Playlist 1

Kolovoz 28, 2008

Danas samo ponesto od onog sto se vrti s mog racunala …

Tarja Turunen

Lorena McKennitt

Eleanor McEvoy

Celtic Woman

Emma Shapplin

Enya

Inva Mula-Tchako

Mary Black

Sarah Brightman/ remix Enigma/Hooverphonic

Era / remix by DJ Quicksilver

Papagena & Papageno


Pasja posla …

Kolovoz 22, 2008

Sjecate li se ovog malenog ?

123456 058

To je Attila – kad smo ga prvi put vidjeli i dosao nam u goste, bio je tezak “samo” 15 kilograma i morali su ga nositi na kat jer se nije znao sam popeti nasim stubama – bio je tek mala beba od tri mjeseca !!!

To je – za one koji ne znaju – cuko nasih groomera.

Leglo iz kojeg su ga doveli je Leonberger Vom Bernsteinmeer a ta vrsta iako nastala i priznata u Njemackoj, na izlozbama zajedno spada negdje u Francuske ovcare.

Kao i svi psi iz legla, Attila ima svoj site – ovaj uzgajivac radi vrlo profesionalno i prati svoje pse i kad ih proda – na slikama se moze vidjeti GALERIJA

Obratite pozornost na one slike gdje se kupa i gdje – jede kupine !!!

Kazu groomeri da svako jutro kad izade u vrt, druga stvar koju napravi je odmah krenuti jesti kupine i maline.

Nasi groomeri dolaze u posjet svakih sest tjedana, srede, ostrigaju i nafrajkaju Maggie i usput se lijepo druzimo jer su vrlo prijazni i simpaticni ljudi.

I prije nego li je Attila dosao u obitelj oni su vec imali jednog cuku, takoder velikog ovcara – Diabola. Diabolo je vec pomalo star i jako, jako voli pricati. Mumlja, mrmori i klepece uvijek kad je dobre volje (a uvijek je dobre volje) i to cini toliko glasno da mi nekad ne cujemo jedni druge. Pa ga moraju utisavati :rofl: svako malo, a to jako komicno zvuci.

diabolo 5

Ovako je izgledalo kad se Maggie ponovno susrela sa ova dva pajdasa – i inace mrzi da joj nuskaju rit, pa ih je stalno izbjegavala i naposljetku im je rekla sto ih ide!

Diabolo je bio jako sretan i razigran, Maggie naravno poznaje od prije pa joj se radovao – onakav ogroman stalno je tulio i dozivao, poskakivao i zalijegao u igrajuci polozaj, mlatio repinom i mumljao, silno nastojao doci do nje.

I kad su se doma kod mene pokusali kao – igrati – njemu treba tri hektara da se okrene i usput mlatne repom i srusi pregradni zid – on je doista prevelik, pa nismo se usudili pustiti je u igru – jednom je MENI stao slucajno na nogu 😮 pa sam sve zvijezde vidjela ! Ali je veeeelika maza i jako ga volimo.

I inace je jako zastitnicki nastrojen prema Attili, ne da niti jednom psu da mu pride, a kad je Maggie dosla, susjedni psi nisu smjeli niti prinjuskati blizu !

I kako vec biva, jedno vrijeme je drzala riticu pri zemlji, ali uskoro joj je dojadilo nuskanje i salijetanje dviju grdosija, pa se uspentrala na ruke i tako ostala ! Visila je na svima nama pomalo kao cicak, svak ju je drzao jedno vrijeme !

frka 5

A ovako je izgledalo na samom ocjenjivanju

Nije bilo puno izlozbenih pasa, ali je zato bilo okolo puno gostiju s psima. Svake vrste. Ljudi koji imaju pse su inace jedna posebna sojta. Jako se vole druziti – ne samo na izlozbama “svoje” pasmine, nego i na svim mogucim izlozbama koje se odrzavaju. Dosta se druze i private, sklapaju se poznanstva i lako mozete cak i na ulici prepoznati tko je “psetoljubac”- bez ikakvog povoda vam se obrate dok setate pasa i kojesta vas ispituju .

Mi jako volimo izlozbe pasa.

Tu je uvijek prekrasna atmosfera, jos ako se slozi ovako lijepo vrijeme kao u subotu … Obicno parada pocinje oko deset sati pa se nastavlja do predvece.

Glazba, miris dobre papice u zraku, mozete sjesti u restorancic sa strane, a mozete si ponijeti i klopu od kuce i nitko vas ne gleda kao cudaka dok glabate batak iz aluminijske folije LOL. Ljudi si ponesu “leptir” stolice, dekice pa nije rijetkost vidjeti cuku i gazdu kako zajedno leze izvrnuti na travi u debelom hladu.

Mozete i sjesti sa strane, stolovi i suncobrani su na raspolaganju, sve je u zelenilu, svugdje na standovima svakojakog hladnog pica, voda se dijeli besplatno – sesiri se prodaju 🙂 – malo sunca, malo hlada, vjetric i koji oblak – i dobro raspolozenje !

Eto, nadam se da ste uzivali u slikama ovih prekrasnih ogromnih pasa…

Ostajte u dobru :).


Sto se radilo prosli tjedan i razno …

Kolovoz 22, 2008

Ovo ce biti jedan brzopotezni s outdated informacijama – stislo s vremenom ovih dana.

Prvo – prosli vikend smo bili u Ramsteinu, ne poslom vec tek toliko da se negdje klatimo, pa na jednoj letackoj smotri.

U Ramsteinu nista novo, malo smo prosvrljali bazom, svratili do BX (skup objekata koje mozemo definirati kao robna kuca do robne kuce :smijeh:) – pa kad je to potrajalo, otisla sam “napudrati nos” i ostavila Gazdu samog vani.

Nije mu dugo trebalo da napravi novu psinu – moram reci da me jako cesto iznenadi pojavama ovakvog tipa – dosjetljiv je i svaki put izmisli nesto novo …

Kad sam izasla iz mjesta s ogledalima, prvo me odvukao ponovno u jedan butik gdje se prodaje odjeca, suveniri, nakit, knjige, narodne nosnje, glazba – sve CELTIC – originalno i dopremljeno iz Irske, Skotske, Engleske i Walesa. Tamo se volim zadrzavati jer je mjesto carobno i ima prekosvacega predivnoga …

I cijene su isto “carobne” :headbang: pa smo tamo IKAD kupili samo Gazdi iglu za kravatu i dzepni sat, a meni bros za pelerinu ( za pod vrat ) – s origigi heraldikom i sicusnim ametistima.

Onda me za ruku poveo dalje i dovukao u neku butigu gdje prave … dok mene nije bilo, narucio je :kiss: da se napravi OVO

tyche177

Sad imam registarske tablice – jos samo da uzmem afto i naucim voziti ko covjek … Ali kako se cini, ove ce tablice ipak uvijek samo krasiti ured :rofl:

Pa smo bili na jednom “eventu” – avio smotri – nesto malo i beznacajno, ali zabavno

plane

Pogodite TKO dobije kolacice koji se serviraju uz kavu

mjac1

mjac

mjac 2

PASJA POSLA

Prica prva – CIM SE USTANEMO JE OVAKO …

Svako jutro cim otvorim oci i mala psina to registrira, nastane cicanje i pijukanje. To me prati do kuhinje dok ne krenem kuhati kavu, onda se namjesti na klupu nadgledati sto tocno radim, jer priprema se i dorucak, a ona odande dobro vidi u kuhinju – stvari treba drzati pod kontrolom !

Prica druga – RANOM ZOROM – tko ce prvi u krilo?!

Svake godine cim zahladi Maggie ima jednu naviku – uvlaci mi se kad god moze u krilo !!! To je ono razdoblje, kad je vec hladno, a jos se ne grije.

Ujutro, dok se pije prva kava, ona se prednjim sapicama nasloni na koljena, grebucka i moli da je se uzme. I onda se lijepo ugnjezdi u krilo i polozi glavu na moju podlakticu.
I sto god covjek radi, tipka, pije kavu, pise – ona namjesti glavu da joj je zgodno – kako god. Kava se uredno tako odradi, procitaju jutarnje vijesti… Gazda kaze da joj zavidi kako je na finom toplom mjestu i da bi se on isto rado uvukao :naughty: ! To kaze jer mu je zima.

A zasto mu je zima?

Ovih dana ja tvrdoglavo odbijam priznati da je ljeto otislo. Kod nas je u zadnje vrijeme hladno, jutra su 10-14 stupnjeva celzija, doduse danju se popne do 27 ili 30.

Gazda je pametno izvukao svoj zimski “robe” – a ja se ne dam – jos uvijek drzim ljetnu tanku kucnu haljinu vani, a svoj debeli zuti frotirski ogrtac u ormaru !

Onda ujutro scepam i navucem njegov “robe” jer mi je hladno!:naughty: – stoga – slike u Gazdinoj kucnoj odori, ogromnom i fufnastom sivom debelom kucnom haljetku koji fino grije. Mislim da cu mu ga sutra vratiti i izvuci svoju zimsku kucnu dekicu – mucho je zima jutrom …

maggie u krilu 1

maggie u krilu 2

maggie u krilu

Prica treca – HUD PES !!!

Ovako izgleda kad vidi s klupe blagovanja NESTO na prednjem dvoristu sto joj se ne svida. Sto je vidjela, pojma nemam, ali sam je uzela u narucje da bolje izbliza i s visoka pregleda – i usput skoro iscasila lakat u nastojanju da to usnimim mobitelom… Pojacajte zvuk !!!!!!!!!!

Prica treca – POSLIJE RUCKA

Ovako izgleda kad se fino napapamo, (Belly is full, butt is empty, life is good!!!) – dok mi pijemo kavicu, ona uziva

Prica cetvrta – TKO SE BOJI VUKA JOS ???

Ove slike su napravljene prosli tjedan, islo se zubaru 🙄 – nista problematicno, ali ja sve cim se pojavi odmah rjesavam – sto god se moze odlagati – ali zubar NIKAD.

Elem, prvo su mi zbiberili inekciju pa izasli dok to pocne djelovati. Gazda je naravno iskoristio prigodu da me apslika u nezavidnom polozaju i usput izjavio da se ne sjekiram zato sto necu moci pricati bar sat vremena – ON ce dobiti priliku da prica – HA !!!

zubar 2

A tu sam vec zasutjela…

yubar

Sutra ili preksutra – slike i clipovi s izlozbe pasa na kojoj smo bili ovaj vikend – nesto prekokrasno!

Ostajte u dobru :sretan: …


Od cega se meni dize kazaljka…

Kolovoz 13, 2008

Obzirom da sam u prilicnoj vremenskoj stisci, samo da se javim – danas cete bolje proci nego inace – pokazat cu vam malo TUDJE pameti …

Nesto sto nadahnjuje, sto daje speed…

HENRY MILLER – KOLOS IZ MAROUSSIJA – fragmenti

Mir nije suprotni pojam od rata, isto kao što ni smrt nije suprotni pokam od života… Mir srca je pozitivan i nepobjediv, ne postavlja nikakve uvjete, ne iziskuje nikakvu zaštitu. Naprosto jest. Ako je to pobjeda, onda je neka čudnovata pobjeda jer je zasnovana isključivo na predaji, dragovoljnoj predaji, dakako…
Čovjeku je potreban mir da bi mogao živjeti… Životna radost dolazi od mira koji nije statičan nego dinamičan. Niti jedan čovjek ne može uistinu reći da zna što je radost dok nije okusio mir. Naše su bolesti naše privrženosti , pa bile one navike, ideologije, ideali, principi, stvari, fobije, bogovi, kultovi, religije, što god hoćete…

Sve ono čega se grčevito držimo, pa bila to nada ili vjera, može biti bolest koja će nas otjerati u grob. Predaja mora biti apsolutna – ako se držite i najmanje mrvice, hranite klicu koja će vas doći glave.

Neće biti mira dok se ne odstrani ubojstvo iz srca i misli. Ubojstvo je vrhunac široke piramide kojoj je osnovica vlastito ja. Ono što stoji, morati će pasti. Sve ono za što se čovjek borio morat će napustiti prije nego što doista bude mogao živjeti kao čovjek.

Biti slobodan, kao što sam tada znao da sam slobodan, znači pojmiti da je svako osvajanje uzaludno, pa i osvajanje samog sebe, što je posljednji čin samoživosti. Biti radostan znači dovesti svoj ego do posljednjeg vrhunca i slavodobitno ga se odreći .

Svako je otkriće tajanstveno utoliko što razotkriva nešto što je neočekivano blizu, nadohvat ruke, odavno i dobro znano.

Svijet je i mlad i star- kao i pojedinac obnavlja se smrću a stari beskrajnim rađanjima. U svakom razdoblju postoji mogućnost ispunjenja. Mir se nalazi na svakoj točki cijele crte. Mir je kontinuum, i to kontinuum koji se ne može demonstrirati demarkacijom, isto kako što se ni crta ne može demonstrirati pukim nizanjem točaka.

Da se napravi crta potreban je totalitet bića, volje i mašte…

Ovladavanje velikim stvarima stiče se obnavljanjem sitnica; malo je putovanje za plašljivu dušu isto tako strašno kao i veliko putovanje za veliku dušu. Putuje se u sebi, a dakako da su najpogibeljnija ona putovanja u kojima se čovjek ne makne sa mjesta.

Kad mogli na miru i u tišini raspraviti što je hitna, prijeka nužda svekolikog čovječanstva ,odgovor bismo vrlo brzo dobili i bio bi jednodušan – REVOLUCIJA.

Svjetska revolucija od vrha do dna, u svim zemljama, u svim klasama m na svim područjima ljudske svijesti. Borbu ne treba voditi protiv bolesti – bolest je nusprodukt.

Nisu klice čovjekov neprijatelj, nego sam čovjek, njegova oholost, njegove predrasude, njegova glupost, njegova bahatost. Niti jedna klasa nije imuna, nikakav sistem nije lijek za sve. Svaki se pojedinac mora pobuniti protiv načina života koji mu ne odgovara.

Da bi bila djelotvorna, pobuna mora biti neprekidna i neumoljiva. Nije dovoljno svrgnuti vlade, gospodare, tirane-čovjek mora svrgnuti svoje vlastite unaprijed stvorene predodžbe o pravom i krivom, o dobru i zlu, o pravdi i nepravdi.

Porobili smo sami sebe svojim uskogrudnim, ograničenim svjetonazorom. Divno je dati život za neku stvar, ali mrtvaci ne ostvaruju ništa. Život traži od nas da damo nešto više- duh, dušu, pamet, dobru volju.
Priroda je uvijek spremna popuniti praznine prozurokovane smrću, ali priroda ne može nadomjestiti pamet, volju, maštu da se nadvladaju sile smrti. Priroda obnavlja i popunjava, i ništa više.

Čovjekova je zadaća da zatre ubilački nagon koji nema kraja u svom grananju i očitovanju. Davanje i primanje u osnovi je jedno te isto, ovisi o tome živi li čovjek otvoreno ili zatvoreno… Živeći otvoreno, čovjek postaje medij, prijenosnik. Živeći tako, kao rijeka, čovjek proživljava život do kraja, teče zajedno sa tokom života i umire da bi ponovo živio kao ocean.

Zalud je zazivati Boga, isto kao što beskorisno suprotstavljati se sili silom. Svaka je bitka brak začet u krvi i tjeskobi, svaki je rat poraz ljudskog duha…

Zemlja je naše djelo i moramo prihvatiti plodove svoga djela: dok god budemo odbijali misliti na svjetsko dobro i na svjetska dobra, na svjetski red, na svjetski mir, ubijati ćemo i varati jedni druge…Tako se može nastaviti sve do sudnjega dana ako baš želimo da bude tako.

Ništa do naše vlastite želje ne može donijeti novi i bolji svijet. Kad jednom počnemo ubijati, ubijanju nema kraja.

Grčki je kozmos najrječitija ilustracija jedinstva misli i djela.

On traje još i dan danas , premda su mu se elementi odavno raspršili…

Nije važno koliko je toga uništeno ako se klica onog čudesnog sačuva i njeguje…

Ostajte u dobru …


Stranice Dnevnika / zaklon od Oluje

Kolovoz 6, 2008

Nekako mi se ne mili pisati o ratu.

Godisnjice dolaze i prolaze, godine se redaju. Neka tamo “Oluja” ili neka tamo stosesta osjecka postale su dio povijesti i izvor polemika, gdje se salonski politicari, generali koji bitke vidjeli nisu, odvjetnici, oni koji su tamo bili i oni koji su o tom samo slusali, casni ljudi, oni koji su oplakali svoje najmilije, oni koji su krvarili i oni koji su grabili, pobjednici i gubitnici, posteni i protuhe – jalovo nadmudruju. I sude.

Sve sto nam se tad dogadalo sam svjesno zatvorila iza sigurnih, cvrstih vrata uma odlucnog da opstane, zakljucala i ta vrata ne otvaram.Tako je najbolje. Imali smo posao za odraditi i odradili smo ga.

Medutim, za one koji nisu tad bili svjedocima vremena, moram dati jedan lokalno opci pregled dogadanja i jedan light opis kako je bilo – a da bi se razumjelo sasvim osobni kraj price.

Rat smo odradili u Osijeku, nismo isli u izbjeglistvo, iako smo imali na to “pravo” – ja nemocna zena :eek:, a moja kci rodena 1985. godine. Odlucili smo ostati. I moja kci je rano naucila tesku lekciju – da je strah sasvim relativna stvar.

Provela je jedan dobar dio vremena sa mnom u Osijeku, a kad je Vukovar pao poslala sam je baki, tatinoj obitelji u Nasice – racunala sam – ako zbilja bude u Osijeku kao i u Vukovaru bilo mi je nezamislivo izlagati je TOME, a i lakse bi mi bilo samoj se izvuci.
Moja kuca je u samom centru grada, niti dvije minute od sredisnjeg gradskog trga, tocno iza zgrada Zupanije, tamo je bio Krizni stozer i vojna uprava grada tijekom rata. Po njima se dobro tuklo, gadalo se rado i osjecku Katedralu – mi u susjedstvu – sto promasi njih, zuji oko nasih usiju. Mogli smo birati – imali smo kao “skloniste” – tek malo ukopan susjedov polupodrum sa smijesnih rekreacijskih deset centimetara betonske ploce iznad, ili nasu kupaonicu iznad koje je bio tek strop drvenog grednika i kroviste – ali je bila okruzena sa svih strana osim sa zapada drugim prostorijama, imala samo malen prozorcic, pa smo kao drzali da je tu “sigurno” – znala sam – jedino od srapnela, od pogotka ne… Ali …

Kad smo dobili svoju prvu dozu te prve ratne godine, obje smo bile u kuci – prva granata tog jutra je ubila susjeda preko puta ulice, druga pokucala nama na vrata. Srecom, obje smo prosle bez ogrebotine, malo gluhe i musave od prasine, malo zblanute i drhtave, malo ugruvane – ona jer sam je bacila u ostavu, a ja jer sam ronila sirom ruku i nogu po podu – ali – nisam prigovarala :sretan:.
Nakon toga kuca nam postala malkoc prozracna i nezgodna za stanovanje (iz zidova je tukla struja – negdje su srapneli dohvatili kablove), prozori i vrata se komotno izvalili, sve je s te strane kuce bilo izbuseno izvana i iznutra, a sancucic plinske instalacije bio kao reseto – pa smo privremeno preselili malo kod mojih roditelja u Retfalu, a onda kod brata u njegov stan.Tamo, u poznatoj stojedinici na Sjenjaku smo imali pravo atomsko skloniste, ali i kad krene tuci slalom izmedu srapnela s drugog kata kroz dijelom otvoreno stubiste do podruma. Bratov stan je bio devastiran srapnelima i sve je visilo u ritama, naravno bez prozora – ali zakrpan pa se tamo moglo zivjeti.

Tu zgradu su zvali ukletom – tuklo se po njoj svetkom i petkom i kad se druge nije i kad je bilo dosadno – kazu da je bila orjentir – a i nalazila se zgodno smjestena s finim pogledom preko polja na Tenje, tad “komsijsko” uporiste – tik na ulazu u grad.

S bratovog balkona se moglo procitati na obliznjem zidicu – OSIJEK – NEPOKORENI GRAD !!!

I tako dok nije zbilja prevrsilo u svemu tome, pa sam odlucila da su Nasice opcija za predah. Dobro je sto su Nasice blizu, samo sat vremena voznje pa sam mogla ceru vikendom i blagdanima posjecivati. Tamo nije bilo bubetane, ljudi nisu spavali u trenerkama i prozori su imali stakla. I bilo je djece na ulici.
Putovala sam vlakom koji je isao iz Osijeka za Zagreb, u odlasku bio vazda tako pretpran da niste mogli disati, a u povratku kao vlak duhova – nikoga osim osoblja i ponekog vojnika. Grad se polako praznio. Pruga i cesta prema Zagrebu su bile jedini izlaz iz grada, Osijek je bio okruzen sa svih strana u svojevrsnoj “potkovi” – a i po tom prometnom pravcu se bubalo nasumicno – iako se nije zasipalo kao po gradu.

I tako, trajalo je dok je trajalo, kad je nastalo zatisje, vratila sam kcer u Osijek. Caca joj je bio pod uniformom i nisam bas voljela da smo svi troje na tri strane razdvojeni. Djetetu treba roditelj.

I kad su intenzivne ratne operacije stale, mira nismo dugo imali – no unatoc tomu nastojali smo “normalno” zivjeti – ili smo bar mislili da je tome tako. Tad sam se pitala hocemo li ikad moci vise opusteno setati gradom bez straha od nasumicno ispaljene granate od preko Drave ili iz Tenja…

Dugo je kraj vrata “na gotovs u skloniste” stajao moj plavi veliki Toperov ranac – a u rancu redom : pet-sest malih tetrapaka mlijeka, nekoliko sokova, dva velika pakiranja dvopeka “Zlatni prepecenac”, kutija keksa, par juha u vrecici sa zdjelicom i termosicom, staklenka marmelade, pastete, konzerve mesnog nareska, nekoliko konzervi ribica, par malih konzervi kukuruza, nekoliko malih bocica mineralne, par vrecica stapica i pereca, nekoliko jabuka, nozevi, plasticne case, tanjuri, vilice, salvete, folija, vrecice, puno vlaznih i papirnatih maramica, toaletni papir, prva pomoc, pakiranje antibiotika i analgetika, upaljac, cigarete ( da, tad sam pusila :tuzan: ), dvije rezervne trenerke, majice, cetiri seta rublja i zoknica za mene i nju. Dvije debele knjige – za mene i za nju, baterija – svjetiljka, tranzistor, rezervne baterije, “Covjece ne ljuti se” i karte. U svom rancu je Tihana imala svoje stvari – po izboru, sto je njoj bitno…
Mozda vam se cini previse :smijeh:, ali da ste vi sjedili pet dana i noci uzastopce u sklonistu sa sestogodisnjim djetetom, a vani pljustale granate i srapneli, ni vama se ne bi bas cesto izlazilo s kisobranom.

Medutim, nisam kanila pisati o ratu, kao sto rekoh. Ono sto bih zeljela pokazati jest kako neke stvari izgledaju iz djecje perspektive. Moja kci je tijekom rata vodila svoj Dnevnik.
To je bila jedna mala knjizica, rokovnik u koji je ona zapisivala svoje misli, dnevna dogadanja.

Moram napomenuti da ja za ovaj njen Dnevnik nisam znala dok ga je vodila, nasla sam ga puno, puno kasnije – iza svoje sobe moja kci ima malenu ostavu gdje su osim ostalog drloga i stare skolske knjige i biljeznice. Odlucila sam raskrciti ostavu, sto valja pripremiti za stari papir, razvrstavala sto bih mogla ostaviti i nasla ovaj Dnevnik.

Dnevnik je pocela voditi po uzoru na knjigu smo imali u kuci i koju je bas negdje pocetkom rata u nasoj (kao zaklonjenoj kupaonici – nazovi “sklonistu” ) lezeci na madracu svog rashodovanog kinderbeta procitala – Dnevnik Ane Frank.
Ta knjiga je se tako duboko i snazno dojmila, da je mene kasnije citajuci njen Dnevnik podilazila jeza – kako se moje dijete poistovijetilo s djetetom u sklonistu za vrijeme nacisticke okupacije!

Necu ovdje prilagati sve dijelove dnevnika, to su osobne i obiteljske stvari, ratna dogadanja i razmisljanja…Ovo sto cu pokazati su stranice nastale u vrijeme odvijanja akcije “Oluja” i nesto kasnije. Da ne bi bilo zabune – dok je trajala akcija oko Knina, i Osijek je dobivao svoj dio kolaca, pa smo odlucili moju kcer i bratovu kcer ponovno skloniti u Nasice – na sigurno … Bratova kci Danijela je tri godine starija od moje kceri i u to doba su bile obje samo male djevojcice izmorene ratom i strahom.

Evo kako je to izgledalo …

Prvo pismo koje mi je iz Nasica poslala po kolegici :

tihana 007

tihana 008

A onda

tihana dnevnik

tihana dnevnik 002

tihana dnevnik 003

tihana dnevnik 006

tihana dnevnik 011

tihana dnevnik 012

tihana dnevnik 013

I tako, sutra ce se obiljezavati ponovno godisnjica akcije Oluja. To je kazu bila tocka preokreta kad se poceo nazirati kraj ratu. Kazu- blistava vojnicka pobjeda, oni koji su izgubili svoje najdraze u suzama pale svijece.

Ja razumijem obje strane, kad se jednom osjeti miris krvi to se nikad ne zaboravlja.

Ja upucujem molitvu za sve stradale nevine zrtve.

Ja osobno se s respektom klanjam svim pravim ljudima koji su ostali ljudi i u tim teskim vremenima, svim casnim ljudima koji su pod uniformom ili bez nje na castan nacin stali u obranu svoje domovine.

Svim psima rata – nikad se ne ponovilo!

Mi – mi smo sretni da smo svi prezivjeli. Neki od nas s oziljcima i zalijecenim ranama, neki s kosmarima u glavi, neki s mentalno kauteriziranim traumama, losim snovima i zakljucanim vratima u umu iza kojih je sve ostalo – ali ipak svi na broju.

Mi ne obiljezavamo nikakve godisnjice. Ovaj dnevnik je samo malo prisjecanje, izlet koji si ne dopustamo cesto.

Mi nastojimo sto bolje zaboraviti.

Ostajte u dobru…


Too old for this s**t !!!

Kolovoz 6, 2008

George Hayes, 54 godine, New Jersey, tuzi tvrtku koja se bavi oglasavanjem – McCann Erickson – za diskriminaciju temeljem dobi.

Tvrdi : ” Svaka kompanija vas moze otpustiti i to je u redu ako postoji doista valjan razlog – medutim u mom slucaju ne postoji ikakav drugi razlog osim moje dobi!”

Hayes je unajmio odvjetnika Murraya Schwartza cija je specijalnost domena radnih odnosa i prava uposlenika.

Taj je odvjetnik zaradio milijune i milijune na parnicama tuzeci kompanije zbog AGE DISCRIMINATION – diskriminacije temeljem zivotne dobi uposlenika. Utvrdeno je da, iako sve kompanije redom izrijekom tvrde da zivotna dob uposlenika nije i ne moze biti razlogom otpustanja, nepisano je pravilo da to postaje presucivana istina i da se diskriminacija koja se temelji na dobi uposlenika poput bolesti siri svijetom biznisa na svim razinama.

McCann Erickson kompanija naravno deklarativno porice da je Hayes otpusten zbog svoje zivotne dobi. Ipak – Schwartz i Hayes tuze McCann Erickson za odstetni iznos od $ 30 milijuna.

Slican problem dozivio je i poznati radio voditelj Bruce Morrow koji je legenda u eteru vec desetljecima, pocev od intervjua s Beatlesima kad su prvi put dosli u USA 1965. godine. Isto se dogodilo i poznatim DJ IZ Kansas CityA Max Floydu i Tanna Guthrieu koji su bili otpusteni od strane poslodavca.

Njihov komentar : “Zasto nas nisu mogli zadrzati? Tamo smo godinama, dobro znamo i radimo svoj posao, lojalni smo kompaniji, nismo napravili nikakvu stetu ili gresku. Vrsta glazbe koja je bila nas dio posla se nije promijenila, trziste kojem je namijenjena, publika jos uvijek je slusa…”

I oni su naravno uzeli odvjetnicku kucu i tuze tvrtku za pozamasan iznos jer su povrijedena njihova ljudska i uposlenicka prava koja americki zakon jamci temeljem “equal employment opportunity” – jednakih prava za sve uposlenike bez obzira na dob, spol, rasu, naciju ili vjeroispovijest.

Ovo su slucajevi iz svijeta glazbe i govornih masmedija koji su zvucno isplivali u javnost jer se radi o poznatim osobama, medutim tisuce i tisuce je takvih primjera za koje ne cujemo.

Employment Age Discrimination laws – to je zakonska regulativa koja dakle u USA brani poslodavcima otpustanje uposlenika temeljem njihove zivotne dobi.

Nedvojbeno je da je to zivotno vazna zakonska platforma koja sve vise dobiva na znacaju i stiti stariji dio populacije od otpustanja.

Medutim javljaju se misljenja koja se sukobljavaju s ovom tezom. Svako trziste radne snage uvazava samo jednu konstantu – profit.

Mogu li se stariji uposlenici nositi s mladima u trzisnom natjecanju? Jesu li tjelesno, mentalno i zdravstveno spremni na odricanja i zahtjeve sve ubrzanijeg tempa i potreba trzista radne snage? Moze li dragocjeno iskustvo nadomjestiti ili prevagnuti nad cinjenicom da su mladi puni energije, inventivni, spremniji na kompromise, manju placu, novi i podlozniji oblikovanju od strane poslodavca, vise HI TECH nastrojeni kad je rijec o informatizaciji poslovnih procesa, otvoreni ka novim idejama, gotovo i nemaju obiteljski zivot i obveze, ostaju prekovremeno i daju tvrtki sve vise i vise privatnog vremena u ime napredovanja na korporacijskoj ljestvici? Treba li generalno starijim uposlenicima duze razdoblje prilagodavanja na nove tehnologije i je li zbilja istina da su mladi hrabriji praviti drasticne iskorake?

Moze li se regulirati zakonom pravo tvrtke da odreduje interna pravila igre troseci svoje vlastite novce u borbi za profit? Postoji li uopce nesto sto mi kolokvijalno zovemo SOCIJALA u poslovnom svijetu? Moze li netko ipak biti diskriminiran zbog spola i dobi ako vec ne moze zbog rase i vjeroispovijesti?

Negdje 1990-ih je USA vlada pokusala prisiliti lanac restorana Hooters ( za one koji ne znaju – taj lanac restorana i brand je poznat po iznimno zgodnim konobaricama u karakteristicnoj odjeci i ciji su zastitni znak velikodusne cuce-buce istih ) da zaposli muskarce na radna mjesta konobara – sve temeljem primjene “equal employment opportunity” zakona.

Hooters su skoro izgubili bitku – do trenutka dok nisu rekli – ok – moze muskarci, ali mi odredujemo KAKO ce raditi ( sto je njihovo diskreciono pravo kao poslodavca dok god se ne sukobljava ni s jednim od zakona ).Tad su poceli objavljivati oglase u kojima su tocno specificirali KAKO ce muskarac koji radi kao konobar u Hooters restoranu morati raditi – jednako kao i ostali uposlenici (uposlenice) – nitko im ne brani recimo nositi uredne brkove i bradu, ali ako nemaju dugu kosu kako je brandom predvideno, moraju staviti periku – naravno, obuci regulare uniformu restorana koja se sastoji od uske majicice s dekolteom i vrucih hlacica.

Nakon toga je vlada odustala od primjene ovog zakona na nacin kako se zamislilo.

Roger Pilon, podpredsjednik pravnog odjela Cato Instituta drzi da svijet businessesa ima svoja pisana i nepisana pravila i da svaka kompanija naprosto mora raditi temeljem prosudbe sto je najbolje za nju kako bi ostvarivala profit.

Odvjetnik Schwartz koji zastupa slucajeve povrede prava iz radnih odnosa uposlenika se ne slaze. Veli – tko si moze prisvojiti to pravo da odredi kad postajete VISAK i teret tvrtki – samo zato ste u dobi od 50 godina??? Sef ?

Neki ironicno vele – “Why not the boss? It’s the boss’s money. Give me a break!”

U slobodnom prijevodu – A zasto ne SEF ! To je sefov novac – dajte molim vas !!!

I sad – vidimo kako to funkcionira u americkom sustavu. Ni tamo nemaju svi love tuziti kad ih se zbog ikakve diskriminacije hiti na ulicu – ali tamo IMA POSLA ! Ako i odete s jednog, brzo nadete drugi.

Iako – tesko je reci da se znanje, verziran rad i iskustvo jos uvijek ne cijene, dapace !

Ali ovisi i o vrsti djelatnosti – opcenito, u ovo doba informatizacije mladi se lakse snalaze jer su se vec izlegli s tipkovnicom u rukama :zubo:, u odnosu na starije kolege gdje inace obrazovani pojedinci ipak mukotrpno hvataju prikljucak ka novim tehnologijama.

Dakle primjerice, u IT ili bilo kojoj inzinjerskoj domeni recentni razbijaci su zbilja – mladi !!! Pogotovo oni koji svoje magisterije i doktorate potpisu vec u nekoj dvadeset i petoj recimo, i tu im nema premca.

Ponekad nema razlike – je li rijec o poslovima u vrhunskom managementu gdje je potrebna prodornost i svjeze ideje ili o fizicki zahtjevnim poslovima – “stara raga” u cetrdeset i nekoj mozda zbilja nema sto traziti pored mlade osobe koja moze povuci …

Inace, iz perspektive kad imate 23, cetrdeset godina izgleda jaaaaako puno ! :smijeh: .

Kako to funkcionira u hrvatskom sustavu ne moramo posebno tumaciti – na hrvatskom trzistu radne snage, cim prodes cetrdesetu si olupina koja vise nema sanse ! Jos ako si zensko … Sanse za pronalazenje pristojnog posla su nevelike, a sanse za pronalazenje atraktivnog posla su ravne nistici! Tu naravno govorim o prosjecnoj vecini.

Izuzetak su profesori, doktori i jos poneke profesije gdje je godinama kumulirano znanje i iskustvo tesko nadomjestivo novim tehnologijama i gdje nema potreba komercijalnog prodora na nova trzista radi stvaranja profita. Izuzetak su naravno i pojedinci, sposobni, prodorni, spremni na stalno ucenje i usavrsavanje …

Meni osobno – u prosincu punim 44. Na svim poljima se jos jako dobro mogu nositi s mladim kolegama, bez razlike, ucim i imam siroko polje interesa i mimo svoje tri struke + steceno znanje i iskustvo. Osobno – nemam razloga za brigu, ali vidim dosta primjera oko sebe koji s nemalom zebnjom cekaju sljedeci ciklus preustroja tvrtke ove ili one…

Kakva su vasa iskustva? Kakav je vas stav?

****

I naposljetku nesto za dobar dan …

Ostajte u dobru :sretan:


Kad je dobro prileci … i gdje sve !

Kolovoz 6, 2008

Upozorenje – ovo je post slika za pasoljupce i one koji se takvima osjecaju!

Neku vecer nisam mogla odoljeti pa sam uzela kameru i napravila par slika – kako se lijepo dade odrijemati gledajuci TV. Pasji zivot !

Prvo smo se izvrnule u dnevnoj sobi na trosjedu na svilene jastuke … Tu se naravno valjamo i namjestamo po volji, jastuci su mekani, dekica isto.

DSCF9309

DSCF9312

DSCF9315

DSCF9324

DSCF9325

DSCF9331

A onda se promijeni lokacija, tek toliko raznovrsnosti radi se malo prilegne na fotelju.

DSCF9336

DSCF9346

Na toj fotelji ima mjesta za dvoje – tko god od nas sjedi ona legne pored! Isto je doduse i na trosjedu, voli se sklupcati uz leda ili u luk nogu kod koljena – ako lezite postrance.
Dobro grije !!!

Ovo slikanje od neki dan me ponukalo da izvucem neke druge fotke gdje se ljeskarilo i gnijezdilo…

Ovako se UVIJEK ( s druge fotelje ) nadgleda skaf s rubljem dok ja glacam, a u isto vrijeme na drugoj strani je pregled dvorista – sve s iste pozicije, maksimalno efikasno!

DSCF9358

I mozda to bas i nije najbolje vidljivo s ovih fotki, ali vjerujte mi – izgleda kao reklama za Raiffeisen banku !!! To su tocno TE BOJE!

A ovako se smjestimo kad treba kontrolirati svoje ljude dok rade workout – cijelih sat vremena motri i pomakne se samo kad cuje neki zvuk s dvorista ! Jednom se nasla na putanji i dometu sprave za nordijsko hodanje i vise nikad!

Image044

Popodnevni drijemez u blagovanju – tu je poslijepodne suncano, a zimi toplo jer je iza obloge radijator !

MAGGIE009

Picture 019

ali prvo dovuce igracke za drustvo, a onda se vrti u krug i gnijezdi prije nego li se smjesti

MAGGIE047

Nije lose niti na tepihu u uredu da se moze motriti svoje ljude dok sjede za racunalima, uvijek postoji mogucnost da imaju negdje u zdjelici grozdice ili pistacio – pa se onda dode zicati.

Picture 09666

Picture 015

Tu smo jos bili jaaako mali

Picture11 00111_2

a ovo je od prije neki dan

DSCF9250

Drijemati se jako dobro dade i na straznjem sjedalu auta, sto smo jako rano naucili

DSCF3366

dekica za voznju

Picture 050

Picture 052

a u svakom slucaju dobro je lezati u krivinama

najsigurnije je lezati u krivinama

Nije lose niti odrijemati kraj kreveta s Gazdine strane poslijepodne, tako da se moze odmah skociti na papuce cim on pokusa ustati

Picture 552_2

Kad su velike vrucine, najbolje mjesto je u uredu pred ventilatorom, valjati se po plocicama i premjestati povremeno

Picture 015a

pa se onda premjestiti u dnevni boravak i provjeriti je li tamo pod hladniji

PICT0027

Ali najljepse je u svojoj logi, tu se gnijezdi i spava nocu kraj Gazdarice !

Picture 045

Kako vidite, krevetic je napravljen u veeeelikom plasticnom bijelom skafu! Tu ona ima dosta mjesta da se komotno ispruzi i izvali sve cetiri u zrak.

Picture 046

Ima dva sloja puta pet centimetra debele fine nove cvrste spuzve presvucene svaki svojom jastucnicom (odsjecene po mjeri), preko toga dva crna tanka otiraca – tepiha (isto kupljena po mjeri skafa) da ne tone u spuzvu, a preko toga svoju prostirku.
Prvo smo koristili lijepu rucno pletenu djecju dekicu koju smo za nju dobili na poklon (jer su je djeca poznanika prerasla), a onda presli na velike rucnike koje lijepo svake subote promijenimo kad presvlacimo sve krevete i posteljinu (puno prakticnije obzirom da to mozemo iskuhati u pranju) – a subotom se i ona kupa …

Skaf je smjesten izmedu ormarica i radijatora, a ispod prozora. Skaf zato sto mi se cinilo da je bolje rjesenje nego onaj pravi krevetic za cukce koji smo gledali i koji mi je bio tako nisko pri podu i neka jadna tanka spuzvica dolje.
Ovo je fina cvrsta plasticna skoljka s debelim mekanim podlogama za spavanje. Fino toplo i zasticeno mjesto. Milina!

Picture 047

Picture 089

Picture 096

U skorasnje vrijeme je pocela dovlaciti i igracke da spava s njima

DSCF8746

I eto, cudno je da sam ovaj post nakanila objaviti ama bas isto jutro kad je Svekrva stavila ZETOVE slike u svoj post :cerek: – bas koincidencija :kiss: i tu se vidi kako se lijepo i ugodno, BAS KAO I UVIJEK i ovaj nas handsome ZET valja po presvlakama!

Eto – u nadi da cete i vi sebi moci priustiti ovakvo jedno prilijeganje malo cesce nego inace – ostajte u dobru …:smijeh: