je njoj najljepse. Ja odobravam starom – bor mu izgleda kao svjetla Las Vegasa, ali ja shvacam razlog tomu… On je bio dijete koje je zaradivalo od malena kako bi odrzao na zivotu svoju siromasnu obitelj iz dalmatinske zagore, prehranjivao poslije rata mater i sestre i nije nikad nista imao… Najgore mu je valjda bilo za Bozic u toj svoj bijedi. Zato se ja odmalena sjecam raskosnih bozicnih drvaca i uvijek svakovrsne klope na stolu.

Ovako to izgleda danas :

I jos malo ugodaja – nadam se da moja seka ( to je ona sa prve male slike iz davnina koja sjedi u jaslicama ) nema copyright na ovaj video koji je napravila i koji sam posudila – na zalost ne znam kako da utisam ton pa mozete cuti kako se organiziraju blagdanski tulumi jer je multitask seka dogovarala dogovore dok je snimala klince

Ali da ne odmaknem od teme – u rano poslijepodne dolazi DJED MRAZ I DIJELE SE POKLONI. Stari se naravno preobuce u crveno odijelo ( to je u zadnjih sest-sedam godina, prije toga je bio u civilki ) i dijeli poklone svima pa i mom najstarijem bratu koji sad vec ima cetvero unuka , naravno tu su ukljucene i prikolice, sto ce reci snaje i zetovi, kao i sluzbeni i nesluzbeni privjesci unuka …

Pokloni ??? Moj stari nije bogatun, to su sve sitnice koje on kupuje cijelu godinu, prije kod Poljaka ( stariji Osjecani tocno znaju sto zelim reci- to je bio nekad ekvivalent danasnjim kineskim ducanima) , a zadnjih godina naravno, inspiracija je u kineskom civilizacijskom i trgovinskom ataru – ljudi moji – treba za svakog smisliti neku sitnicu, ipak je u plemenu po najnovijim podacima 34 osobe, bez pasa, macaka, kornjaca i papiga. Bilo nas je i vise, ali smo vremenom ostali bez dva supruga (rastavom), tri psa, tri kornjace, i cini mi se cetiri papige – za macke nisam sigurna- svi pokraj duginog mosta… Dobili smo i neke nove supruznike, decke i male bebe, a i ponesto pasa i macaka.
Uhh nesto sam se pogubila na vremenskoj ljestvici, ali ne zamjerite – kod nas je uvijek bilo jako dinamicno

I tako do uvece, onda se svi razidemo doma sa obaveznom vrecicom neke klope, iako svi imamo i doma, ali od njih se mora ponijeti, inace …

Jedna slikica – cak i moja mama mora Djed Mrazu u krilo jer i za nju ima poklon

Ove godine cu se cuti s ekipom telefonom – sutra cu poslijepodne nazvati starce a tamo cika i vriska kao i obicno…pleme na okupu i ronda. A mene unatoc cinjenici da imam caroban i predivan Bozic u svom domu, puca nostalgija.

Jedna stvar ipak odusevljava: moja cera zvjera je odrzala obicaje kuce na najbolji moguci nacin ( sad je ona alfa zenka u kuci ) i napravila sve u duhu tradicije – sve je kako treba unatoc cinjenici da i ona radi sve iz trka i uz posao sa smjenama u bolnici – ma bas je prava! Bozic dolazi u cistu i uredenu kucu s kolacima i napravljenom vecerom na stolu – a samo joj je dvadeset i dvije godine…

Do daljnjeg

lijep pozdrav

Fragment pisma prijatelju * Vukovar

—( izvadak iz nikad dovršene priče “IGRA SKRIVAČA” započete ratne 1991. godine ) —
…
Pratili smo svakodnevno sto se dogada, ekipa je dolazeci umorna i prljava s terena nosila jednu losu vijest za drugom. C….. mi je rekao da je okolo samo sa zasiljenim odvijacem, nozinom i nesto “petardi”, ono oruzje sto su dobili NEMA SLIKE, NEMA TONA – NE VALJA!!! Hrpa smeca, a ljudi – kako tko su se pobrinuli svak za sebe, kupili sa strane – samo on osobno nema bas love da se snade za nesto bolje, jedva i ovako zive. Do daljnjeg.
Hanumu je otpremio, boji se za nju, a opet, ona neprestano place i place sirota, znas kakva je.
Ma vidi – ne voli ona kad joj drzim govore, a ja nikad nisam podrzavala takav pristup, mislim, svi mi imamo svoje trenutke slabosti i kad se zavucemo u kut i zavijamo, i sazaljevamo sami sebe sigurni da smo zrtva neke nepravedne i nadmocne sile – ali TO NE MOZE POSTATI NACIN ZIVOTA !
ODBIJAM se tako osjecati !!! Malodusnost rada poraz – uvijek.
…

Nemam ja zbilja nista s tim Vukovarom, bila sam tamo dva puta u zivotu -jednom na nekom jednodnevnom skolskom izletu u neku sumu, niti ne znam zasto je vazna bila, a drugi put zatrpana papirima na sat vremena sastanka, kavi i nazad doma. Nista mene ne veze za to mjesto.

Ipak.

Svaka nova losa vijest je doprinosila zgusnjavanju te teske more koja se nadvijala nad nama, polegla poput neke teske olovne maglene prostirke nad ovim nasim pitomim slavonskim obzorom i imala okus, boju i miris cistog zla i oduzimala zrak za disanje.
…

Te veceri sam k’o luda Mara sjela u dnevnu sobu iza fotelje i dobro se umotala. S knjigom i baterijom. Srapneli i dijelovi procelja su rominjali po balkonu povremeno, a meni je bila bas dobra prigoda da se snimi jos koja kazeta, znas da nikad vremena da sve njegove ploce presnimim, buraz se zavukao u krevet u djecjoj sobi i gledao film s videa. Vecerali smo sir i ribice iz konzerve, nije nam bilo do kuzinjanja. I naravno – kod mog brata nema jela bez slatkog poslije, palacinki se isto imalo – s pekmezom. Okrenes casom par koliko nama treba. Znas onomad moju uzrecicu – Tko voli dobit granatu na prazan stomak?!

Stojedinica u kojoj je moj brat je cini se bila dobar orjentir za komsijske minobacace, pa nam ni te veceri nije bilo dosadno. Decki iz *** postrojbe su dezurali pred ulazom u zgradu. U mukloj tisini koju je remetilo samo sistanje granata i udari, njihov glasni razgovor se dobro cuo i do drugog kata kroz ustakljenu balkonsku stijenu (bez stakla) i prozore na kojima su bili samo najloni i deke s rupama razapete preko njih.

A culi su kako se cinilo i oni mene – u jednom trenutku se netko u tisini proderao : KOJIGOD DA PUSTA TU POGREBNU MUZIKU, PRESTANI VISE DA TI JA TAMO NE DODEM !!!

Bilo je i vise nego ocigledno da decki ne vole Bacha. Steta.

A ja sam slusala i plakala. Zamotana u deku i sama da me brat ne vidi.
Pa sam uzela slusalice, mozda je i bolje, bar ne cujem onu tutnjavu vani.
Odustala sam kad se pod poda mnom dobrano zatresao. A i buraz se ukazao na vratima i samo prstom pokazao na izlazna vrata – u podrum !

Sutradan smo u firmi pratili sto se dogadalo u Vukovaru i oko njega, poslali smo ujutro ekipe van, a onda drzali hladni pogon, nije prestajalo tuci, decki su neprestano drzali “motorole” kraj stalno punih pepeljara i svi smo uglavnom sutjeli. Vukovar. Tamo se otvorio Pakao.

A isto tako smo znali da smo mi iduci na redu. Svi su bili u to uvjereni. Pametni podrumski analiticari su doduse rekli kako nema teorije da Osijek padne, iako nas je samo dvadesetak tisuca ostalo u gradu, jer grad je toliko velik da sam sebi moze biti logistika. Drugi su govorili da je Vukovar zrtvovan da bi se medunarodna zajednica primorala reagirati i da nema teorije da Osijek padne jer … Vukovar je prodan i izdan. I da je jedna ovakva izdaja i previse, da se nece usuditi takvo sto ponoviti. To se Osijeku nece dogoditi.
A meni je bilo kao da mi je Vukovar u dvoristu vlastite kuce, dan za danom pracenja agonije mi je donijelo cudnu i blisku perspektivu. Rane te zemlje su bile rane u mom vlastitom mentalnom stitu.

A ja sam s balkona bratovog stana svaki dan gledala zid na kojem je pisalo

OSIJEK – NEPOKORENI GRAD

Rat nas je promijenio.

Nikako da uobličim ta raspoloženja kako treba da bih ti prenijela supstancu ; to se smjenjivalo u intervalima – ne bih se prepoznala – a isti mi :o) – živjeli, strahovali, smijali se, očajavali, radili, inatili se, buljili u prazno ili čak na mahove postajali histerično dobro raspoloženi.

Pravdanje novih čudnih navika je bilo jednostavno – običavali smo to zvati “ adrenalinski shoot “ i taj izraz je zapravo kratak opisni pojam cijelog niza pojava u ponašanju, a koje su karakteristične za populaciju koja je dijelila isto iskustvo. Reakcija? Pojava laganog titranja u ošiti kad se čuje nenadan zvuk koji nalikuje šištanju granate u letu ili išta što podsjeća na zvuk detonacije – ma u kojem obliku ili daljini. Kako to definirati… nije strah – paradoksalno – daleko od tog, više je nalik laganom golicanju u stomaku i sva osjetila su odjednom otvorena do krajnosti – kao da brže misliš, bistrije vidiš, bolje čuješ, puls se ubrzava, cijelo tijelo je zategnuto, krv kola kao vrela lava kroz krvotok… svi smo bili izloženi i svi svjesni što nam se događa. Smiješan detalj je što smo krili to jedni od drugih – prava riječ bi bila UZBUĐENJE. Ne znam bi li bilo pretjerano usporediti taj krvavi rulet osječkih ulica pod stalnom vatrom s nekom umobolnom igrom skrivača sa Smrću i Zlom …

Ono što se događa u podtekstu svih naših priča i što nas sve redom pogađa je krađa dijela vremena. Primijetili smo isti sindrom – nismo u stanju smjestiti događaje u prava vremenska razdoblja – stalno se javlja neki nedostajući period od par mjeseci, citave godine. I znaš li što??? Svi se redom zbunimo kad primijetimo to u priči, ljudima bude neugodno jer zapinjanje u govoru zvuči kao prepravljanje činjenica. I nikako ne prolazi, stalno je tu.

A u Vukovaru se otvorio Pakao.

U trenutku sam se zapitala – kako ću dalje – tad sam shvatila koliko je bespredmetno mrziti i da je čovjek jedan po jedan pred Bogom, bio on dijelom rušilačke rulje ili nevina žrtva – svatko za sebe polaže račun.
Jer ovo što se događalo – to je bio sumrak uma i ljudskosti, a ja to nisam nikako mogla razumjeti. Ne možeš donositi sudove o hordi – samo o čovjeku.

Mislim da sam tek tad prepoznala još jednu ljudsku ( ? ) dimenziju ( iako mi se čini jako teško dostići ono što Biblija nalaže – ljubi svog neprijatelja ili okreni i drugi obraz – to je valjda rezervirano samo za poneku i rijetku božju djecu ) – svjesnost kako Zlo ne mora pravdati samo sebe kad se ugnjezdi u ljuskoj duši .

***
Pjesma s posvetom

Pjesma: Covek sa mesecom u ocima
D. Balasevic

Umoran i nem, jablan gromom razvaljen,
zagledan u cašu preduboko.
Bio mi je stran i na izgled normalan,
al’ tad mu spazih odraz meseca u oku.

On me oslovi: “Pa, kako idu poslovi?”
“Ma, idu”, progundah, “u vražjeg vraga!”
Na to on planu naprasno, odmeri me sablasno,
“Nemate vi pojma, braco draga…”

Ne znaš ti šta znaci ubiti grad,
ne znaš ti bauke kaljavih rovova.
Ne znaš ti šta znaci spavati sad,
kad sklopim oci, ništa osim tih krovova!

Kada sklopim oci nebom naidu mobe,
zamirišu gostinske sobe,
nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim oci nebom promicu lica,
zatreperi roj tamburica,
Dunav sedef odranja…

Zverko ludila, što si se probudila?
Crni ti je Princ poljubac dao.
Al’ necu se stideti što Boga necu videti,
jer to i nije Bog kojeg sam znao.

Ne znaš ti, nema Oslobodenih,
svaku tišinu mi granata prošara.
Spašen je taj Prvi Pogodeni,
a svi su drugi vecni taoci Košmara.

Kada sklopim oci nebom naidu lade,
Zvona, Lavež, Komšijske svade,
miris svežeg oranja.
Ali kada svane vetri s reke zacvile.
Znam, to tuže vodene vile,
Dunav tamjan odranja.

—–clip—–

Male ljubavi

Citam jucer jedan predivan post pa sam se bas nekako raznjezila. To me sjetilo moje kcere i vremena kad se ona prvi put “zajubila” – naime – ona to nikad ne bi tako rekla i priznala, nikad nije bila taj tip – ali priiiiiicaa li prica o njemu… To me je ponukalo u ta doba da napisem nesto za nju i cega sam se sjetila citajuci Wandin post – i upravo sad iskopala iz svog arhiva na backup disku. Moja kcera ima sad dvadeset i jednu godinu, ali ja se jos uvijek zivo sjecam razdoblja nasih zivota kad je bila mala. Toliko me zdere uvijek sto nisam mogla provoditi vise vremena s njom – moralo se raditi puno doslovce da se prezivi – doduse zadace su uvijek bile pregledane, rucak napravljen i odjeca priredena za taj dan, setalo se i pricalo – ali sad razumijevam da je trebalo – VISE.

To je jedina stvar koju bih u svom zivotu napravila drukcije da mogu odvrtiti vrijeme unazad – provodila vise vremena s njom, ne znam kako, ali znam da bih pod svaku cijenu nekako napravila to vrijeme …

Ali da se vratimo temi – cini se da te male jubavi njih cine jako sretnima. Valjda su onda i oni malo vrtoglavi jer se Zemlja brze okrece i sve boje imaju intenzivniji miris i okus :cerek:…

This is just a love song / kad imaš trinaest

Zatreperi jednog jutra
Srca malog duša puna
Pogledom je jednim toplim
Nježnost ušla kao srna.

Ispod gustih trepavica
Iskra sreće časkom skoči
Gledamo se dan za danom
Što prešutiš kažu oči.

Vele, ljubav stvar je divna
Baš se pitam što to znači
Možda je i nalik ovom
Što iz tvoga oka zrači.

A ti samo šutiš mudro
Šutim i ja , što ću reći
Gledamo se dan za danom
Bojimo se cestu prijeći.

Ovih dana nismo hrabri
Al doći će do jutra tog
Možda ćeš mi onda prići
Reći jednostavno “Bog! “

“Copyright © 1998. Ancica Roosa”

Cuvari – slika peta

Ovo ce biti uglavnom post slika. Sav materijal je nastao u razdoblju od 2003 do 2006 godine tijekom nasih tjednih posjeta, neke fotke je napravio Gazda, neke ja i zbilja je bilo tesko odabrati sto staviti u post. Ovako – bit ce to samo par crtica.

Uvijek imam obicaj reci kako onaj gore ima fenomenalan smisao za humor. I pri tome ne mislim na onaj dio gdje je stvarao ljude. I vjerujem da ce tek nekolicina shvatiti zasto su meni ovi mali musavi psi mjesanci najljepsa bica na svijetu – to vam je kao i Bachov Oratorium – ili ostanete ocarani tiho disuci dok slusate – ili vam je to obicna buka… Ali dobro je i da smo svi razliciti.

Osjecki Azil za pse u Nemetinu ja obicno zovem – Skloniste. Ne izgleda kao pseci hotel, ali je cisto i psi nisu bolesni i gladni. I na tom mjestu pse NE EUTANAZIRAJU. I ja se od srca divim ljudima koji se brinu o tom mjestu, pocev od gospodina Drage koji je dusa pseceg sklonista do volontera i donatora.

zaigrani

u zimsko doba je dobro imati cupavu staru dekicu ili tepih u kuci

Gazda je veliki pasoljubac, u staroj odjeci sav sretan, musav i dobre volje prica i cini se da nema jezicnih prepreka

jos malenih – ne mozemo prezaliti sto nismo imali fotice kad smo jednom vidjeli sedam-osam stenaca koji sklupcani spavaju svi zajedno u plitkoj velikoj okrugloj zdjeli za hranu

neki su me gledali ozbiljno i imali neki cist ljudski pogled

ovaj je pas izvaden iz bunara – nije mjesanac, ali netko ga je bacio tamo kad se pokazalo da je slijep …

jedan od ovih dalmatinaca je nijem – jadno stvorenje laje bez glasa – rekli su mi da se to dogada usljed krizanja plemenitih pasmina unutar jedne obitelji, pa se dogadaju genetske malformacije… onda je valjda zato bio bacen unutra preko ograde u skloniste

Uz ogradu Sklonista prolazi cesta, mjesto je prilicno udaljeno od naselja i polozeno uz obalu Drave. Rekli su mi da su se neki kreteni vozili u par navrata kraj ograde i pucali zracikama u pse kad nije bilo nikog od ljudi koji tamo rade: gadali su izopaceni monstrumi valjda mete u pokretu i neki psi su bili ozbiljno ozljedeni dijabolama

Klopaaaaa

I naposljetku – da vam predstavim malu veselu kujicu – dali su joj ime Kreza… donesena je sva izlomljena, iscasene vilice i slomljene nogice koja je vec bila srasla krivo – ocigledno ju je netko pokusao ubiti.

ona zna sama sebi spremiti krevetic za dugu zimsku noc, tu je njena loga

Vidjela sam u Sklonistu pse koji su bili zlostavljani i ranjavani na razne nacine i nisam ih zeljela slikati – previse je bolno gledati ih i vjerujte mi, to su prizori izvan svakog mog shvacanja. Koliko covjek mora biti poremecen da nanese zlo ovim stvorenjima?

Cuvari

Prva slika
Prvo pseto koje pamtim u životu je bio maleni smeđi kratkodlaki mješanac koji je živio u susjedstvu, treća kuća od naše. Zvao se Đimi – zvali smo ga Đimika. Predivan baršunasti smeđi kaputić, duguljasta nuškica i bistre sjajne smeđe okice iznad kojih su strigla dva šiljata uha. Kratke nogice i malen okrugli trbuščić na kraju kojeg se nalazio dug šiljat repić. Meni je to tad bio najljepši ćuko na svijetu, često smo se igrali. Onda ga je na ulici udario auto i ubio. Nakon toga susjedi su nabavili novog psa jazavčara i dali mu ime Aga. Meni to nije bilo isto. I taman sam u međuvremenu sahranila i Krticu ljubimicu i stavila joj križ na grob – mama mi je rekla da se životinjama nikad ne stavlja križ na grob jer nisu krštene duše. Ja sam se ipak pomolila i za Đimiku i za Krticu. Onda sam počela dovoditi pse lutalice i mačke kući. Moji roditelji nikad nisu dozvoljavali držanje životinja u kući – jer mačja dlaka uzrokuje boleštine i mačke se vuku svukud po vani i onda hodaju po stolovima i kuhinji, a psima bi dvorište bilo malo. Ali mi nikad nisu rekli da ih ne smijem hraniti. Dugo je prošlo dok me nisu uhvatili, a onda kad je stari skužio da dajem psima Srijemsku kobasicu i paštetu pošteno je pobjesnio. Ja sam se branila da im samo dajem kruha koji sam malo protrljala s paštetom i kobasicom da bi ga psi jeli…A jadni – jeli su jer su bili gladni. Nisam valjda ja luda toliku samu kobasicu psima dati, od toga se nikad ne bi mogli dosta najesti, a moji bi odmah primjetili da nedostaje puno.

Druga slika
Ratna zima u Osijeku. Svi se već lagano navikli na izmijenjenu stvarnost, nakon početnog šoka i strahova, ono što nas je ostalo u gradu – lagano smo otupili. Čak mi nije bila ni uvreda kad su mi rekli nek se malo skuliram i da sam prolupala jer peglam na drugom katu dok svi sjede u skloništu i dok granate tuku u daljini – pa to je kako i samo ime kaže – U DALJINI – znači ne U BLIZINI – to jest po našem dijelu grada! Naravno da ja mrzim peglanje, i ne pada mi na pamet ne bit na datumu i gomilati hrpe koje reže na mene kad otvorim ormar … Osim toga to što Čejeni tuku bez pauze za kavu ne znači da ja mogu hodati gradom kao da me krava prožvakala pa ispljunula. I tako dok ja drljam tjednu kvotu glupog posla i odlažem u ormar pun rupa od šrapnela, gledam TV – tad smo svi bili ovisnici o vijestima i specijalnim emisijama. I tad sam vidjela nešto što me je zaustavilo u pokretu i izazvalo grč jeze i provalu suza. Vijest je došla iz Slavonskog broda – tad smo ih zvali LUNA PARK – znate i zašto. Reporter je redao brojeve ranjenih i poginulih, i slušajući to svaki dan, stišćete zube i pere vas neki hladan bijes – ali na prizor koji sam tad vidjela nikako nisam bila spremna – to me je doslovce razvalilo i urezalo mi se u sjećanje zasvagda. Ako ima Boga – a ima – ne piše se ovom čovječanstvu dobro kada onaj gore počne suditi ognjem … U pozadini priče išla je slika – na kiši koja lije, u hladnom blatu sjedi nevelik crn štenac i drhće. Maleno tjelešce se trese krvavo i ranjeno, rep je savio poda se i vidi se da jedva sjedi i da će klonuti svakog trena jer mu se oči sklapaju i glavica poginje prema tlu.

Treća slika
To je bio posao koji sam voljela. Jedina mana je bila što sam morala putovati cijelih deset minuta tramvajem – ali nije to najgore što vam se može dogoditi – ima i gnjusna varijanta – kad morate busom koji smrdi na naftu od čega se meni povraća. Ali ja sam osoba koja uvijek nastoji naći dobre strane svega, od čega se opet mojoj dobroj radnoj kolegici povraćalo – ona je bila uvjerenja da je trezvena realna osoba i običavala me zbog mog bolesnog optimizma ponekad kuditi – jednom je rekla: Ti bi i u živom blatu do guzice promatrala predivan zalazak sunca i divila se naglas pogledu !
I tog dana sam čekala tramvaj poslije posla – hladno, šugavo poslijepodne, vjetar brije i pada ledena kiša, a raja tetura zaleđenom ulicom psujuću u pol glasa. A tramvaj kasni- ne pitaj zašto – vidiš da je ovo generalna proba za smak svijeta i da su se žice vjerovatno smrzle i tramvaj neće skoro doći – iz suprotnog smjera ih se već ukazalo nekoliko – a to znači ZASTOJ ! Taman kad sam procijenila da je vrijeme da krenem lagano pjehe jer mi je to bolje ako ne želim dočekati starost u Retfali, nešto mi privuče pozornost – nogostupom je lagano prema nama teturao pas. Bio je to nekakav povelik dugodlaki pomalo musav mješanac, siroče se vuklo po klizavom ledenom pokrovu i zaustavilo – gdje drugdje nego kraj mene. Bio je vidno smrznut, dugačka dlaka mu je zaleđena u snopovima visila po cijelom tijelu i vjerovatno ga dodatno hladila. Nesretnik je kisnuo i onda se to sve skupa na njemu jednostavno sledilo. U blizini tramvajske stanice u Retfali su tad bili kiosci-trgovinice i ja sam u jednoj tražila petnaest deka najjeftinije salame i da mi je nasijeku na kockice. Veliki Lunjo je to presretan pojeo s mog dlana. A onda su za divno čudo tramvaji odlučili ponovno prometovati. Prvih tri je doduše projurilo prazno, u prvi koji je stao se raja koja je čekala natrpala ko stoka, a ja sam kanila ući u idući kad se gužva raščisti jer sam pobrojala da ih je iz suprotnog pravca prošišalo šest dok sam čekala. Tako je i bilo – još sam malko popričala s novim četveronožnim poznanikom i upravo kanila ući na otvorena srednja vrata toplog tramvaja, kad se odjednom Lunjo stvorio pored mene, uletio brzinom munje i smestio svoje jadno smrznuto tijelo između dva fino ugrijana sjedala na pod. Isto tako brzinom munje je gospođa koja je sjedila na drugom kraju tramvaja počela kreštati na sav glas. Netko bi pomislio da pas sjedi na njoj i da će je svaki čas rasporiti. Bilo nas je svega desetak u tramvaju. Vozač je od naprijed bacio dug pogled u našem smjeru i na mikrofon izgovorio autoritativnim tonom- ČIJI JE PAS NEKA GA IZVEDE VAN!!! Tu svi upere pogled u MENE. Ja velim – pas nije moj, nemam pojma čiji je ! Na to će vozač strogo : MOLIM VAS IZVEDITE PSA ODMAH! Tko ? Ja? Zašto ja? NEĆU !!! To nije moj pas, osim toga pas je miran i samo leži sretan što se malo ugrijao. Na taj moj potpuno pogrešan stav publika se podijelila u dva tabora- prvi su odobravali i rekli da neka ga nek se malko ugrije kad je miran, drugi su histerično urlikali nek se pas SMJESTA udalji jer je velik i opasan – mogao bi nekog ujesti!!! Predmet njihove mržnje samo je mirno sklopljenih očiju ležao i očito uživao u toplini sjedala ispred i iza sebe. Na to je vozač rekao – DOK SE PAS NE UDALJI I NE IZVEDE VAN JA NEĆU KRENUTI ! I tu svi opet pogledaju u MENE. I šta sad ??? Ja velim okupljenom mnoštvu – srećom nikad nisam imala problem u nastupu pred publikom – JA SAM PLATILA SVOJ MJESEČNI POKAZ UREDNO, SUKLADNO TOME IMAM KAO PUTNIK SVOJA PRAVA I OBVEZE- MOJE PRAVO JE DA SE VOZIM, A MOJA OBVEZA NIJE IZBACIVANJE PASA IZ TRAMVAJA. KOJI NISU MOJI. PSI MISLIM…I tu sam se okrenula ka vozaču – ISTO TAKO MOJE PRAVO JE DA NE ČEKAM TRAMVAJ ČETRDESET MINUTA I DA ME ONDA U TRAMVAJU MALTRETIRAJU DA MORAM IZBACIVATI TUĐE PSE!!!! JA ĆU VAMA REĆI – ZAVRŠIT ĆETE VI U GLASU SLAVONIJE !!! IME MI VAŠE DAJTE I PREZIME! VIDJET ĆETE VI KOGA ĆETE VI MALTRETIRATI !!! I tu se ponovno čuje žamor – a ja puna pravednog bijesa demonstrativno sjednem. Jedna baba veli – AJTE MUŠKI, NAPRAVITE NEŠTO, NEĆE OVAJ VOZIT DOK JE KER UNUTRI ! Prozvani muški se primakli i tu krene lagano nagovaranje Lunje da se premjesti van, na što je on samo otvorio jedno oko, pogledao tko mu to priča i ponovno zatvorio. Vozač i dalje sjedi i nešto se domunđava s tipom koji se nalaktio kraj njega. A onda je jedan od putnika glasno dreknuo – JA ĆU ZAKASNITI U KINO! DOKLE ĆEMO STAJATI!!! MA JE TO NJEZIN PAS, VIDIO SAM JA KAKO GA HRANI! To je bilo za mene previše – ustala sam se i rekla – Dođi Lunjo, idemo! I Lunjo je izašao za mnom na ledenu kišu…

Četvrta slika
Najveći dio mog radnog vijeka mi je posao bio blizu kuće – komotna sam ja preko svake mjere i to mi je odgovaralo. A tih desetak do dvanaest minuta hoda od kuće do posla se hodalo kroz centar grada, pa nikad dosadno – uvijek se nešto događalo. Jednom me je bio presreo pas prepeličar koji je živio u jednoj od obližnjih zgrada – jurio mi je ususret dok su mu uši vijorile preko leđa, a iz usta visile kobasice – po jedna sa svake strane njuške – ukupno tri. Taj pogled u njegovim očima – grabio je sav razdragan niz ulicu – to je jutro zasigurno imao bar tri razloga za sreću!
Nekom drugom prigodom, taman je nekako bilo zatoplilo, proljeće se u punom sjaju razlilo i ozelenjelo travnjake i parkove. Baš sam dobre volje bila to jutro – petak je, nitko me tih dana nije sapinjao, doma je zatišje, a na poslu sve baš kako treba. Zaokrenula sam iza ugla u Radićevu, a preda mnom je bljesnuo okupan suncem malen park kod Ekonomskog faksa. Rundele cvijeća su se šarenile, iz kafića je kroz otvorena vrata dopirao lagani Santanin solaž, topli proljetni zrak je mirisao na peciva sa šunkom i sirom iz obližnje pekare i činilo se da je Bog poredao sve stvari kako treba. A onda mi se pogled spustio i vidjela sam prizor koji me je natjerao da zastanem i lagano, saaaasvim lagano okusim trenutak savršenstva. Ljudi su žurili svojim poslovima, vreva i buka, studentarija ciči … Toliko užurbanih nogu oko njih. A njih dvoje ne ometajući jedno drugo su mirno jeli svoj doručak. Na sred prolaza nekom je ispao sladoled (u blizini su dvije slastičarnice), i na nogostupu je čudan tandem blagovao – mali vrabac je stajao do koljena u otopljenoj ružičastoj lokvici i kljucao. Pored njega je mršavi sivo bijeli pas mješanac klempavih ušiju dovršavao kornet i ono što je bilo u njemu. A ja sam stajala kraj zida i gledala očarana u taj sklad boja, mirisa, zvukova, blještavila sunčevog svjetla i prizora dvoje malih gladnih skitnica …

Peta slika
Sklonište – Azil za napuštene pse u Nemetinu … u idućem postu

Pitam se, od pradavnih vremena i u svakom kutku ove planete pas je čovjekov sudrug i pratitelj, koračaju zajedno svim stazama, krenuli su skupa od pećine i nerazdvojni stigli do lansirne rampe … To je jedan sasvim drukčiji savez od svih ostalih ikad u povijesti napravljenih saveza između dvije tako različite vrste. Način kako se odnosimo prema njima je također mjera naše ljudskosti. Ali – je li moguće da su oni zapravo naši ČUVARI a mi toga nismo niti svjesni?