~Index for DUMMIES~

Radni nadimak koji su mi zlobnici u svoje vrijeme prisivali iza leda je glasio: GUJA SKEPTICARKA .

Komentar je uglavnom padao kad bi se opetovano ocitovala moja nezgodna navada da preispitujem stvari, pricam kojesta sto ljudi ne vole cuti jer im drukcije odgovara i ono “sto je ocito” dovodim u sumnju.
Uopce ne tvrdim da sam uvijek bila u pravu, niposto, puno puta sam mozda i pretjerala – ali da me je ta navika sacuvala od mnogih izlijetanja i steta u zivotu – to stoji.

Naime, u bilo kakvoj situaciji kad treba donijeti sudove ja ne pitam – STO se dogodilo – jer je to “ocito” i uostalom, mogu nam pricati sto god zele, propaganda i sistem ispiru vrlo ucinkovito kolektivni mozak svake nacije do krajnjih granica. U ovisnosti o interesu instanci koje odlucuju, pravo javnosti na pristup informaciji je jako relativna stvar.

Relevantnoj i istinitoj informaciji.

Kad se prasina slegne i sutradan sve malo utisa, moje glavno pitanje jest – TKO JE OD SVEGA TOGA NA KRAJU IMAO KORIST !

Ovo drugo me vec dovodi do odredenih zakljucaka koji na prvu bas i ne vriste s naslovnih stranica.

Ovih dana se tresu brda od naleta akcije INDEX.
Javnost je bila doslovce ZAPLJUSNUTA informacijama, prangijalo je sa svih strana – TAJNA akcija tajne organizacije o tajnim kriminalnim radnjama! Pravi narodni dernek. Svi sretni. U ovoj zemlji gdje je kruh sve skuplji, bar su igre dostupne.

U zemlji gladnoj pravde i zednoj senzacija to je pravi melem na ranu svim inace ideoloski zavadenim stranama – ovisi kako tko cijelu stvar dozivljava.

I sad – iako je motiv cijele akcije Index bez sumnje jako potreban i hvalevrijedan – mene ta cijela parada nije bas impresionirala previse.

Kad sam vidjela vijest – prvi utisak i prva misao mi je bila: ALOOOOOOOOOOOO – otkud u takvoj jednoj TAJNOJ akciji novinari i kamere ON THE FACE OF THE PLACE ????
Ne samo ispred zgrada fakulteta za koje svatko zna gdje su, nego i ispred KUCA pojedinih ljudi ???
Samo sto nisu doveli mecku da plese po dvoristima osumnjicenih i hodnicima fakulteta!

Ja sam uvijek naivno mislila da se ozbiljne i stvarno bitne stvari dogadaju pod plastom tisine i daleko od ociju javnosti.

Drugo – zasto se islo tako selektivno, zasto se nije uslo isti dan na SVE fakultete svih Univerzi u drzavi – ako je istina da su ih pratili godinu dana?

I nemojte mi pricati da se nema policijskog kadra da se takvo sto provede! Naravno, da su odgovorni dosljedno, profesionalno i ZAPRAVO sve pripremili, mogli bi s istim brojem ljudstva pokupiti sve one za koje se tijekom pracenja OSNOVANO moze utvrditi moguca krivnja, a ne bi upadali pod oruzjem kao da privode teroriste, pompozno praceni medijima bez ikakve selekcije u urede i kuce ljudi – pa ih onda poslije obavjesnog razgovora pustali!

Ono – ako nesto ulove, dobro ulove ! A ako ne – uuuppppsssss … malo smo se presli, niste krivi (taps-taps po ramenu), mozete ici !

To ako vam u kuci nisu nasli dva prsuta ili nedajboze peku – to je vec osnovana sumnja da ste podmiceni!

Blamaza!

Ma koliko mi to ironizirali i poneki se tome i rugali, postoji nesto sto se zove profesionalna etika i reputacija, i – iako za sve nas uvijek potrebno i pozeljno – to je za odredena zanimanja malo bitnije nego za druga.

Medicina je posao povjerenja. Bankarstvo je posao povjerenja.
Svoje zdravlje i svoj novac necete bas povjeriti polupismenim protuhama za koje sumnjate da su KUPILE diplomu.

To su ekstremni slucajevi – a ima ih jos – biste li povjerili brigu o svom djetetu ignorantu bez znanja i strpljenja koji/a je imala obraza kupiti diplomu, biste li cak povjerili popravak svog automobila nekom tko je zanat savladao u birtiji uz pivo i dvije tisuce eura za pola sata ?

Profesura i akademski status – to je takoder posao povjerenja – nakon recentnih dogadanja proci ce na zalost jos podosta vremena prije nego li se prestane dovoditi u sumnju kredibilitet icije diplome.

Imala sam svojedobno prilike pricati s covjekom koji je bio izmedu ostalih u grupi optuzen za malverzaciju u jednoj od banaka. Dokazalo se da je potpuno nevin – i unatoc tomu nije mogao dobiti vise nikad posao u banci! Ljudi u bransi se u maloj sredini poput Osijeka poznaju. Osim toga – tu je uvijek bila stigma koja ga je pratila – da je bio procesuiran.

Njegov osobni i profesionalni dignitet je bio unisten – iako vrlo strucan i sposoban bankar, jedva je nekako pronasao posao u nekoj privatnoj knjigovodstvenoj firmici.

Da to preslikamo na topic – Zagreb je malo vece selo, a akcija Index je kao vijest presla granice Hrvatske. Kakva ce biti neizravna steta ovog cirkusa za ljude koji nisu krivi, s obje strane katedre – i one koji posteno predaju i imaju digniteta i one koji zbilja ucenjem polazu ispite? Kakav ce biti njihov profesionalni autoritet?

Uopce nemam iluzija da je mafijaska grupa koja se bavi ovakvom vrstom organiziranog kriminala bas tako glupa i da nema svoje DOJAVLJIVACE koji su ih na vrijeme upozorili sto se sprema.

Ako nitko drugi – a ono njihovi nekadasnji diplomci koji su danas visokopozicionirani u redovima vladajuceg establishmenta i utjecajni preko rodijackih i interesnih veza.

Daleko od toga da tvrdim da korupcije i prodaje ispita na fakultetima nema – itekako ima, ukljucivo i nekih nevinijih brlja – i to treba ognjem i macem ocistiti – ali vjerujem da su doista vazni ljudi u tom kriminalnom lancu na vrijeme upozoreni i da ce podletjeti samo nebitni igraci. I to AKO im uspiju ista dokazati.

Kako se primjerice uopce moglo dogoditi da u javnim glasilima osvane prije cca mjesec dana clanak s upravo ovakvom tematikom – fol – neko slusao curu koja prica u kaficu i hvali se kako kupuje ispite!

A mi bismo ovih dana trebali vjerovati da gledamo finale grandioso jedne tajne, visokostrucno i profesionalno provedene akcije… I onda je svizac zamotao cokoladu !!!

Primjerice, u Osijeku godinama sve bruji o kupovini ispita na Ekonomiji i Pravu – pa to nije nikad izaslo u “utjecajnom” tiraznom javnom glasilu kao top tema. Pogotovo je to bilo izrazeno u razdoblju neposredno poslije rata, kad su indexi kruzili kabinetima i pojedinci (tad) pod uniformama i razni (tad) politicki podobni su se za relativno kratko vrijeme ponosno iza uha zakitili diplomama bez ikakve buke.

I sto s tim ? Nista. Danas sjede na vrlo pozeljnim radnim mjestima u dobrim tvrtkama, tijelima drzavne uprave i raznim klimatiziranim uredima. Prepoznat cete ih po tome sto se potpisuju titulom dostavljacu, postaru i kad placaju karticom .

I imaju kraj sebe obavezno na radnom mjestu neku sirotinju koja je nekad morala UCITI da dobije diplomu – a danas rinta i za sebe i za njega.

Previse sam takvih situacija i sirovina srela u zivotu, pa me je titula ispred/iza imena davno prestala impresionirati.

Sve ove vijesti, sve mi je nalikovalo na uprizorenje jeftinog igrokaza : RUKA PRAVDE KOJA SUSTIZE NEGATIVCE – vjecna beta verzija za naivce i puk – a prezentacija ljubaznoscu i zasluznoscu naseg VODJE koji je PODUZEO OSTRE MJERE da se korupcija istrijebi !!!

Narod se raduje.

Narod ima kratko pamcenje, voli veselice – ali nitko se ne pita sto se dogada s ljudima koji su isto tako bucno i uz medijsko pracenje uhiceni u akcijama zvucnog imena Dijagnoza ili Maestro… Smijesno!

Narodu se baci kost, digne frka, zavitla prasina, pokupi neke nebitne statiste u kukuruzu i strpa privremeno u przun, odvrati paznja s PRAVIH projekata, pobere malo politickih bodova i stvori utisak da se KONACNO I STVARNO NESTO PODUZIMA !!!

Jedina “dobra” posljedica cijele ove frtutme ce biti da ce ljudi od sad biti oprezni u svemu tome, a kao i u svim ostalim poduhvatima s visokim pokroviteljstvom, ustvari butiga i dalje radi, samo se napravilo malo finog podesavanja, izbacilo luzere iz kombinacije i odradilo kanaliziranje stete. Odsad ce neki biti pametniji i diskretniji.

Docim – dobra stvar jest sto se ovakvim i slicnim vladinim antikorupcijskim mjerama mazu oci naivcima, vatrogasnim mjerama cuva socijalni mir i grade Potemkinova sela za EU – ne bismo li eto dokazali da rjesavamo korupciju, pravosude, bla bla bla – sve ostalo …
Mozda od toga ispadne i nesto korisno na kraju – kad udemo u EU bit cemo PRIMORANI na postivanje zakona i pravne drzave.

Kad malo bolje razmislim – mozda mi naslov i nije bas pravi – bolje bi bilo:

HRVATSKA FOR THE DUMMIES

Ionako se cini da je pojedinim vodecim umovima ove drzave to bila jedina strucna literatura prije nego li su dobili diplome …

Znanje i moc

Knjiga je neodoljiva, nije doduse donijela na svijetlo dana nikakve novo otkrivene i neporecive povijesne istine, neki me optuzise za podrzavanje oportunog nacina razmisljanja citiranjem ovih redaka, bilo je i komentara da autor nabraja probleme, ali ne daje rjesenja…

Moje pitanje kriticarima je uvijek u takvim razgovorima bilo – imate li VI rjesenja? Ima li ih itko?

ZNANJE I MOĆ

C. Wright Milles / Sociology – IX part./ L.A. Univesity / 1969 ***** izvadak

Pošto je intelektualac sve više osujećen kako mu se znanje povećava, izgleda da znanje vodi nemoći. Takvo osujećenje javlja se, naravno, samo kod čovjeka koji se osjeća prinuđenim da djeluje.

“Izdvojeni promatrač” ne zna za svoju bespomoćnost, jer je nikada ne pokušava prevazići. Ali politički čovjek je uvijek svjestan, da iako događaji nisu u njegovim rukama mora snositi njihove posljedice. U središtu javnih odluka nalaze se moćni ljudi koji ne pate od loših rezultata svojih odluka. Nikad ranije nije tako mali broj ljudi donosio sudbonosnije odluke za tolike ljude koji su sami bespomoćni. Vlast je bezlično čudovište – oni koji je preuzimaju shvaćaju samo njenu tehniku, a ne i njen cilj.

Organizirana neodgovornost je glavna crta modernih industrijskih država uopće. U svijetu organizirane neodgovornosti teškoća iznošenja osobnog mišljenja povećala se za one koji ne izražavaju popularne misli. U modernom društvu i sloboda i sigurnost ovise od organizirane odgovornosti.
Pod “slobodom” i “sigurnošću” ne podrazumijevam neovisnost svakog pojedinca. Podrazumijevam samo to da ljudi uspješno upravljaju onim o čemu ovise. Ako treba politički misliti na realističan način, intelektualac mora dobro poznavati svoj društveni položaj. Samo razumjeti i jest ideal čovjeka koji ima sposobnost saznati istinu, ali nema priliku, vještinu ili hrabrost, već prema slučaju, da je priopći politički uspješno. Znanje koje nije priopćeno može ozlovoljiti um, biti potisnuto i najzad zaboravljeno. Da je samo polovina znanja kojim sada raspolažemo zaista stavljena u službu ideala o kojima vođe govore, ti bi se ideali mogli ostvariti za vrlo kratko vrijeme. Lakše je raspravljati o nesigurnoj budućnosti o kojoj još nema činjenica, nego se suočiti sa neprijatnim pitanjima sadašnjosti i nedavne prošlosti.

Ni do jedne od vrijednosti nije se toliko držalo kao do velike uloge razuma u civilizaciji i u životima njenih civiliziranih članova. Problem znanja i moći jeste i uvijek je bio problem odnosa ljudi od znanja i ljudi od moći. Intelektualac bi trebao biti moralna savjest svoga društva, jer u krajnoj liniji to i jeste njegova politika. Svrha obrazovanja je da se ne utopimo u masovnom društvu. Bilo da to zna ili ne, čovjek u masi je obuzet osobnim teškoćama, a nije kadar pretvoriti ih u društvene probleme, vidjeti njihovu povezanost sa zajednicom, niti vezu te zajednice s njima. Uloga uma, intelekta, razuma, ideja označava definiranje stvarnosti adekvatno i na javno značajan način.

Stare vrijednosti i pravila čestitosti više nas ne drže , a nisu zamijenjene novim vrijednostima i pravilima koje bi dale moralno značenje i potvrdu životnoj rutini koju sad moramo slijediti. Sudbina je povezana s događajima u povijesti koji predstavljaju zbroj i nenamjerne posljedice bezbrojnih odluka bezbrojnih ljudi. Svaka njihova odluka beznačajna je po posljedicama i podložna odlaganju ili snaženju pomoću drugih takvih odluka. Nema povezanosti između bilo čije namjere i krajnjeg rezultata bezbrojnih odluka. Veliki događaji su izvan ljudskih odluka , povijest se stvara ljudima iza leđa. Zašto je slobodan intelekt toliko odvojen od odluka vlasti? Elita moći, bogatstva i slave nije elita kulture, znanja i senzibilnosti. “

I sad tu dolazi do izrazaja pitanje koje se provlaci od pecine na ovamo – jesu li senzibilci sposobni u pravom trenutku mlatnuti toljagom i dovuci rucak doma? I sto je jos vaznije – mogu li govoriti tiho i vuci jos vecu toljagu kako bi taj isti rucak obranili od drugih koji nisu senzibilci?

Je li uvijek nuzno da se elita moci i bogatstva sastoji od onih koji su u stanju besprizorno napraviti twist sa zakonima etike drustva i vladavinom prava kako bi se – kao prvo – dokopali mogucnosti napredovanja u hijerarhiji zilavih, otpornih i odlucnih koji placaju svaku potrebnu cijenu, a potom i odrzali medu sebi slicnima?

Jesu li intelektualci i senzibilci opcenito, uvijek po defaultu jalovi, nemocni i nesposobni za opstanak u drustvu u kojem je osnovni kriterij uspjeha nesto sasvim drugo? Vise je nego ocito da su najglasniji, najvideniji, najprodorniji i najuspjesniji u velikom broju slucajeva upravo priprosti, s manje ili vise inteligencije ali manipulativni, jako izrazenih drugih korisnih osobina – besprizorni grabezljivci. I oni koji ih pokusavaju oponasati. I grupe koje se oko njih okupljaju – stado – sljedbenici koji se osjecaju zasticeni od gnjeva ako pognu glavu i sloze se … A onda mogu zlostavljati jos slabije od sebe pokriveni visim autoritetom. Grabezljivci ostvaruju ciljeve jer shvacaju da je potrebno upregnuti kolebljive i slabe (autoritet i samopostovanje se ne daje pri rodenju zajedno s pamecu) a ako nista drugo, barem utjecati na njih stalno ponavljanom demagogijom. Resi ih takoder jedinstvena osobina da jako dobro razumiju prirodu stvari u smislu da oni koji nisu predatori, u datom trenutku kad je presudno oklijevaju zabosti protivniku nokte u oci jer ih prijece moralne ograde i spoznaja da to nisu u stanju i uzalud im sva njihova pamet kad nemaju killer instinkt.

Jedna sasvim druga kategorija su PUPPET leaderi i iza njih stoje cijele grupe ljudi koje su ih dovele na vlast i koje kad dode vrijeme beru utrzak svojih radnji.

Ovo sve naravno ne treba generalizirati, to ne znaci da u raznim esalonima vlasti uvijek stoluju negativci – dakako da ima pristojnih, pametnih i vrijednih ljudi koji su svoja mjesta zaradili postenim radom i odgovornoscu…

Jesmo li kao drustvo sposobni izdici se iz poljuljanog sustava vrijednosti i ustanoviti neki poredak stvari, liniju odgovornosti koja bi bila jednako postovana i vrijedila i za prosjake i za kraljeve? Uvjetno receno… Jesmo li kao drustvo sposobni uspostaviti neki model ponasanja za djecu koja ce nasljediti ovaj svijet i koja zbunjeno promatraju kako ih pokusavamo uciti vrijednostima koje sami ne posjedujemo i s pravom ne mogu naci autoritete koje ce postivati u okruzenju koje im salje suprotstavljene signale?

***

Off topic – jucer smo “proslavili” Halloween… Gazda mi je cestitao odmah ujutro :kiss:( blago meni ) :rofl: …

Vidjet cemo ( 25.10.2007.)

Svaka predizborna utrka je slozen projekt, uvijek vladaju ista pravila, uposleni su cijeli timovi strucnjaka i volontera, svi moraju odigrati najbolje sto mogu da bi se postigao rezultat – s tim da smo u nasim uvjetima bili svjedocima i nekih inventivnih metoda kojima je zna se, bio cilj povecati biracko tijelo i prigrliti neke nove glasace. Sasvim je uobicajeno nakititi se, prikazati sve u najboljem svjetlu i dodvoravati ljudima prigodnicarskim izjavama ne bi li oni shvatili da ste upravo VI ona opcija koja ce im donijeti boljitak, nema tu nista lose, to je priroda posla ljudi koji se bave politikom i prodaju maglu.

Ali bilo bi dobro vidjeti cime mi to zapravo raspolazemo i kakva su nam nedavna iskustva. Ima nas tu malo starijih 🙂 koji pamtimo duze i bili smo tamo kad se dogadalo. Bilo je zanimljivo promatrati one koji su prije rata pravili partijske karijere i cijeli vijek prozivjeli kao aktivne komunjare, nisu se znali ni cestito prekriziti, da bi se odjednom dolaskom samostalne hrvatske drzave preobrazili kao larve u predivne leptire crvenbijeliplavi krila s natpisom HDZ u finom uzorku, s krunicom na retrovizoru i svi odjednom zaboravili tko su bili. I voljeli bi da i mi svi ostali patimo od takve selektivne amnezije. Nasuprot tomu, nisam mogla ne postivati ono sto se dogadalo politickim nesretnicima koji su ostali pristojno dosljedni sami sebi i nastavili se deklarirati sa srcem koje im je lijevo. To im je bio neoprostiv grijeh, osporavalo im se cak i hrvatstvo, jer zna se kako to konvertiti rade i tko o cemu najvise prica – kukavice o ratu, lopine o postenju… Tu su jos naravno i seljaci – oni su uvijek pozeljna udavaca koja se okrece boljem ponuditelju pa se koalira svakako, ovisno tko vise da. Pragmatizam na prvom mjestu. Nadalje – tu su oni meni tako zanimljivi intelektualci s problematicnim djedovima koje uglavnom mase za sankom ne razumiju sto pricaju i tehnomenadzeri koji sram ih bilo imaju uspjesne tvrtke koje su godinama u svakakvim uvjetima vodili GDJE LJUDI IMAJU PLACE i koje im nisu bile cacevina ni politicki miraz. Sita sam ja uvijek bila govora ljudi koji cijeli radni vijek muzu placu s drzavnih jasala i teoretiziraju – dajte mi savjet nekog tko je prezivio na trzistu, opstao u negostoljubivim uvjetima i jos prosirio poslovanje !!! Nije im kao nekima odjednom krenulo nakon rata kad se autom moglo do Austrije s kofercicem u banku ili kad se poslije rata samo s jednim satom DOSLO iz te iste Austrije gdje vam biznis bas nije uspio. Tu su i na zalost jalovi liberali, od pocetnog entuzijazma i pozitivnog naboja spadose na – sto spadose. Velike sam nade polagala u njih prije petnaestak godina, mislila sam da su opcija koja moze biti valjan korektivni faktor uz trodiobu vlasti s desnima i lijevima. Vremenom su postigli da im se biracko tijelo svelo na susjede i rodbinu. Steta. Tu su nadalje i pravasi – decki koji su eto posvema izmijenili svoj darkerski modni izricaj i sad blistaju u svim europskim bojama jer su svjesni da im je povijesni background jedno, a politicka realnost drugo. Dobro je. I naposljetku – jedan segment koji okuplja manje stranke, zanimljivi programi, upitno biracko tijelo – u masi. Pred njima je dug i naporan put.

Nadalje – izborni inzinjering. Netko upuceniji bi mogao sad uci u razmatranje nacina odabira celnih ljudi stranaka i pisati prirucnik radnog naziva: ” Kako od seljacine napraviti gospodina/kako od nitkoinistanekog u cetiri godine napraviti covjeka s pipcima i tajnim racunima/kako upropastiti dobru reputaciju i postati top politicar “. Moglo bi se i o krojenju izbornih jedinica i dokazanom kako se cini sasvim legalnom manipuliranju s glasovima mrtvih i glasovima dijaspore koja pojma nema o cemu glasuje.

To me je zgrozilo – I NIKOM NISTA !!! nakon toga… Necu o kupovanju glasova grabljenjem iz pettit casha (sto mu ga dode jeftinije) i kupovanju glasova u drukcijoj valuti – sto je malo skuplje. I da ne zaboravimo jos jednu zanimljivu pojavu – kupoprodaja igraca kad im nije prijelazni rok, ljudi koji su bez stida NAKON izbora i postavljanja na prava mjesta odjednom spoznali da pripadaju tamo gdje im se bolje plati, a ne tamo gdje bi ih elementarna pristojnost i dosljednost u nacelima ostavila. Ovdje ne svrstavam one koji su se od maticnih stranaka odvojili zbog ozbiljnih razloga poput gospodina Glavasa primjerice :+ , to je prica za sebe.
Sva ta predizborna retorika – neke stvari koje su izrecene i ponavljane i postale okosnica politickih programa upravo vrijedaju inteligenciju svakoga tko iole pozorno slusa. Jasno je meni da se istupiti mora s programima koji rjesavaju goruca pitanja drzave, jasno je meni i da se sve radi u najboljoj namjeri za dobrobit drustva, i da bismo mi svi voljeli da su stvari idealne i da se sve ono sto je obecano zbilja ostvari, ali kad se besprizorno laze i manipulira neukima to je vec nesto sasvim drugo.Ispada da oni koji nisu dovoljno atraktivni i zivopisni u obecanjima losije prolaze, pa se svi manje vise trude svasta naobecavati-ovisno o mjeri politicke pristojnosti.

Nije rijec o tome da je ITKO nepogresiv, jasno je svima da je sezona cuda zavrsila otprilike onomad kad je jedan skromni gospodin nahranio nekoliko tisuca s par kruscica i ribica, jasno je isto i da nije lako praviti od nicega nesto, nakon sto su prethodnici napravili od necega kojesta sto se sad raspada putem.

Ekonomija je egzaktna znanost – ne ide to tako kako neki zele predociti jadnom puku. Ne mozes dijeliti novce kojih nemas! U vrijeme trajanja zadnje predizborne utrke mi se dlaka jezila niz kraljeznicu dok sam slusala gospodina Sanadera i sva njegova obecanja – ja sam tad zapomagala po kuci a slusao me samo pas – ODAKLEEEEEEEEEEEEEE CES DATI UMIROVLJENICIMA, TRUDNICAMA, BRANITELJIMA, SKOLARCIMA, ZDRAVSTVU, CRKVI, TVORNICE RADNICIMA, AGRARU, TURIZMU, USKLADIVATI U ISTO VRIJEME S EU PRAVILIMA, IZGRADITI CESTE I PUTELJKE, ISKORIJENITI ORGANIZIRANI KRIMINAL, VRTJETI REPOM HAAGU I OSTATI DOMA CIST, UPGRADATI VOJSKU DA BUDE FIT SA NATO STANDARDIMA, ZAVRSITI SVE GDJE STE POSADILI KAMENE TEMELJCE, UPRISTOJITI VANJSKI DUG I SKRESATI PDV !!!???? Dokle je islo to ulagivanje biracima i govorilo se ono sto naivni zele cuti!

Naravno, kad je o suski rijec, uvijek postoji mogucnost da mozete prodati jos ponesto od obiteljske srebrnine dok je jos ima, pa narod vam je za to valjda dao mandat!!! I taman dok izgurate jos koji krug potrajat ce, a onda – ima tko ce se baviti onim sto preostane, biti pod lupom kritike i znjeti lose rezultate politike prethodnog establishmenta dok biraci budu ocekivali cuda od njih. Ljudi su skloni zaboraviti da se neki ucinci pogresnih ekonomskih poteza kumulativno manifestiraju i ne mogu izmijeniti preko noci.
Nadalje, kad su izbori prosli, Europa je bila nesto sto je gospodin Sanader obecao servirati Hrvatima nagodinu – ispalo je da je o poslicima s gospodom iz ekskluozivnog kluba putem kojesta presutio, ponesto uljepsao, podosta izostavio-od svih mogucih izvjesca se serviraju dijelovi izvadeni iz konteksta, javnost se obmanjuje i tumacenja nekih stvari su mastovita do te mjere da sam jednom prigodom dva puta citala neke stvari kako bih bila sigurna da sam dobro shvatila. Koliko biraca u Hrvatskoj moze otici online i procitati dokumente u originalu na engleskom? I to cini? Javnost se sustavno obmanjuje.

Sto se lakrdije s PDV-om tice, kratko vrijeme nakon dobivenih izbora je izrecena povijesna recenica : KAD SE ZA TO BUDU STEKLI UVJETI. SAD NAM TO KAZES !!?????????? Da nije jadno bilo bi komicno.

Vanjski dug – za protekle cetiri godine je napravljena jos veca steta, sav onaj silni rast BDP kojim se gospodin Suker voli hvaliti je samo privid, gotovo pola je u dugu, stopa zaposlenosti katastrofalno niska, pa i od toga je vise od trecine zaposleno u javnom sektoru, dakle na drzavnim jaslama …

O korupciji koja guta zastrasujuce kolicine novca na svim razinama, traljavo odradenom poslu s Den Haagom gdje se nije nitko bas pretrgao cestito i kvalitetno sloziti optuznice i prikupiti dokaze da bi se osudili krivci, traljavo odradenim poslovima za pristupanje EU gdje se polurjesenja i mrvice tumace neukom narodu kao veliki uspjesi, plasiranje neistina i poluistina javnosti o velikim investicijama i njihovim troskovima, ugrozi slobode govora privodenjem novinara koji pisu nepocudne stvari – bolje ne pricati.

Imamo jos manje od mjesec dana kako bismo dobro razmislili kome dati glas na sljedecim izborima. Pouceni iskustvom – vecina nas je s pravom skepticna, ali moramo imati na umu da idealnog rjesenja nema.

Vidjet cemo …

UpDatE

I moram nesto dodati – prvo, na zalost ja necu glasovati na iducim izborima sukladno tezi koju godinama podupirem i s kojom se slazem – ja kao ( sad ) dijaspora i osoba koja ne radi, ne zivi i ne placa poreze u maticnoj drzavi nemam prava odlucivati o stvarima gdje ce se posljedice moje odluke odnositi na zivote svih drugih koji tamo zive, a ne i na moj …

Drugo – bez komentara :rofl:

Link na zanimljiv post

Kratak ogled o DEMOKRACIJI ~ made in Croatia

Definicija kaze da pojam DEMOKRACIJA označava oblik vlasti u kojem “sve” odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore.

Naravno, definicije su jedno, praksa je drugo. Ima tu i neke ironije. U nase vrijeme svjedocima smo da su u svijetu mnoge apsolutisticke vlade i diktature dosle na vlast pomocu izbora. Cak i kad izbori nisu farsa, koliko je doista mjerodavno ono sto na kraju dobijemo i koliko je to stvarni odraz volje naroda, a koliko dobar izborni inzinjering i neizlazak znacajnog dijela biraca na izbore?

Ne treba smetnuti s uma da smo bili svjedocima recimo da su na proslim izborima u Hrvatskoj glasovale mrtve duse, dijaspora – ljudi iz bijelog svijeta koji pojma nemaju o cemu glasuju zapravo i kakve ce biti posljedice koje se njih nece uopce ticati, nije nebitno niti kako se formiraju izborne jedinice, porazno je koliko ljudi ne zeli uopce sudjelovati.

Deklarativno, demokracija je sastavljena od vise cimbenika – Ustav koji stiti prava svih gradana, slobode govora, slobode okupljanja, slobode tiska, imamo i visestranacje, imamo i jednakost pred zakonom, po definiciji imamo neovisno sudstvo i sustav medusobnog nadzora medu granama vlasti…
Da .
Prije svega, demokracije nema u siromasnim drustvima, politicko razmisljanje je NADOGRADNJA – dok se mase bore kako da prezive, njihovo politicko razmisljanje ne ide dalje od ulicnog bunta kad postane stvarno neizdrzivo i kad im se dokinu i one najelementarnije stvari.
Porazavajuca cinjenica je da onda takvo jedno drustvo odgaja takoder mladi narastaj koji nije senzibiliziran razmisljati o icemu dalje od ” u se, na se i poda se”, a oni koji se politikom uopce bave su im smijesni, ne izlaze na izbore, sve im je bezveze jer se ionako nista ne moze promijeniti.

Mi smo zapravo suoceni sa stanjem politicke nepismenosti.

Siromastvo – materijalno – je na zalost cesto razlogom duhovnog siromastva i neznanja, ne uvijek i ne nuzno, ali uglavnom ljudi koji su u financijskim problemima imaju samo jednu misao – kako ih se rijesiti, a gdje su uzroci tog stanja, zasto nema posla, zasto svi grcaju u dugu – to oni nisu kadra niti razumjeti, a ako i jesu, nemaju snage i sredstava da to pokusaju rjesavati.

To je onda naravno jako dobro za one koji su politiku shvatili kao orude za postizanje vlastitog materijalnog uspjeha i ostvarivanje osobnog utjecaja i moci na bilo kojem polju – umjesto vizijom demokracije, na ovim nasim prostorima, raju se homogeniziralo na nacionalnoj osnovi, sto je daleko lakse i ukljucuje najjacu polugu oko koje kreatori ne moraju puno raditi – emocije.

Ono sto nama treba je jedno uredeno gradansko drustvo, radna mjesta da bi svi mogli imati pristojan zivot, demokracija uoblicena na temeljima multikulturalnosti i uvazavanja razlicitosti, visoke svijesti o potrebama koje nadilaze usko ogranicene lokalne interese i kao najvaznije DRUSTVO ZNANJA.

Post industrijsko drustvo i globalizacija koja je neizbjezna nalazu drukcija pravila igre, mi ne mozemo ostati u zatvorenom sustavu spojenih posuda koji nekima odgovara jer se profiti i vrijednosti nekontrolirano prelivaju u upitnim zakonskim relacijama. Pokrice za takvo stanje se dovijeka trazi u njegovanju individualnosti i odricanju asimilacije kao neceg negativnog – medutim u svjetlu velikih promjena u ljudskom drustvu, “digitalne revolucije” i pojacanog protoka informacija, intenzivnih migracija i preslagivanja sfera utjecaja, svijet vise nikad nece biti isti. U nekoj dalekoj fazi poodmaklog globalizacijskog procesa kad se dogodi jedan multikulturalizam i ono sto je najblize pojmu stvarne demokracije, pitanje nacije postaje potpuno pitanje samo folklora i niceg drugog.
Razumijevanje toga je dijelom uvjetovano i politickim opismenjavanjem, koje svoje zasade ima u opcem obrazovanju populacije i odgajanju drustva da “politicki misli”.

Tradicionalisticki pristup kakav je uvrijezen na nasim prostorima je uvjetovao ovisnost da čovjek svoj osobni identitet definira na temelju cinjenice u kojem je političko-kulturalnom miljeu odrastao. Tu igra veliku ulogu i nacionalna nota gdje se ocituje jak utjecaj Katolicke crkve. Kao rezultat toga dolazi do sudara koncepcija, gdje je cijela jedna generacija glasaca odgojena na zasadama komunizma kao totalitaristickog rezima, navikli smo misliti kako nam se kaze i ne razmisljati puno dalje od toga, ne propitivati kvalitetu dobivenog stava koji moramo imati – s druge strane ista ta generacija je “kalemljena” nakon nacionalne katarze tijekom Domovinskog rata snaznim emotivnim osjecajem pripadnosti necem sto se ranije nije moglo ispoljavati u tolikoj mjeri – naciji i vjeri.
Rezultat toga je podjela – tzv ” kineski zid” koji je hrvatski nacionalni korpus i pripadajuce manjine podijelio na dvije velike glavne skupine – lijevi i desni.
Paradoks je sto su zapravo ispod manje-vise tankog sloja politicke opredijeljenosti (tankog jer sedamnaest godina u povjesnim politickim relacijama i nije neko dugo razdoblje) svi ISTI konglomerat nastao na istim “demokratskim” nacelima.

Paradoks je da u taboru “desnih” ima vise bivsih tvrdih komunista nego u taboru “lijevih” i da biraci u masi to jednostavno ignoriraju – meni je uvijek bilo nejasno ZASTO?

Ista grupa ljudi je jednostavno samo promijenila boje i zastavu, bili su na polozajima prije pocetka rata, imali utjecaj i mogucnost da se tamo zadrze, tako su i napravili – i uveli u igru svoje istomisljenike i rodbinu.
Cinjenica je isto tako da se tijekom i iza rata utjecaj raspodijelio tim “desnim” silnicama, “lijevi” su bili gotovo anatemizirani kao partija s pogresnim, ili bez nacionalnog identiteta u vremenima kad je nacionalni identitet bio imperativ.

Svi sustavi kontrole su zakazali – umjesto u demokraciju, vlast odabrana demokratskim slobodnim izborima nas je odvela u kleptokraciju.
Nitko nije imao moci ili hrabrosti reagirati – jer u nasem obliku demokracije ljudi ne znaju politicki misliti – odgojeni pedeset godina na strahu od vlasti i posljedica neposluha, priklanjaju se jacem autoritetu, gdje je samo jedan zamijenjen drugim. Alternative su nepoznanica i potencijalno opasne – pogotovo ako su crvene boje. Kao sto sam napisala vec u jednom prijasnjem postu – neobrazovan um se priklanja SIMBOLIMA – pojavnostima politcara, vjestom oratotrstvu, manipulacijama i emocijama u politickom odlucivanju. Osjecaj pripadnosti krdu je vazan – stoga, nije svejedno na kojoj strani kineskog zida je vas politicki stav.
Zanemaruje se cinjenica da je um koji ima spoznaju slobodan od ikakvih zidova i sposoban sam odluciti sto je pravo, a sto nije – i ne trpi svrstavanje na osnovi podjela zacetih u proslosti.

Treba vec jednom shvatiti da neke stvari moramo prerasti, stalna mijena i rast s njom su temelj napretka drustva.

Nema jedinstvenog recepta za demokraciju, postoje samo smjernice i pokusaji – ali u jedno moramo biti sigurni – demokracije nema u siromasnim drustvima.

Prvi korak je promjena, rusenje svih zidova i okretanje buducnosti, osnovno pitanje nije da li to mozemo – nego da li to zelimo.
Kao sto je vec receno – zaceci demokracije su tu – ostalo je na nama.

Kamo pripadati i sto misliti – MI vec znamo

Eh :)))
ne znam kako je to u vasoj kuci, ali ja osobno imam problem koji nije vidljiv slucajnom promatracu i koji me u zivotu jako znade kostati dodatnog vremena i jalovog objasnjavanja : nikako ne mogu odrediti kamo pripadam!
Ovo cijelo razmatranje naravno ne ukljucuje NACELA.
Stavovi su tu da se mijenjaju ako treba, nacela su ona koja su trajna. Ukoliko se primjerice promijene okolnosti, mora postojati prostor za promjenu misljenja o necem, rigidnost je smrtni grijeh za svakog tko drzi do mentalne higijene. Isto tako, moralna, casna i dosljedna osoba je IPAK drukcija kad ima 20,30 ili 40 godina – postoji nesto sto se zove prioriteti i zivotno iskustvo, i te stvari i te kako oblikuju nasa razmisljanja.
Zavidim ljudima koji su nepokolebljivo sigurni cega su dio, ma sto da se dogodi imaju cist i nedvosmislen stav o opciji koju zastupaju, nikad nista ne podvrgavaju ispitivanju, nemaju sumnji o onom u sto vjeruju i bez ostatka su odani svojoj zivotnoj filozofiji do te mjere da su spremni bez razmisljanja dati strelicu gore ma tko i ma sto je u pitanju – samo ako je dio njihovog copora/stada/grupe/stranke/vjeroispovijesti/nacije/whatever dodajte … Neki o tome cak niti ne razmisljaju svjesno i odlucuju, nego im se pripadnost dogodi.

S druge strane, meni je oduvijek navada da sve preispitujem, u zivotu imam jako malo autoriteta i pojava koje me bez ostatka nadahnjuju, sklona sam gubiti vrijeme na proucavanje svake opcije i onda se opredjeljivati, cesto DOISTA gubim vrijeme na kojesta, cak sam ponekad sklona protivniku priznati dobre strane ako ih ima i navuci na sebe gnijev istomisljenika. Deklarativno ne priznajem optuzbe da izvlacim stvari iz konteksta – kontekst je i sam po sebi grupa cinjenica povezanih u cjelinu, tko jamci da se u obilju dobrih stvari ne moze potkrasti losa, i obrnuto – moramo li zato gutati cijeli koncept bez obzira na sve? Muku mucim kad shvatim da meni nedraga opcija ima 15% dobrih rjesenja o necemu i onda dobim po tamburi ako ih ponukana nekim unutrasnjim bespotrebnim i glupim porivom glasno spomenem u neprikladnom drustvu ili trenutku. Isto tako, ako oni programi koje ja osobno drzim pogodnima i sebi bliskima imaju ikakvih losih strana, dobim graktanje okoline ako ih slucajno iznesem na svjetlo dana.
I onda ti imaj svoj stav !!!
Poimanje socijalizacije u cijeloj vertikali razumijevanja je naviklo na omedene grupe koje imaju svoje leadere koji znaju sto je dobro za njih ( i za njih ), stavove i boje, nema izlijetanja, slobodni strijelci su i sami predmetom odstrela od strane organiziranih nacina misljenja – soleri nisu uvijek i svugdje dobrodosli i rado videni jer unose metez u jasan i odreden ustroj koji nazivamo drustveno uredenje. To je onda jako lose za primjereno odgojene sljedbenike svake vrste i kreatorima se samo pravi dodatni nepotreban posao. Izazivanje sumnje u osnovna nacela ideologija nikad nije bilo dobrodoslo. MI VEC ZNAMO STO TREBA MISLITI !
Ja pak od sveg obilja oko nas IZABIREM ono sto mi se svidi, s rizikom da me pravovjerni proglase svastarem bez stava. Pa i kad je o politici rijec.
A to mene ruku na srce ne muci previse. Nikad mi nije bio problem strsati, to sam odavno rijesila.

MORAMO li odabirati kamo spadamo, desno, lijevo ili naglavacke, je li neuputno ponekad baciti oko na alternativu bez da vas se proglasi neozbiljnim, SMIJEMO li razmatrati DIJELOVE koncepcija koje inace u cijelosti ne bismo prihvatili, je li takav nacin razmisljanja svastarenje ili otvorenost u shvacanju i dozivljavanju svijeta oko sebe? Sto se dogada kad zagazite u polje gdje niste dovoljno strucni da razaznate whole picture nego ste kadra spoznati samo dio i na temelju toga trebati formirati stav – i toga ste svjesni?

Kako se vi nosite s tim dilemama, ili ih uopce i nemate?

Politicko bitje – ili pisanje u slobodnoj formi

Nisam nikad – unatoc svom poganom jeziku – bila politicko bice, bar mislim. U politiku se nisam mijesala, svoj politicki stav drzim samo za kucnu upotrebu, volim o sebi misliti kao o nekom tko nije podlozan hirovima prirode ponasanja ljudi u velikim skupinama i izmjenama godisnjih doba i stranaka na vlasti.
Takoder nikad nisam pala u napast da se negdje politicki angaziram, iako je poziva bilo i napretek. U oba rezima. Razlog? Ja sam izmedu ostalog i drustveno bice, a kad sam vidjela neke od onih koji se u tim drustvima okupljaju, to je za mene bio jasan i nedvosmislen signal da ja tamo ne pripadam – kao vjerodostojnu i realnu ispriku uvijek sam znala reci da sam kratka s vremenom, sto je bila istina, ali ne ona temeljna istina. Imam gadnu “falingu” u zivotu i to me prijecilo da se u mnogocemu po uzoru na druge lagano uzverem, sasvim lagodno na zaslugama tude odgovornosti – uvijek imam nagon slusati ono sto netko prica i to onda usporediti s onim sto radi, a potom pitati glupa pitanja. Stvari koje su svima jasne i nitko ih ne pita. Stvari koje spadaju u kategoriju – ne cackaj mecku. Neduzno rasirim oci i u najgorem trenutku kad je svima sve jasno pitam zasto je nesto tako kako jest – niti malo provokativno, ja sam zapravo samo zeljna da me se prosvijetli. I to onda nije dobro za mene jer neki ljudi ne vole kad ih se pita glupa pitanja na koja moraju dati nedvosmislen odgovor. A na zalost odgovor ne moze biti poezija gdje moze biti ili ne biti – ili domoljubni govori koji klistiraju mozak i uvijek dobro dodu kad zelite izmigoljiti. Ako je rijec o ekonomiji ili novcu koji uvijek negdje nedostaje – odgovor su brojevi – cista matematika. I sad znamo zasto sve te godine zapravo imamo problema – matematika je teska znanost.
I sasvim je na mjestu tvrdnja da ako si na vrhu brda vidis vise i bolje, i whole picture. Ali ako si u podnozju – bolje vidis sitne detalje. Uopce ne zarezujem komentare tipa – tko sam ja da procjenim rad primjerice jednog ministra, kao i ona vjecna – u politiku se valjda svatko razumije pa si umislja da je mjerodavan nesto reci. I to stoji – ja zbilja nisam toliko pametna i upoznata s relevantnim cinjenicama i toliko potrebnim backgroundom dogadanja da mogu prosuditi je li netko na takvom nivou radi pravo ili krivo. Ono sto ja MOGU – a to bez dvojbe jest istina – procijeniti posljedice onog sto gospoda na vrhu rade, ja samo vidim dokle je to dovelo i kako se manifestira.
I zato – nije politika za mene. Ne volim sindrom naknadne pameti, kad svi znaju POTOM kako je trebalo nesto napraviti i postupiti. I kad propovijedaju onima koji su se usudili postupiti, a sami sa strane cekaju ishod pa da se priklone jacem.
Ne jednom mi je i u poslovnom okruzenju bilo zamjereno da sam neambiciozna. Cini se da jesam – veranje po drustvenim lijanama, a pogurana mocnim rukama politike koje upiru u guzu mi nije od nikad bilo od presudne vaznosti. Pusti me da radim, ne zanima me odradivanje politicke promocije za nekog samo zato sto znam brzo pricati. A onda se upitam jesam li zbilja bezveznjakovic koji ne zna prepoznati vaznost poretka stvari u danasnjem svijetu gdje nam pamet u Saboru propisuju oni koji su je na papiru kupili od korumpiranih pametnih ljudi, gdje nam moral propisuju oni koji su se govornica docepali na nemoralan nacin, gdje nam pravila u zivotu propisuju oni koji su sva pravila pristojnosti povrijedili da bi bili u mogucnosti propisivati ih drugima. Iskreno zalim sve pristojne radisne ljude koji se bave politikom. Da – nisam nikad u politiku ulazila jer sam posvemasnja kukavica – jeza me hvatala od gledanja ljudi koji vicu na skupovima jer su im prokuhali geni u venama, muka me hvatala od gledanja ljudi koje sam poznavala godinama i koje je vlast promijenila, na zalost ne na bolje, nelagodno mi je bilo od komentara koje u dnevniku uvecer u 19.30 vrijedaju svaciju inteligenciju i od manipulacija onim jadnim stadom koje ne zna za bolje nego pokorno hodati iza… Je – na kraju zakljucim da sam sinja kukavica – ne zelim biti dijelom tog establishmenta – s druge strane probudi se ona moja druga nemilosrdno logicna strana koja mi kaze – OVCO, AKO ZELIS PROMIJENITI STVARI ONDA MORAS BITI DIO SISTEMA I MIJENJATI GA IZNUTRA !!! ZNACI – POTEGNI MALO I SUDJELUJ – pa ce stvari jednog dana biti drugacije. Nadi jos nekoliko takvih koji ce naci jos nekoliko takvih i poceti mijenjati stvari – najlakse je stajati sa strane i zgrazati se nad svime sto se dogada… I sve to stoji, samo muci me pojam entropije i zasto se nekako uvijek dogodi da oni koji se bune protiv establishmenta, kad uspiju i dobiju malo vlasti postanu tako slicni tom istom protiv cega su se bunili? Uz sve duzno postovanje cinjenici da za promjene treba vremena i stvaranje cijelog niza pretpostavki…
Uskoro ce izbori – prica poznata – desni ravno s nedjeljne mise noge saplicu jureci na biralista, lijevi kojih je manje isto iduc s nedjeljne mise se putem pravdaju kako nisu vise tako crveni majkemi i hrvatskiji su nego sto zamisliti mozete, nazovi intelektualci dezurni katastroficari i prezrivaci svega sto je manje od skandinavskog modela se gnusaju od same pomisli da sudjeluju u toj paradi kica, GONG bespomocno mase nekorisnim papirima. Ali predstava ide, ipak smo mi jedna razvijena demokracija… Muci me nemoc malog covjeka i njegova vjecna sudbina da je on taj koji placa ceh i cijenu necijih gresaka i necijeg nepostenja. Sad vam je jasno otkud dopire moja frustracija politikom? Ne, po svemu sudec, ja definitivno nisam politicko bitje. I jos imam dobru srecu da ne zivim u srednjem vijeku i mracnim nedemokratskim vremenima, tamo bi mi prvo jezicinu stavili na panj, a ako to ne bi pomoglo, onda bi me lagano napalili za primjer ostalim divljim primjercima vrste koji pitaju glupa pitanja…

A sad nešto malo drugačije… Lee Iacocca

Ovim putem se ispričavam svima koji ne govore engleski, ali imam jedan izvrstan članak koji MORAM podijeliti – dade se puno iščitati. Članak je zapravo interview s jednim živahnim starčićem koji ima impresivnu biografiju i značajno životno djelo iza sebe. Prvo malo upoznavanje za one koji nisu imali prigode susresti se s imenom – tko je Lee Iacocca.

Lee Iacocca je jedan od poznatijih americkih poslovnih ljudi, roden 1924. godine u obitelji talijanskih imigranata. Nakon završenog fakulteta i diplome u industrijskom inžinjeringu, pohađao je Princeton. Bio je već zarana jedan od pobornika prava na bolju medicinsku zastitu, kasnije mecena mnogim medicinskim istraživačkim projektima koji su bili vezani za prevenciju i tretiranje dijabetisa. Utemeljitelj i predsjednik je nekoliko društava koja se na više razina bave pomoći djeci i veliki je darovatelj nekolicine dobrotvornih društava koja pomažu humanitarne akcije u zemljama trećeg svijeta. Donator je mnogih studijskih znanstvenih programa pri nekim sveučilištima na području biologije i kemije, a u svrhu istraživanja tehnologija koje će pomoći riješiti problem zagađenja okoliša. Tijekom radnog vijeka koji je proveo u Fordu bio je jedan od članova dizajnerskog tima Ford Mustang automobila. Zbog sukoba koncepcija bio je otpušten iz Forda, što ne umanjuje činjenicu o zavidnim financijskim rezultatima tijekom njegove vladavine. U rad kompanije Crysler se uključio u trenutku velike krize i financijskih gubitaka koji su kompaniju doveli do ruba bankrota, restrukturirao je cijelu kompaniju od temelja, uspio pregovorima ishoditi kredite kojima je americka vlada bila jamac i uspjesnim poslovnim potezima spasiti kompaniju od potpunog propadanja.
1993 u jeku promocije nove Jeep Grand Cherokee linije koju je pripremio, napušta kompaniju, da bi 1999 postao čelnikom EV Global Motors Co. gdje se zalaže za promociju inžinjerskih rješenja transportnih sredstava koja će predstavljati manju opasnost za zagađenje okoliša. 2005. godine se opet vraća u Chrysler da bi pomogao – ovaj put kompletna njegova zarada ide u svrhe podupiranja istraživanja medicinske fondacije Iacocca zaklade koja se bavi istraživanjem dijabetisa. Ne – on ne pati od te bolesti, nego je dijabeticar bila njegova supruga koja je od toga unatoč vrhunskom tretmanu i umrla. Njegovi politički stavovi tijekom vremena evoluiraju – bio je pobornik G. Busha u prvom mandatu, da bi posvema razočaran njegovim radom i ne štedeći kritike na njegov račun promijenio orjentaciju i na izborima 2004. godine financirao predsjedničku kampanju demokratskog kandidata Kerrrya. U ovom članku koji ću prenijeti ima zanimljive opaske na račun gospodina Busha. A i neke druge stvari je tako lijepo sročio da sam morala članak čitati ponovno i ponovno…Članak mi je Gazda proslijedio sa svoje reading liste.

Iacocca: Where Have All the Leaders Gone?

By Lee Iacocca with Catherine Whitney

04/11/07 “ICH” — — -Had Enough? Am I the only guy in this country who’s fed up with what’s happening? Where the hell is our outrage? We should be screaming bloody murder. We’ve got a gang of clueless bozos steering our ship of state right over a cliff, we’ve got corporate gangsters stealing us blind, and we can’t even clean up after a hurricane much less build a hybrid car. But instead of getting mad, everyone sits around and nods their heads when the politicians say, “Stay the course.” Stay the course? You’ve got to be kidding. This is America, not the damned Titanic. I’ll give you a sound bite: Throw the bums out! You might think I’m getting senile, that I’ve gone off my rocker, and maybe I have. But someone has to speak up. I hardly recognize this country anymore. The President of the United States is given a free pass to ignore the Constitution, tap our phones, and lead us to war on a pack of lies.Congress responds to record deficits by passing a huge tax cut for the wealthy (thanks, but I don’t need it). The most famous business leaders are not the innovators but the guys in handcuffs. While we’re fiddling in Iraq, the Middle East is burning and nobody seems to know what to do. And the press is waving pom-poms instead of asking hard questions. That’s not the promise of America my parents and yours traveled across the ocean for.

I’ve had enough. How about you? I’ll go a step further. You can’t call yourself a patriot if you’re not outraged. This is a fight I’m ready and willing to have. My friends tell me to calm down. They say, “Lee, you’re eighty-two years old. Leave the rage to the young people.” I’d love to, as soon as I can pry them away from their iPods for five seconds and get them to pay attention. I’m going to speak up because it’s my patriotic duty. I think people will listen to me. They say I have a reputation as a straight shooter. So I’ll tell you how I see it, and it’s not pretty, but at least it’s real. I’m hoping to strike a nerve in those young folks who say they don’t vote because they don’t trust politicians to represent their interests. Hey, America, wake up. These guys work for us. Who Are These Guys, Anyway? Why are we in this mess? How did we end up with this crowd in Washington? Well, we voted for them, or at least some of us did. But I’ll tell you what we didn’t do. We didn’t agree to suspend the Constitution. We didn’t agree to stop asking questions or demanding answers. Some of us are sick and tired of people who call free speech treason. Where I come from that’s a dictatorship, not a democracy. And don’t tell me it’s all the fault of right-wing Republicans or liberal Democrats. That’s an intellectually lazy argument, and it’s part of the reason we’re in this stew. We’re not just a nation of factions. We’re a people. We share common principles and ideals. And we rise and fall together.

Where are the voices of leaders who can inspire us to action and make us stand taller? What happened to the strong and resolute party of Lincoln? What happened to the courageous, populist party of FDR and Truman? There was a time in this country when the voices of great leaders lifted us up and made us want to do better. Where have all the leaders gone?

The Test of a Leader
I’ve never been Commander in Chief, but I’ve been a CEO. I understand a few things about leadership at the top. I’ve figured out nine points, not ten (I don’t want people accusing me of thinking I’m Moses). I call them the “Nine Cs of Leadership.” They’re not fancy or complicated. Just clear, obvious qualities that every true leader should have. We should look at how the current administration stacks up. Like it or not, this crew is going to be around until January 2009. Maybe we can learn something before we go to the polls in 2008. Then let’s be sure we use the leadership test to screen the candidates who say they want to run the country. It’s up to us to choose wisely.

A leader has to show CURIOSITY. He has to listen to people outside of the “Yes, sir” crowd in his inner circle. He has to read voraciously, because the world is a big, complicated place. George W. Bush brags about never reading a newspaper. “I just scan the headlines,” he says. Am I hearing this right? He’s the President of the United States and he never reads a newspaper? Thomas Jefferson once said, “Were it left to me to decide whether we should have a government without newspapers, or newspapers without a government, I should not hesitate for a moment to prefer the latter.” Bush disagrees. As long as he gets his daily hour in the gym, with Fox News piped through the sound system, he’s ready to go.

If a leader never steps outside his comfort zone to hear different ideas, he grows stale. If he doesn’t put his beliefs to the test, how does he know he’s right? The inability to listen is a form of arrogance. It means either you think you already know it all, or you just don’t care. Before the 2006 election, George Bush made a big point of saying he didn’t listen to the polls. Yeah, that’s what they all say when the polls stink. But maybe he should have listened, because 70 percent of the people were saying he was on the wrong track. It took a “thumping” on election day to wake him up, but even then you got the feeling he wasn’t listening so much as he was calculating how to do a better job of convincing everyone he was right.

A leader has to be CREATIVE, go out on a limb, be willing to try something different. You know, think outside the box. George Bush prides himself on never changing, even as the world around him is spinning out of control. God forbid someone should accuse him of flip-flopping. There’s a disturbingly messianic fervor to his certainty. Senator Joe Biden recalled a conversation he had with Bush a few months after our troops marched into Baghdad. Joe was in the Oval Office outlining his concerns to the President, the explosive mix of Shiite and Sunni, the disbanded Iraqi army, the problems securing the oil fields. “The President was serene,” Joe recalled. “He told me he was sure that we were on the right course and that all would be well. ‘Mr. President,’ I finally said, ‘how can you be so sure when you don’t yet know all the facts?'” Bush then reached over and put a steadying hand on Joe’s shoulder. “My instincts,” he said. “My instincts.” Joe was flabbergasted. He told Bush,”Mr. President, your instincts aren’t good enough.” Joe Biden sure didn’t think the matter was settled. And, as we all know now, it wasn’t. Leadership is all about managing change, whether you’re leading a company or leading a country. Things change, and you get creative. You adapt. Maybe Bush was absent the day they covered that at Harvard Business School.

A leader has to COMMUNICATE. I’m not talking about running off at the mouth or spouting sound bites. I’m talking about facing reality and telling the truth. Nobody in the current administration seems to know how to talk straight anymore. Instead, they spend most of their time trying to convince us that things are not really as bad as they seem. I don’t know if it’s denial or dishonesty, but it can start to drive you crazy after a while. Communication has to start with telling the truth, even when it’s painful. The war in Iraq has been, among other things, a grand failure of communication. Bush is like the boy who didn’t cry wolf when the wolf was at the door. After years of being told that all is well, even as the casualties and chaos mount, we’ve stopped listening to him.

A leader has to be a person of CHARACTER. That means knowing the difference between right and wrong and having the guts to do the right thing. Abraham Lincoln once said, “If you want to test a man’s character, give him power.” George Bush has a lot of power. What does it say about his character? Bush has shown a willingness to take bold action on the world stage because he has the power, but he shows little regard for the grievous consequences. He has sent our troops (not to mention hundreds of thousands of innocent Iraqi citizens) to their deaths. For what? To build our oil reserves? To avenge his daddy because Saddam Hussein once tried to have him killed? To show his daddy he’s tougher? The motivations behind the war in Iraq are questionable, and the execution of the war has been a disaster. A man of character does not ask a single soldier to die for a failed policy.

A leader must have COURAGE. I’m talking about balls. (That even goes for female leaders.) Swagger isn’t courage. Tough talk isn’t courage. George Bush comes from a blue-blooded Connecticut family, but he likes to talk like a cowboy. You know, My gun is bigger than your gun. Courage in the twenty-first century doesn’t mean posturing and bravado. Courage is a commitment to sit down at the negotiating table and talk.

If you’re a politician, courage means taking a position even when you know it will cost you votes. Bush can’t even make a public appearance unless the audience has been handpicked and sanitized. He did a series of so-called town hall meetings last year, in auditoriums packed with his most devoted fans. The questions were all softballs.

To be a leader you’ve got to have CONVICTION, a fire in your belly. You’ve got to have passion. You’ve got to really want to get something done. How do you measure fire in the belly? Bush has set the all-time record for number of vacation days taken by a U.S. President, four hundred and counting. He’d rather clear brush on his ranch than immerse himself in the business of governing. He even told an interviewer that the high point of his presidency so far was catching a seven-and-a-half-pound perch in his hand-stocked lake. It’s no better on Capitol Hill. Congress was in session only ninety-seven days in 2006. That’s eleven days less than the record set in 1948, when President Harry Truman coined the term do-nothing Congress. Most people would expect to be fired if they worked so little and had nothing to show for it. But Congress managed to find the time to vote itself a raise. Now, that’s not leadership.

A leader should have CHARISMA. I’m not talking about being flashy. Charisma is the quality that makes people want to follow you. It’s the ability to inspire. People follow a leader because they trust him. That’s my definition of charisma. Maybe George Bush is a great guy to hang out with at a barbecue or a ball game. But put him at a global summit where the future of our planet is at stake, and he doesn’t look very presidential. Those frat-boy pranks and the kidding around he enjoys so much don’t go over that well with world leaders. Just ask German Chancellor Angela Merkel, who received an unwelcome shoulder massage from our President at a G-8 Summit. When he came up behind her and started squeezing, I thought she was going to go right through the roof.

A leader has to be COMPETENT. That seems obvious, doesn’t it? You’ve got to know what you’re doing. More important than that, you’ve got to surround yourself with people who know what they’re doing. Bush brags about being our first MBA President. Does that make him competent? Well, let’s see. Thanks to our first MBA President, we’ve got the largest deficit in history, Social Security is on life support, and we’ve run up a half-a-trillion-dollar price tag (so far) in Iraq. And that’s just for starters. A leader has to be a problem solver, and the biggest problems we face as a nation seem to be on the back burner.

You can’t be a leader if you don’t have COMMON SENSE. I call this Charlie Beacham’s rule. When I was a young guy just starting out in the car business, one of my first jobs was as Ford’s zone manager in Wilkes-Barre, Pennsylvania. My boss was a guy named Charlie Beacham, who was the East Coast regional manager. Charlie was a big Southerner, with a warm drawl, a huge smile, and a core of steel. Charlie used to tell me, “Remember, Lee, the only thing you’ve got going for you as a human being is your ability to reason and your common sense. If you don’t know a dip of horseshit from a dip of vanilla ice cream, you’ll never make it.” George Bush doesn’t have common sense. He just has a lot of sound bites. You know, Mr.they’ll-welcome-us-as-liberators-no-child-left-behind-heck-of-a-job-Brownie-mission-accomplished Bush. Former President Bill Clinton once said, “I grew up in an alcoholic home. I spent half my childhood trying to get into the reality-based world, and I like it here.” I think our current President should visit the real world once in a while.

The Biggest C is Crisis Leaders are made, not born. Leadership is forged in times of crisis. It’s easy to sit there with your feet up on the desk and talk theory. Or send someone else’s kids off to war when you’ve never seen a battlefield yourself. It’s another thing to lead when your world comes tumbling down. On September 11, 2001, we needed a strong leader more than any other time in our history. We needed a steady hand to guide us out of the ashes. Where was George Bush? He was reading a story about a pet goat to kids in Florida when he heard about the attacks. He kept sitting there for twenty minutes with a baffled look on his face. It’s all on tape. You can see it for yourself. Then, instead of taking the quickest route back to Washington and immediately going on the air to reassure the panicked people of this country, he decided it wasn’t safe to return to the White House. He basically went into hiding for the day, and he told Vice President Dick Cheney to stay put in his bunker. We were all frozen in front of our TVs, scared out of our wits, waiting for our leaders to tell us that we were going to be okay, and there was nobody home. It took Bush a couple of days to get his bearings and devise the right photo op at Ground Zero. That was George Bush’s moment of truth, and he was paralyzed. And what did he do when he’d regained his composure? He led us down the road to Iraq, a road his own father had considered disastrous when he was President. But Bush didn’t listen to Daddy. He listened to a higher father. He prides himself on being faith based, not reality based. If that doesn’t scare the crap out of you,I don’t know what will.

A Hell of a Mess.
So here’s where we stand. We’re immersed in a bloody war with no plan for winning and no plan for leaving. We’re running the biggest deficit in the history of the country. We’re losing the manufacturing edge to Asia, while our once-great companies are getting slaughtered by health care costs. Gas prices are skyrocketing, and nobody in power has a coherent energy policy. Our schools are in trouble. Our borders are like sieves. The middle class is being squeezed every which way. These are times that cry out for leadership.

But when you look around, you’ve got to ask: “Where have all the leaders gone?” Where are the curious, creative communicators? Where are the people of character, courage, conviction, competence, and common sense? I may be a sucker for alliteration, but I think you get the point.

Name me a leader who has a better idea for homeland security than making us take off our shoes in airports and throw away our shampoo? We’ve spent billions of dollars building a huge new bureaucracy, and all we know how to do is react to things that have already happened. Name me one leader who emerged from the crisis of Hurricane Katrina. Congress has yet to spend a single day evaluating the response to the hurricane, or demanding accountability for the decisions that were made in the crucial hours after the storm. Everyone’s hunkering down, fingers crossed, hoping it doesn’t happen again. Now, that’s just crazy. Storms happen. Deal with it. Make a plan. Figure out what you’re going to do the next time.

Name me an industry leader who is thinking creatively about how we can restore our competitive edge in manufacturing. Who would have believed that there could ever be a time when “the Big Three” referred to Japanese car companies? How did this happen, and more important, what are we going to do about it? Name me a government leader who can articulate a plan for paying down the debt, or solving the energy crisis, or managing the health care problem. The silence is deafening. But these are the crises that are eating away at our country and milking the middle class dry.

I have news for the gang in Congress. We didn’t elect you to sit on your asses and do nothing and remain silent while our democracy is being hijacked and our greatness is being replaced with mediocrity. What is everybody so afraid of? That some bobblehead on Fox News will call them a name? Give me a break. Why don’t you guys show some spine for a change? Had Enough? Hey, I’m not trying to be the voice of gloom and doom here. I’m trying to light a fire. I’m speaking out because I have hope. I believe in America. In my lifetime I’ve had the privilege of living through some of America’s greatest moments. I’ve also experienced some of our worst crises, the Great Depression, World War II, the Korean War, the Kennedy assassination, the Vietnam War, the 1970s oil crisis, and the struggles of recent years culminating with 9/11. If I’ve learned one thing, it’s this: You don’t get anywhere by standing on the sidelines waiting for somebody else to take action. Whether it’s building a better car or building a better future for our children, we all have a role to play. That’s the challenge I’m raising in this book. It’s a call to action for people who, like me, believe in America. It’s not too late, but it’s getting pretty close. So let’s shake off the horseshit and go to work. Let’s tell ’em all we’ve had enough .”

Kolonijalizam

Ispada da odreden dio svojih postova pisem po navadi – kao reakciju na neke druge dobre postove – ali tesko je oteti se potrebi nadovezivanja na dobro osmisljenu i prezentiranu sliku.

U ovom slucaju dogodio mi se post gdje sam bez daljnjeg ostavila komentar, ali me zagolicalo nesto sto treba poseban prostor. Ono sto je kolega bloger dao je bila sazeta, ali izvrsna sinteza globalnog problema koji se postavlja pred ljudsku civilizaciju .

Svoj komentar trebam i moram prenijeti i tu, buduci je nuzan uvod daljnjem izlaganju:

Zvuci okrutno, ali razvijenom svijetu nije u interesu pomoci zemljama treceg svijeta – upravo je prirodni prirastaj problem. Ukoliko bi se u Africi i Aziji iskorijenilo siromastvo, bolestine koje su kadra u par godina desetkovati populaciju, gradanske ratove koji uklanjaju ono sto bolesti nisu pobile – dosli bismo do situacije da bi prirast stanovnistva u svijetu daleko nadmasio kapacitete planete i trosio ionako vec ogranicene resurse. Situacija svugdje u razvijenom svijetu je vec da imigrantsko stanovnistvo nebijelackih etnickih grupa prirastajem mijenja strukturu domicilne drzave ( najvise je to izrazeno u zemljama kao sto je Francuska, Njemacka, USA ) i dolazi do situacije da maticne zemlje ne mogu planirati natalitetnu politiku bez racunanja s tim kategorijama ljudi kao s ozbiljnim faktorom i domicilno bijelacko stanovnistvo postaje manjina. U takvoj situaciji se etnicke skupine s relativnom nelagodom TOLERIRA jer popunjavaju kategoriju toliko potrebnog radno aktivnog stanovnistva, a ujedno doprinose borbi protiv bijele kuge. Industrijski zamah koje razvijene drzave moraju odrzati da bi odrzale potrebnu stopu rasta uvelike doprinosi zagadenju, ali to ce se tesko moci reducirati. Nije uopce rijec da boljih inzinjerskih i razvojnih rjesenja u proizvodnji koja ne zagaduju okolinu i imaju daleko bolju iskoristivost nema – ima ih – ali njihova implementacije kosta i donijela bi profit samo u dugorocnim projekcijama od iducih tridesetak godina kad bi se pokrili troskovi potpune izmjene sustava, a toliko dalekovidna i spremna cekati na ekstra profit nije niti jedna uprava. Sadasnji sustav ekonomske moci u svjetu je uspostavljen na temelju raspodjele energenata i njihovog koristenja, lako i jeftino dostupnih prirodnih resursa – i sukladno tome – odgovarajuce baziranih svjetskih ekonomija. Ukoliko bi na trziste dosao novi izum ( primjerice jeftina dostupna energija koja ne zagaduje okolis, ali NIJE u rukama sadasnjih arbitara privredne moci u svijetu) koji bi fundamentalno izmijenio takav poredak, bila bi narusena osjetljiva ravnoteza i doslo bi vjerovatno do globalnog rata kojem bi bilo u cilju uspostaviti poredak po prethodnom obrascu. Zamislite situaciju da je izumljen primjerice … trenutni transport ljudi i dobara – kao “beam me Scotty” u Zvjezdanim stazama – cijele grane privrede i cijele ekonomije bi odumrle- doduse isto tako bi se stvorile nove – a to je razoran proces koji bi itekako ostavio trag na ljudskoj civilizaciji. I cini mi se da je to osnovni razlog zasto patenti koji bi mogli postati poceci fundamentalnih otkrica na polju tehnologije i primjenjenog inzinjeringa came zapecaceni negdje duboko u trezorima velikih korporacija i multinacionalnih kompanija i zasto najbriljantniji umovi generacija i generacija rade za vojsku – netko je odlucio da promjene covjecanstvu ne trebaju – dok god se profit ionako jeftino slijeva na prava mjesta. Nezgodne destruktivne popratne pojave kao sto je devastacija planete, zagadenje svake vrste i ta cetiri becara s kapuljacama na vidiku – a to ce se ionako dogoditi svima, samo ne njima …
***
… razvijenima je u cilju reducirati prirast stanovnistva u tom dijelu svijeta koji bi sam po sebi bio ekoloska, socijalna i demografska katastrofa u uvjetima gdje su te zemlje kolonizirane i njihovi prirodni resursi se koriste ne za njihov razvoj, nego se jeftino prelijevaju u industrijski razvijene zemlje (pa zato je i osnovan primjerice OPEC – da zastiti interese zemalja izvoznica nafte). Isto tako ne mislim da bi doslo do pitome migracije stanovnistva – ljudski zivoti su u zemljama s mnogoljudnim pucanstvom jako jeftina kategorija i vlade tih zemalja su ih i vise nego spremne zrtvovati za svoje interese koje opet artikulira vladajuca klika koja kontrolira protok dobara i kompletnu ekonomiju ( primjer Sj Koreje i Kine) – takvi su spremni u nekom eventualnom ratu zrtvovati velik dio populacije i usput regulirati vlastite probleme- ne dolazi do socijalnih nemira na ulicama, visak ljudi s kojima ne znate sto cete jednostavno posaljete u neki rat i usput zaradite na ratnim transakcijama i kriminalu…Sto se tice outsourcinga i potreba za radnom snagom zemalja razvijenog svijeta-ostat ce saaaasvim dovoljno stanovnistva u koloniziranim zemljama da zadovolji tu potrebu, bez iritirajuceg viska gladnih i nezaposlenih sa osmero djece na ulicama koji su uvijek socijalna tempirana bomba. Ekonomski model po kojem je svijet zivio u zadnjih pedesetak godina i onako po rubovima dolazi u krizu – svi se boje da ce ih na trzistu primjerice mnogoljudna Kina prozdrijeti konkurentnoscu u svemu, svi se boje u Evropi da ce ih jedna Rusija drzati za j … – vrat svojim isporukama zemnog plina i elektricne energije, svi kalkuliraju koliko ce utjecaja imati Ameri ili u paketu Francuzi i klapa na srednjem istoku i kako ce taskati guzu vodecim zemljama OPEC a. Afrika je sama po sebi jos gotovo netaknuta oaza resursa – i opet ponavljam – razvijenom svijetu je u interesu drzati je pod nadzorom u svakom pogledu-i ne dopustiti da se tamo stvori neka nova ekonomska sila kao posljedica konglomerata domacih ekonomija koje bi u nekom uznapredovalom stadiju prosvijecenosti stanovnistva mogle postati prijetnja ekonomskim interesima vodecih.

I tu bi bio kraj mog komentara na ovaj izvrstan post. Dan kasnije nakon ovih nasih napisa u koleginom blogu vidim clanak s istom tematikom na Monitor.hr – koja koincidencija :))). Medutim, nastavljam s necim visestruko povezanim i vidljivim na svakom koraku u nasem svakodnevnom zivotu.

Svi smo isli u skolu i znamo definirati pojam KOLONIJALIZAM. Tu se uvijek slozi slika gladnih crnackih lica i djece koja rade prije petnaeste, tu uvijek izroni prizor tuzne indijske stvarnosti, tu se uvijek sjetimo kojekakvih Van Burena, americkih i australskih kolonija, stereotipa sto Commonwealth znaci za kulturu koloniziranih zemalja i da sto si ti Britanci umisljaju jos i danas da su kolonijalna sila.
Ono o cemu rjede razmisljamo je kolonijalizam koji se dogada na nasim vlastitim prostorima i kojeg smo svjesni, ali ga pravdamo napretkom i procesom globalizacije koji je neizbjezan – pa ako ih ne mozes pobijediti, a ti im se pridruzi…
Hrvatska je, slozit cete se, besramno rasprodana, obiteljsko srebro se bez srama licitiralo i nisam sigurna koliko je ostalo u pricuvi jos za neke buduce ministre i ljude iz sjene bez lica koji kao po pravilu izrone deceniju kasnije na optuzenickim klupama, a onda im ionako nista ne mogu jer su vec zgrnutom lovom kupili druge ljude, utjecaj i imunitet. Imala sam povlasticu i cast osobno slusati gospodina Prof. Dr. Slavka Kulica, ekonomista, vizionara, politickog analiticara, poliglota, erudita i covjeka kojem se neizmjerno divim, koji se hotimice drzao uvijek na marginama politickog zivota u Hrvata, ali ima jako razvijenu znanstvenu djelatnost i drzi katedre na sveucilistima diljem svijeta – o cemu se kod nas zapravo malo zna. Tko je on mozete vidjeti tu, a kratak presjek njegovih razmisljanja, koga zanima moze naci primjerice TU.
Pamtim jos davne 1987. godine napise gdje su ga proglasavali nepocudnim jer je iznosio teze o mogucem ekonomskom !!! raskolu tadasnje SFRJ i iznosio teze da je ista OKUPIRANA od strane MMF i ostalih financijskih institucija, obrazlazuci to cinjenicom da se okupacija tenkovima i ekonomskim instrumentima uvjetovanja i oblikovanja politike neke zemlje uopce ne razlikuju. Neko je vrijeme proveo na ledu. Pratim stjecajem okolnosti njegov znanstveni, politicki i publicisticki put od onda.
I rekla bih da se njegove davne teorije potvrduju u praksi, uredno kao po voznom redu. Hrvatska je doslovce postala kolonija koja se jadna trpa u EU jer joj je to jedini nacin koliko-toliko amortizirati negativne posljedice neminovnog procesa utapanja i gubitka svakog identiteta. Jos se zavaravamo da cemo ga imati – moci cemo doduse jos pjevati domoljubne, moci cemo jos uvijek pricati kako smo od stoljeca sedmog, moci cemo jos uvijek imati DRZAVNE protokole s ministrima i njihovim povlasticama, politicku scenu, grb i zastavu i privid da upravljamo sami sobom…To su igracke koji veliki uvijek ostave malenima da se zabave i ne kmece ili ne dajboze postanu naporni.
Veliki igraci su bili od pomoci kad je gorjelo – sjecate li se tko je lobirao za Hrvatsku davne 1991. i tko nas je priznavao prvi? Naivci vjerovali da je to zbog povijesne civilizacijske nostalgije i crno zutih austro ugarskih zastava i kako smo mi mitteleurope kulturni krug i naseg renomea predzida krscanstva… KOJESTA ! Necu vam pricati tko najbolje muze hrvatsku ekonomiju i zasto je nasa svaka vlada sad vezanih ruku zbog ranije datih obecanja u zamjenu za … sto ? Necu vam pricati o tome kako T com u Hrvatskoj prodaje stvari koje maticna tvrtka u Njemi daje badava kao paket ako ih samo odaberete, necu vam pricati o bankarstvu jer postoje ljudi koji su za to profesionalno kvalificirani i pametniji od mene u kvalitetnom obrazlaganju KAKO je do tog doslo – malo su tisi kad treba objasniti ZASTO – to se ne smije bas pricati tek tako jer ce vas stici tuzba za klevetu od pojedinih mocnika.

Jedino znam, kad sam kao prava provincijalka doselila iz Osijeka u veliki njemacki velegrad prije godinu dana i kao prava dobra domacica krenula u prvu kupovinu, da sam s olaksanjem uzdahnula – na policama njemackih trgovina su ama bas u dlaku isti artikli kao i u nasim hrvatskim trgovackim lancima – pocev od A pa do Y – ama bas sve za kucu i okucnicu, kuhinju i budoar, make up i djecju hranu, parfemi, samponi i detergenti- sve sto MORATE STALNO I MJESECNO kupovati – jedino se brandovi lijekova razlikuju u potpunosti. I da, mozete kupiti PRAVI Ariel, ne smijesnu imitaciju koju prodaju doma.
Ako TO nije invazija na hrvatsku ekonomiju , ne znam sto je ! Prosjecni Hrvat mozda nece drzati hrpicu lovice u banci kupljenoj od strane Njemaca ili Talijana ili Austrijanaca, prosjecni Hrvat ce skripnuti zubima kad ga T-com oplete nekim iz bunila izmisljenim troskom jer do nedavno mu nije bilo izbora, ali prosjecni Hrvat MORA kupiti svaki drugi dan artikle koji kako ispada nisu nastali u hrvatskoj ekonomiji koja crkava i koji svojom distribucijom jacaju tude ekonomije. Ako to nije KOLONIJALIZAM, ne znam sto je…
Cini mi se da jedino gore od toga moze biti rasprodaja atraktivnih lokacija u hrvatskim planinama za odlaganje otrovnog otpada iz zemalja EU, i nadam se da to nece proteci nezapazeno kao sve do sad. Rat je kako se cini postao izlika za sve promasene ekonomske poteze svih vlada – te jedni su se nadovezali na rat, te drugi su zatekli kaos, razbijena jaja i prazne trezore od prethodne garniture, zna se da su treci u povratku prvih pljuvali na druge sto su morali ispostovati dogovore koji su napravljeni u praskozorje hrvatske drzavnosti i koji su stavili hrvatsku nacionalnu straznjicu u prozor…Sto WTF svi oni misle da je kretenizam u Hrvata nacionalni sport i da im itko vjeruje osim jadnih staraca koji slusaju savjet s propovjedaonice u crkvi kako glasovati kad dode vrijeme???

Ne znam koliko ce globalno zagrijavanje, egzoticne bolestine, terorizam i losa demografska slika moci biti dobri izgovori za nekog Peru sa skupim satom trideset godina u buducnosti dok bude izlagao sa saborske govornice pod hrvatskom nacionalnom zastavom – kratkih hlaca, ali dugog jezika, za Hrvate kratke pameti, ali dugih redova u puckim kuhinjama.

Ali da se sebicno vratim na bljestavu sliku kolonjalne sile u kojoj se ucim ugladenom demokratskom europskom nacinu zivota s naglaskom na civiliziranost i kulturu -srecom sam uvijek bila potpuno lisena osjecaja inferiornosti u bilo cemu jer imam ego k’o autobus, inace bih se osjecala kao jako kolonizirana Hrvatica u tom trenu dok sam u kolicima gurala isti asortiman potrepstina za kucu koji sam vukla doma u Osijeku u malo drukcijim vrecicama.

Sloboda govora i pravo na informaciju

O dogadajima vezanim za uhicenje gospodina Peratovica se vec podosta pisalo, tesko je jos nesto dodati. Bojim se da ovo sto se njemu dogodilo nije presedan i da je posrijedi bila hotimicna namjera da se ovaj cin zastrasivanja odrazi kako na njega samog, tako i na svakog kome bi palo na pamet objaviti ikakvu kompromitirajucu informaciju koja se odnosi na odredene ljude koji su u moci sprijeciti da se dozna istina o njima – ili o odredenim interesnim skupinama. Zaboravlja se da ovo vise nije doba kontroliranih medija – barem ne u mjeri kako se to prije cinilo, i ne za odredene grupe ljudi koji su sposobni prikupiti cinjenice i u odredenoj mjeri usporedbom raspolozivih podataka slobodno prosudivati na osnovu njih. Internet je dakle posast koja prijeti ! Medutim prisutna je stalna opasnost ugroze slobode govora i ogranicavanja informacija.
Sto nam kazuju iskustva drugih “razvijenijih” digitalnih i inih demokracija ? Evo jedan primjer kako to rade Ameri.
Za sve one koji nisu upoznati s tim – postoji site Electronic Frontier Foundation i akcija BLUE RIBBON koji se zalaze za zastitu slobode govora online i podupire pravo na slobodu govora kao osnovu slobodnog drustva. Mozete ih pronaci na adresi http://w2.eff.org/br//  i poduprijeti njihov rad – tamo rade razni profili strucnjaka, to je neprofitna organizacija, donacije su dobrodosle ali ne i obavezne. Zadnja kampanja koju su proveli odnosila se na pravnu zastitu blogera i novinara. Zalaganje za digitalna prava i slobodu govora se ocituje u pravu anonimnog bloganja, i opcenito ocitovanja na internetu, uspjelo se izboriti za pravnu zastitu u pojedinim dijelovima USA, razvijaju se tehnologije koje pomazu zastiti identiteta.Govori se o zastiti povjerljivosti izvora informacija, daju se primjeri konkretnih slucajeva – blogera i online novinara koji su dospjeli pred sud. Navodi se pravo na zastitu intelektualnog vlasnistva i komentiranje informacije bez straha za posljedice izrecenog, pravo na imunitet instance koja objavi informaciju – sto se odnosi i na blogersku zajednicu.
Istice se takoder pravo zastite servera od blokade i iskljucivanja uzrokovane visom silom i prisilom ( politicke prirode ), a zbog vrsenja pritiska glede iznesenih informacija. Potvrduje se pravo iznosenja stavova na blogu, a koji se ticu izbora i politicke kampanje, trazi se zastita prava pisanja bloga s tematikom koja se odnosi na radno mjesto i nepravilnosti koje se tamo dogadaju, razvijaju se tehnologije koje omogucavaju pomoc i zastitu “zvizdacima”. Istice se pravo blogera na pristup javnim informacijama u obimu koji imaju i mainstream mediji. U svemu ovome, donacije sluze da se podupre rad volontera i uposlenika organizacije, a u svrhu konkretne zastite ostecenika kojima je osporeno pravo na slobodu govora pred sudovima.
Site je ustanovio “Pravni vodic za blogere” kojim se daju osnovne informacije, mogucnosti zastite i eventualni pravni problemi s kojima se bloger moze suociti tijekom bloganja, a koji se odnose na ogranicavanje gradanskih sloboda.
Iako organizacija djeluje na podrucju USA, postoje i regionalne kampanje u drzavama kako je navedeno na dnu stranice, s tim da se ohrabruje suradnja i iz drugih drzava, kako bi se pravo na slobodu govora globalno zastitilo.
Ima li itko volje, vremena i vjerovanja kontaktirati s ovom ekipom ? Glas se mora pronijeti svuda, ako se dopusti da ovakvo zastrasivanje i postupanje s blogerima i novinarima u Hrvatskoj postane obicaj, mogla bi uskoro zavladati gluha tisina u kojoj ce se cuti samo glas jaceg, a ne onog tko govori istinu.