Jeste li ikad pomislili o tome – kakva vam je kultura prehrane?
Ja jesam, puno puta.
Ja sam naime zdravo zensko koje voli jesti!:njami:
Sto se ne ustrucavam priznati i sto se i po meni vidi.
Na zalost, u svrhu odrzavanja permanentne sposobnosti ulaska u iste farmerice, vec godinama si povremeno smontiram katanac na hladnjak, inace …:burninmad:
Kad sam bila dijete, mrzila sam iz dna duse mlijeko – popiti salicu mlijeka mi je bilo jako mrsko. Bijela kava jos nekako, kakao i cokoladno mlijeko moze. Jogurt obozavam. Sad je otprilike isto.
Inace sam svezder – malo je toga sto zbilja ne mogu pojesti – nesto sto bih progutala jedino da dva tjedna skapavam – tu se ubraja kuhani luk i masna juha.
Negdje tu odmah iza su hladna masna prasetina i smrdljiva janjetina.
No, o ukusima ne treba raspravljati, tako su me ucili.
Ima i sto volim, a ne smijem jer mi stomak namah podivlja – grejpfrut, mladi luk, ova neka njemacka peciva koja su pravljena od tzv. “pivskog tijesta”… Volim i kolace s puno laganih finih filova, ali – ne usudim ih se svugdje jesti jer – ako slag ili ikakva krema nije svjeza, nakon toga u pravilu bar dvanaest sati iskolacenih ociju povremeno grlim wc :headbang:
U nekom (pre) dugom zivotnom razdoblju sam imala losu naviku ne doruckovati, samo se nalijevati jakom crnom kavom po cijeli dan – prvi obrok mi je znao biti rucak – a vrijeme rucka je variralo od pet do sedam uvece – kako bih kad dosla doma i spravila ga.
Ljudi – doruckujte ! Kako god tijekom dana, ali – DORUCKUJTE!
Inace, koncepcija prehrane u kuci je drukcija kad se ima dijete koje mora jesti kuhanu i kvalitetnu hranu.
Moja cera isto voli papati. Sto se na njoj uopce ne vidi :kiss:
Uglavnom sam radnim danom obicavala kuhati uvecer, cak i ovisno o vrsti obroka odvojiti dvadesetak minuta za temeljnu pripremu ujutro, s tim da se juha zakuha ili napravi svjez prilog kad se dode doma s posla.
Ujutro sam joj nekad prije posla spravljala dorucak-rucak obrok, ako je isla u skolu poslijepodne – prethodnu vecer smontirane fasirke, par snicli ili langosice, samo sam ih jutrom napekavala, to je cas posla kad je sve vec priredeno i u foliji.
Voljela je moja cera i “pohance” – tako smo zvali nesto sto se pravilo ovako: zamuti se tijesto kao za palacinke, samo puno, puno gusce, dodaju se zacini – i u to se nasjecka dobro ocijedena i posusena kuhana piletina koja vam je ostala od juhe ili komadici neke kobasice. To se naravno ispece na vrelom ulju i dobro pobrise na papirnatim ubrusima. Uz to tursija ili neka druga salata…Isto, ako se vecer ranije ili ujutro sve lijepo zamucka, priredi i drzi u hladnjaku, to je brz obrok za napraviti kad se dode s posla.
Cesto smo u hladnjaku znali imati francusku salatu kao prilog.
Vikendom se za dorucak rado jeo kruh pohan u jajetu, kad je svjeze pecen i topao…S domacim pekmezom, medom i cimetom u slatkoj ili u slanoj varijanti s narezanom poprzenom slaninicom/salamom…
Medutim, za obroke radnim danima najvise mi je odgovarala kombinacija kuhanja vikendom ogromnih kolicina cobanca, pilece ili kokosje juhe, sarmi, punjenih paprika, cufti, satarasa bez luka, pileceg paprikasa, Bolognese umaka za spagete s mljevenim mesom – gdje se sve lijepo skuha, stavi u plasticne dozice i u zamrzivac !
I onda se obrok ujutro lijepo izvadi, pa kad se dode s posla samo ugrije ili dovrsi – ukuha tijesto, noklice, skuhaju spageti, izdinsta luk i dovrsi sataras …
Ili se naprosto vecer ranije naprave cevapi ili fasirke, pa se samo ispeku kad se dode doma i uz to neki brzi prilog i salata.
Dobro se drze i pecene, pa zaledene palacinke. U njih onda mozete umotati dinstano mljeveno meso ili Bolognese umak s mljevenim mesom koje ste jutros izvadili iz zamrzivaca i zapeci ih u pecnici s vrhnjem i jajetom – i malo parmezana povrh…Ili zaliti besamel umakom.
Ista je stvar bila i s pizza obrocima – obicavala sam napraviti kompletnu pizzu, dovrsenu sa svime, ukljucivo i naribani sir povrh, jedan dio pecem odmah, a ostalo je bilo za razdijeliti u tri plitka poklopca od staklenih “Jena” posuda. To se onda pokrilo alu folijom i zaledilo – kad je doslo vrijeme, samo se skinula folija i tako zaledeno strpalo u pecnicu i zacas ispeklo.
Hvala na pitanju, staklene zdjele su bile negdje putem tijekom godina razbijene, a poklopci promjera cca 25 cm prezivjeli – i to im je bila jedina svrha u zivotu – da se u njima pece mala pizza u pecnici!
Nadalje, imali smo i “lazni burek” obroke – to je ono kad pakiranje tijesta – (puzica ili bilo kakvo krupno tijesto) ujutro u pet minuta zagrcate i potopite u mix dva-tri jajeta, jednog jogurta, (vrhnja ako ima), litre mlijeka i malo soli dobro izmuckanih. I to se toca cijeli dan da tijesto smeksa, a onda cim dodete doma samo to pretresete u veliku jenu/pleh i stavite peci – cijela kuca mirisi! I uz to zelena salata i mjac !
I musake – uvijek je dobro imati u hladnjaku na stand by skuhana jaja, u ostavi konzervu kukuruza, u zamrzivacu u malim vrecicama blansirano povrce i zdinstano zaledeno mljeveno meso u vrecicama koje ste napravili vikendom. I to skupa s nekom slaninicom ili kobasicom, lukom, par krumpirica, jednom sitno sjeckanom paprikom i malo rize strpati na brzinu u pecnicu…
I imati u hladnjaku kravlji sir i jogurt/vrhnje s kojim uvijek mozete napraviti finu salatu s puno sarenog povrca kao brz i kvalitetan prilog ili glavni obrok.
Cilj je bio smisliti brze, a opet fine i kuhane obroke – a da ne kostaju puno, naravno.
Nekad se jelo bolje, nekad ne tako dobro, ali zajednicka karakteristika svih obroka je bila – malkoc mesa, vise priloga i najvise povrca. Umaci i puno zacinskog bilja. Puno voca. Nesto slatko obavezno na kraju obroka.
Vikendom se obavezno pravio kolac, naravno – pravilo se i radnim danom ako nam sune u glavu :cerek: – sto nije bilo rijetko.
Cesto se kuhao kao desert “obicnim danom” i griz – s kakaom ili cimetom i grozdicama povrh. A prije svega kad se sipa se dno staklene zdjelice oblozi zlicicom pekmeza :njami:. Nije lose napraviti ga i za dva dana – pokriven alu folijom je dobar.
Pravili smo i vocni jogurt i domaci “sladoled” koji se odmah za sat vremena morao pojesti (umuceni bjelanjci, bobicasto voce, jagode ili visnje i secer).
Na stolu je uvijek bila zdjelica sa suhim vocem ili suhim keksicima. Grozdice su savrsen desert poslije jela – jedna zlica. Ili pecene jabuke.
A ako smo bas bili ocajni glede vremena i love i bez iceg slatkog u kuci, uvijek se naslo nesto sice za kupiti dva kolacica na putu s posla doma – tek za pod zub.
Nekoliko je bilo pravila koja su se ticala hrane u mojoj kuci.
Prvo – obroci su uvijek bili SARENI!
Uvijek – cak i oni najjadniji – i uvijek aranzirano tako da izgleda DOBRO :rofl: Ljudi su kod mene ne jednom s apetitom jeli kojekakve gluposti koje su se zgodno slozene sarenile s bijelog stoljnjaka!
Drugo – nije se serviralo ili jelo 😮 iz “serpi” nego iz masivnih staklenih ili finih posuda od debele plastike u zivim dopadljivim bojama kojih je uvijek kod mene bilo (narancasta, fluorescentno zelena, zuta).
Trece – imale su se uvijek papirnate salvete, ne kuhinjske krpe na stolu.
Cetvrto – koristilo se uvijek kod priprave hrane jako puno raznog mirisnog zacinskog bilja, jabucnog octa, limuna, jogurta i senfa.
Peto – za svaki obrok nesto SALATASTO – za dorucak kiseli krastavci ili list salate u sendvicu, za rucak ili veceru kompletna salata. Imalo se tursije napravljene u ljeto koja je drzala dobar dio zime. Recept za tu jeftinu i izdasnu hranu imate u boxu sa strane :sretan:
Osobno, uopce ne uzivam u obroku bez salate ili povrca.
Sesto – obavezan desert poslije obroka – ako nije svjeze ili suho voce, onda je vocni jogurt, kolac ili keks ( JEDAN – DVA !!! :nono: ne bi trebalo :fino:). Nisu se u mojoj kuci spravljali neki velebni kolaci osim blagdanima i rodendanima, ali moguce je napraviti nesto slatko a da i ne kosta puno!
Sedmo – posudje se pere odmah usput kod spravljanja jela, kad se sjeda za stol jesti, u kuhinji nema zmazanih brda posuda koji prljavo reze iz kuhinje kroz prozor sanka. Nakon obroka ostaje samo da se operu tanjuri, case, zdjele za serviranje i besteci, a to se cini odmah u pet minuta.
Osmo – u zamrzivacu uvijek imati polupriredenu ili gotovu kuhanu hranu koju se moze napraviti vikendom u vecim kolicinama (kad vec gubite vrijeme u kuhinji) – to osigurava raznovrsnost i redovitost kvalitetne prehrane obitelji gdje zena/muz rade, dolaze kasno poslijepodne umorni i nemaju zivaca za kulinarske dokonosti.
Jasno je da je radnim danom vremena malo, jasno je da sve kosta, ali meni je uvijek bio bitan koncept i raznovrsnost vise nego naprosto bubnuti pecenu hrgu mesine na stol, jesti vani ili kupiti gotovu hranu ( sto si u konacnici bas i nisam mogla priustiti)
I eto – mislim, sve to gore nabrojano i nije neki trosak koji ce vas ubiti, a vasim ukucanima ce uciniti i najjeftiniji i mozda manje atraktivan obrok privlacnim.
Opet se po svojoj losoj navadi lacam neceg u sto se ne razumijem !!!
Ali ne mogu si pomoci – mislim da je legitimno postavljati pitanja i bistriti neke stvari.
Uza sve uvazavanje struci i profesionalcima koji se u te stvari posve razumiju i uz sve duzno postovanje – radi se o zivotima malih ljudi.
Danas na portalu Dnevnik.hr nadem ovu drsku objavu :
“Cjepivo Gardasil sigurno za uporabu
Zagreb, 08.07.2008., 16:45 | Hina
Agencija za lijekove i medicinske proizvode potvrdila je danas da je cjepivo Gardasil protiv humanog papiloma virusa sigurno za uporabu te da u Agenciji dosad nisu zaprimili dojave o nus pojavama.
Farmaceutska tvrtka MSD demantirala je današnju vijest objavljenu na HTV-u, koja je prenijela objavu Američke agencije za hranu i lijekove, da se cjepivo Gardasil pokazalo štetnim za djevojke i žena koje su ga primile, jer su u dvije godine među 8.000 žena zabilježene ozbiljne nus pojave koje su završile paralizom i smrću.
Iz MSD-a su priopćili da je riječ o netočnoj i neprovjerenoj informaciji, jer prikupljeni podaci Američke agencije iskazuju sve štetne događaje neovisno o dokazanoj uzročno posljedičnoj vezi s cjepivom, točnije jedino ukazuju da je štetni događaj prijavljen nakon cijepljenja Gardasilom.
Prozvođač MSD navodi da je dosad u svijetu distribuirano više od 26 milijuna doza cjepiva, pri čemu 16 milijuna doza samo u SAD-u, te da redovito obavještava nadležna regulatorna tijela u cijelom svijetu o prikupljenim prijavama štetnih događaja. Također se prema potrebi dopunjava sažetak opisa svojstava lijeka i uputa o lijeku s novim podacima o sigurnosti cjepiva.”
Nalazim ovo krajnje drskim i neprofesionalnim jer JOS UVIJEK NIJE TOCNO UTVRDENO da li postoji uzrocno-posljedicna veza izmedu primitka cjepiva i ozbiljnih posljedica po zdravlje djevojaka koje su primile ovo cjepivo. Jos uvijek se vodi parnica i dokazni postupak i nista sluzbeno jos nije objavljeno !!!!!!! Bitno je da se netko u ovoj Agenciji nasao pametan pa na svoju ruku okoncao postupak i dao izjavu o sigurnosti cjepiva.
Osobno, ne bih ulazila u detalje, ne razumijem se u medicinu, ali smeta me nacin na koji se to kod nas u Hrvatskoj radi. Netko je zakljucio da je cjepivo bezopasno, pa se o tome dala izjava. Takav potez je napravljen NARAVNO bez straha da bi netko od pacijenata koji eventualno budu imali problem mogao tuziti – jer Agencija je ovom izjavom dala neoborivo jamstvo da je cjepivo SIGURNO. Tuziti velike kompanije u ovoj drzavi izaziva napade smijeha.
Cak i u slucaju ozbiljnog problema, mali covjek se ne moze izboriti sudom za svoje pravo i odstetu – tko ce se suditi s ikojom mega pravnom osobom, tko za to ima godina, zivaca i novca! Stoga se svatko moze nad malim covjekom bahatiti bez bojazni za posljedice!
Prvo da objasnimo za one koji ne znaju sto je zapravo GARDASIL – ukratko, to je cjepivo koje pruza prevenciju protiv HPV – humanog papiloma virusa. To je skupni naziv za grupu od preko 100 razlicitih pojavnih oblika i tipova virusa, od kojih je preko 30 prenosivo seksualnim kontaktom. S vecinom od ovih virusa se imunoloski sustav tijela izbori i mi cak i ne primijetimo simptome, medutim ima nekoliko tipova koji izazivaju i vise nego ozbiljne posljedice i simptome – od neplodnosti, genitalnih izraslina, herpesa i bradavica do raka grlica maternice. Inkubacija ovog virusa moze biti 10-15 godina, pa se karcinom grlica maternice najcesce i nalazi u zena koje su presle prag cetrdesetih.
Najvecu izlozenost ovom virusu imaju rizicne skupine koje stupaju u seksualne odnose u ranoj dobi, osobe koje imaju vise partnera, ili osobe koje imaju seks s osobom koja je imala vise partnera.
Bitno je naglasiti da Gardasil nije LIJEK protiv raka maternice, drzi se da on samo radi prevenciju specificnih tipova HPV virusa koji uzrokuju 70%-90% slucajeva ove vrste karcinoma. Takoder jako je bitno naglasiti da to takoder nije LIJEK za seksualno prenosive bolesti.
Jedina prevencija ovome je monogaman nacin zivota i MUST BE odgovarajuca zastita prilikom kontakta s novim partnerom.
Studije na koje se poziva proizvodac su provedene motrenjem grupe devetogodisnje djece koja su primila cjepivo, s tim da je postupak evaluacije trajao samo 18 mjeseci i utvrdeno je da nikakvog rizika i stetnih posljedica nije bilo.
Postoje i neke dvojbe o preranoj uporabi cjepiva na ovako mladoj dobnoj skupini jer je moguca trajnost cjepiva oko pet godina, sto dakle ne stiti populaciju u vremenu pretpostavljenog stupanja u seksualne odnose. Sad se primjena cjepiva indicira na dob od 12-13 godina zavrsno sa dobi od 25-26 godina.
Merck & Co. Inc.- tvrtka koja je proizvodac ovog cjepiva zestoko lobira kako bi se uporaba cjepiva ucinila obveznom za djevojke u srednjoj skoli. Za sad je u vecini drzava to mandatory – roditelji mogu cijepiti djecu ako zele. Ispocetka se cjepivo naplacivalo, sad ide besplatno, uvjetno receno -na teret osnovnog osiguranja koje svatko ima.
MEDUTIM …
Prijave ozbiljnih posljedica koristenja ovog cjepiva su zaredala diljem cijelog svijeta, od AMERIKE do AUSTRALIJE, gdje se cjepivo masovno primjenjivalo.
U Melbourneu je nakon cijepljenja u svibnju, dvadesetak ucenica jedne privatne skole zavrsilo u bolnici s ozbiljnim zdravstvenim tegobama.
Gardasil je uzrokovao 78.000 prijava i 7,802 ozbiljna slucaja od kad je USA Food and Drug Administration potvrdila uporabu cjepiva do travnja ove godine – dakle u nepune dvije godine – prema izvijescu USA Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.
Simptomi se krecu od stalnih mucnina, temperature, bolova u prsima i abdomenu, grceva, paralize – cak do smrti. Prijavljeno je petnaest smrtnih slucajeva, od kojih je za deset i potvrdeno – medutim USA Centar za prevenciju i kontrolu bolesti i FDA se JOS NE USUDUJU osloboditi ili optuziti ovo cjepivo za posljedice – sve se JOS ISTRAZUJE !
Proizvodac, Merck & Co. Inc., navodi da je distribuirano vise od 26 milijuna Gardasil cjepiva u cijelom svijetu, ukljucujuci oko16 milijuna u United States. Procjena je da je osam milijuna djevojaka i zena primilo ovu vakcinu od lipnja 2006. i oni drze da se popratni efekti jos uvijek nalaze u granicama dozvoljenog koje se mogu utvrditi za IKOJE cjepivo ili lijek … Tvrde takoder da svaciji imunoloski sistem drukcije reagira na cjepiva.
CSL ( distributer cjepiva za Australiju ) glasnogovornica Rachel David je izjavila da je vecina tegoba ustanovljena kod osoba koje i inace pate od ozbiljnih alergija.
U Australiji se prijavljuje prosjecno sedamnaest slucajeva tjedno – ozbiljni problemi nastali nakon primitka cjepiva.
Evo kako suprotstavljena misljenja izgledaju – jucerasnje vijesti na Fox news
Ova rasprava nije zavrsena, nego je uz viku prekinuta reklamom – jucer sam gledala prijenos u realnom vremenu.
Odvjetnik koji zastupa proizvodaca ignorantski odmahuje rukom na alarmantne brojke i s visoka napominje gledateljstvu kako je neozbiljno usporedivati gotovo osam tisuca prijavljenih slucajeva s ogromnim brojkama bolesti koje nastaju ako se cjepivo NE primjeni. Licemjerno tvrdi da nije dokazano da je ikoji problem nastao USLJED primjene cjepiva, samo da su se problemi dogodili NAKON primjene – kao ono, normalno je za cure u toj dobi da zdrave padaju u nesvijest, imaju grceve kod disanja, imaju pankreatitis u ogromnom postoku slucajeva, paralizu …
A i ti lijecnici koji su takve slucajeve tretirali, pratili i prijavili su vjerovatno halucinirali i to je u tom postotku za tu dobnu skupinu djevojaka isto normalno :headbang: .
Zaboravlja se da mnogi slucajevi vjerovatno i nisu prijavljeni, zaboravlja se da je cjepivo u koristenju SAMO dvije godine! Zaboravlja se da nemaju svi love tuziti i uzimati odvjetnike. Zaboravlja se da je ovu vrstu bolesti moguce ograniciti drukcijim navikama u ponasanju i odgovarajucom intenzivnom edukativnom kampanjom medu djecom i mladim ljudima…
U eteru je bila i majka jedne od djevojaka koje su ostale paralizirane za cijeli zivot. U eteru je bio i odvjetnik koji zastupa ove slucajeve i ima svoje argumente. Dokazni postupak je jos uvijek u tijeku.
Necu reci nista – niti za niti protiv – opet ponavljam – u medicinu se ne razumijem. Vase kceri cijepite po vlastitoj savjesti i promisljanju.
Bilo kako bilo – bitno je da je POTVRDENO ZA HRVATSKU – cjepivo je SIGURNO! :burninmad:
Ostajte mi u dobru …
p.s. ako niste vec umorni od citanja, obzirom na zdravstvenu tematiku, skrecem vam pozornost ponovno na jedan od proslih postova i drzim da ga je POTREBNO i vise nego korisno procitati VAZNO UPOZORENJE – na zalost nikad nije zavrsio na naslovnici, a mislim da opreza i prevencije nikad dosta.
Samo jos par crtica i ova prica s godisnjim bi bila okoncana.
Malo nam je uvijek zao sto ne stignemo par dana i na more, ali ne mogu se odluciti na to – nekako mi je vaznije da do maksimuma iskoristim vrijeme s obitelji i prijateljima…
Sve se dakle odvijalo po voznom redu da se sto vise stigne, kave, ruckovi i posjete, obitelj, prijatelji, bivsi poslovni suradnici do kojih mi je i danas stalo. Nekako mi je tesko kad mislim o tome, sad zivim daleko bolje i lagodnije ali nedostaje mi moj bivsi zivot, nedostaju mi moji dragi ljudi.
Sto smo radili i sto smo vidjeli – par slikica.
Ovo smo zatekli na glavnom gradskom trgu, a vi prosudite o cemu je rijec – moram dodati da je sve to bilo uklonjeno jos isti dan
Slikovita prica o tretmanu pasa.
Naravno da smo se nasli i u navijackom pohodu na dan kad je Hrvatska satrala Njemacku – mi doduse nismo bili aktivni sudionici kolone, samo neduzni suputnici na putu do kuce
ali srce nam je poskocilo – svakom iz razlicitih razloga. Gazda je naime cuo da su osim engleskih, hrvatski navijaci najludi pa se pitao kako cemo proci s jednog kraja grada na drugi s mannheimskim tablicama a da nas ne proglase Svabama i ne iznesu na motki posute katranom i perjem.
Meni su decki bili bas simpaticni.
Elem, imali smo srece sto je Hrvatska pobijedila, tako da smo dobili samo visekratno BUUUUUUUUUUUIJUHUUUUUUUUUUUFIJUUUUUUU :rofl: uz slikovito mahanje u prolasku na dugoj ruti kroz grad do kuce. Na pojedinim dijelovima ceste promet je doslovce bio zaustavljen, svi su naravno pjevali i plesali na ulici i grlili se. Jedan vlasnik birca je cak iznio stol na sred ceste i tocio u plasticne case svakom tko se provezao pored i otvorio prozor. Ludnica !
Ispred samih kucnih vrata kad sam izasla da otvorim kapiju da bismo se uparkirali u dvoriste, grupa od desetak veseljaka nam je pocela pjevati neku – cini mi se posprdnu – pjesmicu na njemackom, na sto sam se ja samo veselo nasmijala. Gazda nije bio tako veseo kad ih je vidio kako su okruzili auto. Nije znao i nikad nije imao prilike vidjeti kako se ja zapravo dobro drzim na PR podrucju :naughty:. Masuci rukom i autoritativno trazeci tisinu sam ih nadglasala – uzalud vam trud sviraci, vasa pjesma je hvale vrijedna i ima zavidan umjetnicki dojam, ali dzaba vi nama pjevate, mi imamo samo njemacke tablice na autu, ali ni rijeci te pjesme ne razumijemo jer nismo Nijemci … Pa je tu nastalo odobravanje :thumbup: .
Pa su nam u to ime pokusali uvaliti dopol popijenu i stoput oblizanu flasu da se skupa proveselimo, ali smo ih slagali da ne pijemo iz religijskih razloga, ali cemo to nadoknaditi cajem od kamilice doma, onako po staracki :dead: da se proslavi.
I jos nesto zanimljivih detalja…
Prizor s izleta jos tu u Njemackoj. Vodili smo ceru u Idar Oberstein ( tamo smo bili prosle godine o cemu je napravljen i POST .
To je inace medunarodni centar industrije i obrta prerade poludragog i dragog kamena, koga zanima vise nek pregleda LINK 1 , LINK 2, a u gore navedenom postu ima dosta slika.
Nisam je upozorila da ne slika po tudim dvoristima usput. Ono sto je ona zapravo pokusala uslikati je slikoviti ulaz u stari rudnik koji naravno vise nije u funkciji,
a onda se iza ograde iz trave digla i ukazala necija glava s iskolacenim ocima
Samo jedan detalj da se vidi sto sve ti obrtnici i umjetnici rade od svih vrsta poludragog kamena
I naravno crkvica uklesana u stijeni – jos jedan pogled
A kad je o pogledima rijec, obratite pozornost na POGLED :eek:ove gospode kraj koje smo slucajno sjeli u crkvi – jamcim vam autoritetom cjepidlacke mame da mi je kcer na sebi imala sasvim dolicnu crnu pristojnu haljinu-kosulju do iznad koljena i tajice ispod toga, dakle nista neprimjereno crkvi gdje je fotka snimljena.
Inace se ne slikamo u crkvi, ali ovo je bilo za vrijeme ceremonije i godisnjice mojih roditelja o kojoj je bilo rijeci u proslom postu.
Jos malo prizora sa slavlja, nisam u proslom postu stavila sliku mladenacke torte, kakav propust !!!
Moj brat je podmukli saljivdzija kad je o slikanju rijec- besprizorno ce vas uslikati ravno medu rogove dok jedete i onda se neduzno cuditi cemu se vi pjenite :rofl:. Ova slika je cropirana da se ne vidi glodalac batka na svecanoj prigodi, :njami: jer bi me se u protivnom moja draga osoba odrekla preko novina :smijeh: ali samo da imate sliku o tome kakve vrste obiteljskih slika mi cuvamo. Naravno da je i brat dobio salve protesta ne jednom, :blabla: ali ga to ne sprjecava da nastavi s tom veselom praksom koja je svima simpaticna sve dok sami ne postanu meta i vide SVOJU sliku gdje ogromnih ociju munclaju neku komadinu mesa ili se dave u kolacu.
Sestra mi dobro svira gitaru, ali kad se ukazala s ovim – cini mi se da je to bio za nju povelik zalogaj
Pitali smo seku da nam pokusa pomoci pronaci malu hrvatsku platnenu zastavicu koja bi pristajala uz ovu americku sa slike, pa da u nasem hrvatsko americkom domu imamo obje, ali ni ona ni mi nismo uspjeli. Zato je njezin sincic bio kreativan i napravio vlastorucno jednu s posvetom napisanom iza na poledini. Ta nam je jos draza bas zato sto je ON napravio svojom djecjom rukicom najbolje sto je znao
I naposljetku, malo reklame… Ima jedno mjesto u Osijeku gdje mozete kupiti jako, jako lijepe poklone za svaku prigodu. Meni je recimo velik problem kad se nadem u situaciji da moram pokloniti nesto nekom tko vec ima sve. U tom slucaju je dakle ova mala galerija unikatnih darova moj pravi izbor vec godinama. Kad ne znate sto pokloniti i kad niste sigurni je li poklon primjeren – ovo je mjesto pravo rjesenje !
Rijec je o mjestu koje se zove Salon poklona „Čočić“ Osijek, na adresi Gunduliceva 9. Ovo nije placena reklama, ljude cak i ne poznajem – ja sam tamo samo redovan kupac, ali odusevljena izborom i vrstom uradaka, ljubaznoscu osoblja i nacinom poslovanja. Tamo smo kupovali kad smo isli u USA godinama, a i sad za nase pojedine prijatelje ovdje u Njemackoj i svi su bez iznimke bili odusevljeni.
Tu se prodaje cijeli niz tradicionalno spravljenih slastica poput domacih marmelada i dzemova, sira od breskve, dunje ili kajsije, rakija svih vrsta s vocem ili orasima u predivno oslikanim i aranziranim flasicama svih oblika i velicina, razni likeri, suho voce u cokoladi oblikovano poput pralina ukusno spakirano i aranzirano, razne vrste aranzmana u suhom cvijecu ili nekoj drugoj vrsti materijala, ikebane, ukrasne svijece, pojedini predmeti s motivima hrvatske etnicke bastine, nakit i ukrasi za interijer. Ima za sve ukuse, od zbilja krasnog dizajna do pomalo kicastih rjesenja, ali to je ok, netko voli nesto.
Kome je do toga ima posebna sekcija indijskog nakita, predmeta, ukrasa i odjece koja je prelijepa i bogata izborom, no nama konkretno nije bila zanimljiva.
Zao mi je samo sto nisam imala aparat niti mobitel pri ruci da napravim malo fotkica da vam docaram ovo bogatstvo boja i materijala. Ove godine nas je usluzila jedna mlada plavokosa djelatnica ciji su rad i angazman zbilja bez premca i nadam se da to njezini poslodavci znaju i cijene.
U Njemacku smo se vracali ovaj put preko Madarske, visestruko manje cestarine, ugodna voznja, nema zlostavljanja na slovenskoj cesti preko Ptuja koja ima sve karakteristike kozje staze a preko nje se usmjerava teski medunarodni promet izmedu kucica i kokosinjaca, pa gmizete tu dionicu puta do u beskonacnost. Nije nam jasno kako uza sve to nemaju stida pa ce jos naplacivati i 35 eura vinjete – SVAAASTA :lud: !
Zato smo mi isli preko Made, to nam je nekih – ako je vjerovati trasiranju navigacije – petnaest minuta duzi put, a platili smo samo cca 7 eura vinjetu za Madarsku i mislim isto toliko za Austriju. Koliko kosta u Hrvatskoj od Dakova do slovenske granice, plus slovenska vinjeta plus austrijska + harac za tunele u Austriji – izracunajte sami.
Par prizora Baranje i predivni otvoreni horizonti
I tako, sad smo tu gdje jesmo.
Nakon razdoblja opustanja slijedi plac i skrgut zuba – nadebljali smo se i nismo vjezbali, jeli smo kao pomamni cetiri tjedna, osjecke pekare su nas tretirale kao careve koliko smo cesto i koliko puno kupovali i sopali se tom hrvatskom verzijom junk fooda. Da iskoristimo vrijeme dok smo tamo. Jer smo na godisnjem. Jer se tako castimo samo jednom godisnje. Jer nema do bureka i kroasana sa sunkom i sirom, kukuruznih peciva kakva ne mozes u Njemackoj naci, lisnatih prutica od kukuruznog brasna, langosica sa i bez sunke, krofni s pekmezom i onim finim layerom stauba preko, pizza, strudli s jabukama, visnjama i slatkim sirom, osjeckog jogurta, mamine kuhinje i kolaca, bratove njanjetine i povrca ispod peke, sestrinih i sogoricinih kolaca, slavonskog speka onako na sitno isjeckanog pa poprzenog s jajima za dorucak …
Uglavnom – pobrala sam s danasnjim danom ravno deset kilograma viska u roku od nepun mjesec dana – kod mene to jako brzo ide i jedva doceka kad se kazaljka na vagi pomice na gore :burninmad:.
Stravicno sporo ide kad krenem na projekt topljenja masti – sto sad slijedi. Ponovo na dijetu :headbang: i workout pet dana u tjednu po sat ili dva, kako mi vec bude islo.
Ovako izgleda dobro nahranjen gospodin suprug od nece reci koliko kila i komadina zene od ( tad kad je slikano ) cca 80 kg. Danas ujutro je vaga pokazala 85.5 kg. Gazdi je samo Bog svjedok sto vaga kaze. To ga nece spasiti od krvnickog zdravo izbalansiranog i od strane nutricionista potvrdenog rezima ishrane koji nam slijedi. Plus vitamini i minerali. Doduse, ne buni se jadan, samo sto tesko uzdise u kad se sjeti da mora svaki dan u sest odznojiti sat vremena na spravi – radije se preferira izvaliti u fotelju i blazeno gledati tv.
I za kraj, jedina osoba koja je stalno jela kao da je iz gladi utekla a koja se nije udebelila.
Moram naglasiti da je bila cijelo vrijeme pokora za obje susjede i skoro cijelu moju rodbinu koji uglavnom drzi macke po kucama. Prvo je ujutro izlazila u dvoriste da obavi sto se prvo obaviti mora i pri tom opustosila zdjelice s macjom hranom obje susjedovske macke koje su bile na verandama. Onda kako smo redom danima isli po gostima i tamo je pobrstila sve sto se pobrstiti dalo. Buduci je zbog bolesti na dijeti i ne smije jesti masno, strahovala sam kako ce se to odraziti i vrebala trebam li joj dati lijek ili ne – ali ona je bila cijelo vrijeme vesela i sve je bilo u redu. Srecom macja je hrana bila kvalitetna i nemasna pa je bilo sve kako treba. Tamo gdje nisu imali macke kljukali su je piletinom i oblizivala se od uha do uha. Njoj je dakle bio dobar ulov i gdje god da smo se nasli tretirali su je kao pocasnog gosta.
I eto, time bi prica o godisnjem bila okoncana :sretan:
Nalazimo se u stanju zadovoljnog umora i iscrpljenosti, vratili smo se u nas drugi dom i sve se polako vraca u kolotecinu.
Prvo je cera zvjera dosla ovamo i proveli smo nepun tjedan u opustanju, hodanju unaokolo, provodima i izletima uzivajuci sto smo skupa ( i u dobroj klopi ), onako opusteno i bez sminke ( ali s palmicom iz sladoleda zataknutom za potrebe slikanja ) .
ili sa sminkom
Nije se znalo tko se kome vise obradovao, pas ceri ili cera pasu.
Sve u svemu, bilo nas je svugdje, bilo je lijepo.
Jedino sto nismo nigdje izlazili uvece jer je Gazda rekao da mu ne pada na pamet u bazi u klubovima stapom rastjerivati sve one koji bi se poceli kao komarci :burninmad: rojiti oko cere.
Salio se, naravno – tijekom tjedna nema nista uvecer jer i civili i vojska rano idu spavati, radi se naporno i uvece se izlazi samo vikendom, a mi smo onda vec bili na putu.
To kad smo spakirali pinkle i krenuli za Osijek.
Inace, i ja i cera imamo isti obicaj – praviti spiskove za sve i kojesta.
U slucaju kad se putuje, spiskovi sto ce se ponijeti se naprave detaljno desetak dana ranije, sve je ionako cisto i izglacano, a onda se sve samo uvali u putne torbe za sat vremena. Ne dopustam da mi se itko petlja u pakiranje, to je jedini nacin da tocno u svakom trenutku znam gdje je sto. Cera je spinklala svoje. Sve sto smo nas dvije vlastorucno spakirale vecer prije polaska, to smo i servirale kod izlaznih vrata. Ranom zorom kad je Gazda nakon dobrog dorucka, kave, tepanja i vruceg tusa sisao u prizemlje i kad je vidio sto ga ceka – presjeklo ga je – bio je uvjeren da NEMA TEEEORIJE da ce sve stati u auto – a covjek vozi Jeep :rofl: .
Naravno da je stalo! Sve je bilo lijepo isplanirano, i nasi pinkli i odijela na vjesalici u putnim vrecama i cerini pinkli, i pasuljini pinkli, i laptop, i pokloni, i lijekovi za nedajboze i putna gozba ukljucivo i cuga.
Inace, svake godine kad shvati sto sve mora utovariti u auto, Gazda demonstrativno kaze: “NAGODINU IDEMO AVIONOM!!!”
A onda isto tako svake godine vec negdje u ozujku kad se godisnji planira, odluci da nema teorije da se ide avionom jer se onda – citiram ga – NE MOZE NISTA PONIJETI ! :kiss:
Ukljucivo i zvjere za koje drzimo da bi let avionom u kavezu u spremistu bio pretraumaticno iskustvo. Inace, imamo srece, putem je mala pasulja jako dobra, ne povraca i ne cvili, ne skace okolo i ne zanovijeta. Odgovara joj pauza nakon 4-5 sati voznje bas kao i nama da malo protegne noge i popiski se, ponuska i polaje okolo. Idealno. Malo gleda okolo, malo spava, malo njonji. Samo nek je loptica i pilic pri sapi.
I tako, cim smo stigli u Osijek, vec sutradan se pirovalo – moji starci su slavili sezdesetu godisnjicu braka .
To su bili pravi svatovi, ica i pica i ponovno obred u crkvi. Gostiju oko sedamdesetak. Par prizora …
Stari je odrzao kratak govor, zahvalio se svim gostima, pozelio prijateljima, djeci, unucima i praunucima da i oni dozive sezdesetu godisnjicu sretnih brakova i da im on na proslavi pjeva i plese! :smijeh:
A onda je mama takoder rekla nesto svasta lijepo …:cerek:
Ufitiljili smo se i nas dvoje u miseno ruho
Napravljeno je dosta slika gdje smo svi, a tu se za potrebe slikanja nasmijesila i uza postava nase male troclane ekipe ( cuku smo ostavili doma ).
I tako, osvanula ova prica i u dvoje dnevne novine, sve onako sa slikama…
Gledamo mi to sve, ja Gazdi prevela, objasnila. U jednom dijelu teksta moja mati odgovara reporteru koji ju je upitao koja je tajna uspjesnosti tako dugog braka. Tu ona otpovrne kako je temelj svega postovanje, privrzenost i strpljenje i da je ona uvijek SUTJELA u problematicnim trenucima :zaliven: ne zeleci dizati tenziju.
Samo je zaboravila dodati da bi KASNIJE kad se sve smiri i ONA bila ta koja je lukavo vodila glavnu rijec, sve cici – mici !!! :naughty:
Kao ono – pitoma … :rofl:
Gazda je samo komentirao – ma daaaaa ! Koliko on vidi i razumije, cijeli intervju je ONA pricala, stari je samo na kraju dodao jednu kratku recenicu! Zbilja se vidi tko je u tom braku SUTIO :naughty:
U svakom slucaju, mami je 80, tati 82 godine … Petero djece, devetero unucadi, osmero praunucadi – i unatoc starackim bolestima jos rade, angaziraju se u dobrotvornom radu, prave gozbe za Bozice i Uskrse, prate politiku, glasaju, redovno citaju novine, prate vijesti, gledaju sapunce, filmove, utakmice i renoviraju kucu 😮 svako malo ! Disciplinirano drze dijetu,( iako, povremeno se otmu i najedu svega sto ne smiju :njami: ) uzimaju vitamine i minerale, odlijevaju masnocu s juhice, jedu sir i jogurt, bilje, zrnevlje i travu, zive zdravo.
I jos uvijek prigovaraju kad god treba :rofl:
Ja bih doista voljela da u njihovoj dobi budem toliko bistra i dobre volje za zivotom.
Tako je od pecine naovamo – svi vi koji sad s negodovanjem odmahujete glavama i MISLITE da se to ne odnosi na vas – poricete svoju ljudsku prirodu.
U svakom od nas cuci jedan stvor zeljan i gladan sapunice, samo je pitanje dokle kod nekih ide negiranje te jedne sasvim iskonske potrebe koje se ne moramo stidjeti.
Tu doduse ima nekoliko kategorija od kojih cu navesti dvije krajnje, usput hotimice zanemarujuci nijanse i fine prelive u ovom osebujnom umjetnickom izricaju – postoji sapunica koju gledam i one ostale kojima ne znam tocno imena, ali sam o njima cula, a prepricali su mi likove i fabulu otprilike.
Prvo cu ukratko o ovim drugima – kad je rijec o gledanju nekih sapunica koje su pravi nepatvoreni zagadivaci mentalne higijene, to mi se skladno dopunjava i nekako spada u istu kategoriju u koju i turbofolkotisosisarmuprobonisinarodnjacka vrsta umjetnosti na koju necu trositi previse rijeci jer je ne poznajem, pa nemam pravo o tom pisati – osim sto mogu iznijeti cinjenicu da mi se dlaka jezi niz kraljeznicu od muke kad cujem nesto takvo usput iz necijeg auta. Ali to je cisto osobna opaska, o ukusima se ne raspravlja i dobro je da smo svi razliciti, svijet bi inace bio jedno vrlo dosadno mjesto da smo svi isti. Tko voli nek izvoli, dopustam. Podalje od mene.
Stoga je receno u Svetom pismu – “Blago siromasnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko…”, tako da, iako to nigdje nije izrijekom potvrdeno, ipak smo svjedocima da su i u ta doba dok je Isus hodao zemljom takoder postojale sapunice i turbofolksrceminatridelacepascaselomimrukemikrvavenarodnjaci.
To se dobro slaze s onom: “Oce, oprosti im jer ne znaju sto cine.” i tako se zapravo tumaci zasto ove dvije pojave – sapunice za retardirane i narodnjaci nisu iskorijenjeni gromom, vatrom i sumporom iz stecevina ljudske civilizacije.
Da bi se Covjecanstvo stavilo na Kusnju.
Ali da se osvrnem na vlastitu, intimno osobnu sklonost sapunicama.
Moja jedina i omiljena sapunica su STAR TREK.
U ovom postu necu pricati o stvarima koje svaki Trekkie ionako zna, pokazat cu par scena koje bi mogle biti zanimljive ljudima koji inace ne vole SF, ne gledaju ovu seriju i cak nisu upuceni u radnju i ne poznaju likove. Ostavite za sobom predrasude, moje dame i gospodo, svi koji ovamo ulazite i ne volite SF – i pokusajte ovo procitati i pogledati otvorenog uma :cerek:…Jer zabava je zajamcena !
Za one koji nisu skloni SF-u, a ipak citaju ovaj post cu ovdje sloziti jedan kolaz kojem NITKO ne moze odoljeti – odvojite vrijeme za gledanje clipova – u konacnici – imate i vi pravo na malo opustanje uz SAPUNICE !!!
Da bi se napravio dobar dodatak ovom postu i sazeto pojasnile neke stvari, ako zelite mozete procitati zanimljiv clanak koji se nalazi TU.
Nije to samo prizemna kraci/pipci/cudolista jeftina scenografija, jurnjava uokolo, napucavanje i brodovi koji ( !!! ) siste i gore u vakuumu – ima tu jos svasta zanimljivog.
U sredistu zbivanja u tri serijala je Starfleet flag ship – tehnoloski superioran svemirski brod “Enterprise”, radnja se dogada u razlicitim stoljecima u buducnosti i naravno s vrlo razlicitim posadama. Nadalje, u jednom od serijala radnja se dogada na slicnom brodu imena “Voyager”, a jedan serijal se dogada na svemirskoj stanici “Deep Space nine”. Tu je fino obraden kompletan ne samo tehnicki i science napredak, nego je bogato predstavljen i drustveni, politicki i civilizacijski background – ukljucivo sa zapletima i zanimljivim likovima i njihovim osobnim pricama.
Koga zanima vise moze vidjeti NA NJIHOVOM SITEU Startrek.com, iako ima mnostvo stranica posvecenih ovoj tematici jer Star Trek je postao svojevrstan “pokret” s vlastitom filozofijom i poklonicima – klasika zanra o kojoj bi ipak cak i oni koji ne vole SF, kao i svatko tko drzi do svog vlastitog nivoa opce kulture i opceg obrazovanja trebao barem nesto malo znati.
Od malena sam se naljepila na SF – sjecam se nedjeljnih poslijepodneva i poboznog sjedenja pred crno-bijelim televizorom i gledanja prvih epizoda Zvjezdanih staza. Moji starci su uglavnom u to vrijeme dremuckali ili bili u setnji.
I tako, dosle su i posljedice – pisali smo zadacnicu iz hrvatsko-srpskog jezika s temom o liku s kojim bismo se mogli i htjeli identificirati. Vecina je pisala o Drugu Titu ili narodnim herojima ( u to doba je to bio prokusani recept za peticu ) – ja sam se na svoju vlastitu nevolju u desetoj godini htjela identificirati s – Mr. Spockom.
Ako uopce postoje oni koji ne znaju tko je on, kratko pojasnjenje – potomak Zemljanke i Vulkanca, rase koja je prva “otkrila” Zemlju i pomogla joj u pridruzivanju Federaciji planeta. Vulkanci su poznati po svojoj mudrosti, primjeni logike na sve sto se dogada u zivotu i susprezanju emocija kako bi postigli savrsenu ravnotezu tijela i uma.
Tradicionalni pozdrav im je : LIVE LONG AND PROSPER s karakteristicnom gestom mira uzdignute ruke s rasirenim prstima dva po dva :sretan: .
Usporediti se s Vulkancem siljatih usiju iz sumnjive serije kapitalisticke produkcije u to doba samoupravnog socijalizma nikako nije valjalo. Hajde, da sam bar htjela biti poput Zeljke Fattorini ili neke pjevacice ili glumice jos bi i proslo – to je palilo kad je bilo rijec o curicama – ALI – kakva budalastina u mojoj biljeznici ! Nikako nije valjalo. Ispalo je il’ cu dobiti dva, ili drugo rjesenje – sutradan sam morala napisati novu ozbiljnu zadacnicu gdje sam se lukavo dosjetila jadu i identificirala s Valentinom Terjeskovom o kojoj sam zbilja citala sve cega sam se mogla docepati u ta vremena i kojoj sam se stvarno divila. Nije bilo bas idealno, ali proslo je, to je ipak nekako bilo na tragu tekovina revolucije. Uz nastavnicin uzdah i odmahivanje glavom s komentarom nek’ se bolje spustim na zemlju inace nista od mene.
Moram doduse naglasiti – ta prva serija je imala svjetlije i malo manje inteligentne trenutke – doduse u ona vremena kad sam bila dijete sve mi je bilo potaman, docim sad kad gledam neke epizode toliko su mi glupe da ih nemam vise zivaca gledati ponovno – a neke je naprosto vrijeme pregazilo, pa su i tehnologija i cudovista obsolete. Kapetan Kirk je macho kojem nitko ne moze odoljeti i koji me je oduvijek pomalo iritirao, ima tamo i zivcani doktor koji je uvijek u pravu jer je neupitnih kvaliteta koji umalo podize mrtve, svemocni Skot inzinjer koji zavlaci karakteristicnim skotskim naglaskom – Laaad i isto cuda radi u strojarnici broda ! TU mozete vidjeti likove.
Da ne govorimo o muskosvinjskosovinistickim ispadima u scenariju gdje su mahom sve zene oskudno odjevene, naravno sve komadine, scenarij tu ne predvida neko posebno koristenje zenskog mozga ako ga se i ima, osim ako nisu zle vanzemaljke, a i takve uglavnom setaju zgodne batake, kolutaju ogromnim predivnim ocima i uzdisu cim vide nase junake i bacaju im se u zagrljaj. I osim sto vriste, cesto padnu i u nesvijest.
Slijede isjecci – za pocetak – Tribblesi – male predivne umiljate toplokrvne krznate zivotinjke koje umilno grgocu Gersvina i koje se radaju trudne, jedina im je svrha u zivotu da budu predivne i da se veselo kote brzinom svjetlosti i zatrpaju vam topli dom…
Ova s Tribblesima je bila toliko dobra da je dozivjela svoj djelomicni remake u kasnijoj “Deep Space 9” seriji Zvjezdanih staza.
Zakljucak : imam utisak da su s tim prvim originalnim serijalom okoncane djecje bolesti ove price i da je sve skupa postalo ozbiljniji projekt bez gluparanja, macizma, napucavanja i jurnjave – i bez ksenofobije i nadmoci Zemljana u svakoj situaciji.
Nakon njih su na red dosle “The Next Generation”. Scenarij je bio tu bio nemjerljivo suvisliji i bolji i sve skupa tehnicki daleko dotjeranije, SCIENCE komponenta shvacena ozbiljnije, s jednom finom mjerom gdje je sve prosjecnom covjeku razumljivo.
Kad je taj dio serijala isao, vise nisam bila dijete, nije mi palo na pamet ni sa kim se identificirati, ali da me netko pita, u ovoj seriji mi je karakter kojeg bi najradije povela doma bio – Lt. Cmdr. Data. Android i predivna osoba.
Tu se inace i prvi put javlja Borg…tehnoloski nadmocna rasa koja asimilira redom SVE rase u svemiru, cijele planete, dodaje njihova tijela i umove svojoj civilizaciji tipa kosnice ( bezumne radilice u kolektivu i kraljice koje upravljaju tim kolektivima ) i tezi savrsenstvu bez individualnosti – sve je jedan nadmocni umrezeni um koji je neranjiv i nedodirljiv. Opasni, prijetilo se tu cak i asimilacijom Zemlje, ali naposljetku ne i nepobjedivi – bar na kratke staze…
Ekipa koja se tu javlja je autoritativni, vrlo ozbiljni i vrlo sposobni kapetan Jean Luc Picard, prvi oficir Riker koji je “quite a ladies man” i u slobodno vrijeme lovi sve sto se odaziva na ONA, brodski psiholog Diana Troy koja ima oca Zemljanina i majku Betazoida i koja je empat i dijelom telepat, dvije doktorice koje ce se izmijeniti u ulogama i obje zanimljive, Klingon Worf o kojem ce kasnije biti rijeci …
Medutim tu se provlaci jedan jako poseban lik kojem sam prilicno sklona, ONA se pojavi uvijek iznenada i u lovu na sljedeceg muza ( udovica je aristokratskog porijekla i dugacke titule, iznimno duhovita i plemenita, sluzbeni ambasador Betazoida i Dianina mama koja je uvijek uvali u neku “nevolju” – i sto je najvaznije – full telepat ).
Na momente je klasicni primjerak vrlo inteligentne i spretne zenske sovinistice :rofl: koja je obozavala samo jednog muskarca – prvog muza i Dianinog oca, svi ostali kasnije su za potrositi i ne cijeni se previse njihova pamet nego nesto drugo … Tu je naravno kapetan Picard u stalnoj opasnosti jer je meta njenih pokusaja udaje – osim sto ga nestedimice u javnosti dovodi u nepriliku napominjuci njegove “zloceste” misli glede nje koje ona telepatski moze iscitati.
Slijede scene kad dolazi na Enterprise iz epizode znakovitog naziva – MANHUNT ( * u vrlo, VRLO slobodnom prijevodu – Lov na “Muzjaka” )
I scena kad pokusava namamiti kapetana Picarda na veceru samog, cemu se on spretno izvuce i dovede pratnju kako bi se postedio da ga Lwaxana ne zaskoci – iako nije bas ni on imun na nju. I objasnjenje zasto se stvari dogadaju kako se dogadaju … Panika !
Nakon toga je snimljen Deep Space 9 – nesto potpuno drukcije …
Tu cijelom paradom rukovodi kapetan Cisco, zapovijeda ogromnom svemirskom postajom DS 9 koja je kljucna strateska tocka poznatog svemira i koja strazari nad vratima crne rupe/ crvotocine – prolaza u Gama kvadrant – neistrazeni dio svemira – i koji zapovijeda ratnim brodom “Defiant” za vrijeme ratova koji se vode izmedu flote Federacije planeta i Dominiona – aliena iz Gama kvadranta. Odabranik Proroka – duhovnih bica koja povremeno obitavaju na Bajoru, planeti nadomak DS 9 da bude njihov poslanik i govornik – covjek koji sve sto radi radi sa strascu.
Ako bih tu morala izdvojiti osobu godine, to bi svakako bio Quark – rasa: FERENGI – pohlepni koristoljubivi spretni trgovci kojima je jedina svetinja u zivotu PROFIT i koji se niceg ne libe kako bi ga ostvarili. Sam Quark je tipicni predstavnik – jedna vrlo slozena osobnost :dead: koju pak ne bi svaka majka htjela za zeta…Inace kod njih svaka cestita i postena zena koja drzi do sebe i familije sjedi doma gola i ne mijesa se u biznis (sto ce se kasnije izmijeniti u skarednu pojavu da se OBUCENA zena ukaze u javnosti, izrazi svoje misljenje u drustvu muskaraca i bavi stjecanjem profita). Zene su im slicnog sarmantnog izgleda kao i muskarci, samo s manjim usesima i velikim cuca-bucama.
Ferengi se inace rado petljaju sa zenskim pripadnicima svih rasa, pa se tako i Quarkov brat uljubio – a i ona u njega … Inace radi kao “Dabo girl” – namjestenica u Quarkovom baru i kockarnici.
Za sve one koji ne znaju, tu su prvi put obznanjeni glasoviti povijesni spisi RULES OF AQUISITION, Ferengi Biblija.
Inace, za sve one koje SCIENCE komponenta ne zanima, tu se odvija jedna posve osebujna predivna ljubavna prica izmedu pukovnice Kyre i vanzemaljca koji moze mijenjati oblik – Oda.
a ima se i dobre glazbe
Nakon toga je snimljen cini mi se najpopularniji dio sage Zvjezdanih staza – “Voyager”.
Tu je doista dosla do perfekcije profiliranost likova, scenarij je u dinamici daleko uznapredovao u odnosu na prethodni serijal, ima dosta origigi ideja i cudnovatih SCIENCE komponenti za koje bolje da ne razmisljate imaju li uopce uporista u fizici kakvu danas poznajemo – ali – izvrsno !
Ima i stanovitih univerzalnih i moralnih dilema gdje se i sami moramo zamisliti – nije bas sve glupo i prizemno ( ??? hm ) kako bi neki pomislili…
Posadu predvodi kapetanica Katrin Janeway, inteligentna i jaka, hrabra i sposobna, osjecajna, ali u isto vrijeme stroga i pravedna mati svojoj posadi koja uvijek ima srca i strpljenja za svaciju muku. U ovim clipovima se vidi kako rabi brute force kad prigusti, ali vjerujte mi – gotovo uvijek daje prednost mirnim i pametnim rjesenjima problema s kojima se susrece.
Ovaj se serijal i inace moze slobodno nazvati “girls power” serijalom, tri glavna lika su zene, sve odreda eksperti na svojim podrucjima, inteligentne i snazne osobnosti, osim kapetanice i ex- drona Seven of nine tu je i B’Elanna – chief engineer – potomak Zemljanina i Klingonke koja je bila pripadnica pobunjenicke Makiji struje i koja je neprikosnovena u tradicionalno muskom zabranu – strojarnici i vrstan inzinjer. I koja je dijelom zbog svoje klingonske prirode ratoborna, a i vrhunski obucena borbenim tehnikama pa povremeno natuce nekog od muskih likova, kad je usekiraju – poznata je po malo prijekom temperamentu.
Ekipa je sarolika, odnosi slozeni, ima se udruzeno dvije politicke struje na istom zadatku i svi rade kao jedan. Prisiljeni su prezivljavati na putu kuci iz dalekog Delta kvadranta gdje su dospjeli nesretnim slucajem. Na kraju se naravno nakon godinama dugog neizvjesnog lutanja, istrazivanja, proucavanja i borbi s Borgom i nekim drugim neprijateljskim rasama sretno vracaju kuci.
Naj faca u ovom serijalu je za moj ukus bez ikakvog dvoumljenja – SEVEN OF NINE – Zemljanka koja je kao petogodisnje dijete oteta i asimilirana od strane Borga. Nju su stjecajem okolnosti i nakon privremenog saveznistva s Borgom u nastojanju da pobijede jednu jos opasniju rasu i zajednickog neprijatelja uspjeli zadrzati na Voyageru i dijelom joj ukloniti borgovske implante. Ona se ponovo uci zivjeti u ljudskoj zajednici i istrazuje svoju individualnost i ljudskost. Njezin znanstveni doprinos posadi Voyagera je ogroman jer je tijekom zivota u Borg kolektivu asimilirala tehnoloska znanja i nesto pamcenja svih rasa koje je Borg asimilirao. Dapace, bila je dijelom kolektiva jedne od Borg kraljica – o kojoj vise mozete doznati TU.
U ovom serijalu se takoder javljaju neke predivne ljubavne price, ali ima i nekih koje bas nisu uspjele …
Tu se ponovno (kao i kod Picarda u dnevnoj sobi u prethodnom serijalu) javlja i Nadbice – gotovo bog koji moze sve i zivi u Q kontinuumu – svemiru nesto drukcijem od naseg kojeg nastanjuju sve neka takva bozanska bica nadnaravnih sposobnosti, za razliku od njih NAS Q ima cudnu fascinaciju ljudskom vrstom koju istrazuje i proucava.
Ime mu je jednostavno – Q . Javlja se kad mu se najmanje nadate i izaziva manje ili vise ozbiljne nevolje – ali u globalu pomaze ljudima.
Evo par epizoda kad se pokusao uvaliti kapetanici i s njom napraviti dijete ( obratite pozornost na njegov govor i recitaciju kojom je pokusava pridobiti ), tu se kao i u svakom dobrom sapunjicarskom zapletu javlja upornost, romantika, podmicivanje odabranice znajuci da je pasoljub, zrtvino odbijanje udvaranja i ZAKONITA Q koja bane u nezgodnom trenutku i ulovi ga na (ne) djelu.
I naravno na kraju – beba Q sa Zakonitom – prva u Q kontinuumu.
Slatka beba doduse, kako i inace biva, kasnije naraste u nezgodnog raspustenog, razmazenog i obijesnog teenagera stetocinu i delikventa kojeg tetka Katrin koja je ujedno i “kuma” uci redu jer ce ga inace zbog loseg ponasanja Q kontinuum pretvoriti u amebu, ili jos gore – u ljudsko bice i lisiti svih moci. U ozbiljnu nevolju s Borgom je uvalio i sam Voyager dok je bio ostavljen na segrtovanju kako bi ga Katrin svojom stegom preodgojila, a njegovog oca Katrin uci roditeljskim duznostima, na cemu joj je on naposljetku uvelike zahvalan jer – iako nadbice – sam se ne moze nositi s razmazenim sinom u pubertetu – sto je nama koji smo uspjesno prezivjeli pubertet svoje djece sasvim razumljivo.
I tu cete vidjeti nesto dobre glazbe.
Da ne bude zabune – ovo pjeva brodski doktor koji izmedu ostalih svojih mnogih talenata obozava glazbu i koji je zapravo hologram – takoder jedna vrlo mila osoba slozenog karaktera.
A ovo je kad se hologram i ex-Borg na jedan sasvim ljudski nacin udruze u pjesmi – da vam suzu izmami :cerek:
Nadalje, po nekima neatraktivni dio serijala “Enerprise” – medutim – meni je i vise nego dobar… tu se skoro stalno nesto jede ! I dosta se putuje kroz vrijeme.
Kapetan Archer zajedno sa svojom posadom spasava Zemlju od unistenja, a time i cijeli tadasnji ustroj civilizacije i zajednistva raznih rasa kojem prijeti ugroza od bica iz “drugog svemira” koja kane “ocistiti” cijeli poznati svemir kako bi ga preuredili za sebe.
I tu se dogada predivna ljubavna prica izmedu prve casnice Vulkanice T’Pal koja pokusava zatomiti svoje osjecaje i glavnog brodskog inzinjera Trippa.
Sve u svemu, prateci ovaj ciklus mozemo vidjeti kako se politicki korektno evoluiralo – od sirovine kapetana Kirka u pocetku koji se ponasao kao stereotipni superjunak na steroidima s hormonskim poremecajem, preko mudrog i autoritativnog kapetana Picarda – ocinske figure koji obozava arheologiju, klasicnu glazbu i Sekspira, potom slijedi kapetan Cisco – prvi crnac, kuhar virtuoz i strastveni obozavatelj baseballa, udovac sa sinom. U iducem serijalu Voyager kapetanica je zena – ujedno i majcinska figura i ratnica neupitnog autoriteta, a iduci i zadnji serijal Enterprise nam predstavlja kapetana Archera koji se bori sa svojim etickim nacelima i moralnim dilemama, kapetan kojeg su u prosjeku najvise puta nalemali i kapetan najvise nalik bilo kome od nas – i koji ima psa na brodu – beagla koji voli sir.
Snimljeno je i nesto filmova, ali ne bih sad o njima.
Znam da je tesko u sat vremena citanja i gledanja ovog posta docarati pravu sliku Star Trek svjetova, ali ako vec niste do sad – probajte se malo vise upustiti u ovu predivnu space opera bajku :cerek: …
Ovo je zanimljiv clanak iz novine “Military money” koja je jedna od publikacija koje kvartalno izlaze i mozete je naci na prodajnim mjestima u USA military facilities. Magazin je tiskan na finom papiru, besplatan je, pisan svakom razumljivim i jednostavnim izricajem i bavi se financijskim temama vitalnim za americku military zajednicu – pocev od savjeta o uposljavanju, pravnih konsultacija i naputaka, savjeta o zivotu i uspjesnoj prilagodbi u zemljama boravka, nesto malo opce kulture, tema o osiguranju i mirovinskim fondovima i zdravstvu, a najveci dio – financijska politika obitelji – stalna upozorenja o opasnosti zaduzivanja na kartice, nepovoljnih kredita, income/outcome planiranja, kupovinama nekretnina, stednje kao zivotno vazne stvari, online bankingu, kradi identiteta …
U ovom clanku koji prenosim, autorica Ellie Kay koja je spisateljica, radio/TV komentatorica i supruga USA AIRFORCE pilota, donosi neka svoja iskustva i moguce smjernice u odgoju djece – tema – radne navike i financije. Moram nadodati da ta zbilja zna sto govori – majka je SEDMERO djece. I zena s karijerom.
Clanak pocinje epizodom iz doba kad su njeno dvoje najmlade djece bili predskolci. Ellie je trebala ispeci kolacice – tzv cookies za godisnju priredbu zrakoplovaca.
Prvo moram pojasniti jedan detalj. Obicaj je kod njih da se za razne dobrotvorne akcije i priredbe cesto i rado peku kolaci po kucama – cookies – mogu biti od vanilije, s cokoladnim mrvicama, s kikiriki maslacem, sa cimetom, grozdicama, vrlo ih je jednostavno za napraviti, desetine su varijacija i svi ih vole … Onda se to upakira lijepo u celofan ili papirnate kutijice i prodaje. Novac tako zaraden ide za neku drustveno korisnu svrhu, a daje se tko koliko zeli u kosaricu. Mame tamo zajedno s djecom prodaju, obicno je to veliko veselje, a tu su naravno i izvidacice i izvidaci.
Dakle, Ellie je dala primjer kako je ona u pecenju tih cookiesa uposlila svojih dvojicu najmladih “toddlera” ( toddleri su vam djeca u dobi otkad prohodaju pa negdje do cetvrte ili pete godine mislim ). Klinci su bili dobri pomagaci, bila je jako zadovoljna sve dok nije otkrila da oni povremeno kad umoce tijesto cookiesa u secer i cimet svako malo kolacic i polizu i gricnu komadic.
Prvo je poskocila, a onda pomislila kako 190 stupnjeva celzija zapravo umlati svaku bakteriju – no teziste pricice je bilo na necem drugom – djecu treba od malena uciti da sudjeluju u svim nasim naporima i svemu sto radimo po kuci. Zajednicki.
Danas su njeni decki na koledzu, i obojica znaju kako napraviti kolace, rucak i cak znaju skuhati slozenija jela. Njoj je drago da oni nece morati trositi znacajna sredstva od svoje zarade na obroke u restoranima svaki dan, nego ce jesti doma kvalitetne obroke koje su sami spravili.
Naglasak dakako nije niti na tome – naglasak je na cinjenici da se ovakvim odgojem formira radna etika od najranije dobi, razvija se pozitivan stav prema svim ostalim obavezama. Iako takva vrst odgoja i razvijanja radne etike kod djece roditelje kosta na krace staze puno vise vremena, energije i paznje, na duze staze od toga djeca imaju neprocjenjive koristi u zivotu.
Dala je i neke zanimljive smjernice kako odgajati djecu u pojedinim dobnim skupinama i sto bi djeca u toj dobi trebala znati.
Moram ovdje dodati da je ovakav stil odgoja manje vise uobicajen u srednje i vise staleskim americkim obiteljima i njihova djeca o nekim stvarima znaju ranije nego nasa.
Dob od 2-4 godine
– pokupiti igracke
-“pomagati” praviti cookiese i znati obaviti slicne sitne poslove
– imati stalan raspored spavanja, igranja i rada
Dob od 4-6 godina
– znati napraviti krevet “kako zna”
– spremiti svoju sobu – jednostavnije stvari
– spremiti prljavo rublje u kosaru
– pokupiti cisto rublje i staviti ga u ladicu
– znati postaviti stol i ocistiti ga poslije obroka
– znati kako iznijeti smece van
Dob od 7- 10 godina
– znati napraviti krevet kako treba, propisno
– znati razvrstati rublje za pranje na bijelo, svijetlo sareno i tamno sareno
– znati kako sloziti oprano i suho rublje i odnijeti svacije rublje u njegovu sobu
– znati kako napuniti i ukljuciti stroj za pranje posuda
– znati kako usisavati stan i obrisati prasinu
– odgovorno raspolagati dzeparcem
– imati stednju doma i u banci
Dob od 11- 12 godina
– znati kako oprati i ocistiti kupaonicu
– poceti traziti placene manje “poslove” u obitelji ili izvan kuce kod prijatelja ili sire obitelji
– redovno odrzavati stednju na racunu u prosjecnom iznosu od 200-250 usd ( op. – prosjecna placa SSS se krece od 1.800-3.500 usd mjesecno)
– ustedjeti novac za polovinu cijene neke vece stvari ( bicikla, sjejta, video igre)
– imati dobro razumijevanje koliko vremena treba raditi ili stedjeti za pojedinu stvar ili uslugu koju zele
– znati procitati i razumjeti ugovor o stednji
Dob od 13- 15 godina
– znati kako odrzavati i koristiti njegovu/njezinu cekovnu knjizicu uz nadzor
– ustedjeti dovoljno kako bi se moglo odvojiti 200-300 usd za zajednicki fond
– poceti raditi poslove za poznate “poslodavce” ( poznanike u susjedstvu ili prijatelje – ovisno o dobi i sposobnosti) kao redovne poslove preko praznika
– redovno placati polovinu vecih kupovina za sebe
– zapoceti dugorocnu stednju za kupnju automobila
– imati jasno razumijevanje da ce ocjene u srednjoj skoli jako utjecati na mogucnost upisa u koledz i pokusaja dobivanja stipendije, imati razumijevanje da je glavni prioritet u skoli redovno raditi kako bi se imale najbolje moguce ocjene
Dob 16- 18 godina
– koristiti cekovnu knjizicu bez nadzora
– odrzavati zajednicku stednju i prilagati redovne mjesecne rate u fond
– imati debitnu bankovnu karticu i redovno je koristiti ( uz povremeni nadzor )
– posjedovati prepaid kreditnu karticu na ogranicene iznose ( obavezan nadzor ) – iznosi na tim karticama nisu uplaceni od strane roditelja nego nego dolaze od stednje i zarada koje mladi ljudi sami ostvare
– redovno raditi unutar i van kuce za vrijeme svih skolskih praznika
– sobu i automobil drzati u redu
– platiti trecinu do polovinu cijene automobila
– imati najbolje moguce ocjene u skoli
– redovno volontirati ( bolnica, poduka, crkva, dobrotvorni rad )
I zakljucak bi bio :
Ucite djecu da pomazu u malim stvarima dok su malena, kako bi postala korisna pomoc kad budu stariji.
Ja bih dodala – ne roditelja radi, nego SEBE RADI …
Ovako bi stvari trebale funkcionirati u idealnim uvjetima, znamo i sami kako je to u stvarnosti – ali to nas ne treba pokolebati u nastojanju – sto se vise dobrih radnih navika djeci ucijepi u ranom djetinjstvu, tim bolje. Cak i kad dodu u pubertet i privremeno podivljaju pa od njih covjek ima vise muke nego mirnog sna, vjerujem da vecina utvrdenog ranije ipak urodi plodom.
Kod nas je doduse nezamislivo da djeca rade ovdje gore navedene poslove, ali kod Amera je to tradicija – mislim da bi to bilo dobro uvesti i kod nas, ali ne znam ima li posla primjerenog djeci i teenagerima igdje.
I da, ako vas zanimaju recepti za cookiese imate ih TU:
Vrlo su jednostavni za pravljenje, mogu dugo stajati u poklopljenoj kutiji, dobri su za dorucak ili meduobrok, uz kavicu ili caj … Svi ih vole i svi ih rado prave.
I da se jos jednom vratim na temu – ucite djecu radnim navikama !
Osobno, dok sam podizala kcer obicavala sam reci “Nek uziva dok je kod mame, naradit ce se u zivotu” ali u isto vrijeme radila cestit drill, tako da je ona jednom kad joj je bilo nesto tesko napraviti meni ocajnickim glasom odbrusila :cerek:: “KAKO BI TEK BILO DA NE UZIVAM !!!” :headbang:
Moja kci je tek kad je ostala sama u kuci prije dvije godine znala prepoznati ZASTO je dobro bilo rasti pod radnim drillom ( ne racunajuci par godina bezumnog puberteta kad je bilo tesko i zlicu podici do usta bez bunta i revolucije :rofl: ali to je valjda normalno za tu dob) jer je bila sposobna hendlati sve obveze, posao, kucu i financije kao odgovorna odrasla osoba od dvadeset i jedne godine …
Slazem se uvelike s navodima o financijskoj disciplini i obuci o koristenju novca i spoznaji da nesto KOSTA i da to ne pada s neba.
Prvo, za one koji ne govore engleski – sazetak – prilog u vijestima koristi u naslovu pojam “maternica za iznajmljivanje”, a donosi prikaz sve ucestalije pojave da se supruge americkih vojnika koji su na sluzbi overseas odlucuju biti surogat majke kako bi popunile kucni budzet dok usput podizu vlastitu djecu i nisu u radnom odnosu.
Istom temom se bavi i najnoviji broj Newsweeka, gdje o tome opsirnije mozete procitati U OVOM CLANKU.
“Cijena” – kompenzacija jedne trudnoce jest od $20.000 pa na vise s jedne strane + placeni svi troskovi zdravstvenog osiguranja koji ih i inace redovno pripadaju s druge.
” These women can earn more with one pregnancy than their husbands’ annual base pay (which ranges for new enlistees from $16,080 to $28,900). ”
Supruge dakle mogu zaraditi po jednoj trudnoci skoro vise nego li njihovi muzevi koji su u vojnoj sluzbi i cija je osnovna placa ovisno od cinu – tu je rijec o nizim cinovima i novopridoslima koji su u vecini – od $16,080 do $28,900. Klinike i institucije koje se bave surogat majcinstvom u USA tvrde da je 50% njihovih klijentica – military supruge. Ovaj je dio populacije atraktivan i zbog njihovog vojnog Tricare zdravstvenog osiguranja koje je vrlo kvalitetno, i time pruza dodatnu sigurnost objema stranama u dogovoru ( nasto Tricare bas nije odusevljen, pokusava osporiti taj dio placanja troskova osiguranicama zbog kompenzacija koje zene dobivaju, ali im nije poslo za rukom ponistiti taj dio regulative). Uspjesnost ovih trudnoca je od 70%-90%, nasuprot 40% uspjesnosti trudnoca iz proslog stoljeca i “djece iz epruvete”. Zene koje se odlucuju na ovaj korak se unatoc nekim negativnim reakcijama okoline ne dvoume – kazu da su time osigurale vlastitoj obitelji i vlastitoj djeci financijski probitak, a ujedno pruzile radost i svrhu zivota ljudima koji nisu bili u mogucnosti imati vlastitu djecu .
Ali vratimo se na FOX News report – napravljen je intervju s jednom od mladih zena koja je bila surogat majka. Kaze da je to bilo jedno divno iskustvo, svijest da je mogla pomoci nesretnim ljudima koji sami ne mogu imati potomstvo, ali i prvenstveno spoznaja da je time osigurala sredstva za velike troskove terapija koja ima u lijecenju vlastitog starijeg djeteta koje boluje od autizma – a ima ih dvoje. To je duze vrijeme bila njena ideja, suprug koji je na sluzbi overseas u pocetku nije bio odusevljen, ali je nakon nekog vremena shvatio i prihvatio tu zamisao, pa je to postala njihova zajednicka odluka. Veli da joj se unatoc slozenim emocijama ipak nije bilo tesko odvojiti od djeteta jer zapravo – beba nije NJENA, ona je samo vratila ljudima nesto njihovo sto je neko vrijeme imala pod okriljem i gledajuci njihovu srecu joj je bilo lakse rastati se s djetetom.
Inace, mimo teme, moram dati par napomena vezano za zivot americkih military obitelji. Svjedocima smo kako je danas u nasem drustvu moderno, politicki i socijalno osvijesteno i “intelektualno” pljuvati po Americi, po njihovoj politici, po AMERIKANCIMA koji su glupi u masama s glupim predsjednicima i koji vode ratove po svijetu i misle da im nitko nista ne moze — ja nekako tu iz prve ruke ziveci medu njima imam malo drukcije utiske.
Prosjecna americka mlada military obitelj je s nevelikim primanjima, ima u prosjeku dvoje do troje djece – neki i vise, seli se po potrebi posla roditelja koji je u vojnoj sluzbi – ali uglavnom je mati s malom djecom obicno jedno drugom do uha doma sama dok je otac deployed u borbenoj zoni, iako ima i suprotnih slucajeva gdje je mama na bojisnici a otac doma s djecom. Grcaju u kreditima bas kao i prosjecna mlada hrvatska obitelj.
Unatoc povlasticama koje imaju zbog vojne sluzbe glede obrazovanja, zdravstvenog osiguranja i kredita i koje si nikad ne bi mogli priustiti da nisu u vojsci, zivot im nije lak. Majke cesto same podizu brojnu obitelj s prilicno ogranicenim prihodima dok je otac odsutan, stalne selidbe svako malo se ne odrazavaju dobro na djecu i traze od njih stalno uklapanje u novu sredinu, otkad je rat u Iraku i Afganistanu dosta je slucajeva PTSP-a, a kako to izgleda i sto to znaci za obitelj i sami znamo. Necu niti spominjati stalnu opasnost kojoj su izlozeni oni na terenu i koja visi nad svakom military obitelji.
Vecina njih bi najradije da taj rat nikad nije niti poceo, prosjecni Amerikanac nema bas puno utjecaja na smjer americke politike i bas kao i prosjecan Hrvat moze samo trpjeti posljedice odluka koje donose ljudi na koje se te lose odluke nikad nece odraziti. Sad se tamo doma ljudi vec dobrano zaduzuju i nose predmete iz kuce u zalagaonice kako bi bili u stanju platiti gorivo i hranu ( broj korisnika “food stamps” – bonova za hranu se povecao za gotovo 15%), proslogodisnji kolaps trzista nekretnina gdje ljudi vise ne mogu placati povecane rate kredita za kuce je donio nove probleme, ljudi su ostali bez domova, americka privreda srlja u recesiju i to mali covjek itekako osjeti na svojim ledima. Mladi ljudi bez ikakve perspektive, mogucnosti i novca da se obrazuju i dobiju dobro placen posao se prijavljuju u vojsku kako bi kroz vojnu karijeru uspjeli ostvariti pristojan zivot.
U svjetlu svega toga, namaknuti dodatni prihod dajuci ” womb for rent ” , cineci humano i dobro djelo i usput znacajno financijski pomoci svojoj obitelji, za mlade military supruge se cini prihvatljivim rjesenjem.
Jedna od tih mladih zena je to opisala ovako :
“Being a surrogate is like giving an organ transplant to someone,” says Jennifer Cantor, “only before you die, and you actually get to see their joy.”
Biti surogat majka je kao doniranje organa za transplantaciju nekome, samo prije nego sto umrete i zapravo, mozete vidjeti njihovu ( roditelja djeteta ) radost.
Tih smo dana posjetili par antikvarnica – imam slike samo iz prve, jer smo tamo isli planski pa sam ponijela kameru. Vrlo velikodusno i odusevljeno su mi dozvolili slikanje. Od svih koje smo vidjeli jedina usminkana i cista – u ostalima je pomalo prasinjavo kao sto antikvarnici i dolici.
Ovo je dakle antikvarnica SECRET GARDEN koja je ujedno i poshy kavana-restoran.
Mi smo inace onako malo, sasvim amaterski radi uzeti ponekad poneki neskupi komadic neceg sto nalici na neku starinu. Nemamo bas neke stvari od vrijednosti jer si ih ne mozemo priustiti, ali imamo par nama dragih i zanimljivih komada u kuci. Kompas je kupljen u Antwerpenu prosle godine, zvonce za poslugu ove godine u Teksasu ( eto, nikad necu imati poslugu u kuci, ali barem imam zvonce…), ponesto bakrenih posudica i vrceva koji nisu nesto spektakularno, ali su lijepi.
I jedan poklon koji smo dobili od mog oca jos u Hrvatskoj – vjerovali ili ne, taj sat je cak neki dan proradio sam od sebe i toliko me uplasio da sam poskocila u prvi mah – inace nikad nije radio, ima kljuc za navijanje opruge… Nitko ga od nas nije navio, zabavljali smo i plasili jedno drugo u kuci dva dana pricama o duhovima, a onda je sat sam od sebe prestao raditi, bas kao sto je i poceo.
Od moje sestre je Gazda na poklon nekad dobio malen durbin i kofercic sa dominama – starinski pozutjele i sasvim upotrebljive.
Ovaj put smo uzeli neke stvari za koje ne bih rekla da bi bile predmet otimacine znalaca, ali nama su se svidjele …
Kutija za cigarete – motane, naravno – tri bakrene zvjezdice su otpale na zalost, ali to ne umanjuje pomalo pohabanu ljepotu drveta
Ja sam zapazila ove cetiri minijature, ne mislim da imaju neku vrijednost, ali meni su lijepe
i sad je malena kolekcija pod staklom u nasem dnevnom boravku…Koga zanima – placeno samo trideset dolara !
Zanimljive su mi bile i 3D slike radene u svili, ali ih ne bih uzela.
Gazda je zapazio investiciju – kolekciju Hummel posudica za zacine.
Moram napomenuti da nisam bas bila zainteresirana i nisam imala puno znanja o ovom brandu, tek nesto malo poput ovog, za mene su to uvijek bile samo male kicaste figurice i posudice…
Koga zanima vise o brandu moze pronaci OVDJE i OVDJE.
Ali zato je Gazda krenuo pregovarati cijenu kolekcije i srusio je na trecinu napisane – a onda sam potpuno iskreno ovčje rezignirano krenula nagovarati Gazdu da odustanemo. Onda su istupili s jos nizom cijenom i Gazda je pristao – kupili i poslali kuci postom u paketu … Kolekcija se sastoji od 24 komada ( bez police ), sve s krhkim poklopcicima – placena je 75 dolara. Kad smo dosli doma i ulogirali se na e bay, pronasli smo pojedine primjerke. To smo napravili jer smo morali dokupiti jednu koja je dosla razbijena – mislimo da nije razbijena u transportu vec tamo u antikvarnici kod pakiranja – bila je u srednjem redu i mora da je jednostavno nepazljivo ispustena. Ta jedna posudica nas je kostala 22 dolara. Plus doprema. Ali jos uvijek stoji da smo napravili dobro ulaganje, nije neka velika lova, ali covjeka veseli. Dobili smo za 75 dolara + 30 dolara slanje postom + 27 dolara za novi vrcic kolekciju koja vrijedi objektivno nesto vise od petsto dolara. Malo cemo to sve zadrzati, a onda mozda prodati.
Razlog tolike zelje za pregovaranjem o cijeni je sto su antikvarnice smjestene u centru grada. Wichita Falls nije turisticki grad, to je gradic od sto tisuca ljudi nastao na stocarstvu, ratarstvu i nafti.
Tamo sam vidjela nesto sto nikad u zivotu nisam i sto me je uzasnulo – centar grada koji odumire.
Prvo mala digresija – moj diplomski rad na Građevini je bio iz predmeta Urbanisticko projektiranje – dakle urbanizam kao takav mi nije stran i mjesta koja posjecujem nekako gledam i iz te perspektive.
Kad smo zasli u poslovni centar grada, prvo sam zapazila ogromnu poslovnu zgradu potpuno napustenu. Objasnjeno mi je da su u projektiranju i izvedbi koristili azbest u oblogama, taman neposredno prije nego li ce to biti zakonom zabranjeno. Cijela zgrada je po ugovoru dovrsena do zadnjeg detalja i zakljucana. I nikad nije bila u funkciji.
Nakon toga sam ostala zaprepastena dok smo se vozili gledajuci kako se redaju jedna za drugom zgrade gdje su lokali bili zatvoreni i izlozi oblijepljeni neprozirnim papirom po kojem se vidi da su vec duze vrijeme napusteni.
Preko puta lijepe zgrade Gradske knjiznice s pocetka osamnaestog stoljeca zjapi skladiste i stovariste metala i limova sa žičanom pletenom ogradom zaraslom u brsljan – a izmedu predivan park. Uski centar izgleda kao grad duhova !!! Tamo su poredane i te antikvarnice koje smo obilazili, i vise je nego ocito bilo da bas i nema puno posjetitelja i kupaca.
Jedva da koje vozilo prode onuda, a to je nekad bila gradska prometna zila kucavica. Nekoc otmjeno kino se pretvorilo u derutnu zgradu koju eto odrzavaju cistom, ali nista vise od toga. Propadaju i ostale okolne zgrade, cini se da su sve investicije odleprsale s tog mjesta. Mozete li zamisliti gotovo prazna parkiralista u centru grada usred radnog dana usred radnog tjedna ??? Jedina popunjena mjesta su bila ispred zgrade gradske uprave i administrativnog sjedista. I gradske bolnice gdje se ne lijece elitni pacijenti.
Takvo nesto vjerujem da nigdje u Njemackoj ili Hrvatskoj necete vidjeti ! Na moj zacudeni upit, objasnjeno mi je da je postupna degradacija urbane jezgre pocela prije tridesetak godina kad je izgraden prvi veci Moll centar – shopping centar na jednoj od gradskih periferija. Nakon toga je uslijedila ekspanzija slicnih sadrzaja, i danas tamo imate ogromne komplekse gdje ljudi provode vrijeme i ŽIVE. Druže se, kupuju, zabavljaju, jedu, uce, friziraju i manikiraju, idu u kino, rekreiraju se – jednom rijecju shopping centri su preuzeli funkciju gradskog sredista. I naravno, Wall Mart robne kuce kao institucije i hramovi gdje se okupljaju pripadnici srednje klase – iako danas vise niti oni nisu sinonim za najjeftiniju ponudu koja se moze naci. Tamo su u blizini i svakovrsne lijecnicke ordinacije, obrtnicki centri, razne agencije, crkve, banke, neugledni i oni vrlo ugledni restorani. Zemljiste je skuplje u tim zonama nego u gradskom centru.
Usput smo navratili i u Muzej zeljeznica … Uredovno radno vrijeme, radni dan, vodica jednostavno nema, vratar nas je pustio unutra pa smo napravili par snimaka. Kad smo dosli sutradan, nije bilo ni vratara ni vodica – cini se da je tamo opci raspasoj, sto me niti ne cudi jer se i Muzej nalazi u centru grada gdje je opca pustinja i ljudi bas ne prolaze – posebno ne turisti.
I ovim bi umarajuci 🙄 dugacki ciklus putopisa iz USA za sad bio okoncan :wave:.
Prica prva – Red River i kako izgleda kad imate rulet u vigvamu
Ponovno smo obisli Red River – Crvenu rijeku, granica izmedu Teksasa i Oklahome je jednim dijelom sama rijeka. Nadala sam se da cu je vidjeti u punom sjaju jer je – ogromna !
Medutim, ispostavilo se da je vodostaj nizak kao i kad sam prolazila tuda usred ljeta, sto me nemalo zacudilo. Objasnjeno mi je da vec cetiri mjeseca nisu imali kise… Obicno je zimi rijeka nabujala i ponekad se dogadalo da poplavi mostove i prekine prometne komunikacije. Moram priznati da je meni takvo sto bilo nevjerovatno za mjesto poput Teksasa, ja sam uvijek mislila da tako bogata drzava moze uloziti dosta u infrastrukturu.
Odveli su me i da vidim kako zive Indijanci u rezervatu u Oklahomi.
Pomalo zalosna je cinjenica da danas Indijanci zive od drzanja kockarnica, sve sto tamo zarade, kao i sve ostale grane privredivanja vezane uz to su oslobodene od poreza.
Comanche casino
Kiowa casino
Prave i prodaju suvenire i poklone, etno odjecu i namjestaj, ali to je manji dio prihoda.
Toliko dugo dok se proizvodnjom bilo cega, trgovinom i organizacijom igara na srecu bave u granicama rezervata, SVE JE TAX FREE, drugim rijecima, uopce ne placaju porez. Velika Casina su meka za kockare s obje strane granice, tamo se moze jeftino jesti i piti, jeftino kupovati cigarete – svi iz blize i dalje okolice dolaze kupovati duhan jer je jeftinije. Ja sam odbila uopce uci u Casino, ne odobravam kockanje i ne zanima me kako tamo izgleda – tako da smo naposljetku samo kupili cigarete Gazdinom bratu u maloj trgovini izvan ogromnog objekta Casina. Parkiraliste ispred je bilo pretrpano, a rana vecer je radnog dana.
Prica druga – trailor naselja i kako zivi gradska sirotinja
Bilo je komentara o zivotu u trailor naseljima – kucama prikolicama. Trailor objekata ima raznih, od onih malih kakve vidamo na godisnjim odmorima i koji se nakace na auto i vuku, do onih koji se transportiraju posebnim kamionima i vise su nalik kucama, samo ih zovu trailors jer se mogu ponovno staviti na kotace i izmjestiti. U pravilu se postavljaju na temelje od betonskih blokova. One vece znaju imati i po tri sobe, kuhinju, blagovanje, kupaonicu i dva toaleta. Sirina im se krece od 4,5-5 metara, duzina ovisno o broju prostorija. Iznutra su obloge zidova radene od lamperije ili drvenih panela s tapetom preko. Podovi drveni s tepihom od zida do zida.
Da se razumijemo, ima tamo vise sirotinje nego li mi mozemo i zamisliti, ove godine smo se malo provozali kroz naselje gdje zivi upravo taj dio americkog sna… Iako, kod njih je taj pojam malko drukciji nego kod nas – americka sirotinja ima krov nad glavom pa makar to bilo i trailor, ima auto da dode do posla, ima satelitsku i kablovsku, klima uredaje, grijanje, nije gladna. Postoje lanci trgovina gdje stvari kostaju 99 centi – tu se mogu pribaviti i osnovne namirnice poput kruha, mlijeka, voca i povrca, tjestenine. Postoje takoder lanci trgovina gdje mozete kupiti no name brand odjecu i obucu za doslovce par dolara. Ne tvrdim da je ista kvaliteta i da isto zabljesnete kao kad kupujete Adidas ili H&M – ali nije posrijedi drlog i nitko ne mora trositi pola place svakih pola godine da obuce dijete kad preraste odjecu. I tko hoce raditi moze relativno lako naci posao.
Malo outdated podaci iz 2000. godine kazu da je prosjecan godisnji prihod domacinstva u gradu $ 32.554 ($ 2.712,83 mjesecno) , od toga prosjecan prihod za muskarce $27,609 ($ 2.300,75 ) nasuprot $21,877 ( $1.823,08 mjesecno ) za zene, per capita za grad $16,761 ($ 1.396,75 mjesecno).
Oko 10.8% obitelji i 13.9% populacije su ispod granice siromastva, ukljucivo 17.7% onih ispod 18 godina i 10.3% onih iznad 65 !
Minimalne place su prilicno niske i jedva se sastavlja kraj s krajem, ali svejedno – ako covjek pazi, moze zivjeti pristojan zivot – daleko pristojnije nego u Hrvatskoj, to je sigurno.
Tu se naravno ne racuna populacija beskucnika – oni su posebna prica.
Bolna tocka je zdravstvena skrb i mirovine – njihovi umirovljenici nisu u zavidnom polozaju i mnogi honorarno rade do u duboku starost kako bi s malom mirovinom prezivjeli i sto je od zivotnog znacaja – mogli platiti bolnicke racune.
A bolnicki racuni su nocna mora. Evo jedan primjer : ostala sam duzna objasnjenje zasto je sogorica iz jednog od prethodnih postova bila bosa. Bosa je bila jer manje vise stalno hoda bosa – zimi i ljeti. Nije to iz obijesti nego zato sto ima problem s kostima stopala, cijelog zivota je nosila vrtoglavo visoke potpetice i kaubojke, sad ima deformitet u prednjem dijelu stopala koji joj ne dozvoljava da obuje niti obicne tenisice. Nosi japanke. Na posao nosi platnene razgazene zepe. NEMA NOVCA da kupi pomagala i posebne ortopedske cipele jer su skupe. Nema novca da ode specijalistu. Nema novca za operaciju koja kosta 16.000 usd okvirno, tako joj je rekao njen doktor opce prakse. Njeno osiguranje koje si ona moze priustiti placati to ne pokriva. Zena ima nepune 44 godine. Radi u velikoj auto kuci kao administrator u odjelu za auto dijelove, njezin posao je unositi sve sto pristigne u racunalo i izdavati na zahtjev, azurira bazu podataka. Placa joj je $ 8 / satu, sto bi grubo racunajuci bilo $ 1.280 mjesecno. A novac curi na lijekove za dijabetis i pomaganje dviju kceri i njihove djece koje zive s nistkoristi ocevima i bez prihoda.
Gazdin brat takoder nema velika primanja, neka je vrsta dispecera. Sad zive u iznajmljenoj kuci za koju placaju $ 400 mjesecno, moraju stalno pojiti dva polovna auta koja trose ko zmajevi jer ne mogu koristiti jedan. Zive vrlo skromno i u njihovom opisu rashoda jednostavno nema mjesta za medicinske troskove.
Prosli brak i potom razvod od zene koja je kockala su ga oderali do kostiju i morao je prodati kucu da namiri dugovanja, ona mu je sa zajednickog racuna upropastila kreditni rejting i on ne moze niti dici kredit.
Ne morate dakle biti gradska sirotinja da biste imali financijski problem kad je rijec o zdravlju – medicinske usluge toliko kostaju da cak i srednji sloj moze imati problema kako ih servisirati.
Postoji pojam „trailor trash“ koji obiljezava cijelu jednu subkulturu americkog drustva. Kad se rodite kao trailor trash vecinom i to cijeli zivot i ostanete – rijetki se iscupaju. Slabo obrazovani, rade na slabo placenim radnim mjestima i odgajaju istu takvu novu generaciju kojoj je zivotno postignuce nasljediti trailor kad im umru roditelji. Zenska djeca se cesto vrlo rano odmetnu od kuce. Vec u petnaestoj odu i pocnu raditi kao konobarice, mnoge i ne zavrse skolu, lutaju po velikim gradovima i jako puno ih ostane trudno. Cesto se s djetetom vrate roditeljima, ostave dijete na cuvanju i nastave glavinjati, ako imaju srece i raditi eventualno saljuci neku lovu, ali vecinom ne. Stopa teenagerskih trudnoca u Americi je ogromna – vecina ih se dogada upravo u tim sredinama. Muska celjad cesto zavrsi radeci kao vozaci kamiona.
Jako puno oba spola ih se prijavi u vojsku ili Nacionalnu gardu, to im je izlaz iz bijede i siromastva, tamo dobiju zdravstvenu skrb, iako nevelika – pristojna primanja, krov nad glavom, mogucnost daljnjeg skolovanja. Ako ih ne pukne peh pa ih posalju u rat.
Nisam se upustala u komentiranje ovih stvari, svaki grad ima svoj ekvivalent ovome. Iako, nisam mogla ne primijetiti ispred nekih prikolica sasvim solidne aute.
Prica treca – kako se moze skućiti na brzinu ako imate pisljivih sezdesetak tisuca dolara+zemljiste s infrastrukturom
Malo vise od trailor doma, a ipak manje od normalne kuce – imate i klasicnu montaznu gradnju koje zovu „modular homes“- montazne kuce koje vam samo dopreme i povežu na infrastrukturu i za jedan dan imate topli dom. To se na drustvenoj ljestvici rangira malo bolje nego trailors. Zeljela sam otici i pogledati kako izgledaju na licu mjesta gdje ih prodaju, ali nismo stigli na zalost – iduci put. Usudila bih se reci ovako izdaleka da meni izgledaju cist pristojno, i za pocetak za mladi bracni par – zasto ne? Sudeci po onom sto sam citala online o njima, imaju solidno izveden sendvic zid, dobre izolacije, dopadljive obloge, klimatizaciju. Medutim onda mi je Gazda rekao da i nisu bas tako jeftine, za samo malo vecu lovu mozes sagraditi normalnu kucu pa imas nesto cestito… Cijene im se krecu od sezdesetak tisuca dolara pa na vise. S tim naravno da imate zemljiste na kojem je kompletna infrastruktura.
Velika vecina se ipak odlucuje iznajmiti kucu, njihove obitelji su daleko pokretljivije nego nase, ne oklijevaju seliti po potrebi posla, migriraju cesto i rado. Najmanje kuce imaju barem dvije sobe, kuhinju, blagovanje i kupaonicu, okvirno minimalno oko 60 kvadratnih metara. I jos uz to obavezno okucnica umjerene velicine. Najamnine se krecu od 350 za dvosobne kuce do 700 usd za trosobne i cetverosobne kuce u pristojnim susjedstvima. One koje su vece i na ekskluozivnim lokacijama se teze iznajmljuju, jer onaj tko si moze priustiti placati 1.500 dolara za iznajmljivanje, taj je u platnom rangu da si moze priustiti vlastitu kucu. Iznimka su vojna lica koja se sele svako malo. Ovisno o lokaciji i velicini kuce cijena je niza ili visa. Isto tako cijene u Kaliforniji ili Floridi se naravno razlikuju od onih u New Yorku ili nekim manjim gradovima, ali ja navodim kako je na podrucju Wichita Fallsa, gdje je Dallas metro area udaljen dva i pol sata voznje brzom autocestom. Imate i „losa“ susjedstva gdje kucu mozete iznajmiti i za dvjesta dolara, ali nije preporucljivo tamo podizati obitelj. Jos uvijek postoje kuce koje imaju tzv. “asbestos siding“, odnosno vanjsku oplatu izradenu od materijala u kojem je azbest komponenta, zakonom je zabranjeno i ne prave se vise, ali jos se uvijek koriste, tako da svatko pametan bjezi od toga – TE su kuce jeftine i za iznajmiti i za kupiti.
Prica treca – jos malo o stanovanju , debelim psima i Swarovski kristalu
Malo apartmansko naselje, tu je ulaz zgrade i stana u kojem je Gazda proveo djetinjstvo.
Na ogradi kod igralista poruka
Kaze Gazda kako je to nekad bilo pristojno susjedstvo gdje su zivjeli pripadnici vojske i zrakoplovstva s obiteljima, ali kako se sad cini bas i nije tako. Nije mi bilo jasno zasto, pa meni su sve te kuce izgledale cisto u redu, dobro odrzavane isto kao i vrtovi i automobili… Zakljucio je to jer je vidio u bliskom susjedstvu cak dvije zalagaonice – toga prije tamo nije bilo – u boljim cetvrtima ih nema.
Obisli smo i njegove kuce koje iznajmljuje – stanari to manje vise lijepo i cisto drze, dopusteno im je drzati kucne ljubimce, ali smo se jako iznenadili kad smo vidjeli da u sve tri kuce drze debele pse. Kad kazem debele, onda to znaci da nikad u zivotu nisam vidjela tako debelu zivotinju koja se toliko gega, gotovo kotrlja a ne hoda. Jadni. U jednoj od kuca cura i decko zive skupa i drze u blazenom suzivotu tri psa i tri macke, imaju sobu samo za njih. I svi odreda lepi i debeli. Svi odreda njegovani i cisti. I svi odreda naravno placaju mjesecno dodatni depozit uz rentu za drzanje kucnih ljubimaca.
Gazdinoj agentici koja brine za nekretnine kad doputujemo obicno odnesemo neku sitnicu – ispocetka je nisam poznavala, pa sam birala finiju bombonjeru ili butelju neceg sto se ne moze tamo kupiti. Ove godine je na krvnickoj dijeti pa sam morala smisliti nesto drugo – ali sto donijeti zeni koja ima vlastiti portofilio nekretnina sto u prodaji, sto u rentanju tezak oko milijun dolara ??? I inace mi ne pada na pamet nikoga impresionirati, radije se trudim naci nesto drukcije i originalno nego nesto skupo. Uzeli smo joj maleni Swarovski kristal – skoljku. Nikad ona nije cula za Swarovski kristal i bila je odusevljena. Malo sam joj objasnila i prepricala ponesto o tom brandu, pokazala site, nasto je rekla da ce poceti vlastitu kolekciju, toliko joj se svidjelo. Rekoh joj – PAZLJIVO ! – granica izmedu doista predivnog primjerka i komadine kica je kod Swarovski kristala jako, jako tanusna i meduprostor uzan – tko ne vjeruje nek provjeri OVDJE ili OVDJE.
Obzirom da je postavila u hipu puno pitanja, naputila sam je da moze naci trgovine online i kako organizirati kolekciju – najbolje u malenoj ustakljenoj vitrini s halogenim svjetlom iznad i na otoku – podlozi presvucenoj u recimo ponocno plavi barsun koja je polozena na staklenu policu. S ogledalom iza na ledima vitrine, a bocne tri strane u tankom samo po rubu brusenom ili pjeskarenom staklu. Iako bih ja radije napravila sesterokutni oblik. Konstrukcija koju bih ja birala – kromirani tanusni elegantni profili. Svaka staklarska radnja ce to znati napraviti.
Prica cetvrta – jos malo o tome kako se voze obicni ljudi
Kupiti automobil u USA je daleko povoljnije nego u Europi, i novi i polovni. Neki modeli su povoljniji cak do 30% – vjerovali ili ne, tocno je tako. U konacnici, i Gazda je svoj Jeep dopremio odande u Njemacku i platio manju cijenu nego li je isti automobil tu. Plus military popust :naughty:, ali to je vec druga prica.
Isto tako je u Europi nezamislivo vidjeti onakve pola stoljeca stare krseve kakvi se vidaju po americkim cestama. Fuel economy i low emision je za njih science fiction i jos uvijek nesto van okvira svakodnevice, o cemu se bas ne razmislja pretjerano – manje ih brine sto zagaduju i smrde po cestama, vise ih smeta kad visoka potrosnja goriva opali po dzepu – vec mnogi grcaju i bjesne zbog „poludjelih“ cijena goriva. Te su cijene naravno daleko jeftinije nego kod nas, ali za njih koji su se uvijek razmazeno jeftino vozili, to je svojevrsni šok.
Znam da nije idealna i jednostavna usporedba jer tu se moraju uracunati daleko slozenije stvari i primijeniti drukcije metode, ali evo malo vrlo uprosćene i vrlo okvirne matematike.
Trenutno je prosjecna cijena galona goriva na nivou drzave od $ 2,57 u Teksasu do $ 4,16 u Kaliforniji, grubo receno – u prosjeku $ 3,36 – 1 galon je 3,7852 litara, sto ce reci da je litra benzina tamo cca $ 0,888, sto preracunato po danasnjem srednjem tecaju HNB u kune iznosi 4,26 kuna. A minimalna najniza placa u drzavi Texas bazirana na satnici od $ 5,85/satu, (s tim sto ce 24/7 porasti na $ 6,55) i bazirana na radnom tjednu od 40 sati im preracunato iznosi okvirno $ 1.030, odnosno 4.944 kn . Pa vi napravite usporedbu s vasom potrosnjom goriva.
Ali ne zanemarite da oni dnevno moraju prijeci vise kilometara od vas jer putuju daleko na posao i s posla, a ni grincajg ne mogu ici kupiti pjesice.
Mnogi vec idu u minus na kartici kako bi napunili, a voziti se mora, nema gotovo niti jedne kuce bez barem jednog automobila, rijetki su sreckovici kojima je radno mjesto blizu mjesta stanovanja.
Sve je rasprseno, za razliku od zgusnutosti stanovanja i urbane infrastrukture u gradovima u Hrvatskoj ili Njemackoj. Osim kad je rijec o shopping zonama i mallovima – do kojih se trebate naravno opet voziti jer ne stanujete blizu.
Voze se mrcine koje puno trose, u isto vrijeme se prigovara kako je sve skuplje i to se ne moze podnijeti.
Inace, jako se, jako razlikuju americke ceste od njemackih…Vozi se tako da vam se dize kosa na glavi, pretice se i s desna i s lijeva, tko je veci taj prvi ide, tko je sporiji pravo mu budi.
U iducem postu antikvarnice i razne takve poslastice …
Ovako nas docekalo kad smo se vracali s izleta u Oklahomu. Nek se vidi koja je to ponosna zemlja iznjedrila nesto poput Busha … nama dvoma je to izgledalo kao dobar vic. I doista – da nije tragicno, bilo bi smijesno.
Staaara reklama, ali u dobroj formi … pravi vintage image.
E da sam bila tamo…dogodi se da propustite prava mjesta.
Ova mi se posebno svidjela – Gazda me pita zasto stavljam sliku krepane polegle kokosi na blog (ocito je taj lanac restorana novijeg datuma cim on ne zna za nj)…
Prica druga – Valentinovo, dijamanti i kome nedostaje burek
Godinama imamo obicaj doruckovati ili rucati vani. Kad to kazemo, ljudi misle da idemo cesto u restorane, ali ne – mi doista volimo cesto napraviti piknik, kad je vrijeme lijepo i toplo, vikendom obavezno. Dok smo bili u Osijeku, nedjeljom ujutro obicavali smo poharati lokalnu pekaru, kupiti jogurt i mineralnu i otici na Dravu. Kupi se nesto slano ( Gazda je boraveci na Balkanu nepredvideno postao ovisnik o bureku ) i nesto za desert. Vlazne maramice za ciste ruke, dekica za sjedenje i vrecica smecica za ponijeti otpad natrag doma – mrvice i ostaci hrane se iskidaju i bace okolo u travu da ih pojedu mali bozji stvorovi – kukci i ptice.
Ali da se vratim na topic – na samo Valentinovo se temperatura popela na 25 stupnjeva celzijusa u podne s tendencijom rasta, pa smo odlucili napraviti piknik na slapovima i rucati VANI. Prekrasan suncan dan.
U te svrhe smo na brzinu slozili meni iz jedne od robnih kuca, gotove sendvice od svjezeg kukuruznog peciva sa kuhanom sumkom/pilecim prsima, namazom od maslaca s koprom i persinom, zelenom salatom i sirom, gotovom kupus salatom sa strane i dva velika kolaca od lisnatog tijesta s jabukom unutra i staubom povrh za desert. I zvake da se ociste zubi poslije obroka.
Zeleni caj uz to – dijetalni, da se ne udebljamo.
Prvo se moraju oprati ruke …
A nakon rucka jos malo lapeza okolo
Ameri Valentinovo shvacaju doslovce ozbiljno, padaju pokloni obostrano i ruca se u restoranima, kupuje naveliko i NITKO, ama bas nitko ne ostaje barem bez cestitke, malenog plisavca i cvijeta, star ili mlad, bogat ili siromasan. Osim onih koji nemaju bas nikoga na svijetu. Reklamiraju se i skupi pokloni za malu lovu, jedinstvena prilika, navali narode, ista stvar je sutra vec triest posto skuplja…Nista nije danas preskupo za one koje volite! Teska komercijalizacija – ali cijeli narastaj je odgojen na takvim shemama, da je drukcije ne bi valjalo.
Izmedu ostalog ljubav se dokazuje dijamantima – to je u Americi obicaj i jadna vam majka ako omanete. Od vas se ocekuje s pravom da curu nakitite ako imalo drzite do sebe. I do nje, naravno. Prsten s pola karata dijamanta u prosjeku kosta oko 1800 dolara, za Valentinovo se cijena spusta i upola. Amerika trosi pola svjetske proizvodnje dijamanata.
Obicaj koji ja iz dna duse prezirem. Jos prije dvadesetak godina citala sam KAKO ti dijamanti dolaze na trziste, kako se ubijaju i sakate ljudi, kako se podupiru ratovi – izraz KRVAVI DIJAMANTI nije novijeg datuma.
Kad je Gazda tih nekih davnih dana dosao s idejom da me prosi s dijamantnim prstenom kako je u njih obicaj i red, pa nek zajedno odemo u zlatarnice i odaberemo sto mi se svida, dobila sam osip i ne znavsi koliko je duboko taj obicaj uvrijezen kod njih izrekla svasta. A on ostao istinski zacuden i zaprepasten mojom reakcijom. Ja dijamant isto kao i krzno od sramote nikad ne bih mogla ponijeti na sebi.
Sto nas dovodi do
Prica treca – vjencanje – treba imati za najnuznije, dijamante i sirinu razumijevanja stvari
Da se nadovezem na prethodnu pricu – dijamant je uvijek dobrodosao, ali za prosnju je OBAVEZAN i onda se uzima veci i skuplji. Sto vise karata, to bolje – dokazujete da niste protuha i sonjo, a cura onda to moze kako je red i obicaj ponosno blendati da svi vide. Vjerovali ili ne, cak i najcrnja sirotinja moze takvo sto priustiti, oni 1/8 karatni prstenovi kostaju oko petsto dolara, dijamant trazite povecalom, ali to nije nesto sto ne mozete bas platiti jednom kad se zarucujete. Reklamna kampanja je stvorila cijele generacije posvecene ovom obicaju. Jednom rijecju – tesko da cete naci Amerikanku bez dijamanta.
Ovako izgleda tipicni set zarucnicki-vjencani prsten. Sto kicastiji, nakiceniji i tezi, to bolje. To naravno nema funkciju burme, one se posebno kupuju. Cijene ovih konkretnih dindi iz naseg kataloga koji sam vam tu dolje skenirala krecu se od 700 do 8 000 usd.
Recimo, ponuda u PX kod nas u bazi je ogromna, meni osobno je to manje vise sve toliko bolesno kicasto da se pitam jesu li ama bas svi operirani od dobrog ukusa. Iako ne vjerujem da su bas svi glupi – cini se prije da se takav jedan ukus odgaja generacijama i postaje standard.
Ali bas zato smo MI imali par puta izvrstan ulov gdje smo nasli na snizenju predivno zlatno prstenje koje se meni svidjelo, a tipicnom americkom ukusu bilo nezanimljivo pa se unatoc ionako nize cijene od uobicajene nije moglo nikako prodati – predivan stiliziran dizajn impresivnog izgleda, ali bez trashastog raznobojnog kamenja, vitica i strasa. I bez default dijamanta. Zahvaljujuci kulturoloskim razlikama i dijametralno suprotnom ukusu za lijepo, ulov je bio dobar. Iako ce me tipicna Amerikanka svake dobi pogledati s nerazumijevanjem i trunkom sazaljenja, jer na mojim rukama, vratu i usima nema ama bas niti jednog dijamanta…
Ali vratimo se u pricu sadasnju…
Receno mi je da je odvajkada obicaj da se mladenci u Wichita Fallsu slikaju na slapovima, tako da se nismo zacudili kad smo na samo Valentinovo zatekli ove male svatove. Zumirala sam kako bih uhvatila scenu. I ostala zatecena prizorom na tren duze nego li sam ocekivala
Mladenka
Mladozenja
NIsam se mogla odluciti da li da se cudom cudim, ili da se zgrazam – opet, mislim , mozda je zbilja neka sirotinja posrijedi, mladi bez love pa jadni ne mogu bolje, a opet s druge strane – ajme ! AJME !
No treba imati na umu da treba imati sirinu u umu … Stono ce reci – ne razmisljati samo u svojim vlastitim okvirima i dopustiti svakome pravo na razlicitost .
Prica cetvrta – izlasci i zalasci sunca – prava pastorala
Obzirom da smo bili vecinu dana provedenih tamo bioloski na nekom cudnom meduvremenu izmedu naseg i teksaskog, budili smo se svako jutro u cetiri . Ranom zorom smo isli doruckovati, ove godine smo isli samo na dva mjesta, oba mjesta rade 24/7/365 – Denny s i International house of pancakes ili IHOP – tamo sam napravila ove slike izlaska sunca
A ovako me docekao ove godine Texas, prvi dan kasno poslijepodne na cesti 144 west od Dallasa prema WF…
Objavio tyche177 
tyche 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.