Biden vs. Palin

Kandidatica Republikanske stranke za mjesto podpredsjednice USA i guvernerica Aljaske Sarah Palin i kandidat Demokratske stranke, senator Joe Biden za mjesto podpredsjednika USA, jucer uvecer u dvadeset i jedan sat (po istocnom vremenu-po nasem vremenu u tri ujutro) – odrzali su javnu debatu u St. Louisu, Washington University.

Sat i pol duga predstava pocela je uvodnom rijecju moderatorice koja je objasnila pravila i uvodnim pozdravom oboje kandidata
koji su dobili prigodu americkoj javnosti objasniti svoje i stavove svojih stranaka i ocitovati se o stanju nacije i gorucim problemima s kojima se danasnja Amerika suocava.

Rijeci je bilo o porezima, energetici, ekonomiji, zdravstvenom osiguranju, obrazovanju, ratu u Iraku, Afganistanu, globalnom zatopljenju, istospolnim zajednicama, Izraelu – a u par recenica spominjala se cak i Bosna.

Vjerujem da ste svi uglavnom iscitali ili odgledali dijelove ovog suocavanja, tko nije – evo

Ja cu ovdje dati svoje osobne impresije.

Sarah Palin je ovo odradila bolje nego sto sam ocekivala, obzirom na proteklo razdoblje gdje se toliko izblamirala u javnosti, da sam se povremeno pitala – tko je tu lud ??? Sto ova tu radi?

Za one kojima nije poznat njezin profil – zena je intelektualnog profila prosjecne malo skolovanije domacice iz provincije, koja je gledala film o globalnom zatopljenju i procitala “Celestinsko prorocanstvo”, pa misli da je to cini intelektualcem!

Zurnalistica koja je uspjela promijeniti cetiri koledza dok se nije docepala diplome, na direktan upit nema pojma koje novine cita, nego opetovano ponavlja – sve. Na insistiranje, naslov niti jednih ne zna.
Prije ovog suocavanja, iz njene ekipe trazili su da joj se ne postavljaju pitanja o vanjskoj politici jer to nije fer – ona nema nikakvog iskustva, a Biden je u Senatu i aktivnoj politici godinama! Mislim – sta se ona natjece za kafe-kuharicu, dostavljaca u Bijeloj kuci, tajnicu ureda precjednika ili vicepredsjednicu ??? Tko je tu lud?

O njoj sam svojedobno napisala :

Ona se meni UOPCE ne svida – zatucana je i primitivna, do kosti konzervativna ispod sve te oblande i bljestavila suvremene superzene – mame ( kojoj je cijela obitelj logistika, njeno je samo da ih isfrkne i dade na cuvanje i brigu ), gradonacelnice ( grada koji ima manje stanovnika i manji proracun nego neke tvrtke ), guvernerica ( izabrana kao “tool” za provodenje odredene politike, modne ikone (nosi krzna bljak malogradanstine), lovi ( :burninmad:), zalaze se za slobodu nosenja oruzja (potpuno neshvatljivo ima li se u vidu kako se tamo zivi), religijski zaludena protestantica koja podrzava “inteligent design” koncepciju, ekoloski i “energetski” i “ekonomski” neprosvijecena – i uz to dosljedno bandoglava – i sad naposljetku – komedija – kandidatica za vice president … I ima se muda priprijetiti Rusima – mos’ mislit’ – lako je tudim klincem gloginje mlatiti, nece njena djeca i rodbina ici u rat ! Ili ce mozda biti vojni manekeni koji baruta nece ni omirisati. A cvijet americke mladosti je vec u glavu zatrovan ovim ratovima koje vode – PTSD i ostalo – imat ce prolupanu naciju u iduce dvije generacije.

Bitno da je odusevljeno podrzavaju i neonacisticke skupine u USA LOL Nnaaahh …. bolje da se vrati tamo odakle je ispuzala !

Jesam li nakon nocas promijenila misljenje? Nisam.

Dobro je djelovala na sceni – izgled, perfektan odabir odjece, sminke i kompletan govor tijela, izraz lica – sve odaje zbilja ulozen trud ekipe koja je na njoj radila, a i sama je dobrano doprinijela vizuelnom poentiranju – vidi se da ima manire nekadasnje Miss – sarmiranje kamere odradila je besprijekorno – medutim, meni je islo na zivce njeno povremeno afektiranje i namigivanje kameri:

Komentari novinara su da su je “handleri” jako dobro priredili za ovu prigodu u svakom pogledu.

Ne pisem sve ovo o njenom izgledu i utisku na kamere bez razloga – cijeli njen nastup je bio slozen tako da se ona obraca americkoj
“Bari i Stefu”- njen govor je bio u velikoj mjeri populisticki gdje god se to moglo dozvoliti bez srozavanja, snazne naglaske je visekratno polagala na to kako je ona dijelom istog korpusa kao i stereotipni “hockey mum” i “six pax Joe” par prosjecnih Amerikanaca – cura iz naroda koja s muzem sjedi oko kuhinjskog stola i tare glavu kako ce platiti zdravstvenu skrb i ostale troskove za obitelj!

Cesto ponavljane su bile fraze o pohlepi i pljacki naroda koju je proveo Wall Street, kako se malom covjeku moraju smanjiti porezi, kako se mora vratiti dostojanstvo narodu. Cesto se referirala na svoj zivot i sto je ONA napravila glede velikih problema kao gradonacelnica (prva zaba u maloj bari) i guvernerica Aljaske (sponzorusa naftnog lobija).

Pokusala je implementirati Demokratima da su opsjednuti pogreskama Busheve administracije, naglasavajuci kako su zapravo Mc Cain i ona faktori koji ce donijeti promjenu Americi. Zlobnici su slozili video gdje su cijeli isjecci njenog nastupa IDENTICNI onima koje je Bush izgovarao u nastupu 2000. godine!

Debata se odvijala naravno, tako da su oboje kandidata trebali odgovoriti na isto pitanje. Dok je Biden razlozno i garnirano podacima i cinjenicama podupirao svoj stav, Palin je suprotstavljala stvari iscupane iz konteksta, detalje koji su odgovarali threadu – ali izvadene iz totalno drukcije price, rabila negativnu retoriku, izjavila par budalastina, umjesto odgovora na konkretno pitanje, vracala se na prethodna pitanja o kojima je naucila gradivo – a kad nije znala odgovoriti – naprosto je ponavljala zgodne fraze tipa : Amerika je najbolja zemlja na svijetu, nigdje se toliko ne postuju ljudska prava, mi se borimo aktivno protiv globalnog zatopljenja, nasi neprijatelji nas mrze jer smo mi najbolji!

Na konkretno pitanje o buducoj politici koju zastupa, a vezano prevladavanja cijelog seta problema ona je odgovorila – otprilike i u vrlo slobodnom prijevodu : Narode Amerike – drzimo se zajedno i recimo – NIKAD VISE!!!

WTF???

Na konkretna pitanja je migoljila, izbjegavajuci detalje kako bi brze-bolje prepuzala na cvrst teren opcenitih rasprava.

S druge strane, Biden je prilicno odmjereno i po mom skromnom sudu i poznavanju recentne americke politicke i ekonomske scene – odgovarao posteno i iscrpno.

Nije se dao isprovocirati prizemnim i na momente pomalo glupastim ( ALI biracima Muji i Fati koji napeto gledaju ovu debatu RAZUMLJIVIM !!!) upadicama Palinove.

Dobro je poentirao velicanju McCaina od strane Palinove kad je tvrdila kako se on zapravo bori za snizenje taksi i uvodenje sponzoriranog zdravstvenog osiguranja. Objasnio je zapravo kako je Cainov “dar” u vidu sponzoriranog zdravstvenog osiguranja planirano namaknuti – dodatnim financijskim opterecenjima pucanstvu !!!

To me podsjeca na sva silna nasa predizborna obecanja LLOLL. Ne mozes dijeliti novce kojih nemas!

U vrijeme trajanja predzadnje predizborne utrke mi se dlaka jezila niz kraljeznicu dok sam slusala gospodina Sanadera i sva njegova obecanja – ja sam tad zapomagala po kuci a slusao me samo pas – ODAKLEEEEEEEEEEEEEE CES DATI UMIROVLJENICIMA, TRUDNICAMA, BRANITELJIMA, SKOLARCIMA, ZDRAVSTVU, CRKVI, TVORNICE RADNICIMA, AGRARU, TURIZMU, USKLADIVATI U ISTO VRIJEME S EU PRAVILIMA, IZGRADITI CESTE I PUTELJKE, ISKORIJENITI ORGANIZIRANI KRIMINAL, VRTJETI REPOM HAAGU I OSTATI DOMA CIST, UPGRADATI VOJSKU DA BUDE FIT SA NATO STANDARDIMA, ZAVRSITI SVE GDJE STE POSADILI KAMENE TEMELJCE ————–
I SKRESATI PDV !!!????

Doduse, sto se lakrdije s PDV-om tice, kratko vrijeme nakon dobivenih izbora je sve objasnjeno i izrecena je povijesna recenica : KAD SE ZA TO BUDU STEKLI UVJETI.

SAD NAM TO KAZES !!??????????

Pa ipak – narod je odlucio – evo ga i sad gledamo kako nam se Prvi Hrvat smjeska s TV ekrana, suveren, vjest, pobjedonosno jak. Mi smo narod politickih mazohista.

Tako i republikanska ekipa u USA – duzni su do grla, Kina, Japan i kojekakovici ih kreditiraju, a oni jos uvijek zive u DENIAL modu!

Palin je oslikala pravu pastoralu – McCain – prijatelj obicnog malog covjeka!

Medutim, Biden je podsjetio da je upravo Cain ustrajavao na pogodnostima za krupni kapital na stetu srednje klase i glasovao
protiv zakona koji je trebao osigurati pomoc siromasnima i sponzoriranje zdravstvenog osiguranja za djecu od strane vlade.

Biden je takoder spustio loptu na zemlju na pitanju energetike.

Palin se zalaze za busenje nafte na tlu USA, sto bi navodno osiguralo neovisnost od stranih izvora nafte ( i ljudi koji mrze USA, kako je rekla) – Biden se zalaze za razvoj i implementaciju alternativnih cistih izvora energije koji ce USA uciniti neovisnom i nadodaje – strucnjaci kazu:treba deset godina da prva kap nafte potece tocno da i sad pocnemo busiti – sto cemo do tad?

Ako vam nije poznato, to je ta ista Sarah Palin koja je izjavila da globalno zagrijavanje izmisljotina i da nije nastalo kao posljedica djelovanja covjeka – medutim, danas se malo korigirala i izjavila kako se vecma ZALAZE PROTIV globalnog zatopljenja LOL (a busila bi u isto vrijeme!)

Sto se poreza tice, Biden se zalaze da je u redu da ga vise placaju oni koji zaraduju vise od $250,000, a oko 90% Amerikanaca koji u prosjeku zaraduju manje od 50.000 na godinu rastereti.

Palin je nazvala njegov stav “redistribucijom bogatstva” na sto ju je on podsjetio da su joj sad odjednom puna usta smanjivanja poreza malom covjeku, a McCain je prije kandidature zelio drasticno srezati takse kompanijama i vrlo bogatima.

Oboje su se slozili da istospolnim zajednicama treba dati sva prava ( osiguranje, kupovina nekretnina, nasljedivanje), ali ne i brak.
Za mene je to bilo iznenadenje znajuci za njene prijasnje konzervativne i homofobne istupe – sad je promijenila stajalista. Navodno – ima jako dobru gay prijateljicu pa to (odjednom) razumije.

I onda su se dohvatili na pitanju Iraka. Palin se zalaze za “domoljubno ponasanje u ratu sad kad je pobjeda nadomak ruke”, a Biden se zalaze za povlacenje trupa iz te oblasti u odredenom kracem vremenskom roku jer to drzi razumnim i jedino ispravnim.
Napominjem – OVAJ PUT Palin je znala koji ime zapovjednika koji vodi operacije u Iraku – naucili su je. Napljucila je Bidena da je Obamin plan kukavicko isticanje bijele zastave. Biden joj je odvratio da se u tri tjedna u Iraku u vojnim operacijama potrosi veca kolicina novca nego sto je potroseno za sedam godina ratovanja u Afganistanu.

John McCain je stava da je tamo dovoljno nafte da se plati sve, pa i povrh.

I kome se ne da gledati cijela debata, tu su naglasci.

O ekonomiji

O Iraku

O zdravstvu i porezima

Zanimljivo

I da ponovim sto sam komentirala o FOX news coverage sinocnje debate koju sam pratila danas ujutro:
ljudi – to se treba vidjeti ! Ovakav besprizorni spin, ovakvo idolopoklonstvo, ovakvo velicanje Sarah Palin LLLLLLOLLLLLLLL

I tu sad voditelj pokusava konfrontirati CINJENICE i sto se izreklo u sinocnjoj debati – nevjerovatno – analiticar s druge strane je ljudski stroj za mljevenje mesa!!!

Ovaj ga pita jedno, ovaj odgovara drugo! I UPORAN!!! NE DA SE SMESTI!

I onda kad voditelj pokusava vratiti konverzaciju na topic i iznuditi odgovor na ( nezgodno, s pravom ) pitanje – analiticar ga napada, vrlo agresivno, da mu uskracuje njegovo pravo da iznese svoj stav, da mu ne dozvoljava da govori, da ga hotimice krivo interpretira, da je pristran, da … nevjerovatno !

I onda okrene pilu naopako i pocne napadati voditelja za neku glupost govoreci kako Obamu moze biti sramota sto govori kako cvijet americke mladosti pali sela i ubija civile – i da bi se nakon takve izjave Obama morao povuci jer svaki pravi Amerikanac osjeca gnusanje kad cuje takvo nesto! I kako je Hillary – citat : ” … zavidna i ljubomorna sto se pojavila nova zena na americkom politickom nebu koja je kao zvijezda zabljesnula i donijela nadu Americi” kraj citata.

Bljuv!

Onda, druga grupa sugovornika – pa treca … Zajednicka karakteristika je svih Palin podupiravatelja jest ogromna lajavost i agresivnost, govore glasno, prekidaju sugovornika, masu rukama, omalovazavajuce izvrcu teze, vjesto i agresivno sistematicno slazu velicanje njenih “dometa” i umanjivanje njenih nedotupavnosti, preuvelicavaju i stalno se vracaju na tri Bidenove (meni se cini ne toliko vazne) omaske… Optuzuju Obamin koncept i oslikavaju ga kao izdaju americkih nacionalnih interesa.

Po onome sto se dade zakljuciti iz njihove interpretacije – Sarah Palin je novi Mesija osobno! Ovo sad nije ironija niti pretjerivanje – takvim epitetima je opisuju da se meni cini da govore o nekoj drugoj osobi a ne o onoj istoj koju dnevno gledam i slusam govoreci – sto vec govori. Ona je ona koja ce (naravn uz McCaina ) spasiti Ameriku!

Jedan je toliko daleko isao da je naglasio kako je Palin daleko bolja u interpretaciji Cainovih stajalista nego sam Cain!

KAKAV STROJ!!! NEZAUSTAVLJIV! Podsjecaju me na najbolje dionice HDZ spina od prosle godine!

Zasto spominjem coverage? E pa to je ono sto raja voli, pomno prati i malo bolje razumije – ti poznati ljudi s televizije, novinari, analiticari, celebrity osobe ce zapravo formirati stav “Bare i Stefa” – ne americka inteligencija kojoj je sasvim jasno sto se dogada i kud Amerika ide.

Samo, jedan poznati novinar je u jeku jedne od bucnijih rasprava nakon svog inace uravnotezenog i objektivnog istupa o Palin rekao otprilike ovo : “Nadajmo se i molimo da nikad ne dodemo u situaciju da Sarah Palin postane vicepredsjednica…”

Sva cuda svijeta – dio V/8 – USA

Tih smo dana posjetili par antikvarnica – imam slike samo iz prve, jer smo tamo isli planski pa sam ponijela kameru. Vrlo velikodusno i odusevljeno su mi dozvolili slikanje. Od svih koje smo vidjeli jedina usminkana i cista – u ostalima je pomalo prasinjavo kao sto antikvarnici i dolici.

Ovo je dakle antikvarnica SECRET GARDEN koja je ujedno i poshy kavana-restoran.

Secret garden

Slike mozete vidjeti detaljnije na ovom linku .

Mi smo inace onako malo, sasvim amaterski radi uzeti ponekad poneki neskupi komadic neceg sto nalici na neku starinu. Nemamo bas neke stvari od vrijednosti jer si ih ne mozemo priustiti, ali imamo par nama dragih i zanimljivih komada u kuci. Kompas je kupljen u Antwerpenu prosle godine, zvonce za poslugu ove godine u Teksasu ( eto, nikad necu imati poslugu u kuci, ali barem imam zvonce…), ponesto bakrenih posudica i vrceva koji nisu nesto spektakularno, ali su lijepi.

I jedan poklon koji smo dobili od mog oca jos u Hrvatskoj – vjerovali ili ne, taj sat je cak neki dan proradio sam od sebe i toliko me uplasio da sam poskocila u prvi mah – inace nikad nije radio, ima kljuc za navijanje opruge… Nitko ga od nas nije navio, zabavljali smo i plasili jedno drugo u kuci dva dana pricama o duhovima, a onda je sat sam od sebe prestao raditi, bas kao sto je i poceo.

Od moje sestre je Gazda na poklon nekad dobio malen durbin i kofercic sa dominama – starinski pozutjele i sasvim upotrebljive.

Ovaj put smo uzeli neke stvari za koje ne bih rekla da bi bile predmet otimacine znalaca, ali nama su se svidjele …

Kutija za cigarete – motane, naravno – tri bakrene zvjezdice su otpale na zalost, ali to ne umanjuje pomalo pohabanu ljepotu drveta

Ja sam zapazila ove cetiri minijature, ne mislim da imaju neku vrijednost, ali meni su lijepe

i sad je malena kolekcija pod staklom u nasem dnevnom boravku…Koga zanima – placeno samo trideset dolara !

Zanimljive su mi bile i 3D slike radene u svili, ali ih ne bih uzela.

Gazda je zapazio investiciju – kolekciju Hummel posudica za zacine.

Moram napomenuti da nisam bas bila zainteresirana i nisam imala puno znanja o ovom brandu, tek nesto malo poput ovog, za mene su to uvijek bile samo male kicaste figurice i posudice…
Koga zanima vise o brandu moze pronaci OVDJE i OVDJE.

Ali zato je Gazda krenuo pregovarati cijenu kolekcije i srusio je na trecinu napisane – a onda sam potpuno iskreno ovčje rezignirano krenula nagovarati Gazdu da odustanemo. Onda su istupili s jos nizom cijenom i Gazda je pristao – kupili i poslali kuci postom u paketu … Kolekcija se sastoji od 24 komada ( bez police ), sve s krhkim poklopcicima – placena je 75 dolara. Kad smo dosli doma i ulogirali se na e bay, pronasli smo pojedine primjerke. To smo napravili jer smo morali dokupiti jednu koja je dosla razbijena – mislimo da nije razbijena u transportu vec tamo u antikvarnici kod pakiranja – bila je u srednjem redu i mora da je jednostavno nepazljivo ispustena. Ta jedna posudica nas je kostala 22 dolara. Plus doprema. Ali jos uvijek stoji da smo napravili dobro ulaganje, nije neka velika lova, ali covjeka veseli. Dobili smo za 75 dolara + 30 dolara slanje postom + 27 dolara za novi vrcic kolekciju koja vrijedi objektivno nesto vise od petsto dolara. Malo cemo to sve zadrzati, a onda mozda prodati.

Razlog tolike zelje za pregovaranjem o cijeni je sto su antikvarnice smjestene u centru grada. Wichita Falls nije turisticki grad, to je gradic od sto tisuca ljudi nastao na stocarstvu, ratarstvu i nafti.
Tamo sam vidjela nesto sto nikad u zivotu nisam i sto me je uzasnulo – centar grada koji odumire.

Prvo mala digresija – moj diplomski rad na Građevini je bio iz predmeta Urbanisticko projektiranje – dakle urbanizam kao takav mi nije stran i mjesta koja posjecujem nekako gledam i iz te perspektive.

Kad smo zasli u poslovni centar grada, prvo sam zapazila ogromnu poslovnu zgradu potpuno napustenu. Objasnjeno mi je da su u projektiranju i izvedbi koristili azbest u oblogama, taman neposredno prije nego li ce to biti zakonom zabranjeno. Cijela zgrada je po ugovoru dovrsena do zadnjeg detalja i zakljucana. I nikad nije bila u funkciji.
Nakon toga sam ostala zaprepastena dok smo se vozili gledajuci kako se redaju jedna za drugom zgrade gdje su lokali bili zatvoreni i izlozi oblijepljeni neprozirnim papirom po kojem se vidi da su vec duze vrijeme napusteni.

Preko puta lijepe zgrade Gradske knjiznice s pocetka osamnaestog stoljeca zjapi skladiste i stovariste metala i limova sa žičanom pletenom ogradom zaraslom u brsljan – a izmedu predivan park. Uski centar izgleda kao grad duhova !!! Tamo su poredane i te antikvarnice koje smo obilazili, i vise je nego ocito bilo da bas i nema puno posjetitelja i kupaca.

Jedva da koje vozilo prode onuda, a to je nekad bila gradska prometna zila kucavica. Nekoc otmjeno kino se pretvorilo u derutnu zgradu koju eto odrzavaju cistom, ali nista vise od toga. Propadaju i ostale okolne zgrade, cini se da su sve investicije odleprsale s tog mjesta. Mozete li zamisliti gotovo prazna parkiralista u centru grada usred radnog dana usred radnog tjedna ??? Jedina popunjena mjesta su bila ispred zgrade gradske uprave i administrativnog sjedista. I gradske bolnice gdje se ne lijece elitni pacijenti.

Takvo nesto vjerujem da nigdje u Njemackoj ili Hrvatskoj necete vidjeti ! Na moj zacudeni upit, objasnjeno mi je da je postupna degradacija urbane jezgre pocela prije tridesetak godina kad je izgraden prvi veci Moll centar – shopping centar na jednoj od gradskih periferija. Nakon toga je uslijedila ekspanzija slicnih sadrzaja, i danas tamo imate ogromne komplekse gdje ljudi provode vrijeme i ŽIVE. Druže se, kupuju, zabavljaju, jedu, uce, friziraju i manikiraju, idu u kino, rekreiraju se – jednom rijecju shopping centri su preuzeli funkciju gradskog sredista. I naravno, Wall Mart robne kuce kao institucije i hramovi gdje se okupljaju pripadnici srednje klase – iako danas vise niti oni nisu sinonim za najjeftiniju ponudu koja se moze naci. Tamo su u blizini i svakovrsne lijecnicke ordinacije, obrtnicki centri, razne agencije, crkve, banke, neugledni i oni vrlo ugledni restorani. Zemljiste je skuplje u tim zonama nego u gradskom centru.

Usput smo navratili i u Muzej zeljeznica … Uredovno radno vrijeme, radni dan, vodica jednostavno nema, vratar nas je pustio unutra pa smo napravili par snimaka. Kad smo dosli sutradan, nije bilo ni vratara ni vodica – cini se da je tamo opci raspasoj, sto me niti ne cudi jer se i Muzej nalazi u centru grada gdje je opca pustinja i ljudi bas ne prolaze – posebno ne turisti.

I ovim bi umarajuci 🙄 dugacki ciklus putopisa iz USA za sad bio okoncan :wave:.

Ostajte u dobru…

Sva cuda svijeta – dio V/7 – USA

Prica prva – Red River i kako izgleda kad imate rulet u vigvamu

Ponovno smo obisli Red River – Crvenu rijeku, granica izmedu Teksasa i Oklahome je jednim dijelom sama rijeka. Nadala sam se da cu je vidjeti u punom sjaju jer je – ogromna !

red river.avi

Medutim, ispostavilo se da je vodostaj nizak kao i kad sam prolazila tuda usred ljeta, sto me nemalo zacudilo. Objasnjeno mi je da vec cetiri mjeseca nisu imali kise… Obicno je zimi rijeka nabujala i ponekad se dogadalo da poplavi mostove i prekine prometne komunikacije. Moram priznati da je meni takvo sto bilo nevjerovatno za mjesto poput Teksasa, ja sam uvijek mislila da tako bogata drzava moze uloziti dosta u infrastrukturu.

Odveli su me i da vidim kako zive Indijanci u rezervatu u Oklahomi.

Pomalo zalosna je cinjenica da danas Indijanci zive od drzanja kockarnica, sve sto tamo zarade, kao i sve ostale grane privredivanja vezane uz to su oslobodene od poreza.

Comanche casino

Kiowa casino

Prave i prodaju suvenire i poklone, etno odjecu i namjestaj, ali to je manji dio prihoda.

Toliko dugo dok se proizvodnjom bilo cega, trgovinom i organizacijom igara na srecu bave u granicama rezervata, SVE JE TAX FREE, drugim rijecima, uopce ne placaju porez. Velika Casina su meka za kockare s obje strane granice, tamo se moze jeftino jesti i piti, jeftino kupovati cigarete – svi iz blize i dalje okolice dolaze kupovati duhan jer je jeftinije. Ja sam odbila uopce uci u Casino, ne odobravam kockanje i ne zanima me kako tamo izgleda – tako da smo naposljetku samo kupili cigarete Gazdinom bratu u maloj trgovini izvan ogromnog objekta Casina. Parkiraliste ispred je bilo pretrpano, a rana vecer je radnog dana.

Prica druga – trailor naselja i kako zivi gradska sirotinja

Bilo je komentara o zivotu u trailor naseljima – kucama prikolicama. Trailor objekata ima raznih, od onih malih kakve vidamo na godisnjim odmorima i koji se nakace na auto i vuku, do onih koji se transportiraju posebnim kamionima i vise su nalik kucama, samo ih zovu trailors jer se mogu ponovno staviti na kotace i izmjestiti. U pravilu se postavljaju na temelje od betonskih blokova. One vece znaju imati i po tri sobe, kuhinju, blagovanje, kupaonicu i dva toaleta. Sirina im se krece od 4,5-5 metara, duzina ovisno o broju prostorija. Iznutra su obloge zidova radene od lamperije ili drvenih panela s tapetom preko. Podovi drveni s tepihom od zida do zida.

Da se razumijemo, ima tamo vise sirotinje nego li mi mozemo i zamisliti, ove godine smo se malo provozali kroz naselje gdje zivi upravo taj dio americkog sna… Iako, kod njih je taj pojam malko drukciji nego kod nas – americka sirotinja ima krov nad glavom pa makar to bilo i trailor, ima auto da dode do posla, ima satelitsku i kablovsku, klima uredaje, grijanje, nije gladna. Postoje lanci trgovina gdje stvari kostaju 99 centi – tu se mogu pribaviti i osnovne namirnice poput kruha, mlijeka, voca i povrca, tjestenine. Postoje takoder lanci trgovina gdje mozete kupiti no name brand odjecu i obucu za doslovce par dolara. Ne tvrdim da je ista kvaliteta i da isto zabljesnete kao kad kupujete Adidas ili H&M – ali nije posrijedi drlog i nitko ne mora trositi pola place svakih pola godine da obuce dijete kad preraste odjecu. I tko hoce raditi moze relativno lako naci posao.

Malo outdated podaci iz 2000. godine kazu da je prosjecan godisnji prihod domacinstva u gradu $ 32.554 ($ 2.712,83 mjesecno) , od toga prosjecan prihod za muskarce $27,609 ($ 2.300,75 ) nasuprot $21,877 ( $1.823,08 mjesecno ) za zene, per capita za grad $16,761 ($ 1.396,75 mjesecno).

Oko 10.8% obitelji i 13.9% populacije su ispod granice siromastva, ukljucivo 17.7% onih ispod 18 godina i 10.3% onih iznad 65 !

Minimalne place su prilicno niske i jedva se sastavlja kraj s krajem, ali svejedno – ako covjek pazi, moze zivjeti pristojan zivot – daleko pristojnije nego u Hrvatskoj, to je sigurno.

Tu se naravno ne racuna populacija beskucnika – oni su posebna prica.

Bolna tocka je zdravstvena skrb i mirovine – njihovi umirovljenici nisu u zavidnom polozaju i mnogi honorarno rade do u duboku starost kako bi s malom mirovinom prezivjeli i sto je od zivotnog znacaja – mogli platiti bolnicke racune.

A bolnicki racuni su nocna mora. Evo jedan primjer : ostala sam duzna objasnjenje zasto je sogorica iz jednog od prethodnih postova bila bosa. Bosa je bila jer manje vise stalno hoda bosa – zimi i ljeti. Nije to iz obijesti nego zato sto ima problem s kostima stopala, cijelog zivota je nosila vrtoglavo visoke potpetice i kaubojke, sad ima deformitet u prednjem dijelu stopala koji joj ne dozvoljava da obuje niti obicne tenisice. Nosi japanke. Na posao nosi platnene razgazene zepe. NEMA NOVCA da kupi pomagala i posebne ortopedske cipele jer su skupe. Nema novca da ode specijalistu. Nema novca za operaciju koja kosta 16.000 usd okvirno, tako joj je rekao njen doktor opce prakse. Njeno osiguranje koje si ona moze priustiti placati to ne pokriva. Zena ima nepune 44 godine. Radi u velikoj auto kuci kao administrator u odjelu za auto dijelove, njezin posao je unositi sve sto pristigne u racunalo i izdavati na zahtjev, azurira bazu podataka. Placa joj je $ 8 / satu, sto bi grubo racunajuci bilo $ 1.280 mjesecno. A novac curi na lijekove za dijabetis i pomaganje dviju kceri i njihove djece koje zive s nistkoristi ocevima i bez prihoda.

Gazdin brat takoder nema velika primanja, neka je vrsta dispecera. Sad zive u iznajmljenoj kuci za koju placaju $ 400 mjesecno, moraju stalno pojiti dva polovna auta koja trose ko zmajevi jer ne mogu koristiti jedan. Zive vrlo skromno i u njihovom opisu rashoda jednostavno nema mjesta za medicinske troskove.

Prosli brak i potom razvod od zene koja je kockala su ga oderali do kostiju i morao je prodati kucu da namiri dugovanja, ona mu je sa zajednickog racuna upropastila kreditni rejting i on ne moze niti dici kredit.
Ne morate dakle biti gradska sirotinja da biste imali financijski problem kad je rijec o zdravlju – medicinske usluge toliko kostaju da cak i srednji sloj moze imati problema kako ih servisirati.

Postoji pojam „trailor trash“ koji obiljezava cijelu jednu subkulturu americkog drustva. Kad se rodite kao trailor trash vecinom i to cijeli zivot i ostanete – rijetki se iscupaju. Slabo obrazovani, rade na slabo placenim radnim mjestima i odgajaju istu takvu novu generaciju kojoj je zivotno postignuce nasljediti trailor kad im umru roditelji. Zenska djeca se cesto vrlo rano odmetnu od kuce. Vec u petnaestoj odu i pocnu raditi kao konobarice, mnoge i ne zavrse skolu, lutaju po velikim gradovima i jako puno ih ostane trudno. Cesto se s djetetom vrate roditeljima, ostave dijete na cuvanju i nastave glavinjati, ako imaju srece i raditi eventualno saljuci neku lovu, ali vecinom ne. Stopa teenagerskih trudnoca u Americi je ogromna – vecina ih se dogada upravo u tim sredinama. Muska celjad cesto zavrsi radeci kao vozaci kamiona.

Jako puno oba spola ih se prijavi u vojsku ili Nacionalnu gardu, to im je izlaz iz bijede i siromastva, tamo dobiju zdravstvenu skrb, iako nevelika – pristojna primanja, krov nad glavom, mogucnost daljnjeg skolovanja. Ako ih ne pukne peh pa ih posalju u rat.

Nisam se upustala u komentiranje ovih stvari, svaki grad ima svoj ekvivalent ovome. Iako, nisam mogla ne primijetiti ispred nekih prikolica sasvim solidne aute.

Prica treca – kako se moze skućiti na brzinu ako imate pisljivih sezdesetak tisuca dolara+zemljiste s infrastrukturom

Malo vise od trailor doma, a ipak manje od normalne kuce – imate i klasicnu montaznu gradnju koje zovu „modular homes“- montazne kuce koje vam samo dopreme i povežu na infrastrukturu i za jedan dan imate topli dom. To se na drustvenoj ljestvici rangira malo bolje nego trailors. Zeljela sam otici i pogledati kako izgledaju na licu mjesta gdje ih prodaju, ali nismo stigli na zalost – iduci put. Usudila bih se reci ovako izdaleka da meni izgledaju cist pristojno, i za pocetak za mladi bracni par – zasto ne? Sudeci po onom sto sam citala online o njima, imaju solidno izveden sendvic zid, dobre izolacije, dopadljive obloge, klimatizaciju. Medutim onda mi je Gazda rekao da i nisu bas tako jeftine, za samo malo vecu lovu mozes sagraditi normalnu kucu pa imas nesto cestito… Cijene im se krecu od sezdesetak tisuca dolara pa na vise. S tim naravno da imate zemljiste na kojem je kompletna infrastruktura.

Velika vecina se ipak odlucuje iznajmiti kucu, njihove obitelji su daleko pokretljivije nego nase, ne oklijevaju seliti po potrebi posla, migriraju cesto i rado. Najmanje kuce imaju barem dvije sobe, kuhinju, blagovanje i kupaonicu, okvirno minimalno oko 60 kvadratnih metara. I jos uz to obavezno okucnica umjerene velicine. Najamnine se krecu od 350 za dvosobne kuce do 700 usd za trosobne i cetverosobne kuce u pristojnim susjedstvima. One koje su vece i na ekskluozivnim lokacijama se teze iznajmljuju, jer onaj tko si moze priustiti placati 1.500 dolara za iznajmljivanje, taj je u platnom rangu da si moze priustiti vlastitu kucu. Iznimka su vojna lica koja se sele svako malo. Ovisno o lokaciji i velicini kuce cijena je niza ili visa. Isto tako cijene u Kaliforniji ili Floridi se naravno razlikuju od onih u New Yorku ili nekim manjim gradovima, ali ja navodim kako je na podrucju Wichita Fallsa, gdje je Dallas metro area udaljen dva i pol sata voznje brzom autocestom. Imate i „losa“ susjedstva gdje kucu mozete iznajmiti i za dvjesta dolara, ali nije preporucljivo tamo podizati obitelj. Jos uvijek postoje kuce koje imaju tzv. “asbestos siding“, odnosno vanjsku oplatu izradenu od materijala u kojem je azbest komponenta, zakonom je zabranjeno i ne prave se vise, ali jos se uvijek koriste, tako da svatko pametan bjezi od toga – TE su kuce jeftine i za iznajmiti i za kupiti.

Prica treca – jos malo o stanovanju , debelim psima i Swarovski kristalu

Malo apartmansko naselje, tu je ulaz zgrade i stana u kojem je Gazda proveo djetinjstvo.

Na ogradi kod igralista poruka

Kaze Gazda kako je to nekad bilo pristojno susjedstvo gdje su zivjeli pripadnici vojske i zrakoplovstva s obiteljima, ali kako se sad cini bas i nije tako. Nije mi bilo jasno zasto, pa meni su sve te kuce izgledale cisto u redu, dobro odrzavane isto kao i vrtovi i automobili… Zakljucio je to jer je vidio u bliskom susjedstvu cak dvije zalagaonice – toga prije tamo nije bilo – u boljim cetvrtima ih nema.

Obisli smo i njegove kuce koje iznajmljuje – stanari to manje vise lijepo i cisto drze, dopusteno im je drzati kucne ljubimce, ali smo se jako iznenadili kad smo vidjeli da u sve tri kuce drze debele pse. Kad kazem debele, onda to znaci da nikad u zivotu nisam vidjela tako debelu zivotinju koja se toliko gega, gotovo kotrlja a ne hoda. Jadni. U jednoj od kuca cura i decko zive skupa i drze u blazenom suzivotu tri psa i tri macke, imaju sobu samo za njih. I svi odreda lepi i debeli. Svi odreda njegovani i cisti. I svi odreda naravno placaju mjesecno dodatni depozit uz rentu za drzanje kucnih ljubimaca.

Gazdinoj agentici koja brine za nekretnine kad doputujemo obicno odnesemo neku sitnicu – ispocetka je nisam poznavala, pa sam birala finiju bombonjeru ili butelju neceg sto se ne moze tamo kupiti. Ove godine je na krvnickoj dijeti pa sam morala smisliti nesto drugo – ali sto donijeti zeni koja ima vlastiti portofilio nekretnina sto u prodaji, sto u rentanju tezak oko milijun dolara ??? I inace mi ne pada na pamet nikoga impresionirati, radije se trudim naci nesto drukcije i originalno nego nesto skupo. Uzeli smo joj maleni Swarovski kristal – skoljku. Nikad ona nije cula za Swarovski kristal i bila je odusevljena. Malo sam joj objasnila i prepricala ponesto o tom brandu, pokazala site, nasto je rekla da ce poceti vlastitu kolekciju, toliko joj se svidjelo. Rekoh joj – PAZLJIVO ! – granica izmedu doista predivnog primjerka i komadine kica je kod Swarovski kristala jako, jako tanusna i meduprostor uzan – tko ne vjeruje nek provjeri OVDJE ili OVDJE.

Koga zanima vise o porijeklu i nastanku ovog branda moze vidjeti NA OVOM MJESTU,

Izmedu u slicnom rangu cijene izbora ovog

ovog

I ovog

Uzeli smo skoljku.

Obzirom da je postavila u hipu puno pitanja, naputila sam je da moze naci trgovine online i kako organizirati kolekciju – najbolje u malenoj ustakljenoj vitrini s halogenim svjetlom iznad i na otoku – podlozi presvucenoj u recimo ponocno plavi barsun koja je polozena na staklenu policu. S ogledalom iza na ledima vitrine, a bocne tri strane u tankom samo po rubu brusenom ili pjeskarenom staklu. Iako bih ja radije napravila sesterokutni oblik. Konstrukcija koju bih ja birala – kromirani tanusni elegantni profili. Svaka staklarska radnja ce to znati napraviti.

Prica cetvrta – jos malo o tome kako se voze obicni ljudi

Kupiti automobil u USA je daleko povoljnije nego u Europi, i novi i polovni. Neki modeli su povoljniji cak do 30% – vjerovali ili ne, tocno je tako. U konacnici, i Gazda je svoj Jeep dopremio odande u Njemacku i platio manju cijenu nego li je isti automobil tu. Plus military popust :naughty:, ali to je vec druga prica.

Isto tako je u Europi nezamislivo vidjeti onakve pola stoljeca stare krseve kakvi se vidaju po americkim cestama. Fuel economy i low emision je za njih science fiction i jos uvijek nesto van okvira svakodnevice, o cemu se bas ne razmislja pretjerano – manje ih brine sto zagaduju i smrde po cestama, vise ih smeta kad visoka potrosnja goriva opali po dzepu – vec mnogi grcaju i bjesne zbog „poludjelih“ cijena goriva. Te su cijene naravno daleko jeftinije nego kod nas, ali za njih koji su se uvijek razmazeno jeftino vozili, to je svojevrsni šok.

Znam da nije idealna i jednostavna usporedba jer tu se moraju uracunati daleko slozenije stvari i primijeniti drukcije metode, ali evo malo vrlo uprosćene i vrlo okvirne matematike.

Trenutno je prosjecna cijena galona goriva na nivou drzave od $ 2,57 u Teksasu do $ 4,16 u Kaliforniji, grubo receno – u prosjeku $ 3,36 – 1 galon je 3,7852 litara, sto ce reci da je litra benzina tamo cca $ 0,888, sto preracunato po danasnjem srednjem tecaju HNB u kune iznosi 4,26 kuna. A minimalna najniza placa u drzavi Texas bazirana na satnici od $ 5,85/satu, (s tim sto ce 24/7 porasti na $ 6,55) i bazirana na radnom tjednu od 40 sati im preracunato iznosi okvirno $ 1.030, odnosno 4.944 kn . Pa vi napravite usporedbu s vasom potrosnjom goriva.

Ali ne zanemarite da oni dnevno moraju prijeci vise kilometara od vas jer putuju daleko na posao i s posla, a ni grincajg ne mogu ici kupiti pjesice.
Mnogi vec idu u minus na kartici kako bi napunili, a voziti se mora, nema gotovo niti jedne kuce bez barem jednog automobila, rijetki su sreckovici kojima je radno mjesto blizu mjesta stanovanja.

Sve je rasprseno, za razliku od zgusnutosti stanovanja i urbane infrastrukture u gradovima u Hrvatskoj ili Njemackoj. Osim kad je rijec o shopping zonama i mallovima – do kojih se trebate naravno opet voziti jer ne stanujete blizu.

Voze se mrcine koje puno trose, u isto vrijeme se prigovara kako je sve skuplje i to se ne moze podnijeti.

Inace, jako se, jako razlikuju americke ceste od njemackih…Vozi se tako da vam se dize kosa na glavi, pretice se i s desna i s lijeva, tko je veci taj prvi ide, tko je sporiji pravo mu budi.

U iducem postu antikvarnice i razne takve poslastice …

Ostajte u dobru

Sva cuda svijeta – dio V/6 – USA

Prica prva – oglasavanje

Welcome to Texas

Ovako nas docekalo kad smo se vracali s izleta u Oklahomu. Nek se vidi koja je to ponosna zemlja iznjedrila nesto poput Busha … nama dvoma je to izgledalo kao dobar vic. I doista – da nije tragicno, bilo bi smijesno.

Staaara reklama, ali u dobroj formi … pravi vintage image.

E da sam bila tamo…dogodi se da propustite prava mjesta.

Ova mi se posebno svidjela – Gazda me pita zasto stavljam sliku krepane polegle kokosi na blog (ocito je taj lanac restorana novijeg datuma cim on ne zna za nj)…

Prica druga – Valentinovo, dijamanti i kome nedostaje burek

Godinama imamo obicaj doruckovati ili rucati vani. Kad to kazemo, ljudi misle da idemo cesto u restorane, ali ne – mi doista volimo cesto napraviti piknik, kad je vrijeme lijepo i toplo, vikendom obavezno. Dok smo bili u Osijeku, nedjeljom ujutro obicavali smo poharati lokalnu pekaru, kupiti jogurt i mineralnu i otici na Dravu. Kupi se nesto slano ( Gazda je boraveci na Balkanu nepredvideno postao ovisnik o bureku ) i nesto za desert. Vlazne maramice za ciste ruke, dekica za sjedenje i vrecica smecica za ponijeti otpad natrag doma – mrvice i ostaci hrane se iskidaju i bace okolo u travu da ih pojedu mali bozji stvorovi – kukci i ptice.
Ali da se vratim na topic – na samo Valentinovo se temperatura popela na 25 stupnjeva celzijusa u podne s tendencijom rasta, pa smo odlucili napraviti piknik na slapovima i rucati VANI. Prekrasan suncan dan.

U te svrhe smo na brzinu slozili meni iz jedne od robnih kuca, gotove sendvice od svjezeg kukuruznog peciva sa kuhanom sumkom/pilecim prsima, namazom od maslaca s koprom i persinom, zelenom salatom i sirom, gotovom kupus salatom sa strane i dva velika kolaca od lisnatog tijesta s jabukom unutra i staubom povrh za desert. I zvake da se ociste zubi poslije obroka.

Zeleni caj uz to – dijetalni, da se ne udebljamo.

Prvo se moraju oprati ruke …

A nakon rucka jos malo lapeza okolo

Ameri Valentinovo shvacaju doslovce ozbiljno, padaju pokloni obostrano i ruca se u restoranima, kupuje naveliko i NITKO, ama bas nitko ne ostaje barem bez cestitke, malenog plisavca i cvijeta, star ili mlad, bogat ili siromasan. Osim onih koji nemaju bas nikoga na svijetu. Reklamiraju se i skupi pokloni za malu lovu, jedinstvena prilika, navali narode, ista stvar je sutra vec triest posto skuplja…Nista nije danas preskupo za one koje volite! Teska komercijalizacija – ali cijeli narastaj je odgojen na takvim shemama, da je drukcije ne bi valjalo.

Izmedu ostalog ljubav se dokazuje dijamantima – to je u Americi obicaj i jadna vam majka ako omanete. Od vas se ocekuje s pravom da curu nakitite ako imalo drzite do sebe. I do nje, naravno. Prsten s pola karata dijamanta u prosjeku kosta oko 1800 dolara, za Valentinovo se cijena spusta i upola. Amerika trosi pola svjetske proizvodnje dijamanata.

Obicaj koji ja iz dna duse prezirem. Jos prije dvadesetak godina citala sam KAKO ti dijamanti dolaze na trziste, kako se ubijaju i sakate ljudi, kako se podupiru ratovi – izraz KRVAVI DIJAMANTI nije novijeg datuma.

Kad je Gazda tih nekih davnih dana dosao s idejom da me prosi s dijamantnim prstenom kako je u njih obicaj i red, pa nek zajedno odemo u zlatarnice i odaberemo sto mi se svida, dobila sam osip i ne znavsi koliko je duboko taj obicaj uvrijezen kod njih izrekla svasta. A on ostao istinski zacuden i zaprepasten mojom reakcijom. Ja dijamant isto kao i krzno od sramote nikad ne bih mogla ponijeti na sebi.

Sto nas dovodi do

Prica treca – vjencanje – treba imati za najnuznije, dijamante i sirinu razumijevanja stvari

Da se nadovezem na prethodnu pricu – dijamant je uvijek dobrodosao, ali za prosnju je OBAVEZAN i onda se uzima veci i skuplji. Sto vise karata, to bolje – dokazujete da niste protuha i sonjo, a cura onda to moze kako je red i obicaj ponosno blendati da svi vide. Vjerovali ili ne, cak i najcrnja sirotinja moze takvo sto priustiti, oni 1/8 karatni prstenovi kostaju oko petsto dolara, dijamant trazite povecalom, ali to nije nesto sto ne mozete bas platiti jednom kad se zarucujete. Reklamna kampanja je stvorila cijele generacije posvecene ovom obicaju. Jednom rijecju – tesko da cete naci Amerikanku bez dijamanta.

Ovako izgleda tipicni set zarucnicki-vjencani prsten. Sto kicastiji, nakiceniji i tezi, to bolje. To naravno nema funkciju burme, one se posebno kupuju. Cijene ovih konkretnih dindi iz naseg kataloga koji sam vam tu dolje skenirala krecu se od 700 do 8 000 usd.

Recimo, ponuda u PX kod nas u bazi je ogromna, meni osobno je to manje vise sve toliko bolesno kicasto da se pitam jesu li ama bas svi operirani od dobrog ukusa. Iako ne vjerujem da su bas svi glupi – cini se prije da se takav jedan ukus odgaja generacijama i postaje standard.

Ali bas zato smo MI imali par puta izvrstan ulov gdje smo nasli na snizenju predivno zlatno prstenje koje se meni svidjelo, a tipicnom americkom ukusu bilo nezanimljivo pa se unatoc ionako nize cijene od uobicajene nije moglo nikako prodati – predivan stiliziran dizajn impresivnog izgleda, ali bez trashastog raznobojnog kamenja, vitica i strasa. I bez default dijamanta. Zahvaljujuci kulturoloskim razlikama i dijametralno suprotnom ukusu za lijepo, ulov je bio dobar. Iako ce me tipicna Amerikanka svake dobi pogledati s nerazumijevanjem i trunkom sazaljenja, jer na mojim rukama, vratu i usima nema ama bas niti jednog dijamanta…

Ali vratimo se u pricu sadasnju…

Receno mi je da je odvajkada obicaj da se mladenci u Wichita Fallsu slikaju na slapovima, tako da se nismo zacudili kad smo na samo Valentinovo zatekli ove male svatove. Zumirala sam kako bih uhvatila scenu. I ostala zatecena prizorom na tren duze nego li sam ocekivala

Mladenka

Mladozenja

NIsam se mogla odluciti da li da se cudom cudim, ili da se zgrazam – opet, mislim , mozda je zbilja neka sirotinja posrijedi, mladi bez love pa jadni ne mogu bolje, a opet s druge strane – ajme ! AJME !

No treba imati na umu da treba imati sirinu u umu … Stono ce reci – ne razmisljati samo u svojim vlastitim okvirima i dopustiti svakome pravo na razlicitost .

Prica cetvrta – izlasci i zalasci sunca – prava pastorala

Obzirom da smo bili vecinu dana provedenih tamo bioloski na nekom cudnom meduvremenu izmedu naseg i teksaskog, budili smo se svako jutro u cetiri . Ranom zorom smo isli doruckovati, ove godine smo isli samo na dva mjesta, oba mjesta rade 24/7/365 – Denny s i International house of pancakes ili IHOP – tamo sam napravila ove slike izlaska sunca

A ovako me docekao ove godine Texas, prvi dan kasno poslijepodne na cesti 144 west od Dallasa prema WF…

I tu nije kraj, ima jos.

Ostajte u dobru…

Sva cuda svijeta – dio V/5 – USA

Prica prva – kako se voze obicni ljudi + nesto je divlje u zraku

Isti dan kad smo rezervirali avionske karte, rezervirali smo i rent-a-car. Ispostavilo se da su cijene iste za sve tipove auta, stoga se Gazda odlucio malo keriti i narucio Lincoln Town Car. Drveno sucelje upravljacke ploce, kompjuterizirane funkcije, kozna sjedala s grijanjem, prekrasno kad se jednom nakon par minuta ugriju, ali dok se ne ugriju – rit je u zraku, ne pitajte kako, tehnika je neopisiva !

Ja ne znam bas puno o automobilima, ali cula sam ih da kazu – tko nema za Lincoln, vozi Cadillac.

Meni se nakon naseg Jeepa cinilo kao da sjedim na podu, sve mi je bilo nekako nisko. Zamijetila sam da nam ljudi na cesti stalno daju prednost pak mi je objasnjeno da je uvrijezen obicaj kad netko vozi auto te klase da ga se pusta prvog – e svasta…

Ogromna su to prostranstva, vozite se i cijelo vrijeme vam je daleko otvoren horizont.

Inace, gospodar zivota i smrtne panike, vrhovno bice kojem se svi uklanjaju, master of the universe na ovim cestama od kojeg svi strepe i kojeg se svi boje je

PEPE LE PEW

alias

SKUNK

Od njega zaziru sve zvotinje i ljudi, nitko se ne upusta u raspravu ili sukob s njim. Pitala sam Gazdu kakav je polozaj te zivotinjke u prehrambenom lancu i ima li ikakvih prirodnih neprijatelja i on mi rece – samo jednog koliko on zna – najcrvenijeg od crvenih rednecka koji kad opali tvora na cesti autom zurno vadi lopatu iz gepeka i zna da mu se smijesi vecerica – roadkill stew – stono bismo vrlo slobodno preveli kao gulas od crkotine s ceste…

Kad se baja postavi u ovaj polozaj, to je znak da trebate juriti sto dalje toliko brzo koliko vam je dragi Bog snage dao – ako ne i brze.

Povremeno dok se vozite vam opale suze na oci i usi – rijec je o strasnom i tesko opisivom smradu – znak da ste upravo presli preko ostataka tvora kojeg je ubio auto. Jako puno tvorova gine na tim cestama, ima sluzba koja krstari okolo i koja ih kupi, ali i kad pokupe tijelo, na cesti ostane gusti uljni koncentrat – izlucevina analnih zlijezda koja tjednima smrdi i raznosi se na gumama i dospijeva kroz klimatizaciju u auto. To na kraju opere kisa. Budete li ikad pospricani, ceka vas privremeno izopcenje iz ljudske zajednice, unatoc temeljitom pranju miris se otklanja jako tesko.

Skunkom se sasvim ozbiljno bavi POLICIJSKI SITE

Vole se naseliti nadomak vase kuce u vrtu ili okucnici, plasiti vase goste i putnike namjernike, jesti ostatke hrane, stvoriti pod vasim trijemom topli dom i tu podici obitelj

Ima navodno ekipa koja se bavi biznisom, daju sasvim malim bebama skunkovima izvaditi te analne spray zlijezde, pa ih prodaju ljudima za kucne ljubimce, a mogu se koristiti i kao hladno oruzje za obranu od pljackasa. Cak niti oni najocajniji ne riskiraju provjeravati je li skunk nature ili fake… ako ga sretnu na trijemu kuce velika je vjerovatnost da ce okusati srecu drugdje i ici opljackati neku drugu kucu.

Prica druga – dobrodosli u Texas i dobar tek

Op.a. – Ova je slika nastala i ustupljena mi na koristenje iz Houstona, od strane mlade dame Enise Hawkins (Maggie sitterica) koja je imala zadovoljstvo kusati desert i poslati i meni jedan – waffle u obliku drzave Texas

I tako smo nakon Dallasa i rjesavanja papira krenuli ka Wichita Fallsu, jos umorni od leta, zastali u jednom zivopisnom restorancicu kraj autoceste kako bismo nesto pojeli. Mogla sam birati – jedan nadomak drugog bio je Catfish restoran ( catfish je mislim gadna brkata somcina koja bijesno gleda sa oglasnog jumbo plakata nadomak parkinga ) ili Barbecue and grill – ovo prvo mi se nije pretjerano dopalo, a ovo potonje mi je bilo izglednije za uloviti neku dobru salatu. Obicaj je u njihovim restoranima da se ne ulazi tek tako, nego vas do stola povede osoba na ulazu za to zaduzena. Tako je bilo i tamo, mala vesela brkata osoba nas je provela hodnikom i posjela za stol, nakon sto sam odlozila jaknu, ugledala sam po zidovima cijelo preparirano groblje zivotinja, glava i koža. Plus slike kauboja i indijanaca s pocetka stoljeca. Rustikalno. Medutim, Gazda je bio gladan kao vuk i vec narucivao pa nije dolazilo u obzir da se vozimo dalje. Ja narucih salatu i grillanu piletinu u krumpiru. Naglasila sam da zelim malu porciju – jedan krumpir. Salatu sam mogla sama birati i sloziti na salad-baru. Odoh, pronadoh, nagrabih. Sest vrsta dressinga – super. Obzirom da smo na godisnjem unleashed sto se tice hrane, tu sam se otela i uzela ribani Cheddar sir i majoneza dressing onako velikodusno povrh mijesane salate. Smjestila sam se sva sretna za stol s namjerom da krenem brstiti svoju vecericu, a mlada zgodusna modrooka konobarica koja je upravo donijela pice me je u jedan mah upadljivo otvorenih usta prenerazeno pogledala. Uzvratih joj jednako prenerazen pogled i upitah – je li nesto nije u redu ???

I tu ona s daskom nelagode otpovrne: – Maam – uzeli ste puding od banane preko salate !!!

Privucem zdjelicu, dobro pogledam, uzmem zlicicu za desert koja je bila odlozena sa strane i kusam – je, stvarno je to bio dobar puding od banane… i ladno ga u tri poteza kompletno premjestim na papirnati ubrus (zaboravih reci, na kariranim stoljnjacima nije bilo salveta, nego je svaki stol imao rolu papirnatog ubrusa nataknutu na drveni izrezbareni i slikoviti stapic na postolju ). Nimalo zbunjena, ustala sam i pozvala mladu damu ka salad baru pokazala joj prizor i upitala – Tu ima osam vrsta povrcki i salata, sest doza razlicitih dressinga za salatu, sto puding radi tu??? Odgovor je bio: – Aaaaa, ali uvijek je tu puding, to vam svi znaju! I tako me je zbilja na brzinu utjesila. Cinjenica je da je mjesto bilo puno puncato i ocito omiljeno obiteljsko okupljaliste. I tako, dobismo mi veceru, ali nema besteka. Dignem ruku, pozovem curu nazad, ona daklem dojuri k nama i tako se simpaticno i slatko ispricala da se nisam uspjela niti naljutiti – besteci su na pranju, sad ce ona… U meduvremenu se hrana namjeravala ohladiti, tako da sam predlozila Gazdi nek mi to pojedemo, raspolagali smo povecim zlicama za desert koje su bile na stolu i dali se na posao, sve je ionako bilo usitnjeno. Fina grillana usitnjena pileca prsa u izdubljenom krumpiru ogromnom poput omanje dinje. Porcija je bila naravno dvostruko veca nego li sam mogla izjesti, tri vrste dressinga i maslac za krumpir, (srecom pa sam narucila JEDAN KRUMPIR) fino i dobro, ali pola ostavila. Bestek se nije pojavio niti dok smo placali i odlazili. Ali smo vidjeli mladu damu zaduzenu za nas stol gdje leta okolo rumenih obraza zadihana s punim rukama i isplazenim jezikom i ne staje – zbilja je bila guzva. Gazda je ipak ostavio napojnicu.

I tako dolazi

Prica treca – dobrodosli mili gosti … Hotel !!!

Ove godine Gazda je odlucio uzeti hotel s pogledom na Wichita slapove – Holiday Inn. I tako mi u neko kasno doba dodemo na recepciju, prijavimo se i tu nas s odusevljenim urlikom zaskoce s leda Gazdin brat i sogorica. Zena moje godiste, onako mladoliko dugokosa u zimskoj jakni, zavrnutim farmericama i BOSA golih stopala. Nisam se dala zbuniti i pokazati da je to meni nesto neobicno, pa sam se ponasala posve cool. U hotelskom restoranu se upravo odrzavalo natjecanje u karaokama, zavijalo je i jodlalo na sve strane. Ipak, odlucismo odloziti prtljag i popiti picence na baru. Picence se oduzilo na skoro sat i pol razgovora, pa smo u sobu dosli krvavih ociju nesto prije ponoci kao dvije krepaline. Prsla sam ko petarda kad sam skuzila da wc nije cist i da kada nije propisno oribana. No dobro, imam vlazne maramice i gel za pranje ruku, bit cemo gerila i idemo spavati neoprani i bez tusa, krevet je izgledao frisko namjesten. Mozda ekipa na recepciji nije znala da soba nije bila priredena, ljudi smo, dogada se – a ja sam bila preumorna da ujedam te noci, pomicala sam tijelo i komunicirala zadnjim atomima energije stecenima jos u krevetu u Mannheimu, pokretala me samo snaga volje – jet lag je uzimao danak. Ujutro sam samo zavirila u aparat za kavu, kad ono – gornji dio i posuda neobrisani , voda u njima. I tu mi pukne film, zla kakva jesam u pet ujutro sam napisala poruku sobarici da rijesi probleme po redu kako sam navela. Zamolila i zahvalila se unaprijed na kraju pisamca.

Kruna svega jest bila cinjenica da nije bilo cetke za wc, pa nek i to donese. Gnjusno. Moram napomenuti iako nije lijepo tracati – jedina cetka za wc koju sam ikad vidjela u tom kraju je bila u kupaonici Gazdine sestre, nije je bilo niti u hotelu, niti u jednom toaletu u restoranima gdje sam prala ruke i isla provjeriti, niti u trgovackim centrima, niti u kaficima. Zainatila sam se u namjeri da shvatim je li to narodni obicaj tamo ili puki slucaj, pa sam provjeravala svugdje. Oprostite na neprimjerenoj temi , ali za mene je misterij kako oni to rjesavaju. Stoga sam vec prvi dan navalila da kupimo tu cetku i sredstvo za ciscenje kupaonice i dobro sam postupila.

U iduca dva dana se odvijala moja mala privatna prepiska s osobljem hotela, buduci da smo jutrom odlazili i vracali se uvecer to je bio jedini nacin komunikacije, ali nikako nadoci, jos uvijek musavo u sobi, zavjesa nepromijenjena, prljava i hocu je van, internet konekcije u sobi nema, osoblje me uvjerava da imaju hot spot ali nemaju, odnosno, imaju nesto sto pokriva samo samo odredene dijelove hotela, ali mi nismo bili srece imati tu povlasticu. U lobbiju ima ustakljen malen ured s racunalom i internet konekcijom pa tu na vratima pise * Bussiness centar * i tu sam onda isla online. Druga mogucnost je bila hodati s laptopom okolo i istrazivati gdje wireless radi. U utorak ujutro najavila na recepciji razgovor s direktorom, a njega do srijede neima jer ima gripu.

U srijedu ujutro na danjem svjetlu Gazda pronalazi necije odrezane nokte kraj fotelje koju inace nismo koristili. Nema noktiju puno, ali on svejedno puca ko kokica onakav uvijek uljudan i miran. Posteljinu nisu promijenili otkad smo dosli, dakle od subote uvece. Plahta premala za king size pa se mora navlaciti da ne biste spavali na golom madracu. Gazda ponekad ne odobrava u potpunosti moje metode, ali se nakon toliko vremena provedenog sa mnom vec vise ne cudi – jedino sto mi je ovaj put dao bianco dozvolu za unleashed pljucu i najavio i osobno sudjelovanje.

Obzirom da sam svojedobno kasnih osamdesetih radila na projektiranju novog objekta Bizovackih toplica, ponesto sam i znala o kategorizaciji hotela. Samo sam u 11 ujutro provjerila da se podsjetim i na internetu nasla americke standarde. Srijeda, tocno u podne razgovor s direktorom – fino , kulturno, smireno smo ga oboje naizmjence derali sloj po sloj s prituzbama i navodima propisa i minimalnih uvjeta i standarda hotela s tri zvjezdice. Uzalud im ureden fitness i teretana, fin i cist bazen i spa na slobodnom koristenju kad im soba izgleda kao svinjac. Direktor neki ugladen gospodin iz Oklahome, jadan, em je bio bolestan i pod temperaturom, em je tek prije mjesec dana dosao direktorovati u taj hotel da zavede malo reda. Kaze kako imaju problem s osobljem, ljudi nece da rade, uspijevaju dobiti radnu snagu koja nije dostatno obucena i neki cak ne znaju engleski. U planu je slanje personala na obuku. Prije pola godine su otrpjeli poplavu do drugog kata i morali renovirati … Sto se mene recimo uopce ne tice, meni je zao … ja sam na trecem katu i HOCU I ZELIM cistu posteljinu, ciste zavjese, usisan tepih, cistu kupaonicu i ne zelim koristiti aparat za kavu koji mi uredno stave gore a ja ga ostavim ispod , nemam nista protiv da operem sama kupaonicu, to radim svaki dan i doma, ali ne zelim za to placati !!! Osim toga, ne zelim spavati na golom madracu i gledati musavu zavjesu i necije $“#%#&(&/)&$#%$“# nokte na tepihu – mislim da sam tu vec lagano rezeci podigla ton. Covjek je samo problijedio i rekao – Kad dodete danas natrag u sobu blistati ce, a ostatak boravka vam je besplatan. Tako je i bilo, platili smo samo pola vremena koje smo tamo proveli, a soba je svaki dan od tad bila propisno sredena. Cinilo se da je tepih drukcije boje i sve cisto, ali zalosno je kad covjek mora biti bitch da dobije ono sto je red…

Ali zato smo imali pogled na slapove…

falls.avi

Obratite pozornost na omanju grupicu ljudi u podnozju slapova, o tome ce biti rijeci u jednom od iducih postova…

Prica cetvrta – kratka i informativna – zena uspaljenica

Da ne zaboravim napomenuti – ujutro se hvatao mraz na autu i zelite da ste ponijeli sal i rukavice jer je minus cetiri, ali zato u dva poslijepodne grcate na 25 stupnjeva celzijusa. Tko nije lukav i ne zna se obuci u tri sloja koja polako tijekom dana svlaci, glavinja i kuha se kao ja u debelom puloveru ispod kojeg je fina debela pamucna dukserica. I termo carape u cizmicama s cicom unutra. Samo prvi dan, kasnije smo se naucili sto tocno znaci koliko je stupnjeva Farenhajta kad pokazu na vremenskoj prognozi.

Bilo je jos kojesta, slijedi nastavak

Ostajte u dobru…

Sva cuda svijeta – dio V/3 – USA

Jos par prica i bilo bi gotovo s putopisnim dijelom iz USA.

1 Prica magareca i kako je na kraju ipak dobro zavrsilo

FARMA MAGARACA je bilo mjesto koje je Gazda nasao na internetu i odlucio me tamo odvesti. Oni koji me bolje poznaju, znaju da je skoro svaka zivotinjka meni draga, a mjesta gdje ih je vise na okupu izvor istinskog veselja.
Sve je dakle bilo organizirano, s vlasnicima smo kontaktirali mailom i najavili se – tamo prodaju magarce za kucne ljubimce, male i velike, imaju prestizna legla magaraca i time se dice. Cijena? Prava sitnica, krecu se od 150 dolara za one neugledne i obicne do 600 dolara za izdanke plave krvi. Ovo je clip s njihove stranice.

halterj.mov

Nije da bismo mi nesto kupili magarca pa letjeli doma za Osijek s njim, a nemam ga ni gdje staviti u stanu, nego je plan bio da se dobro provedemo, pretvaramo i izigravamo ozbiljne kupce ne bi li nam sve pokazali, a onda podvijemo rep i odemo. Medjutua, kad smo tamo dosli, da previse ne objasnjavam, mjesto jednostavno nismo mogli naci! Nitko ziv u okolici – trgovinama i posti – pojma nije imao ni o kakvoj farmi magaraca. Mjesto jednostavno nije bilo tamo gdje smo ga po uputama morali naci. Nismo imali GPS uredaj, a vrijeme je prolazilo. I onda kad smo se vozili nazad doma, bez ikakve nade, naletjeli smo na maleni gradic imenom Bowie, gdje je upravo u tijeku bilo odrzavanje njihove tradicionalne prvi vikend u mjesecu auto-pije (Osjecani koji provode nedjeljna prijepodneva na Cepinskoj znaju o cemu pricam). Rijec je naravno o buvljaku gdje se prodavalo doslovce SVE osim nuke oruzja i roblja. Automobili, namjestaj, alati i strojevi, farmske zivotinje, suveniri, odjeca nova i stara, antikviteti, zivinjke svake vrsti, osobno naoruzanje, hladno i vatreno oruzje, ptice, ukrasi, ukrasne i povrtne biljke, povrce i voce … Vrlo zivopisno i zanimljivo .

Mnostvo zastava, nema hrvatske.

Prvo smo naletjeli na njihove slikare naivce, cini se da takva vrst umjetnosti nije karakteristicna samo za nase prostore – naivna umjetnost radena na salonitnim plocama izgleda ovako:

Covjek je bio rad spustiti cijenu za 10%, a kad je cuo da nismo iz okolice, dat ce i jeftinije.

Magareca posla – naravno da sam vidjela i magarce. Divila sam se lijepoj šari koju je ama bas svaki imao na ledima i vratu, pa sam stoga zakljucila da su ista obitelj. Medutim, veli Gazda da SVAKI magarac ima na sebi tu saru nalik na kriz. To je svem magarecem rodu zasluzio onaj mali mago koji je nosio Mariju i Isusa u izbjeglistvo u Egipat, tako kaze legenda. Ja pojma o tome nisam imala i bila sam uvjerena da je to samo Gazdina zeka – dok prvom prigodom nisam spopala moju mamu koja sve te i takve stvari jako dobro zna – NARAVNO da je znala i za to! Kako se meni tako sveznajucoj i nacitanoj moglo dogoditi da sam negdje propustila taj detalj !

U svakom slucaju tamo su bile mame i mali, bilo mi je dozvoljeno da se s njima poigram koliko god zelim. Jako je lijep osjecaj gladiti tu toplu barsunastu dlaku i gledati te lijepe velike oci, podsjecaju me na velike pse i kako se cini svidalo im se biti mazeni – ja doista volim magarce.

Bilo je tamo i pacica, gusaka, gica, koza, telica i krava, zeceva, kokosi, konja i mnostvo pasa.
Da – mnostvo pasa – onih finijih s papirima i bez, naravno da sam se besramno ponasala kao eventualni kupac samo da bih iskoristila priliku da ih drzim – a ni Gazda nije bio bolji

Ova mala Fifika je umalo zavrsila na putu s nama, da doma tad nisam imala vec jednu pasju senioricu, isla bi sigurno sa mnom. Ovako, vratili smo je u njen kinderbet braci i sestrama.

Bilo je svakakvih fela

Ovo su mali lajavci koji ce zavrsiti negdje na farmi kao radni psi

Sedla i konji – to se tu doista sasvim normalno upotrebljava, kad gledam pojedine dijelove opreme cini mi se kao da je tu vrijeme stalo. Unatoc svoj mehanizaciji, dobar konj je jos uvijek na cijeni.

U jednom trenutku sam ostala zaprepastena sto se sve prodaje – ovaj stari prekrivac mi je tip pokusao uvaliti kao antikvitet, on je nanusio moj cudan naglasak, a meni je to bila samo stara ofucana – iako nekoc lijepa – velika krpa.

Zao mi je sto nisam uslikala iznimno lijepe rucno radene krevete, komode i ormare, a posebno skrinje raznih velicina za posteljinu i rublje – sve nacinjeno od mirisavog cedrovog drveta predivne teksture I obrade. Neki komadi su imali ukusno radene intarzije, neki su bili vrlo jednostavno obradeni – ali svi predivni. Zelim jednog dana pribaviti jednu malu skrinju, samo da bih je povremeno otvorila i osjetila taj predivni miris cedrovog drveta..
Mnostvo je tamo zanimljivih ljudi – putem sam naisla na tipa koji je prodavao krumpir. Iza njega parkiran kombi iz kojeg izlijece i ulijece jato cvrkutave djecice, prebrojat ih ne mozes, gubi se racun… I gospoda supruga u hladu unutra. Tip farmer, dovikuje mi i ne stedi napora nagovoriti me da kupim par vreca krumpira. Zima je duga i gladna. Pridem i iz sege pitam za cijenu, a on bi caskao, zamjecuje da imam drukciji naglasak, nisam odavde… Rekoh ne, nasto on veli s pouzdanjem u glasu, da sam ahhhhh – onda SIGURNO iz Arizone. Tu je vjerovatno bila granica njemu poznatog svijeta, pouzdano poznat naglasak. Rekoh da sam iz Hrvatske ????????????????? – cista egzotika — u Europi ???!!!??? hmmm — Overseas !!! ahaaa … Ok, znaci vjerovatno onda ne trebam krumpir …

Ukrasi za kucu i okucnicu – popularno ih je drzati na trijemu ili ogradi, obojani u crno ili srebrno, vise na zidu ili su prikucani na ogradi. Tradicionalno radeni u metalu, izgledaju kao sjene likova kauboja ili djece. Ima i religioznih motiva.

Od starog gospodina sam kupila ovo kao poklon za doma, jedan manji izlozak. On jamci da su posrijedi autenticni pleteri bodljikave zice. Objasnjeno nam je da su u doba osvajanja divljeg zapada ove stvari bile jako vazne, miljama i miljama prostirala se ograda koja je dijelila imanje od imanja. Kad je covjek jahao i naisao na ogradu, po pleteru je mogao znati cija je stoka, cija je farma, svaki je vlasnik imao karakteristican pleter.

Dugo sam stajala kraj starog gospodina slusati ga, a on je ocito bio sav sretan videci da nas zanima. Na slikama se mozda ne vidi dobro, ali kraj svakog uzorka su ispisani nazivi farmera i godina.

Ovako kod njih izgledaju groblja, jednostavno, neskupo i umjereno. Kad sam rekla da se za cijenu ispracaja s ovog svijeta, ukljucivo sve detalje kod nas u Hrvatskoj plati toliko da se za te novce moze kupiti dobar auto, bili su nemalo iznenadeni, tamo je to neka simbolicna svota.

Taj dan sam vidjela jedno sasvim drukcije lice Amerike.

2 Prica o mall shopping centru gdje se druzite i hranite

Mall – shopping centar – rekose mi da se trgovine otvaraju u 10 ujutro i rade do 10 uvece – ali sam objekt je otvoren od sedam ujutro za ulaz.
Vec tad u rano jutro, dok jos nije vrucina, umirovljenici i mame s malom djecom tu dolaze provesti cijeli dan. Ne, nije posrijedi potrosacka pokondirenost, rijec je o tome da su ljeta tu strahovito vrela – temperature se penju normalno tijekom dana do 42 stupnja celzija u hladu, svaka kuca ima klimatizaciju, ali nema svatko dovoljno dobru i ne drzi je stalno pod punim pogonom – to kosta. Oni placaju velike ljetne racune dok im rade klima uredaji kao sto mi placamo velike zimske racune kad imamo velike rate grijanja.
Tako je nastao obicaj da ljudi naprosto dodu tu setati, druziti se, igraju sah i dame, svugdje su otoci za sjedenje, imate besplatno novine, na pojedinim mjestima su veliki zasloni gdje se prikazuju filmovi, djecje igraonice i igralista, mozete sjediti a da vas nitko ne natjera naruciti ili kupiti ista – restorani i kafici su ogradeni i tko zeli moze i tamo.
Tu svi vole dolaziti jer se ne boje, to je mjesto sigurno od kriminala, ima dosta securitija, policije i dezurna medicinska sluzba.

Za kikice i mame

Slijedeci trag, nasli smo mjesto gdje su svi mahom rucali – otkrili smo da je hrana dobra, ukusna, jeftina i da tu rucava dosta mama s malom djecom i umirovljenika…Niti ovo mjesto nije iznimka od pravila – svugdje gdje smo jeli vani serviraju ogromne kolicine hrane, mene su optuzivali da jedem kao pticica – M E N E – jer nisam mogla sve izjesti, a ja sam zdravo zensko koje dobro jede ! ( sto se po meni i vidi ). Mislim da bi se realno od kolicine hrane koju dobijete sigurno mogle do sita najesti dvije osobe.

Napominjem da je samo salata mogla biti dostatan obrok sama po sebi – ogromna, mijesana, svjeza, ukusna s jogurt dressingom i koprom ( naravno mozete birati kakav zelite izmedu nekolicine ponudenih ), piletinom i racicima – obratite pozornost na cijenu!!!

A tu se vide i deserti…:njami: – zar mislite da sam preskocila???

Trgovina slatkisima, privuklo me zapravo sarenilo boja – a mozete kupiti i igracku

I neke druge slastice – Victoria’s secrets – i imaju vjecna snizenja koja samo povremeno variraju – od normalnih 25% pa do vrtoglavih 80%.

Tu se Indijanka koja prodaje lutkice sramezljivo sakrila od mog objektiva

Generalno, ono sto me je stalno doista smetalo tamo je lose podesena klimatizacija. Uvijek smo isli ljeti, vec nakon osam ujutro je vani bilo nepodnosljivo, ali to ne znaci da morate unutrasnju temperaturu rusiti do te mjere da se smrzavate !!! Meni je to bio strasan temperaturni šok, razlika izmedu vanjskih u prosjeku 38 stupnjeva i unutrasnjih 18 je bila mucna, oni su svi navikli tako, njima je to normalno i sve pet. Ja sam jedina (bez ikakve zadrske sto me svi cudno pogledavaju) nosila sa sobom u restorane jeans jaknu.

3 Prica o kuci, rogovima i obitelji

Jesam li spomenula da je u Texasu default voziti pickup truck? Tko drzi do sebe, taj ga ima – nije vazno sto trosi puno, sto je ogroman, sto ga zapravo ne trebate jer ne vozite pozadi kokosi i svinje buduci da zivite u gradu … Ovaj je i za njihove pojmove velikog bio velik .

Sestra Joyce sa suprugom Lesterom i Gazdom u trgovini – starija je pola godine od mene, luda k’o slapa i otprve mi se svidjela.

Skloniste od tornada i dvoriste njihove kuce u koje ponekad zalaze divlji zecevi – vidjela sam ih i vrlo su bili plahi. Ovo u clipu je cuko Buddy kojeg je Sestra pokupila s ulice i udomila, jako plah i bojazljiv. U pozadini se vidi njihov auto za lov, sav u maskirnim bojama.

usa3 074.avi

Mala rondela u vrtu

Izlaz u straznje dvoriste, imaju lijep komad tratine i sumice – oni to vole, a ja sam samo mislila koliko se narintace dok osisaju travu i to sve drze u redu – ali opet, ja sam gradsko dijete odraslo na asfaltu pa su mi vidici malo drukciji. Na vratima vidite one “sjene” ukrase koje sam spominjala u prici o buvljaku.

Lovacki psi – ima ih tri, trenirani za lov, i kako se ispostavilo, jedan od njih vrlo osposobljen za kradu Gazdinih zokni neoprezno ostavljenih kraj tenisica dok je ovaj gacao bos kroz dvoriste i polivao tratinu. Inace po cijelom unutrasnjem dvoristu postoje rasprsivaci, ali ipak to nije dostatno, temperature su previsoke i ako zele imati zelenu a ne smedu i sprzenu tratinu, mora se dodatno zalijevati.

Tu se pravi fin

usa3 066.avi

Dnevni boravak – kamin i lovacke price, ja ne odobravam lov pa tu nismo nasli zajednicki jezik, jedino sto sam zapanjeno slusala pricu kako je Joyce oborila divlju svinju od 230 kilograma, fuj! Kaze da je to bila stara svinja pa nisu mogli iskoristiti meso. Imaju svoje zakupljeno loviste. Drugi hobi im je golf, oboje su strastveni golferi i svaki vikend odvoje vrijeme i za to .

Bili smo gosti na lovistu Sestrinog sogora, on ima svoje zemljiste, ogroman komad gdje je koliba-vikendica, nesto malo livada i uglavnom suma. Vikendicu-kolibu su radili sva trojica brace, svi tamo mogu doci loviti. Rijec je o vitalnom devedesetak godina starom gospodinu koji to mjesto drzi besprijekorno cistim, proveo je par desetaka kilometara cijevi s vodom. S vrata sam vidjela vjesalicu na kojoj je visila jedna jakna i opasac s dva kolta na bubnjic. Onak, kao sto kod nas stoje kisobrani kraj vjesalice, a bas kao u filmovima. To je kaze za zmije i tvorove. I kaze da stara krama dobro radi, dao mi je da probam. Pokazao mi je i puske za lov. Ja njega pola nisam razumjela sto prica, ima nekakav cudan naglasak i vokabular, Gazda kaze da to zovu “southern draw”. Kad smo mi bili tamo, jos nije sve bilo dovrseno, zidove je taman oblagao nekim drvenim panelima, a u dijelu dnevnog boravka jos nije bilo zatvoreno pa se vidio sendvic zid s termoizolacijskom ispunom, a na letve izmedu su bile prikucane SLIKE. Cijela koliba je bila puna slika, vecinom su to bili akvareli u jednostavnim tankim drvenim okvirima.
Restoran gdje smo obicavali ici na veceru – Texas Roadhouse – jedan od restorana u lancu ciji je vlasnik Willie Nelson – poznati country and folk pjevac. Za dolazak je potrebna najava, personal je mlad, veseo i profesionalan. Na stolu vas docekaju vruce mirisave zlatnozute pogacice, sa strane je u malim dozama serviran maslac s cimetom, na stolu su kantice pune kikirikija koje se stalno pune. Jedu se tako da se kad ih ocistite, ljuske bacaju na pod. I onda svi gaze po tome. Te dvije poslastice idu na racun kuce, ne placate ih i samo zatrazite jos kad potrosite. Voda je isto besplatna . Osoblje se povremeno, nicim izazvano, slozi plesati kadrilu ili setalicu, glazba je dobra, hrana izvrsna.

Ekipa – te godine nismo bili jedini gosti – tu su dvije Gazdine sestre s djecom, sestrin suprug, nase dvije malenkosti

Inace, u toj kuci se skupljaju i starine, dosta ih je obiteljsko nasljede, ponesto kupljeno. Navodno su oni cetvrta generacija koja koristi masivni orahov namjestaj u spavacoj sobi.

Stara pecica za kuhanje.

Gramofon – jos radi, ploce singlice – ima ih oko tridesetak i datiraju s pocetka potopa – pohranjene su u tanki svilenkasti papir, to je jedan od onih na navijanje . Lester veli ga je dosta kostalo kad je pronasao pravu autenticnu iglu i dao restauratorima da je zamijene.

Telefon – ne radi ali zgodno izgleda – u pozadini mozete vidjeti hodnik i vrata sobe iz koje sam dosla na onaj zmijski razgovor iz proslog posta

Samo smo te prve godine odsjeli u njihovoj kuci, kasnije je uvijek bilo jos vise obitelji u gostima u isto vrijeme, pa smo odsjedali u hotelu. Tako cemo i sad, vec smo rezervirali u Holiday Inn-u, a rezervirali smo i rent-a-car. Putujemo u subotu ujutro.

4 Prica o onima koji ostaju kod kuce ( trenutno )

Mlada dama koja ce cuvati Maggie – Enisa, simpaticna i draga poznanica, inace supruga jednog od Gazdinih suradnika s posla, nije imala nista protiv da stavim fotke na blog. Oni putuju za USA dva dana nakon sto mi dodemo.

Maggie i ona se druze vec neko vrijeme, jako je voli i uvijek joj se raduje, pa mi je lakse znajuci da je ostavljam u dobrim rukama i da nece biti usamljena. Obratite pozornost na prvu sliku, kako se cvrsto drzi capicom za rame, prikelji se kao mali cicak i nema problema da ce pasti…

I to bi za sad bilo to… ostajte u dobru, vidimo se za desetak dana s novim pricama.

Sva cuda svijeta – dio V/4 – USA

Vratili se sretno i skrseno. U iducoj seriji od nekoliko postova bit ce ponesto crtica s putovanja…

Pregrmjeli smo jet lag, donijeli doma poganu prehladu, pokosila nas temperatura, povracanje i gadan kasalj, ukocen vrat i raspjevani majstor Poljak s alatom ( trebalo biti obavljeno za nase odsutnosti ) pola sata nakon sto smo presli kucni prag i uvukli prtljag, psa sa cuvanja i psece accessories, pregrmjela pranje i glacanje hrpetine rublja koju smo dovukli, Gazdi dobro krenulo od prvog dana na poslu pod punim pogonom jer ga je docekao pretrpan stol pa se doma vratio iskolacenih ociju kao da ga je netko deset sati plasio – i sad se samo osjecamo prebijeno, inace je sve pet.

Ali da krenem s pricom, skuhajte kavicu, ugodno se zavalite ispred zaslona. Pocinje se od pocetka.

U subotu su nas kolege ranom zorom vozili na aerodrom. Karte su bile rezervirane kao i obicno putem interneta, letjeli smo Lufthansom, pa smo na malenom stroju nalik bankomatu morali ukucati podatke kako bismo dobili talon za prave karte.To je uobicajena procedura, a nakon toga otici na salter gdje nas je ljubazna naocita mlada sluzbenica prikucala na dvadeset minuta objasnjavanja jer joj nista nije bilo jasno vezano za moju USA vizu. I nacin mog boravka u Njemackoj. Dogada se, naucila je nesto novo. Nakon toga pregled… Kao i obicno u Frankfurtu – detaljno, bez obuce i do rebara. Sluzbenici koja me je prepipavala jako su se svidjele moje zokne bijele na mala srdasca u duginim bojama plavo ljubicastog dijela spektra, kad ih je vidjela oci su joj zasjale i usta rasirila u kes od uha do uha.To su inace nove misene zokne, ja istinski vjerujem u nosenje novih zokni kad se putuje, sto veselije to bolje – opusta.
Procedura je da se iz torbe mora izvaditi sve sto zuji, klepece i svijetli – nakon sto sam u kutiju odlozila mobitel, mp3 player, handheld, kameru i laptop, ovo potonje sam morala odnijeti u odvojen malen ured u staklu. Tamo mi je jedan vrlo ljubazni gospodin nekom vrstom uredaja nalik na karticu presao svaku plohu laptopa, odozgo, odozdo, sa svih strana – stroj je bio neukljucen. Sadrzaj nisu pregledavali.
Kad smo se napokon utrpali u avion, naravno ekonomska klasa, kao sardine u kutijici, doznali smo da se let odgada na neodredeno vrijeme. Hrana nije stigla. Onda smo cekali sat i pol vremena da dode hrana. Na ovom letu je bilo svega par kikica, djeca su bila zacudno mirna i tiha. Obzirom da sam se uparadila u miseno odijelo i misene crne uglancane cipele, crnu pelerinu i sesir nakeljila povrh u prtljaznik da se ne guzvaju, bila sam prilicno nekomotna, radije putujem u jeansu ili trenerci – ali ovo je bila jako vazna prigoda. Ne imigrira se u USA svaki treci utorak. Pa sam se gnjezdila u uskom neudobnom sjedalu tjeseci se da je odijelo kvalitetno i da necu izgledati kao da me krava sazvakala i ispljunula kad izadem.

Sam let je bio miran i dobar, pilot gospodin Manfred i kopilotica gda Viktorija su bili vrlo pricljivi, pretpostavljam da je sat i pol vremena kasnjenja bio neugodan detalj pa su se umiljavali cestim javljanjima o vremenu i small talk ugodajem. Ja sam u avionu shvatila da sam zaboravila 4-gigabajtni memory stick i dvije 2-gigabajtne kartice s pripremljenim filmovima za put doma kraj racunala. Tesko je opisati sto sam tad osjecala, ofca ofcasta :blabla:!!!. Bili smo dakle osudeni na filmove u avionu. Koja sam oba preskocila. Sjela do prozora, malo citala, a uglavnom spavala slusajuci svoju glazbu. Gazda je malo citao, malo drijemao, malo igrao igrice na handheldu, ali uglavnom bio buban s lijeva svaki cas kako je tko prolazio. Prostor sjedalica je mali, a njegova ramena velika. I tako skoro dvanaest sati.

Gazda ne pije, izuzetak je ako ponekad ljeti makne ledeni Heiniken, kad je zbilja prehladen i bolestan spravi vreli caj s viskijem, limunom i medom da se preznoji, ili srkne sampanj ako je prigoda, no ima jedna stvar koju on uvijek radi u avionu – naruci koktel imenom Red draw.

To je jedna ogavna stvar koja se spravlja po receptu kako slijedi – slaze se u omjeru 30/70 % u korist pivkana, pospe biberom tko voli :dead:

Sastojci:
-mali pivkan (nisam sigurna mora li biti nekakav odredeni brand, mislim da ne)
-malo gustog soka od rajcice
-biber

I to se onda sve lijepo promjesa u smjesu koja mirisom i okusom mene opako izaziva na povracanje. Praaaaavi znalci u tom uzivaju. Ja sam osjecka provincijalka pa mi se takosta ne pije.

U svakom slucaju, putovali smo vec poznatom rutom preko Grenlanda, pa sam iskoristila prigodu da napravim nesto fotkica i filma

grenland.avi

A ovako se na zaslonu vidi ruta kretanja, temperatura na oplati aviona, visina i brzina leta, udaljenost od destinacije i vrijeme. Ovu vrst obavijesti pustaju svakih sat vremena (ako nije na programu film).

airplane.avi

Cim smo sletjeli u Dallas, stali smo u red za razgovor s imigracijskom sluzbom. Iako je trebao ici na drugu stranu gdje ulaze americki drzavljani, Gazda je isao sa mnom, ovaj put je bilo prevazno i htio je “imati stvari pod kontrolom”:smijeh: – a tako je i bilo ! Toliko je pricao da JA gotovo nisam mogla doci do rijeci, cijela procedura je bila zavrsena u zapanjujucih petnaestak minuta u caskanju, dobrom raspolozenju i glatko. Sad sam u posjedu Green card dokumenta, doduse samo pecata s brojem na putovnici dok mi u roku od sest tjedana ne uruce postom pravi dokument. To jos nije drzavljanstvo, dovrsenje procedure nam tek predstoji, nadamo se to okoncati po ubrzanom postupku buduci gospodin suprug ima odredene privilegije pa se ne mora cekati 3-5 godina…u zbilja povoljnom slucaju moglo bi biti zavrseno do kraja godine. Meni predstoji da naucim gradivo za ispit koji moram poloziti pri iducem ulasku, tekst zakletve, i sto je najvaznije – da naucim pjevati americku himnu :rofl:, a navodno ce biti i jos ponesto…

I mala pseca digresija – u petak uvece prije puta smo ostavili Maggie na cuvanju. I njene stvari – kutiju s pijeskom, krevetic za spavanje, zdjelice s hranom, dokumentaciju i ranac s ostalim potrepstinama. Bog pomogo mladoj dami koja ju je cuvala i njenom gospodinu – moja pseca sinjorina je dan prije puta nenadano usla u “red alert” fazu – mjesec dana prije roka, cemu se nisam nadala. Ljudi su bili vrlo uvidavni i strpljivi, uvazavajuci cinjenicu da je cuko bio prva dva dana uzrujan i kompliciran jer je nikad nismo ostavljali na duze od dva sata nigdje osim doma, ne mogu im se dovoljno zahvaliti na razumijevanju i trudu.

Prilazem par slikica da se vidi nova frizura, osisalo ju u subotu, imali smo groomere, a donijeli smo joj i novu vecu kisnu kabanicu i trenerku za hladne dane…

U iducem nastavku kako je dalje bilo…

Ostajte u dobru.

Sva cuda svijeta – dio V/2 – USA

:cerek: Ovaj put ce tu biti tri price.

1. Price o gradovima

Kuda i kamo mi zapravo idemo?

Dallas Fort Worth – tu cemo po obicaju samo projuriti na dva nepuna dana, obaviti dio posla i necemo se zadrzavati. Velik je to i lijep grad, sa sest milijuna zitelja je to cetvtrta po velicini metropoliten oblast u USA, to nije nasa destinacija. Ipak, koga zanima tu ima

Dallas 1

Dallas 2

Dallas 3

nesto vise.

Vrijeme tamo smo provodili uglavnom po uredima i sunca ni mjeseca nismo niti vidjeli osim u prolazu, pa i nemam bogznasto pisati. Iz auta u auto, a izmedu liftovi, stolice i mineralna.

Wichita Falls

Kolokvijalno, ovaj grad zovu VRATA TEKSASA, tu je administrativno, obrazovno, industrijsko, poljoprivredno, proizvodno i prometno sjediste okruga, trenutno broji oko 120.000 stanovnika, a kazu da se svake godine migracijama broj stanovnika povecava za oko 5.000. Od Dallasa je udaljen oko dva sata voznje, nalazi se u predivnom ravnicarskom kraju na rijeci i jezeru istog imena – WICHITA.

Grad je nastao na podrucju gdje su nekad obitavali pripadnici indijanskog plemena Wichita – Wee-Chi-Tah, koji su govorili jezikom Komanca i bili ogranak tog plemena. Tuda su prolazila mnoga indijanska plemena, Komanci, Kiowe, Cejeni, pa i Apaci, ali samo su se Wichite zadrzali jer nisu bili nomadske prirode, selili su samo kad su morali i voljeli su zivjeti u selima, gradili su trajne nastambe. Doselili su na to podrucje sa sjevera, preko Red River rijeke, a s prostora danasnje Oklahome i Kansasa. Zivjeli su uglavnom od poljoprivrede i lova, a grad se razvio na podrucju nekadasnja tri sela. Zanimljivo je reci da je socijalno uredenje u plemenima bio matrijarhat, najstarija zena u obitelji je bila vlasnik obiteljske nastambe, a zivjeti u istoj obiteljskoj zajednici s roditeljima je bilo dozvoljeno neudanoj i neozenjenoj djeci i udanim kcerima s njihovim obiteljima. Ipak, vrhovna vlast je bio poglavica sela okruzen vijecem ratnika, s tim sto je postojao i poglavica plemena koji je predstavljao sva sela i koji je bio in charge kad se odlucivalo hoce li se ici u rat. Bitno je napomenuti da povijest biljezi da je pleme Wichita bilo izrazito miroljubiva zajednica, ali su se ipak obucavali za ratne aktivnosti u slucaju potrebe.
Wichite su bili duboko religiozni i duhovnost je bila jedna od vaznijih komponenti u njihovim zivotima. Vjerovali su u postojanje mocnih bozanstava koja odreduju sudbinu ljudi, koja su stvorila zemlju i odgovorna su za plodnost, zdravlje i dug zivot.
Tijekom povijesti su prosli mukotrpnu borbu za opstanak pri najezdi spanjolskih kolonizatora i kasnije ostalih bijelih doseljenika – ali tu mucnu pricu manje vise svi znamo- naposljetku su preseljeni u rezervate u Oklahomi.

Legende o kaubojima i divljem zapadu koje znamo kao stereotipe su tu jos i danas stvarnost. Bodljikava zica, konji, ogromne farme i krda stoke, ogromna polja i sume. Stare rancerske obitelji jos i danas imaju vazan utjecaj na privredu ovog podrucja. Dolaskom zeljeznice krenula je i industrijalizacija, ogromna zemljista su prodavana doseljenicima i podijeljena u male farme. Klima je ovdje vrlo povoljna, dugo toplo razdoblje omogucava dvije zetve, zime su kratke i nisu toliko hladne.

Kao godina nastanka grada se vodi 1882., legenda kaze da je stanoviti gospodin John Scott dobio to zemljiste na pokeru i grad su zapravo utemeljili njegovi nasljednici. Vrlo brzo je dosla i zeljeznica, napravljeni terminali za otpremu zita, sto je uzrokovalo nagli rast. Ljudi su zivjeli uglavnom od poljoprivrede, dok 1910 nije busenjem bunara u potrazi za vodom otkrivena nafta, sto je pokrenulo 1918. Godine eksploziju doseljavanja, ulaganja i razvoja. Wichita Falls je postao Meka za sve vrste biznismena, bankara i ulagaca. Grad je rastao velikom brzinom, cetrdesetih je otvorena ogromna zrakoplovna baza Sheppard Air Force Base koja i danas velikim postotkom sudjeluje u ekonomiji grada. Rijec je o jednoj od najvecih i najvaznijih postrojenja za obuku pilota NATO saveza u USA, u redovnom stalnom program su ljudi iz sedamnaest razlicitih zemalja, povremeno razmjenom i iz drugih. Grad je takoder i sjediste Midwestern State University koji je poznat po medunarodnoj razmjeni studenata, isto kao i neke srednje skole. Ovdje sa istom strascu vole kinesku hranu, astronomiju, rodeo i Sekspira.

Falls – slapovi koji se nalaze u imenu grada su neveliki, ali lijepi i – umjetni. Prave, originalne slapove je odnijela i potpuno opustosila jedna od poplava. O gradu se vodi pomna briga, cist je i lijep, siroke avenije i velebna prometna infrastruktura kvalitetnih prometnica, mnostvo zelenila kud god krenete, dobro odrzavane kuce – cak i one gdje smo se samo provezli na brzinu ( jer su to cetvrti gdje obitavaju onakvi kakve ne biste zeljeli za zeta ) .

Grad koji ima zitelja otprilike poput Osijeka, iako se prostire na puno, puno vecoj povrsini. Mahom svi stanuju u obiteljskim kucama prizemnicama okruzenima uvijek pokosenom urednom tratinom (o cemu cete objasnjenje dobiti u daljnjem tekstu). Oni ne poznaju institut velikih naselja-spavaonica i stanovanja u zgradama – mozda i postoje neke druge, ali jedine zgrade koje sam vidjela tamo su one u poslovnom centru gdje su sluzbe javne uprave i tvrtke, stanovi gdje po potrebi povremeno zive biznismeni i hoteli. Postoji doduse u jednom od predgrada i nekolicina lijepo uredenih dvokatnih zgrada sa stanovima koje oni zovu “condominium” u kojima zive uglavnom mladi, vecinom intelektualci i ta sorta, ali generalno to nije koncept stanovanja.

Ako cete napraviti pametno ulaganje u nekretninu koje cete moci kasnije kapitalizirati, to generalno nije stan ma kako dobar bio, nego iskljucivo kuca.

Prosjecna kucica izgleda ovako i obicaj je imati garnituru za sjedenje i zastavu na trijemu.

usa3 072.avi

Ovo je malo finiji dio grada

A ova necija kuca na elite lokaciji je toliko ogromna bila da mi nije stala u objektiv, da sam imala onaj sirokokutni valjda bih je nekako stisnula

Rezidencije u otmjenom dijelu grada nisam zeljela slikati, tamo su na kicenim lijevanim ogradama kamere i iza ograda cuvari, tamo smo isli na rucak u COUNTRY CLUB s Gazdinom agenticom za nekretnine i tipom iz osiguravajuce kuce. MI nismo bas tako lovarni da bismo tamo iz cistog cefa rucali, Gazda nije redovni clan jer je overseas – ali posao je posao. Menu bogat, s ponudenog svedskog stola na izboru je od svake vrste hrane par varijanti, tako da mozete jesti cetiri vrste predjela, servirano je nekoliko vrsta sireva razlicitih boja i mastovito narezanih i aranziranih, juhu bistru, gustu, povrtnu, mesnu, nekoliko vrsta mesa, priloga, umaka i salata, petnaestak vrsta raznih deserta, par vrsta peciva i kruha. Svaki alkohol se placa, nije u cijeni clanske iskaznice kao bezalkoholna pica i ovo prethodno navedeno. Imate posebno vegetarijanski jelovnik, posebno dijetalni – ovisi koju vrst dijete provodite ( zastupljene su najpoznatije varijante ). Voce na kraju ako zelite. Osim pica koje sluze konobari, posluzujete se sami koliko zelite i sto zelite. Oci su mi bile vece od stomaka, pa sam grabila oprezno.
Ljudi koje smo tamo vidjeli su od tri fele – jedni svjesni svoje vaznosti i opusteni, neupadljivi, to je vjerovatno treca generacija novca; drugi su poslovni ljudi i to se na njima vidi i po izgledu, ponasanju i po odabiru hrane s menija – jede se minimalno, treci – zeljni biti videni i glasni, prva generacija novca i najekstravagantnija cak i na obicnom rucku radnim danom – jede se kavijar, pije se gin, ima se para, ima se s cim …

Cim smo dosli, naravno, rentali smo auto i dosta se kasnije vozali gradom. Gazda mi je volio pokazivati sve ulicice svoga djetinjstva. Naime – ono sto nije proveo u Japanu, Engleskoj ili na sijaset drugih lokacija svukud – otac mu je sluzbom bio naravno seljen skupa s obitelji.

Vidjela sam jako, jako puno crkvi razlicitih konfesija, od klasicnih regular religija, do egzoticnih sekti s crkvama tako mastovitih imena da ih sad ne mogu tocno ponoviti. Neke od njih se oglasavaju displayima u boji kao da je rijec o kockarnicama :naughty:

Dice se najmanjim neboderom u Americi sagradenim 1919. koji ima samo cetiri kata i zove se McMahon building – to je bila neka zvrcka s projektom i navlakusa za investitore, ima i neka prica zasto je tako ispalo, u cemu se sastoji budalastina i cija je koza zavrsila na bubnju ali je nisam zapamtila – sad je tamo trgovina antikvitetima.
Sukladno potrosackoj politici koja se godinama provodi i implementira u kulturu zivljenja, tamo svi – ali doslovce SVI imaju auto, neimanje istog je nezamislivo – kao da kod nas recimo nemate toalet u kuci. Ima nesto malo autobusnog prometa u samom gradu koji drze privatnici, ali niti izdaleka nisu premrezeni do te mjere poput nasih gradova. Kad sam im pokazala slike i pricala o tome, njima je nas tramvajski i autobusni promet na svakih pet do sedam minuta u Osijeku blagodat i misle da je grad bogat jer to ima. Odmah zbrajaju ustede koje covjek moze preusmjeriti u druge projekte kad ne mora imati auto ili dva u kuci.

Koga zanima vise o gradu i slike, tu su linkovi

Wichita Falls 1

Wichita Falls 2

Wichita Falls 3

Ovako izgleda poznata i u filmovima i romanima opjevana Red River, snimljeno s obje strane granice s Oklahomom, tamo i nazad. Prizor je ovakav tijekom ljeta kad je susno razdoblje pa je vodostaj nizak-kad voda naraste, sav ovaj okolni teren kraj kojeg smo se tako dugo vozili bude pod vodom i rijeka je onda doista ogromna.

usa3 056.avi

usa3 057.avi

A ovako DEVE koje tamo zive. Da – deve !!! Prica ide tako da ih je netko dovukao prije stotinjak godina jer je ideja bila da ce biti dobre za pustinju, zamijenit ce konje, ali naposljetku se odustalo od toga jer su mucho cudljive, pljuju, grizu i neudobne su za sjedenje. Sad se slobodno mnoze i lutaju pasuci raslinje – nisu mi znali reci jesu li necije vlasnistvo, Gazda misli da ih cudaci kupuju za kucne ljubimce.

2. Prica o kasici prasici, trailor trash kulturi i nekretninama

Tamo svi stede ! Stedjeti se uci od malena, stednja se reklamira i potice, ucjepljuje u odgoj i podrazumjeva kao stup pristojnog zivota. Odvajati 10% od primanja svaki mjesec je MUST BE srednje klase. Bez stednje ne mozete poslati djecu u skolu ili se sami skolovati, bez stednje ne mozete napraviti polog hipotekarnom kreditu i kupiti nekretninu, nikom pametnom ne pada na pamet docekati starost bez solidno godinama izgradenog vlastitog racuna u okviru bilo kojeg mirovinskog fonda. Osiguravajuce kuce su uglavnom raspojasana lopovska banda, pogana birokratska neman sa stotinu glava, nikad niste sigurni hocete li s njima imati problem na vrijeme dobiti sto su vam duzni dati, stoga ako zelite mirno docekati vremena eventualnih bolestina, stedite dok ste zdravi da si mozete osigurati pristojnu zdravstvenu skrb. Kreditna sposobnost se njeguje kao malo vode na dlanu, neobuzdana uporaba kartica je razumnim ljudima nerazumljiva i nicim opravdan poremecaj ponasanja – iako ponude prste na sve strane, karticu se upotrebljava pametno i ograniceno. Ako imate mozga. Ako ste kratki s lovom, radije nadite dodatni posao ( sto tamo zbilja nije problem ) nego se uvalite u karticni dug pa vam Banka za zivota otme i dusu i tijelo… Dosta se zivi u rentanim kucama, nije lako kupiti vlastitu nekretninu. Jedan dio pucanstva zivi i u prikolici – ima ih koje su kao malo vece konzerve, a one bolje u svemu nalikuju omanjim montaznim kucama – kad im se skinu kotaci nekad je tesko prepoznati. Tamo zivi uglavnom niza klasa i postoji termin “trailor trash” koji opisuje sloj pucanstva s malo novca, puno tetovaza, malo naobrazbe i karakteristicnim kulturnim miljeom koji bismo mi u slobodnom prijevodu nazvali – seljo beljo.
Ovako izgleda tipicna trailor kuca – spuste je na tlo na temelje i nadograde trijem.

3. Prica o tornadu i jos ponesto

Te prve godine smo odsjeli u kuci Gazdine Sestre.To je Sestra Joyce koja je od njega mlada dvije godine i s njom je od cijele obitelji najbliskiji. Kuca je peterosobna, plus kuhinja, dvije kupaonice, blagovanje i veseraj. O samoj kuci i obitelji cu u jednoj od sljedecih prica, to je zbilja tipicna obitelj s juga USA. I ima skloniste protiv tornada u dvoristu u zemlji. Tad sam mislila da je tornado najveca posast koja vas moze zadesiti u tom dijelu Teksasa – gadna je, al zato dode svake godine i poharaci komad tamosnjih krajeva. Svi pamtimo Katrinu i Ameri se jos uvijek oporavljaju od toga.

U Wichita Fallsu na svu srecu tornado se ne dogodi cesto, zadnji put je bilo 1979. i pomeo dio grada u tragu od tridesetak kilometara dugom i oko kilometar i pol sirokom. POMEO. Kad oni to kazu, onda je to u doslovnom znacenju, iza ostane ledina, a ostatke ostataka se moze pronaci posijane po cijelom okolnom podrucju.

Ali da se vratimo na onaj drugi dio price… Daklem kad sam se probudila tog prvog jutra u njihovoj kuci, Gazda je vec bio van krpa. Izvukla sam se tiho iz kreveta, navukla trenerku i krenula se druziti. Od nase spavace sobe do dnevnog boravka vodi malen zaklonjen hodnik. Dok sam prolazila, cula sam kako Gazda i Sestra tiho pricaju u dnevnom boravku. Dijalog je isao ovako, ja jos uvijek nezamijecena :

Sestra: – Ne mogu vjerovati DA JOJ NISI REKAO !!!
Gazda: – Pa nisam – nisam smatrao potrebnim do sad !
Sestra: – Ali ona to mora znati…
Gazda : – Pa nisam je htio opterecivati unaprijed …
Sestra : – Hoces da joj ja kazem, ili ces ti???
Gazda: – Mozda ce se uzrujati, ja cu joj reci ! Cim se probudi.
Sestra : – Ne, ja cu. Trebala sam joj to jos sinoc reci!

MENI SE KOLJENA PODSJEKLA !

Ali ja nisam osoba koja voli pokazati da joj se koljena tresu, pa sam odlucno usla i rekla DOBRO JUTRO ! KAKVO JE TO DOMUNDJAVANJE O GLEDE MOJE OSOBE ??? EVO MENE BUDNE!

Uto Sestra ustane, uzme nesto s donje police i kaze:

„Cujes li ovaj zvuk? ( klip-klap, skrgut-skrgut, zvec-zvec – i zatrese necim ispred moga nosa…)

Ako cujes taj zvuk IGDJE, samo se ukipi i ni makac, to je zmija cegrtusa. Ne smijes bjezati niti se micati, nisi brza od nje, ona ce sama otici…One su zapravo jako plahe i boje se ljudi. Ako ih ne uplasis, nece te napasti …

To cime je tresla ispred moga nosa je bio rep zmije cegrtuse pokojne. Tamo je slozen medu svim ostalim lovackim trofejima na zidovima i policama – osim sto aktivno igraju golf, oni su obitelj lovaca i to im je omiljen hobi. Nakon tog kratkog i jezgrovitog opisa i demonstracije dala mi je do znanja da zmije dolaze svugdje, cak i u gradsko podrucje jer zedaju, ljeta su tamo vrela i susna, vode nema svugdje.
I stoga su sve njihove tratine tako lijepo podsisane, cak i one ispred sirotinjskih i zapustenih kuca u getima. U visokoj travi se nastanjuju zmije i dolaze u kuce. U pokosenoj travi ne.
Imaju vrlo stroge propise vezane za kosnju tratine oko kuce i na ulici ispred kuce, ne pokosite li u propisanom roku sami, pokosit ce gradsko poduzece, vas ce rebnuti visokim troskom i kaznom tako gadnom da ce vam zubi bridjeti, a ako imate umjetnicke – iskociti van!
To si nitko ne zeli priustiti i zato svi revnosno odrzavaju svoja dvorista. Osim toga, zmije se vjerovatno ne znaju igrati s djecom, pa vam je zbilja u cilju paziti da se ne druze.

U obilasku jednog zanimljivog mjesta o kojem ce biti rijeci u iducem postu, vidjeli smo OVO

Prodaje se vrlo povoljno *- SNAKE CATCHER-* visoko sofisticirani uredaj za hvatanje zmija – njime lovite zmije ako vam je do toga …

Eto, za sad toliko, hitam dalje, jos jedan USA post preksutra i onda putujem :cerek:

Ostajte u dobru

Poklade su ………….opet !

Ove godine kod nas nesto uranilo…Prosle godine smo ovaj cirkus imali osamnaestog, a slike i post mozete VIDJETI TU.
Jucer smo daklem bili pozvani kod kucevlasnika na kavu, sampanj i kolace, pa smo s njima mogli gledati povorku s prozora odozgo – prosle godine smo se smucali po ulici. Nasa kuca je u samom centru i tuda prolazi sva povorka i ostali.
Jos jednom moram napomenuti – ti Svabe se zbilja znaju dobro zabaviti, klope cuge i kermesa do mile volje…a oni ludi sto gradi. Ove godine nije bilo organiziranih kravljih copora kao lane, nego su se goveda razvila u strijelce svukud okolo. Ovo ce biti post slika, a ako vam je do opisa, slobodno mozete svratiti na gore navedeni post od prosle godine, manje vise je opet bilo sve isto…

Obicaj je tu da se staro i mlado, bebe i starice koje se jedva vuku na onim kolicima za hodanje okite raznobojnim perjem, pospu sljokicama, sjate na ulicu i dernece. Neki nose i bubanj ( lupa, trese, udara ). S obje strane ulice se svi poredaju i prate tko ce naici u povorci. Na svakih petnaestak metara stand s hranom i cugom s kojeg tresti svakovrsna glazba. A u povorci ide prvo zeleni policaj auto sav obljepljen sarenim spagetima, nakon njih uredno svi sudionici… Na zacelju auto hitne pomoci i jos jedan polizei zelenko. Obicaj je da asocijacije svake vrste – sportski klubovi, plesni klubovi, kinoloski, mackoloski, male balerine, drustva sviraca harmonike i udruge za ocuvanje povjesnog nasljeda, udruge umirovljenika, lovci, udruge sahista, firme, obrtnici svake vrste, banke, pletilje, trgovine, vrtici, razredi skola, studentarija, piljarice, gradevinari, ekipa iz bolnice … SVI – na kamionima ili traktorom s prikolicama, okiceni, s ogromnim zvucnicima iz kojih tresti, natpisima i oglasavanjem se predstavljaju, defiliraju i razbacuju okupljenom mnostvu slatkise, cokoladice, bombone, zaledene sladolede na stapicu, kokice u vrecicama, krofne u vakumiranim pakiranjima, male vrecice s crvenim lukom, uzorke macje hrane, setove kartonskih podmetaca za case, pakiranja nekih malih igrica koje u birtijama mozete naci na stolu, kalendarice, loptice s reklamnim natpisima trgovina … Ovo sam sve pobrojala na osnovu onog sto je nama kroz prozor doletjelo. Kazu kucevlasnici da lane nisu imali skoro uopce dobacivanja, a ja mislim da je dijelom zasluga pripala nusci s kamerom – MENI – svak se voli kreveljiti u kameru, ne znam sto su mislili, ali kad su vidjeli da blicam sva moguca dobra su samo dolijetala. Samo da napomenem da nije ugodno kad vas zaledeni sladoled na stapicu pukne u celo – gazdarica je poslije toga natakla sesir, ja sam imala srece pa me nista nije pogodilo. Klinci na ulici kupe sve to u velike torbe i hrabro vuku. Uz svakog sudionika naprijed kroci jedan security dasa, vidjet cete na slikama kako to izgleda. Ne smijem zaboraviti niti mazoretkinje iz prekonekoliko gradova, razlicitih odora i besprijekorne koreografije. Tu je bilo i mnostvo orkestara i plesaca.

Ovako vam se smjese kad vide kameru, masu dok ih ne vidim i ne uslikam

Ovako izgleda kad se predstavljaju firme – u ovom konkretnom slucaju imamo obiman set zubala po svem vozilu, a i natpis – nema zabune !

Ovako su preslatki kikici – odma mi dode da si jos jedno napravim

A onda se sjetim da narastu i udu u pubertet – doduse ovaj fasnik look se i ne razlikuje nesto posebno od onog uredovnog kako ih vidimo svakodnevno u tramvaju na putu u skolu…

Ovako gang kupi plijen – zalihe su to za par dana

Ovako je izgledalo kad je pocelo dolijetati k nama na kat

Ovako kad vam dolijecu vrecice s crvenim lukom ( a dijele ih stari Rimljani koji plesu uz rap glazbu )

Nisam sigurna sto se ovdje oglasava

Ovako izgledaju predivne mlade dame u ovom gradu

Ovako izgledaju sumnjivci ( previse mi je nesto bilo muskadije u zenskim odorama koji su pokazivali zgodne noge i previse je nesto bilo onih koji su dizali ruku i mjerili kukuruz, malo pa malo … ne znam )

Za ovo doduse nisam nikako sigurna je li musko ili zensko …

Ovako izgleda obiteljski provod

Red bicikla, red pilica

Svake godine se proglasava princ i princeza

Ima i onih koji su to bili u viktorijansko doba, ali jos se ne daju

Ovako su izgledali security decki koji su koracali na celu svake pojedine povorke

I na kraju – mnostvo sarenila boja, tesko je napraviti izbor

Ovo je bio vanredni post, iduci nastavak serijala USA …

Ostajte u dobru

Sva cuda svijeta – dio V/1 – USA

Obzirom da devetog veljace ponovo putujem preko velike vode, evo prigode da se osvrnem na svoje dosadasnje izlete koje sam pravila u tom smjeru. U prvom dijelu cu pisati o samom putu, u drugom dijelu o onom sto sam vidjela u USA, sitne opaske vezane za svakodnevno zivljenje i obicaje sredine u kojoj sam se nasla.

Za one blogere koji tamo zive i ostale svjetske putnike ovo stivo mozda nece biti tako zanimljivo, obzirom da stvari nakon nekog vremena postaju obicne i njima je svijet tamo bez nekog posebnog okusa, boje i mirisa – medutim kad covjek posjeti USA prvih par puta sve je drukcije i sve se gleda kroz neku sasvim drugu prizmu. To je ono sto zelim ovdje opisati – i pored toga sto je svijet postao globalno selo, internet prozor u susjedovo dvoriste preko pola zemaljske kugle, kulture se sve vise ispreplicu i vise ne postoji zemlja cuda – ja sam se ipak osjecala kao Alisa.

Putovala sam ja i prije, ali jedna je stvar putovati po Europi, a nesto sasvim drugo letjeti preko oceana – bar je meni tako bilo.

Inace, prve dvije godine bivanja s Gazdom se unatoc njegovom visekratnom i upornom navaljivanju nisam dala odvuci putovati u Teksas. Meni je za takav put ipak bilo jako puno i nemoguce izdvojiti lovu, on nije htio niti cuti da ja ista platim, a ja nisam htjela njemu dozvoliti da na mene trosi toliki novac, to je bilo previse.
On je naprotiv bio silno zeljan upoznati me s obitelji, mamom, bracom i sestrama. I dan danas zalim sto mu nisam upoznala mamu, s njom sam u vise navrata pricala samo telefonom, pozivala me je u posjet, izjavila da sam dobrodosla u njihov dom i umrla je par mjeseci prije nego li sam je uspjela osobno sresti. Rekla mi je da joj je drago sto sam s Gazdom i da sam “good for him”- ma sto to znacilo. Pristala sam tamo putovati tek kad smo se zapravo nesluzbeno i neobjavljeno ikome zarucili i to mi je sve skupa imalo neki smisao.

Nikad nisam zapravo rekla da kad putujemo, mi imamo poseban uvijek isti ritual – u autu su uvijek paketi vlaznih maramica za pranje ruku, uvijek smo se dobro opskrbili sendvicima napravljenim s maslacem, finom salamicom, malko majoneze, sira, listicem zelene salete, vrlo tanko narezanim svjezim crvenim paprikama, malo sitnih kiselih krastavcica i finim vrucim pecivima sa sezamom iz susjedne pekare koja radi 24 sata i vec u cetiri ujutro ima svjeza peciva. I sad se osmjehujem nostalgicno kad mislim na te velike urnebesno ukusne i kaloricne sarene sendvice zamotane u alu foliju da ostanu svjezi. Kad putujemo kopnom, ponesemo dovoljno mineralne i obicne flasirane vode. I mali hladnjak u autu. I dvije salice koje imaju svoje mjesto – dva udubljenja u sredini izmedu prednjih sjedala, po potrebi se prikljuce na punjac u autu pa u njima mozete skuhati Nesicu s Natreenom i mlijekom u prahu. I onda stanemo gdje nam se stane pa klopamo, popijemo kavicu i odrijemamo pol sata na odmoristu auto puta. Bez zurbe i panike.Kao sto je jednom prilikom rekla jedna od mojih necakinja kad je bila mala: ” Na putu se dobro jede.” S tim sto ja izbjegavam jesti po restoranima usput i piti kavu na takvim mjestima. Imam losa iskustva.
Kad letimo, svu tu hranu (naravno u manjem obimu) moramo utuci prije nego li se chekiramo, u torbi nosim samo vocne musli stangice. Kad putujemo kopnom – udri brigu na veselje, jos ponesemo i voce. I KEKSE. Kad se vracamo s puta, vracamo se na isti nacin i redovito par kila tezi…egh – ne mozes imati sve u zivotu, uglavnom smo disciplinirani i zeljni poneke hrane, moramo paziti – ali kad je godisnji mi smo sto se tice hrane UNLEASHED …

Iako sam i prije putovanja u States letjela avionom, do tad nikad nisam vidjela onoliku ogromnu prekooceansku mrcinu poput Boeinga 777 kojim smo taj put krenuli iz Frankfurta. Mislim da je u jednom redu sjedenja deset sjedala 2+6+2, sad vise nisam sigurna. Moram priznati da je u letovima KLM-a hrana bila najbolja, uz obilje deserta na raspolaganju kojima vas kljukaju po zelji, Lufthansini letovi kojima smo najcesce isli -njemacka efikasnost, zdravi spartanski mrsavi obroci i ustaljen pristojan standard, ali kad smo letjeli americkim United Airlinesom i Deltom – nema stisnutih sjedala, imate mjesta, ispred svakog sjedala zaslon na kojem mozete gledati jedan od tri filma po izboru na pet jezika ili provjeriti na GPS-u gdje se zrakoplov trenutno nalazi na oznacenoj ruti putovanja.
Na Lufthansinim zrakoplovima se ima zajednicki ekran na svakih prekonekoliko redova sjedalica koji okacen o strop kabine. I jedan film u isto vrijeme. Doduse, bijele presvlake za glavu na sjedalima i dekice su uvijek na svim dugackim letovima mirisale na cisto i dobivali smo naravno zapakirane spuzvice za slusalice. Ipak morate ubiti nekako devet – deset sati leta. U zrakoplovima UA mozete slusati i glazbu koja se pusta na desetak kanala po vrstama – od klasike, preko popa, rocka do jazza. Mi smo uvijek isli ekonomskom klasom. Ne patim od toga da mi se voda servira u kristalnim casama i hrana u porculanu s teskim bestekom kao u prvoj klasi. To bespotrebno kosta.
Isto tako ne marim sto nam drustvo nisu pravili lovarni putnici i biznismeni koji poslije leta kad izadu ostavljaju skinute carape ispred sjedala, upotrijebljene papirnate maramice na podu i neopisiv svinjac od vlastitog smeca kao klosari. Ali su nam drustvo pravili razno razni slikoviti tipovi – ljudi svih boja koze i fela, od zabavnih oskudno obucenih studenata koji su nocom cvokotali ispod tanusne dekice bosih nogu, do indijskih obitelji s mnostvom sitne djecice koja su sva na smjenu neumorno plakala i mijaukala. Kad jedno prestane i umori se, tu je drugo da nastavi i s tim se pomirite. Zato imate slusalice. Zanimljiv detalj s tim istocnjackim obiteljima je da svatko – ukljucivo i bebe – ima hrpetinu zlata po sebi, zene posrcu od silnih debelih prstenova, lancica i narukvica, ogromnih nausnica i nanoznica, djeca nose masivne zlatne narukvice oko ruku i nogu, cudo jedno … Valjda se time iskazuje status – obuceni su u predivne odore zivopisnih boja i protkane strasom i kamencicima. Kinezi su daleko neugledniji, njihova djeca su neokicena, disciplinirana i ne prave buku. Europljani – k’o Europljani, nicim posebni, djeca puzu po avionu i nitko od tog ne pravi fuss. Nema kud otici, sto se uzrujavate !!! Netko ce puzavca vec vratiti u zadnji dio aviona dok roditelji spavaju ili gledaju film.
Zanimljiv je obicaj da su neki putnici po slijetanju aviona krenuli pljeskati. Ja otkacila. Gazda kaze da je to britanski i australski obicaj.

Inace, zanimljivo je napomenuti kako sam bila zatecena prateci rutu aviona na GPS prikazu. Letjeli smo iz Frankfurta na Chicago, pa onda na Atlantu, pa onda na Dallas. Drugom prilikom direktno na Atlantu pa Dallas.

Ali sam se dobrano zaprepastila kad sam shvatila da zrakoplov krece preko Britanije i Irske, Islanda i uz Grenland, pa preko velike vode parabolicno do Kanade, pa onda juzno. NARAVNO – to je bila najkraca ruta, sto je pravocrtno najkrace na karti, nije prostorno na globusu LLLOLLL. Kad razmislite onda vam je jasno, ne morate znati puno geodezije ( ja sam je slusala tri semestra pa izgleda nisam postala od toga dugorocno pametnija ) ali na prvu – ja sam bila lagano zblanuta punih pola minute.

Napominjem da je dekica u zrakoplovu kad se leti duze od dva sata i vise nego dobrodosla stvar, meni je uredno bilo hladno i pored toga sto sam unatoc ljetnom dobu i zezi nosila sa sobom jeans jaknu.

Ove su slike bile dokaz mojoj mami da gore nema andela na oblacima, velik promet ih je kako se cini posvema rastjerao negdje drugdje u mirnija podrucja.

Moram dodati – iako sam bez problema dobivala vizu za svako putovanje i nisam mislila da dolazim iz zemlje visokog rizika, na aerodromu su me prije mog leta u Ameriku prvi put pretresali poput tata.

To se na europskim letovima nikad nije dogadalo. Amsterdamska zracna luka mi nije ostala u takvom sjecanju kao Frankfurtska, tamo je unatoc ogromnosti sustava koji je velik poput omanjeg gradica, sve funkcioniralo glatko. Doduse uvijek je bilo zanimljivo – u Bergenu su me ispitivali do u detalje sve i svasta kao da sam na vratima Raja, pa sam skoro zakasnila na iduci avion.
U Manchesteru su mi raskopali u male komadice pomno birana licitarska srca koja sam nosila kao poklon i otvorili dva paketa kore za strudlu u termo vrecicama.
Na Budimpestanskom Ferihegy aerodromu su mi umalo uzeli origigi zapakirane norveske vojne visenamjenske nozice ( nesto poput poznatih svicarskih ) iz prtljaga koji nije bio rucni i koje sam ponijela kao poklon doma.

Nije bilo doduse dosadno niti prijeko-u Atlanti mi se odmah po dolasku s boka prikeljio aerodromski mali sluzbeni radni pas s namrstenim sisatim osobljem koje ga je drzalo na povocu. Nanjusio je da sam u rucnom prtljagu nosila (nekad davno, davno, jos prije dvadesetak sati tamo u dalekoj Hrvatskoj) DVIJE BANANE koje smo smazali jos prije nego li smo chekirali u Zagrebu…Pa sam krenula dokazivati da nismo jeli drogu nego *** bla, bla – povjerovali su mi, a i cuko je i pored neuobicajeno dugotrajnog nuskanja oko moje torbe bio blagonaklon prema meni – srecom pa me pasi vole. Osoblje mi je dozvolilo da se poigram malo s njim.

Kako je prosao moj prvi let u USA i kakvi su bili moji prvi utisci ? Ulaskom u taj jedan zatvoreni dio zracne luke u Frankfurtu gdje se chekirate za let u USA vas pretresaju almost do gaca, prepipaju rucno nogavice, rebra i rukave, iako se jakna mora skinuti. Prodete kroz ona famozna detektorska vratasca i jos vas rucno preskeniraju. I pored redovnih pregleda nekima pregledavaju rucni prtljag, usput skidate obucu, izvlacite lancice ispod majice da ih se vidi jer je na njih rucni detektor zapistao.

Ali prvo je baja Arapin natopljen finim Patchouli uljem koji me je pretresao i ispitivao trazio da mu osim putovnice i putnih dokumenata ako imam dam jos i dodatne dokumente na uvid – ja sam pokazala osobnu s ruznom slikom, iskaznicu HZZO-a za dopunsko osiguranje, svoje podsjetnice, bankovne kartice i mjesecni pokaz za tramvaj. Sve je to nekud odnio i kad se vratio bio zadovoljan. A onda su me nakon desetak minuta cekanja dvije njegove kolegice ponovno prerostale, ukljucivo i pregled torbe.

Gazda je bio malkoc uvrijeden tim (mal)tretmanom, ali ja mu rekoh: “Pusti, ljudi samo rade svoj posao, a ovo je moj prvi let tamo, jos je svjeze sve nakon 9/11 i … dobro je!”

Sa strane je bio jedan visoki stolic poput onog u djecjim ambulantama, tapacirane povrsine i s jednokratnim papirnatim velikim rucnicima cca 60/60 za upotrebu gdje su mame s bebama morale razmotati pelene i pokazati sluzbenici da je to ok. To je na zalost svijet u kojem zivimo.

Po dolasku, uzima se prtljag s vrtuljka, staje u red za razgovor sa sluzbenikom na prijemu i ceka. Razgovor traje desetak minuta +/- – valjda kako s kim. Morala sam sama, Gazda je bio na prijemu na mjestu gdje dolazak registriraju drzavljani. Razgovor je uvijek bio ugodan, barem meni. Ljudi pristojni i profesionalni. Uzimaju otisak kaziprsta obje ruke i sliku kamericom. Pitaju svasta – osobne stvari. Udaraju zig u putovnicu na mjestu gdje je viza, daju rok do kojeg morate napustiti drzavu. Ja sam svaki put dobila odobreno tri mjeseca. Inace, uzalud vam trud sviraci ako ste dobili doma vizu u americkoj ambasadi – ako tako procijeni na temelju razgovora kod prijema, ovaj vas sluzbenik moze lijepo posjesti na avion i vratiti nazad.

Zracna luka Dallas Ft Worth – toliko je ogromna da izmedu nekih terminala morate putovati malim sinskim vozilom.

To je bila zracna luka odakle smo polijetali doma u Hrvatsku – tu sam se morala utipkati podacima u neki automat koji izgleda poput bankomata i kakvih ima sva sila diljem zracne luke i dobiti neki papiric na kojem je zapis koji uvelike nalikuje nekom bar codeu. To sam obavila i papiric stavila u putovnicu, nije mi bila jasna svrha toga, ali svugdje su stajale obavijesti da svatko tko putuje iz drzave to mora obaviti. U jednom trenutku sluzbenica koja je plutala okolo mi je prisla i taj bar code ponistila nekom vrstom rucnog skenera – a prije boardinga – to je bila potvrda da napustam zemlju. I da ne bude zabune, mjesec dana nakon sto sam se vratila doma, bila sam nazvana iz americke ambasade u Zagrebu na kontakt telefon koji sam navela (na poslu) da provjere jesam li stvarno stigla u Hrvatsku.

Dok smo cekali na boarding, meni provincijalki je bilo zacudno gledati kako prometuju zrakoplovi, tamo avioni cesce nailaze nego osjecki tramvaji. U seriji po pet se prvo dizu, a onda oni koji su u dolasku spustaju, promet je strahovito gust gotovo da i nema vremenski praznog hoda. A sjedila sam i promatrala samo jedan u nizu terminala.

Inace, nemam puno fotki sa aerodroma jer Gazda jako mrmori protiv slikanja u bilo kojoj zracnoj luci ili avionu – OPSEC razlozi su duboko ukorijenjeni u njegov nacin razmisljanja. Mozda je i u pravu. Ovo su kao sto rekoh cudna vremena i ovo malo slikica je nastalo samo zbog moje upornosti. Drugi slikaju kao pomahnitali.

U svakoj americkoj zracnoj luci ima posebno odvojen prostor za americku vojsku gdje mozete dobiti obrok i pice uz povlastice, mali odvojen prostor s racunalima i telefonima, fliper aparati …

Od zracne luke do zgrade u kojoj su smjestene rent-a-car agencije se ide busom koji se ne placa

A ovako nas je stjuard tog vozila ispratio kad smo letjeli natrag iz USA, nicim potaknut iz cista mira pomogao mi je vuci moj dio prtljaga dok Gazda nije gledao, usput pitao je li putujemo overseas i lijepo mi mahao na odlasku

Ovako izgledaju neke od teksaskih registarskih plocica – ovo je nas rentani auto

Ovako me je docekao Texas – Dallas Forth Worth – ali o tome u iducem postu …

Ostajte u dobru