Ramona Streetfighter~Dugin most

Da se ne zaboravi – na danasnji dan prije tri godine sam izgubila svoju dragu zivotnu suputnicu, provela je s nama jedan divan pseci zivot, darovala nam je toliko lijepih trenutaka i naposljetku se nakon 14 godina preselila kod Duginog mosta. Cesto mislimo na nju …

U našim životima je osim Maggie postojala još jedna cetveronožna malena – Ramona, izgledala je kao pravi pinc vucjak :rofl:, mix njemackog ovcara i boze znaj cega jos… Al zato se drzala ponosno ko carica :smijeh: RAMONA Magnificant Domesticus Vulgaris !

Bila je malo sugavo ratno siroce koje smo pokupili u vrijeme najvece bubetane sa osjeckih ulica… Bila je tako malena da nije znala jos niti jesti, hranili smo je mlijekom iz bocice prvih par dana, a na njoj je bilo vise buha nego dlaka kad je dosla u kucu.
Odmah u pocetku je islo dobro, brzo se navikla na kucni red, isla van obavljati pasje potrebe, imala je svoje igracke, nije zvakala obucu, navikla se i na papagala zvanog Kokolo. Bilo je doduse par incidenata kad je provalila u kuhinjsku kantu za smece i rasirila plijen po cijelom dnevnom boravku, pa kad je dosla glave mom starom velikom medvjedu – jedno pol metra velikoj krznatoj igracki (doslovce-otkinula mu je glavu i iscepusala skoro svu slamu iz tijela), pa kad mi je mama napravila nove satenske presvlake za moje jastucice u dnevnom boravku…
Ramona je odlucila da ce od tog dana jedna valjda posebna dva jastuka biti NJENA – redovito sam ih nalazila na podu kad dodem doma – pa sam odustala i shvatila da je bolje da joj ih dam. Obicavala je dok nas nema sjediti na krevetu u dnevnom boravku i gledati kroz prozor, mislila je da ne vidimo – medutim dnevni boravak ima jos jedan prozor na bocnom zidu, tako da se kad smo dolazili prema kuci u okviru prozora uvijek ocrtavala uhata sjena. Naravno, kad bismo usli u kucu, ona je lezala na SVOM MJESTU na podu, ne na krevetu, nevino i cedno!

Obozavala je spagete, pizzu, sarmu i pileci paprikas. Draze joj je bilo uvijek mlatiti po musaki nego li jesti pasju konzervu.

Jedino, kad joj je susjeda znala dati kosti od govede juhe s ostacima mesa, to je kod nas u kuci izazivalo unezvjereni metez – zbog nekih razloga njezina probava je na to reagirala jako burno (pseca, ne susjedina), ali daleko burnije smo reagirali mi kraj kojih je sjedila!
Obicno je lezala kraj nasih nogu u dnevnom boravku, bila je pitomo i nenaporno pseto i nismo nesto obracali pozornost na nju, ali kad bi se neprimjetno promeskoljila na “onaj” nacin i znakovito onjusila zrak povrh straznjice, mi smo bezglavo u nastupu panike istrcavali iz sobe kud koji! I vi biste! Od silnog smrada su komarci padali u nesvijest po podu!
Srecom – tako je reagirala jedino na govedinu!

Iako, susjeda je znala cetvrtkom cistiti ribestine za petak. I sad, ona je zbilja krasna zena i ostavljala je te glave i repove i iznutrice za lokalne macke skitare. Medutim – nije bilo ljepse stvari za moju Ramonu nego li zbrisati na susjedinu verandu, provuci se kroz ogradicu i onda se uvaljati u taj riblji drek! Kad bi se to dogadalo, SVE u kuci se ostavljalo za kasnije, urgentno trpalo psa u kadu i ribalo ga dva puta samponom u nastojanju da se uklone atraktivni riblji miomirisi! Srecom, obozavala se kupati :kiss:, uzivala je u toploj vodi i imala je svoj rucnik.

Kad je netko dolazio, skakala je od srece do te mjere da ste morali biti jako pazljivi inace biste dobili odusevljenu pasju jezicinu ravno u usta…

I dva puta mi je zbrisala na ulicu i pokupila stence 🙄 – oba puta bio je primjenjen isti model i oba puta je posrijedi bio isti caca!
Moja kuca je jedna od pet kuca u ogromnom, lijepo izgledajucem zajednickom dvoristu s grmovima, drvecem, susjedinim cvijecem, ruzama, zvoncicima, tulipanima, travom i mojom ne bas tako predivno sredenom stranom :belj:, iz kojeg na ulicu vodi velika siva kapija. Ta je kapija uvijek zatvorena i zakljucana. Osim NEKAD!
Naravno, bilo je mojoj psini dopusteno dnevno salabazati po tom ogromnom dvoristu, tako da sam je ja i tad naivno pustila van kao i obicno – i ona je iskoristila priliku i zdimila kroz odskrinutu kapiju na ulicu!

Obzirom da sam znala da se tjera, obezglavljeno sam se navrat-nanos isla oblaciti (jer sam bila doma sama i razgacena u kucnom ruhu u tom delikatnom trenutku) – ali dok sam se ja obula i obukla, izjurila na ulicu i pretrcala okolinu – nasla sam je naravno IN FLAGRANTI 😥 ! Uzalud mi trud – pokusala sam je odvuci od zlotvora na njoj, ali nisam postigla nista, vec je, je li , steta bila pocinjena :nono:.

Osim sto sam napravila besplatnu predstavu za okupljene prolaznike – da mi je bilo pameti mogla sam ulaznice za taj cirkus naplacivati ! Ljudi su krepavali od smijeha gledajuci me kako pokusavam NAGOVORITI dva pseta da prekinu bludne radnje :rofl:! Pljeskali su mi s prozora zgrade nakon sto sam odustala i krenula doma! :blabla:

I nakon toga su dosli prvi mali. Dva. Rodila ih je u kasnoj dobi i oba su na zalost umrla.

Ali u drugom pokusaju, bila je uspjesna, pa je dobila tri malena kojima su moja i susjedina kci nadjenule imena. Sama sam ih poradala, uz njih dvije koje su se motale tuda razrogacenih ociju, i to je bio predivan dozivljaj :sretan: Susjedina kcera je rekla: “Teta Ancice, pa ona PUSE, bas kao i PRAAAVA ZENA!!”! 😮 a da znate – doista je bilo tako dok se poradala.
Napravila sam joj logu, stavila stare plahte i navlake – to se dobro moglo iskuhati – i uskoro su mali dosli na svijet. Prvo se rodila curica, dali su joj ime Axa – ona je bila, kasnije se pokazalo najnaprednija u svemu, prva je prohodala, progledala i istrazivala kucu. Nakon nje se teskom mukom izvalio ogromni i debeli Bubi, za kojeg se kasnije ispostavilo da najradije samo jede i spava, ljenjivac mali – i ja sam mislila da je gotovo.
Ocistila sam im mamu i otisla kuhati rucak. Medutim, kad sam je nakon pola sata isla obici, nasla sam jos jedno jaaako, jako malo stene koje je sama okotila – taj je bio gotovo upola manji od svog velikog brata i nadjenuli su mu ime Ronaldo. Ja sam ga zvala Intelektualac – taj je unatoc svom malom rastu pronasao pravi nacin za opstanak – nije se sa velikim bratom i pametnom sestrom borio za atraktivne sike naprijed, nego je pronasao neku malu siku dolje, iza, zadnju kraj straznje noge i vjecno bio prikacen na nju – ta sika nije bila atraktivna nikom i on je bez borbe uvijek imao papicu. Uspjeli smo ih kasnije sve dati u dobre ruke, bili su jako lijepi.

Oca im zlotvora sam sretala godinama svaki dan na putu do posla jer zivi u blizini, tek sam ga tad pocela zamjecivati :headbang: !
Kasnije su me upozorili (PREKASNO) da je taj mali kusati zvrndavac strah i trepet cijelog susjedstva i vlasnika kuja, koliko je stenaca okolo napravio! A nemas ga sto za vidjet.

Kad je Ramona upoznala Gazdu, bilo je to obostrano obozavanje na prvi pogled. Mislim, oboje su imali za to svoje motive, ali u konacnici – voljeli su se. Radovala mu se i umiljkavala, a on joj je svaki vikend donosio psece poslastice. Kad je dobila stence, odmah je otrcala po njega s vrata cim je usao, da mu pokaze prinovu, lajala je i mamila ga i nije se smirila sve dok on nije dosao u ostavu i pogledao male.

Ipak – svaki put kad bi se isao tusirati, ona je lomila noge trceci zurno ispred njega u kupaonicu i tamo boravila neko vrijeme u kontroli. Zasto? E pa zato sto su iza bidea bile njene posudice s hranom i vodom. Nikad se ne zna – mogao je navaliti na njenu hranu – stoga – ona je budnim okom nadgledala svoju imovinu.

I tako, bilo je dobro, dok nije ostarila. Onda vise nije dobro vidjela, a pod stare dane je i posenilila pa smo imali problema s njom. Lajala je na sve redom, na poznate ljude i susjede i bila jako agresivna. Morali smo je maknuti s dvorista :no:.

Kad je napokon zauvijek sklopila oci, ja nisam bila uz nju. Javili su mi u 4 sata – nisu me htjeli ranije zvati na posao jer su znali kako cu reagirati.

Tjednima sam plakala. Sahranili su je dobri ljudi kojima sam beskrajno zahvalna za tu zadnju brigu.

I danas je cesto sanjam, nocima, budim se u suzama i nisam sigurna da ce bol ikad proci. Ona dolazi u moje snove da se poigramo i pomazimo, ti snovi su tako zivi i puni boja i radosti, upravo koliko je budenje nakon njih tuzno.

Mislim cesto na nju, Gazda je isto cesto spominje, jedino sto se prisiljavam ne dozvoliti mislima da predaleko odlutaju.

Znam da je ona sad kraj Duginog mosta, radosna, zdrava i slobodna – zajedno sa sudrugom papagalom Kokolom s kojim je dijelila kucu.

Evo nesto slika:

Voljela je lezati kraj moga kreveta, tamo je imala komad tepiha, a ispod finog grijanog mjesta

Kupanje

Maskembal – njen kostim nije dugo bio obucen, ostale su neko vrijeme samo ruzicaste tufnaste vruce hlacice, carape su na usima opstale samo istu sekundu dok se slikalo, a partikla je izvrpana odmah potom

Tu se po izrazu lica jasno vidi sto ona misli o prizoru, Gazdi i Gazdarici

Mali – tu su stari samo dva dana

U kazni nakon sto je susjedi iskopala lukovice zumbula i tulipana dok je bila na dvoristu (valjda je cirila kroz prozor kad ih je susjeda sadila i mislila je valjda da je ova tamo zakopavala svoje kosti)

Kad je Gazda dolazio, spavalo se u dnevnom boravku – naravno, imalo se i CHAPERONE ispod kreveta

Ovako se zakopavaju kosti i komadi pizze u potaji u mraku susjednom dvoristu

Slika za osobnu, kad je jos bila mlada i zdrava

Jedna od zadnjih slika zajedno prije rastanka

Za sve one koji ne znaju :

Priča o Duginom mostu

S ove strane Raja postoji mjesto po imenu Dugin most.
Kad umre životinja koja je za života bila posebno bliska s nekim od nas, ona odlazi na Dugin most.
Tamo su livade i brežuljci na kojima se svi naši posebni prijatelji druže te zajedno igraju i radosno trče. Uživaju u obilju hrane, vode i sunca, uvijek im je toplo i ugodno.
Sve bolesne i stare životinje opet su zdrave i živahne, a one ozlijeđene i osakaćene ponovo su cijele i snažne. Onakve su kakvima ih pamtimo iz dana i vremena kojih više nema.
Sretne su i spokojne, samo im nedostaje jedna sitnica – svaka od njih čezne za nekim osobitim koga su morale napustiti.

Vesela je to i zaigrana družina, sve do dana kad jedna od životinja iznenada zastane i zagleda se u daljinu. Njezine oči širom su otvorene i sjajne, njezino tijelo zadrhti. Odjednom se odvaja od grupe i potrči preko zelene trave, a njezine je noge nose sve brže i brže.
Tvoje drago biće te ugledalo i kad se napokon sretnete, radosno se grlite znajući da vas nikad više ništa neće razdvojiti. Sretni poljupci pljušte po tvom licu poput kapi kiše, tvoje ruke opet nježno glade voljenu glavicu dok ponovo gledaš u vjerne oči svog dragog ljubimca koji je davno otišao iz tvog života, ali nikad iz tvog srca.

Zatim zajedno prelazite Dugin most…

Nepoznati autor

Playlist 1

Danas samo ponesto od onog sto se vrti s mog racunala …

Tarja Turunen

Lorena McKennitt

Eleanor McEvoy

Celtic Woman

Emma Shapplin

Enya

Inva Mula-Tchako

Mary Black

Sarah Brightman/ remix Enigma/Hooverphonic

Era / remix by DJ Quicksilver

Papagena & Papageno

Pasja posla …

Sjecate li se ovog malenog ?

To je Attila – kad smo ga prvi put vidjeli i dosao nam u goste, bio je tezak “samo” 15 kilograma i morali su ga nositi na kat jer se nije znao sam popeti nasim stubama – bio je tek mala beba od tri mjeseca !!!

To je – za one koji ne znaju – cuko nasih groomera.

Leglo iz kojeg su ga doveli je Leonberger Vom Bernsteinmeer a ta vrsta iako nastala i priznata u Njemackoj, na izlozbama zajedno spada negdje u Francuske ovcare.

Kao i svi psi iz legla, Attila ima svoj site – ovaj uzgajivac radi vrlo profesionalno i prati svoje pse i kad ih proda – na slikama se moze vidjeti GALERIJA

Obratite pozornost na one slike gdje se kupa i gdje – jede kupine !!!

Kazu groomeri da svako jutro kad izade u vrt, druga stvar koju napravi je odmah krenuti jesti kupine i maline.

Nasi groomeri dolaze u posjet svakih sest tjedana, srede, ostrigaju i nafrajkaju Maggie i usput se lijepo druzimo jer su vrlo prijazni i simpaticni ljudi.

I prije nego li je Attila dosao u obitelj oni su vec imali jednog cuku, takoder velikog ovcara – Diabola. Diabolo je vec pomalo star i jako, jako voli pricati. Mumlja, mrmori i klepece uvijek kad je dobre volje (a uvijek je dobre volje) i to cini toliko glasno da mi nekad ne cujemo jedni druge. Pa ga moraju utisavati :rofl: svako malo, a to jako komicno zvuci.

Ovako je izgledalo kad se Maggie ponovno susrela sa ova dva pajdasa – i inace mrzi da joj nuskaju rit, pa ih je stalno izbjegavala i naposljetku im je rekla sto ih ide!

Diabolo je bio jako sretan i razigran, Maggie naravno poznaje od prije pa joj se radovao – onakav ogroman stalno je tulio i dozivao, poskakivao i zalijegao u igrajuci polozaj, mlatio repinom i mumljao, silno nastojao doci do nje.

I kad su se doma kod mene pokusali kao – igrati – njemu treba tri hektara da se okrene i usput mlatne repom i srusi pregradni zid – on je doista prevelik, pa nismo se usudili pustiti je u igru – jednom je MENI stao slucajno na nogu 😮 pa sam sve zvijezde vidjela ! Ali je veeeelika maza i jako ga volimo.

I inace je jako zastitnicki nastrojen prema Attili, ne da niti jednom psu da mu pride, a kad je Maggie dosla, susjedni psi nisu smjeli niti prinjuskati blizu !

I kako vec biva, jedno vrijeme je drzala riticu pri zemlji, ali uskoro joj je dojadilo nuskanje i salijetanje dviju grdosija, pa se uspentrala na ruke i tako ostala ! Visila je na svima nama pomalo kao cicak, svak ju je drzao jedno vrijeme !

A ovako je izgledalo na samom ocjenjivanju

Nije bilo puno izlozbenih pasa, ali je zato bilo okolo puno gostiju s psima. Svake vrste. Ljudi koji imaju pse su inace jedna posebna sojta. Jako se vole druziti – ne samo na izlozbama “svoje” pasmine, nego i na svim mogucim izlozbama koje se odrzavaju. Dosta se druze i private, sklapaju se poznanstva i lako mozete cak i na ulici prepoznati tko je “psetoljubac”- bez ikakvog povoda vam se obrate dok setate pasa i kojesta vas ispituju .

Mi jako volimo izlozbe pasa.

Tu je uvijek prekrasna atmosfera, jos ako se slozi ovako lijepo vrijeme kao u subotu … Obicno parada pocinje oko deset sati pa se nastavlja do predvece.

Glazba, miris dobre papice u zraku, mozete sjesti u restorancic sa strane, a mozete si ponijeti i klopu od kuce i nitko vas ne gleda kao cudaka dok glabate batak iz aluminijske folije LOL. Ljudi si ponesu “leptir” stolice, dekice pa nije rijetkost vidjeti cuku i gazdu kako zajedno leze izvrnuti na travi u debelom hladu.

Mozete i sjesti sa strane, stolovi i suncobrani su na raspolaganju, sve je u zelenilu, svugdje na standovima svakojakog hladnog pica, voda se dijeli besplatno – sesiri se prodaju 🙂 – malo sunca, malo hlada, vjetric i koji oblak – i dobro raspolozenje !

Eto, nadam se da ste uzivali u slikama ovih prekrasnih ogromnih pasa…

Ostajte u dobru :).

Sto se radilo prosli tjedan i razno …

Ovo ce biti jedan brzopotezni s outdated informacijama – stislo s vremenom ovih dana.

Prvo – prosli vikend smo bili u Ramsteinu, ne poslom vec tek toliko da se negdje klatimo, pa na jednoj letackoj smotri.

U Ramsteinu nista novo, malo smo prosvrljali bazom, svratili do BX (skup objekata koje mozemo definirati kao robna kuca do robne kuce :smijeh:) – pa kad je to potrajalo, otisla sam “napudrati nos” i ostavila Gazdu samog vani.

Nije mu dugo trebalo da napravi novu psinu – moram reci da me jako cesto iznenadi pojavama ovakvog tipa – dosjetljiv je i svaki put izmisli nesto novo …

Kad sam izasla iz mjesta s ogledalima, prvo me odvukao ponovno u jedan butik gdje se prodaje odjeca, suveniri, nakit, knjige, narodne nosnje, glazba – sve CELTIC – originalno i dopremljeno iz Irske, Skotske, Engleske i Walesa. Tamo se volim zadrzavati jer je mjesto carobno i ima prekosvacega predivnoga …

I cijene su isto “carobne” :headbang: pa smo tamo IKAD kupili samo Gazdi iglu za kravatu i dzepni sat, a meni bros za pelerinu ( za pod vrat ) – s origigi heraldikom i sicusnim ametistima.

Onda me za ruku poveo dalje i dovukao u neku butigu gdje prave … dok mene nije bilo, narucio je :kiss: da se napravi OVO

Sad imam registarske tablice – jos samo da uzmem afto i naucim voziti ko covjek … Ali kako se cini, ove ce tablice ipak uvijek samo krasiti ured :rofl:

Pa smo bili na jednom “eventu” – avio smotri – nesto malo i beznacajno, ali zabavno

Pogodite TKO dobije kolacice koji se serviraju uz kavu

PASJA POSLA

Prica prva – CIM SE USTANEMO JE OVAKO …

Svako jutro cim otvorim oci i mala psina to registrira, nastane cicanje i pijukanje. To me prati do kuhinje dok ne krenem kuhati kavu, onda se namjesti na klupu nadgledati sto tocno radim, jer priprema se i dorucak, a ona odande dobro vidi u kuhinju – stvari treba drzati pod kontrolom !

Prica druga – RANOM ZOROM – tko ce prvi u krilo?!

Svake godine cim zahladi Maggie ima jednu naviku – uvlaci mi se kad god moze u krilo !!! To je ono razdoblje, kad je vec hladno, a jos se ne grije.

Ujutro, dok se pije prva kava, ona se prednjim sapicama nasloni na koljena, grebucka i moli da je se uzme. I onda se lijepo ugnjezdi u krilo i polozi glavu na moju podlakticu.
I sto god covjek radi, tipka, pije kavu, pise – ona namjesti glavu da joj je zgodno – kako god. Kava se uredno tako odradi, procitaju jutarnje vijesti… Gazda kaze da joj zavidi kako je na finom toplom mjestu i da bi se on isto rado uvukao :naughty: ! To kaze jer mu je zima.

A zasto mu je zima?

Ovih dana ja tvrdoglavo odbijam priznati da je ljeto otislo. Kod nas je u zadnje vrijeme hladno, jutra su 10-14 stupnjeva celzija, doduse danju se popne do 27 ili 30.

Gazda je pametno izvukao svoj zimski “robe” – a ja se ne dam – jos uvijek drzim ljetnu tanku kucnu haljinu vani, a svoj debeli zuti frotirski ogrtac u ormaru !

Onda ujutro scepam i navucem njegov “robe” jer mi je hladno!:naughty: – stoga – slike u Gazdinoj kucnoj odori, ogromnom i fufnastom sivom debelom kucnom haljetku koji fino grije. Mislim da cu mu ga sutra vratiti i izvuci svoju zimsku kucnu dekicu – mucho je zima jutrom …

Prica treca – HUD PES !!!

Ovako izgleda kad vidi s klupe blagovanja NESTO na prednjem dvoristu sto joj se ne svida. Sto je vidjela, pojma nemam, ali sam je uzela u narucje da bolje izbliza i s visoka pregleda – i usput skoro iscasila lakat u nastojanju da to usnimim mobitelom… Pojacajte zvuk !!!!!!!!!!

Prica treca – POSLIJE RUCKA

Ovako izgleda kad se fino napapamo, (Belly is full, butt is empty, life is good!!!) – dok mi pijemo kavicu, ona uziva

Prica cetvrta – TKO SE BOJI VUKA JOS ???

Ove slike su napravljene prosli tjedan, islo se zubaru 🙄 – nista problematicno, ali ja sve cim se pojavi odmah rjesavam – sto god se moze odlagati – ali zubar NIKAD.

Elem, prvo su mi zbiberili inekciju pa izasli dok to pocne djelovati. Gazda je naravno iskoristio prigodu da me apslika u nezavidnom polozaju i usput izjavio da se ne sjekiram zato sto necu moci pricati bar sat vremena – ON ce dobiti priliku da prica – HA !!!

A tu sam vec zasutjela…

Sutra ili preksutra – slike i clipovi s izlozbe pasa na kojoj smo bili ovaj vikend – nesto prekokrasno!

Ostajte u dobru :sretan: …

Stranice Dnevnika / zaklon od Oluje

Nekako mi se ne mili pisati o ratu.

Godisnjice dolaze i prolaze, godine se redaju. Neka tamo “Oluja” ili neka tamo stosesta osjecka postale su dio povijesti i izvor polemika, gdje se salonski politicari, generali koji bitke vidjeli nisu, odvjetnici, oni koji su tamo bili i oni koji su o tom samo slusali, casni ljudi, oni koji su oplakali svoje najmilije, oni koji su krvarili i oni koji su grabili, pobjednici i gubitnici, posteni i protuhe – jalovo nadmudruju. I sude.

Sve sto nam se tad dogadalo sam svjesno zatvorila iza sigurnih, cvrstih vrata uma odlucnog da opstane, zakljucala i ta vrata ne otvaram.Tako je najbolje. Imali smo posao za odraditi i odradili smo ga.

Medutim, za one koji nisu tad bili svjedocima vremena, moram dati jedan lokalno opci pregled dogadanja i jedan light opis kako je bilo – a da bi se razumjelo sasvim osobni kraj price.

Rat smo odradili u Osijeku, nismo isli u izbjeglistvo, iako smo imali na to “pravo” – ja nemocna zena :eek:, a moja kci rodena 1985. godine. Odlucili smo ostati. I moja kci je rano naucila tesku lekciju – da je strah sasvim relativna stvar.

Provela je jedan dobar dio vremena sa mnom u Osijeku, a kad je Vukovar pao poslala sam je baki, tatinoj obitelji u Nasice – racunala sam – ako zbilja bude u Osijeku kao i u Vukovaru bilo mi je nezamislivo izlagati je TOME, a i lakse bi mi bilo samoj se izvuci.
Moja kuca je u samom centru grada, niti dvije minute od sredisnjeg gradskog trga, tocno iza zgrada Zupanije, tamo je bio Krizni stozer i vojna uprava grada tijekom rata. Po njima se dobro tuklo, gadalo se rado i osjecku Katedralu – mi u susjedstvu – sto promasi njih, zuji oko nasih usiju. Mogli smo birati – imali smo kao “skloniste” – tek malo ukopan susjedov polupodrum sa smijesnih rekreacijskih deset centimetara betonske ploce iznad, ili nasu kupaonicu iznad koje je bio tek strop drvenog grednika i kroviste – ali je bila okruzena sa svih strana osim sa zapada drugim prostorijama, imala samo malen prozorcic, pa smo kao drzali da je tu “sigurno” – znala sam – jedino od srapnela, od pogotka ne… Ali …

Kad smo dobili svoju prvu dozu te prve ratne godine, obje smo bile u kuci – prva granata tog jutra je ubila susjeda preko puta ulice, druga pokucala nama na vrata. Srecom, obje smo prosle bez ogrebotine, malo gluhe i musave od prasine, malo zblanute i drhtave, malo ugruvane – ona jer sam je bacila u ostavu, a ja jer sam ronila sirom ruku i nogu po podu – ali – nisam prigovarala :sretan:.
Nakon toga kuca nam postala malkoc prozracna i nezgodna za stanovanje (iz zidova je tukla struja – negdje su srapneli dohvatili kablove), prozori i vrata se komotno izvalili, sve je s te strane kuce bilo izbuseno izvana i iznutra, a sancucic plinske instalacije bio kao reseto – pa smo privremeno preselili malo kod mojih roditelja u Retfalu, a onda kod brata u njegov stan.Tamo, u poznatoj stojedinici na Sjenjaku smo imali pravo atomsko skloniste, ali i kad krene tuci slalom izmedu srapnela s drugog kata kroz dijelom otvoreno stubiste do podruma. Bratov stan je bio devastiran srapnelima i sve je visilo u ritama, naravno bez prozora – ali zakrpan pa se tamo moglo zivjeti.

Tu zgradu su zvali ukletom – tuklo se po njoj svetkom i petkom i kad se druge nije i kad je bilo dosadno – kazu da je bila orjentir – a i nalazila se zgodno smjestena s finim pogledom preko polja na Tenje, tad “komsijsko” uporiste – tik na ulazu u grad.

S bratovog balkona se moglo procitati na obliznjem zidicu – OSIJEK – NEPOKORENI GRAD !!!

I tako dok nije zbilja prevrsilo u svemu tome, pa sam odlucila da su Nasice opcija za predah. Dobro je sto su Nasice blizu, samo sat vremena voznje pa sam mogla ceru vikendom i blagdanima posjecivati. Tamo nije bilo bubetane, ljudi nisu spavali u trenerkama i prozori su imali stakla. I bilo je djece na ulici.
Putovala sam vlakom koji je isao iz Osijeka za Zagreb, u odlasku bio vazda tako pretpran da niste mogli disati, a u povratku kao vlak duhova – nikoga osim osoblja i ponekog vojnika. Grad se polako praznio. Pruga i cesta prema Zagrebu su bile jedini izlaz iz grada, Osijek je bio okruzen sa svih strana u svojevrsnoj “potkovi” – a i po tom prometnom pravcu se bubalo nasumicno – iako se nije zasipalo kao po gradu.

I tako, trajalo je dok je trajalo, kad je nastalo zatisje, vratila sam kcer u Osijek. Caca joj je bio pod uniformom i nisam bas voljela da smo svi troje na tri strane razdvojeni. Djetetu treba roditelj.

I kad su intenzivne ratne operacije stale, mira nismo dugo imali – no unatoc tomu nastojali smo “normalno” zivjeti – ili smo bar mislili da je tome tako. Tad sam se pitala hocemo li ikad moci vise opusteno setati gradom bez straha od nasumicno ispaljene granate od preko Drave ili iz Tenja…

Dugo je kraj vrata “na gotovs u skloniste” stajao moj plavi veliki Toperov ranac – a u rancu redom : pet-sest malih tetrapaka mlijeka, nekoliko sokova, dva velika pakiranja dvopeka “Zlatni prepecenac”, kutija keksa, par juha u vrecici sa zdjelicom i termosicom, staklenka marmelade, pastete, konzerve mesnog nareska, nekoliko konzervi ribica, par malih konzervi kukuruza, nekoliko malih bocica mineralne, par vrecica stapica i pereca, nekoliko jabuka, nozevi, plasticne case, tanjuri, vilice, salvete, folija, vrecice, puno vlaznih i papirnatih maramica, toaletni papir, prva pomoc, pakiranje antibiotika i analgetika, upaljac, cigarete ( da, tad sam pusila :tuzan: ), dvije rezervne trenerke, majice, cetiri seta rublja i zoknica za mene i nju. Dvije debele knjige – za mene i za nju, baterija – svjetiljka, tranzistor, rezervne baterije, “Covjece ne ljuti se” i karte. U svom rancu je Tihana imala svoje stvari – po izboru, sto je njoj bitno…
Mozda vam se cini previse :smijeh:, ali da ste vi sjedili pet dana i noci uzastopce u sklonistu sa sestogodisnjim djetetom, a vani pljustale granate i srapneli, ni vama se ne bi bas cesto izlazilo s kisobranom.

Medutim, nisam kanila pisati o ratu, kao sto rekoh. Ono sto bih zeljela pokazati jest kako neke stvari izgledaju iz djecje perspektive. Moja kci je tijekom rata vodila svoj Dnevnik.
To je bila jedna mala knjizica, rokovnik u koji je ona zapisivala svoje misli, dnevna dogadanja.

Moram napomenuti da ja za ovaj njen Dnevnik nisam znala dok ga je vodila, nasla sam ga puno, puno kasnije – iza svoje sobe moja kci ima malenu ostavu gdje su osim ostalog drloga i stare skolske knjige i biljeznice. Odlucila sam raskrciti ostavu, sto valja pripremiti za stari papir, razvrstavala sto bih mogla ostaviti i nasla ovaj Dnevnik.

Dnevnik je pocela voditi po uzoru na knjigu smo imali u kuci i koju je bas negdje pocetkom rata u nasoj (kao zaklonjenoj kupaonici – nazovi “sklonistu” ) lezeci na madracu svog rashodovanog kinderbeta procitala – Dnevnik Ane Frank.
Ta knjiga je se tako duboko i snazno dojmila, da je mene kasnije citajuci njen Dnevnik podilazila jeza – kako se moje dijete poistovijetilo s djetetom u sklonistu za vrijeme nacisticke okupacije!

Necu ovdje prilagati sve dijelove dnevnika, to su osobne i obiteljske stvari, ratna dogadanja i razmisljanja…Ovo sto cu pokazati su stranice nastale u vrijeme odvijanja akcije “Oluja” i nesto kasnije. Da ne bi bilo zabune – dok je trajala akcija oko Knina, i Osijek je dobivao svoj dio kolaca, pa smo odlucili moju kcer i bratovu kcer ponovno skloniti u Nasice – na sigurno … Bratova kci Danijela je tri godine starija od moje kceri i u to doba su bile obje samo male djevojcice izmorene ratom i strahom.

Evo kako je to izgledalo …

Prvo pismo koje mi je iz Nasica poslala po kolegici :

A onda

I tako, sutra ce se obiljezavati ponovno godisnjica akcije Oluja. To je kazu bila tocka preokreta kad se poceo nazirati kraj ratu. Kazu- blistava vojnicka pobjeda, oni koji su izgubili svoje najdraze u suzama pale svijece.

Ja razumijem obje strane, kad se jednom osjeti miris krvi to se nikad ne zaboravlja.

Ja upucujem molitvu za sve stradale nevine zrtve.

Ja osobno se s respektom klanjam svim pravim ljudima koji su ostali ljudi i u tim teskim vremenima, svim casnim ljudima koji su pod uniformom ili bez nje na castan nacin stali u obranu svoje domovine.

Svim psima rata – nikad se ne ponovilo!

Mi – mi smo sretni da smo svi prezivjeli. Neki od nas s oziljcima i zalijecenim ranama, neki s kosmarima u glavi, neki s mentalno kauteriziranim traumama, losim snovima i zakljucanim vratima u umu iza kojih je sve ostalo – ali ipak svi na broju.

Mi ne obiljezavamo nikakve godisnjice. Ovaj dnevnik je samo malo prisjecanje, izlet koji si ne dopustamo cesto.

Mi nastojimo sto bolje zaboraviti.

Ostajte u dobru…

Kad je dobro prileci … i gdje sve !

Upozorenje – ovo je post slika za pasoljupce i one koji se takvima osjecaju!

Neku vecer nisam mogla odoljeti pa sam uzela kameru i napravila par slika – kako se lijepo dade odrijemati gledajuci TV. Pasji zivot !

Prvo smo se izvrnule u dnevnoj sobi na trosjedu na svilene jastuke … Tu se naravno valjamo i namjestamo po volji, jastuci su mekani, dekica isto.

A onda se promijeni lokacija, tek toliko raznovrsnosti radi se malo prilegne na fotelju.

Na toj fotelji ima mjesta za dvoje – tko god od nas sjedi ona legne pored! Isto je doduse i na trosjedu, voli se sklupcati uz leda ili u luk nogu kod koljena – ako lezite postrance.
Dobro grije !!!

Ovo slikanje od neki dan me ponukalo da izvucem neke druge fotke gdje se ljeskarilo i gnijezdilo…

Ovako se UVIJEK ( s druge fotelje ) nadgleda skaf s rubljem dok ja glacam, a u isto vrijeme na drugoj strani je pregled dvorista – sve s iste pozicije, maksimalno efikasno!

I mozda to bas i nije najbolje vidljivo s ovih fotki, ali vjerujte mi – izgleda kao reklama za Raiffeisen banku !!! To su tocno TE BOJE!

A ovako se smjestimo kad treba kontrolirati svoje ljude dok rade workout – cijelih sat vremena motri i pomakne se samo kad cuje neki zvuk s dvorista ! Jednom se nasla na putanji i dometu sprave za nordijsko hodanje i vise nikad!

Popodnevni drijemez u blagovanju – tu je poslijepodne suncano, a zimi toplo jer je iza obloge radijator !

ali prvo dovuce igracke za drustvo, a onda se vrti u krug i gnijezdi prije nego li se smjesti

Nije lose niti na tepihu u uredu da se moze motriti svoje ljude dok sjede za racunalima, uvijek postoji mogucnost da imaju negdje u zdjelici grozdice ili pistacio – pa se onda dode zicati.

Tu smo jos bili jaaako mali

a ovo je od prije neki dan

Drijemati se jako dobro dade i na straznjem sjedalu auta, sto smo jako rano naucili

a u svakom slucaju dobro je lezati u krivinama

Nije lose niti odrijemati kraj kreveta s Gazdine strane poslijepodne, tako da se moze odmah skociti na papuce cim on pokusa ustati

Kad su velike vrucine, najbolje mjesto je u uredu pred ventilatorom, valjati se po plocicama i premjestati povremeno

pa se onda premjestiti u dnevni boravak i provjeriti je li tamo pod hladniji

Ali najljepse je u svojoj logi, tu se gnijezdi i spava nocu kraj Gazdarice !

Kako vidite, krevetic je napravljen u veeeelikom plasticnom bijelom skafu! Tu ona ima dosta mjesta da se komotno ispruzi i izvali sve cetiri u zrak.

Ima dva sloja puta pet centimetra debele fine nove cvrste spuzve presvucene svaki svojom jastucnicom (odsjecene po mjeri), preko toga dva crna tanka otiraca – tepiha (isto kupljena po mjeri skafa) da ne tone u spuzvu, a preko toga svoju prostirku.
Prvo smo koristili lijepu rucno pletenu djecju dekicu koju smo za nju dobili na poklon (jer su je djeca poznanika prerasla), a onda presli na velike rucnike koje lijepo svake subote promijenimo kad presvlacimo sve krevete i posteljinu (puno prakticnije obzirom da to mozemo iskuhati u pranju) – a subotom se i ona kupa …

Skaf je smjesten izmedu ormarica i radijatora, a ispod prozora. Skaf zato sto mi se cinilo da je bolje rjesenje nego onaj pravi krevetic za cukce koji smo gledali i koji mi je bio tako nisko pri podu i neka jadna tanka spuzvica dolje.
Ovo je fina cvrsta plasticna skoljka s debelim mekanim podlogama za spavanje. Fino toplo i zasticeno mjesto. Milina!

U skorasnje vrijeme je pocela dovlaciti i igracke da spava s njima

I eto, cudno je da sam ovaj post nakanila objaviti ama bas isto jutro kad je Svekrva stavila ZETOVE slike u svoj post :cerek: – bas koincidencija :kiss: i tu se vidi kako se lijepo i ugodno, BAS KAO I UVIJEK i ovaj nas handsome ZET valja po presvlakama!

Eto – u nadi da cete i vi sebi moci priustiti ovakvo jedno prilijeganje malo cesce nego inace – ostajte u dobru …:smijeh:

Kako je bilo i sto smo radili – 2. dio

Samo jos par crtica i ova prica s godisnjim bi bila okoncana.

Malo nam je uvijek zao sto ne stignemo par dana i na more, ali ne mogu se odluciti na to – nekako mi je vaznije da do maksimuma iskoristim vrijeme s obitelji i prijateljima…

Sve se dakle odvijalo po voznom redu da se sto vise stigne, kave, ruckovi i posjete, obitelj, prijatelji, bivsi poslovni suradnici do kojih mi je i danas stalo. Nekako mi je tesko kad mislim o tome, sad zivim daleko bolje i lagodnije ali nedostaje mi moj bivsi zivot, nedostaju mi moji dragi ljudi.

Sto smo radili i sto smo vidjeli – par slikica.

Ovo smo zatekli na glavnom gradskom trgu, a vi prosudite o cemu je rijec – moram dodati da je sve to bilo uklonjeno jos isti dan

Slikovita prica o tretmanu pasa.

Naravno da smo se nasli i u navijackom pohodu na dan kad je Hrvatska satrala Njemacku – mi doduse nismo bili aktivni sudionici kolone, samo neduzni suputnici na putu do kuce

ali srce nam je poskocilo – svakom iz razlicitih razloga. Gazda je naime cuo da su osim engleskih, hrvatski navijaci najludi pa se pitao kako cemo proci s jednog kraja grada na drugi s mannheimskim tablicama a da nas ne proglase Svabama i ne iznesu na motki posute katranom i perjem.

Meni su decki bili bas simpaticni.

Elem, imali smo srece sto je Hrvatska pobijedila, tako da smo dobili samo visekratno BUUUUUUUUUUUIJUHUUUUUUUUUUUFIJUUUUUUU :rofl: uz slikovito mahanje u prolasku na dugoj ruti kroz grad do kuce. Na pojedinim dijelovima ceste promet je doslovce bio zaustavljen, svi su naravno pjevali i plesali na ulici i grlili se. Jedan vlasnik birca je cak iznio stol na sred ceste i tocio u plasticne case svakom tko se provezao pored i otvorio prozor. Ludnica !

Ispred samih kucnih vrata kad sam izasla da otvorim kapiju da bismo se uparkirali u dvoriste, grupa od desetak veseljaka nam je pocela pjevati neku – cini mi se posprdnu – pjesmicu na njemackom, na sto sam se ja samo veselo nasmijala. Gazda nije bio tako veseo kad ih je vidio kako su okruzili auto. Nije znao i nikad nije imao prilike vidjeti kako se ja zapravo dobro drzim na PR podrucju :naughty:. Masuci rukom i autoritativno trazeci tisinu sam ih nadglasala – uzalud vam trud sviraci, vasa pjesma je hvale vrijedna i ima zavidan umjetnicki dojam, ali dzaba vi nama pjevate, mi imamo samo njemacke tablice na autu, ali ni rijeci te pjesme ne razumijemo jer nismo Nijemci … Pa je tu nastalo odobravanje :thumbup: .
Pa su nam u to ime pokusali uvaliti dopol popijenu i stoput oblizanu flasu da se skupa proveselimo, ali smo ih slagali da ne pijemo iz religijskih razloga, ali cemo to nadoknaditi cajem od kamilice doma, onako po staracki :dead: da se proslavi.

I jos nesto zanimljivih detalja…

Prizor s izleta jos tu u Njemackoj. Vodili smo ceru u Idar Oberstein ( tamo smo bili prosle godine o cemu je napravljen i POST .

To je inace medunarodni centar industrije i obrta prerade poludragog i dragog kamena, koga zanima vise nek pregleda
LINK 1 , LINK 2, a u gore navedenom postu ima dosta slika.

Nisam je upozorila da ne slika po tudim dvoristima usput. Ono sto je ona zapravo pokusala uslikati je slikoviti ulaz u stari rudnik koji naravno vise nije u funkciji,

a onda se iza ograde iz trave digla i ukazala necija glava s iskolacenim ocima

Samo jedan detalj da se vidi sto sve ti obrtnici i umjetnici rade od svih vrsta poludragog kamena

I naravno crkvica uklesana u stijeni – jos jedan pogled

A kad je o pogledima rijec, obratite pozornost na POGLED :eek:ove gospode kraj koje smo slucajno sjeli u crkvi – jamcim vam autoritetom cjepidlacke mame da mi je kcer na sebi imala sasvim dolicnu crnu pristojnu haljinu-kosulju do iznad koljena i tajice ispod toga, dakle nista neprimjereno crkvi gdje je fotka snimljena.

Inace se ne slikamo u crkvi, ali ovo je bilo za vrijeme ceremonije i godisnjice mojih roditelja o kojoj je bilo rijeci u proslom postu.

Jos malo prizora sa slavlja, nisam u proslom postu stavila sliku mladenacke torte, kakav propust !!!

Moj brat je podmukli saljivdzija kad je o slikanju rijec- besprizorno ce vas uslikati ravno medu rogove dok jedete i onda se neduzno cuditi cemu se vi pjenite :rofl:. Ova slika je cropirana da se ne vidi glodalac batka na svecanoj prigodi, :njami: jer bi me se u protivnom moja draga osoba odrekla preko novina :smijeh: ali samo da imate sliku o tome kakve vrste obiteljskih slika mi cuvamo. Naravno da je i brat dobio salve protesta ne jednom, :blabla: ali ga to ne sprjecava da nastavi s tom veselom praksom koja je svima simpaticna sve dok sami ne postanu meta i vide SVOJU sliku gdje ogromnih ociju munclaju neku komadinu mesa ili se dave u kolacu.

Sestra mi dobro svira gitaru, ali kad se ukazala s ovim – cini mi se da je to bio za nju povelik zalogaj

Pitali smo seku da nam pokusa pomoci pronaci malu hrvatsku platnenu zastavicu koja bi pristajala uz ovu americku sa slike, pa da u nasem hrvatsko americkom domu imamo obje, ali ni ona ni mi nismo uspjeli. Zato je njezin sincic bio kreativan i napravio vlastorucno jednu s posvetom napisanom iza na poledini. Ta nam je jos draza bas zato sto je ON napravio svojom djecjom rukicom najbolje sto je znao

I naposljetku, malo reklame… Ima jedno mjesto u Osijeku gdje mozete kupiti jako, jako lijepe poklone za svaku prigodu. Meni je recimo velik problem kad se nadem u situaciji da moram pokloniti nesto nekom tko vec ima sve. U tom slucaju je dakle ova mala galerija unikatnih darova moj pravi izbor vec godinama. Kad ne znate sto pokloniti i kad niste sigurni je li poklon primjeren – ovo je mjesto pravo rjesenje !

Rijec je o mjestu koje se zove Salon poklona „Čočić“ Osijek, na adresi Gunduliceva 9. Ovo nije placena reklama, ljude cak i ne poznajem – ja sam tamo samo redovan kupac, ali odusevljena izborom i vrstom uradaka, ljubaznoscu osoblja i nacinom poslovanja. Tamo smo kupovali kad smo isli u USA godinama, a i sad za nase pojedine prijatelje ovdje u Njemackoj i svi su bez iznimke bili odusevljeni.

NEKA VRSTA LINKA , ali cini se da im je stranica nedostupna.

Tu se prodaje cijeli niz tradicionalno spravljenih slastica poput domacih marmelada i dzemova, sira od breskve, dunje ili kajsije, rakija svih vrsta s vocem ili orasima u predivno oslikanim i aranziranim flasicama svih oblika i velicina, razni likeri, suho voce u cokoladi oblikovano poput pralina ukusno spakirano i aranzirano, razne vrste aranzmana u suhom cvijecu ili nekoj drugoj vrsti materijala, ikebane, ukrasne svijece, pojedini predmeti s motivima hrvatske etnicke bastine, nakit i ukrasi za interijer. Ima za sve ukuse, od zbilja krasnog dizajna do pomalo kicastih rjesenja, ali to je ok, netko voli nesto.

Kome je do toga ima posebna sekcija indijskog nakita, predmeta, ukrasa i odjece koja je prelijepa i bogata izborom, no nama konkretno nije bila zanimljiva.

Zao mi je samo sto nisam imala aparat niti mobitel pri ruci da napravim malo fotkica da vam docaram ovo bogatstvo boja i materijala. Ove godine nas je usluzila jedna mlada plavokosa djelatnica ciji su rad i angazman zbilja bez premca i nadam se da to njezini poslodavci znaju i cijene.

U Njemacku smo se vracali ovaj put preko Madarske, visestruko manje cestarine, ugodna voznja, nema zlostavljanja na slovenskoj cesti preko Ptuja koja ima sve karakteristike kozje staze a preko nje se usmjerava teski medunarodni promet izmedu kucica i kokosinjaca, pa gmizete tu dionicu puta do u beskonacnost. Nije nam jasno kako uza sve to nemaju stida pa ce jos naplacivati i 35 eura vinjete – SVAAASTA :lud: !
Zato smo mi isli preko Made, to nam je nekih – ako je vjerovati trasiranju navigacije – petnaest minuta duzi put, a platili smo samo cca 7 eura vinjetu za Madarsku i mislim isto toliko za Austriju. Koliko kosta u Hrvatskoj od Dakova do slovenske granice, plus slovenska vinjeta plus austrijska + harac za tunele u Austriji – izracunajte sami.

Par prizora Baranje i predivni otvoreni horizonti

I tako, sad smo tu gdje jesmo.

Nakon razdoblja opustanja slijedi plac i skrgut zuba – nadebljali smo se i nismo vjezbali, jeli smo kao pomamni cetiri tjedna, osjecke pekare su nas tretirale kao careve koliko smo cesto i koliko puno kupovali i sopali se tom hrvatskom verzijom junk fooda. Da iskoristimo vrijeme dok smo tamo. Jer smo na godisnjem. Jer se tako castimo samo jednom godisnje. Jer nema do bureka i kroasana sa sunkom i sirom, kukuruznih peciva kakva ne mozes u Njemackoj naci, lisnatih prutica od kukuruznog brasna, langosica sa i bez sunke, krofni s pekmezom i onim finim layerom stauba preko, pizza, strudli s jabukama, visnjama i slatkim sirom, osjeckog jogurta, mamine kuhinje i kolaca, bratove njanjetine i povrca ispod peke, sestrinih i sogoricinih kolaca, slavonskog speka onako na sitno isjeckanog pa poprzenog s jajima za dorucak …

Uglavnom – pobrala sam s danasnjim danom ravno deset kilograma viska u roku od nepun mjesec dana – kod mene to jako brzo ide i jedva doceka kad se kazaljka na vagi pomice na gore :burninmad:.

Stravicno sporo ide kad krenem na projekt topljenja masti – sto sad slijedi. Ponovo na dijetu :headbang: i workout pet dana u tjednu po sat ili dva, kako mi vec bude islo.

Ovako izgleda dobro nahranjen gospodin suprug od nece reci koliko kila i komadina zene od ( tad kad je slikano ) cca 80 kg. Danas ujutro je vaga pokazala 85.5 kg. Gazdi je samo Bog svjedok sto vaga kaze. To ga nece spasiti od krvnickog zdravo izbalansiranog i od strane nutricionista potvrdenog rezima ishrane koji nam slijedi. Plus vitamini i minerali. Doduse, ne buni se jadan, samo sto tesko uzdise u kad se sjeti da mora svaki dan u sest odznojiti sat vremena na spravi – radije se preferira izvaliti u fotelju i blazeno gledati tv.

I za kraj, jedina osoba koja je stalno jela kao da je iz gladi utekla a koja se nije udebelila.

Moram naglasiti da je bila cijelo vrijeme pokora za obje susjede i skoro cijelu moju rodbinu koji uglavnom drzi macke po kucama. Prvo je ujutro izlazila u dvoriste da obavi sto se prvo obaviti mora i pri tom opustosila zdjelice s macjom hranom obje susjedovske macke koje su bile na verandama. Onda kako smo redom danima isli po gostima i tamo je pobrstila sve sto se pobrstiti dalo. Buduci je zbog bolesti na dijeti i ne smije jesti masno, strahovala sam kako ce se to odraziti i vrebala trebam li joj dati lijek ili ne – ali ona je bila cijelo vrijeme vesela i sve je bilo u redu. Srecom macja je hrana bila kvalitetna i nemasna pa je bilo sve kako treba. Tamo gdje nisu imali macke kljukali su je piletinom i oblizivala se od uha do uha. Njoj je dakle bio dobar ulov i gdje god da smo se nasli tretirali su je kao pocasnog gosta.

I eto, time bi prica o godisnjem bila okoncana :sretan:

Do iduce prigode ostajte u dobru :cerek:

Kako je bilo i sto smo radili – 1. dio

Godisnji je zavrsio.

Nalazimo se u stanju zadovoljnog umora i iscrpljenosti, vratili smo se u nas drugi dom i sve se polako vraca u kolotecinu.

Prvo je cera zvjera dosla ovamo i proveli smo nepun tjedan u opustanju, hodanju unaokolo, provodima i izletima uzivajuci sto smo skupa ( i u dobroj klopi ), onako opusteno i bez sminke ( ali s palmicom iz sladoleda zataknutom za potrebe slikanja ) .

ili sa sminkom

Nije se znalo tko se kome vise obradovao, pas ceri ili cera pasu.

Sve u svemu, bilo nas je svugdje, bilo je lijepo.

Jedino sto nismo nigdje izlazili uvece jer je Gazda rekao da mu ne pada na pamet u bazi u klubovima stapom rastjerivati sve one koji bi se poceli kao komarci :burninmad: rojiti oko cere.

Salio se, naravno – tijekom tjedna nema nista uvecer jer i civili i vojska rano idu spavati, radi se naporno i uvece se izlazi samo vikendom, a mi smo onda vec bili na putu.

To kad smo spakirali pinkle i krenuli za Osijek.

Inace, i ja i cera imamo isti obicaj – praviti spiskove za sve i kojesta.

U slucaju kad se putuje, spiskovi sto ce se ponijeti se naprave detaljno desetak dana ranije, sve je ionako cisto i izglacano, a onda se sve samo uvali u putne torbe za sat vremena. Ne dopustam da mi se itko petlja u pakiranje, to je jedini nacin da tocno u svakom trenutku znam gdje je sto. Cera je spinklala svoje. Sve sto smo nas dvije vlastorucno spakirale vecer prije polaska, to smo i servirale kod izlaznih vrata. Ranom zorom kad je Gazda nakon dobrog dorucka, kave, tepanja i vruceg tusa sisao u prizemlje i kad je vidio sto ga ceka – presjeklo ga je – bio je uvjeren da NEMA TEEEORIJE da ce sve stati u auto – a covjek vozi Jeep :rofl: .

Naravno da je stalo! Sve je bilo lijepo isplanirano, i nasi pinkli i odijela na vjesalici u putnim vrecama i cerini pinkli, i pasuljini pinkli, i laptop, i pokloni, i lijekovi za nedajboze i putna gozba ukljucivo i cuga.

Inace, svake godine kad shvati sto sve mora utovariti u auto, Gazda demonstrativno kaze: “NAGODINU IDEMO AVIONOM!!!”
A onda isto tako svake godine vec negdje u ozujku kad se godisnji planira, odluci da nema teorije da se ide avionom jer se onda – citiram ga – NE MOZE NISTA PONIJETI ! :kiss:

Ukljucivo i zvjere za koje drzimo da bi let avionom u kavezu u spremistu bio pretraumaticno iskustvo. Inace, imamo srece, putem je mala pasulja jako dobra, ne povraca i ne cvili, ne skace okolo i ne zanovijeta. Odgovara joj pauza nakon 4-5 sati voznje bas kao i nama da malo protegne noge i popiski se, ponuska i polaje okolo. Idealno. Malo gleda okolo, malo spava, malo njonji. Samo nek je loptica i pilic pri sapi.

I tako, cim smo stigli u Osijek, vec sutradan se pirovalo – moji starci su slavili sezdesetu godisnjicu braka .

To su bili pravi svatovi, ica i pica i ponovno obred u crkvi. Gostiju oko sedamdesetak. Par prizora …

Stari je odrzao kratak govor, zahvalio se svim gostima, pozelio prijateljima, djeci, unucima i praunucima da i oni dozive sezdesetu godisnjicu sretnih brakova i da im on na proslavi pjeva i plese! :smijeh:

A onda je mama takoder rekla nesto svasta lijepo …:cerek:

Ufitiljili smo se i nas dvoje u miseno ruho

Napravljeno je dosta slika gdje smo svi, a tu se za potrebe slikanja nasmijesila i uza postava nase male troclane ekipe ( cuku smo ostavili doma ).

I tako, osvanula ova prica i u dvoje dnevne novine, sve onako sa slikama…

Gledamo mi to sve, ja Gazdi prevela, objasnila. U jednom dijelu teksta moja mati odgovara reporteru koji ju je upitao koja je tajna uspjesnosti tako dugog braka. Tu ona otpovrne kako je temelj svega postovanje, privrzenost i strpljenje i da je ona uvijek SUTJELA u problematicnim trenucima :zaliven: ne zeleci dizati tenziju.

Samo je zaboravila dodati da bi KASNIJE kad se sve smiri i ONA bila ta koja je lukavo vodila glavnu rijec, sve cici – mici !!! :naughty:

Kao ono – pitoma … :rofl:

Gazda je samo komentirao – ma daaaaa ! Koliko on vidi i razumije, cijeli intervju je ONA pricala, stari je samo na kraju dodao jednu kratku recenicu! Zbilja se vidi tko je u tom braku SUTIO :naughty:

U svakom slucaju, mami je 80, tati 82 godine … Petero djece, devetero unucadi, osmero praunucadi – i unatoc starackim bolestima jos rade, angaziraju se u dobrotvornom radu, prave gozbe za Bozice i Uskrse, prate politiku, glasaju, redovno citaju novine, prate vijesti, gledaju sapunce, filmove, utakmice i renoviraju kucu 😮 svako malo ! Disciplinirano drze dijetu,( iako, povremeno se otmu i najedu svega sto ne smiju :njami: ) uzimaju vitamine i minerale, odlijevaju masnocu s juhice, jedu sir i jogurt, bilje, zrnevlje i travu, zive zdravo.
I jos uvijek prigovaraju kad god treba :rofl:

Ja bih doista voljela da u njihovoj dobi budem toliko bistra i dobre volje za zivotom.

Kao moja mama.

Do iduceg nastavka, ostajte u dobru …

Par vrlo kratkih crtica + gnjusni detalji

Evo, upravo dovrsavam kolac, meso se pece, francuska skoro gotova, biskviti s maslacem su oni gotovanski iz trgovine, zamrznuti, njih samo treba u pecnicu na deset minuta i cijela kuca mirisi.

U tri sata trpamo pasa u afto i krecemo – idemo po kcerku zvjerku Tihanu u zracnu luku Cologne, a osim toga danas joj je i rodendan pa zato toliko klope. Mislim, to cemo sve izjesti sutra na izletu, a danas smo se narucili u kineski restoran na veceru.

Sutra se ide u Ramstein i Idar Oberstein, klopa ce se ponijeti u malom hladnjaku za auto, rucat cemo na jednom prekrasnom izletistu koje ima drvene klupe i stolove, jezero, mostic, labude i patke u jezeru.

Update i dokle smo dosli :

Hladnjak jos nije popravljen, kupovat cemo novi – majstor bitanga nas vec tri tjedna zavlaci I LAZE kako dijela nema, a zapravo nije uopce zvao centralu za kompresor. Mi zvali a ovi pojma nemaju da itko treba kompresor i poricu da je covjek takvog i takvog imena uopce ikad zvao. Na losem engleskom su priznali da nam se ne isplati popravljati, ali ako bas hocemo …

U meduvremenu nam je riknuo kupaonicki bojler, u cetvrtak – tusiramo se u gornjem stanu koji ima kucevlasnik i koji je prazan, koristi ga kad mu dodu kceri dvaput godisnje. To nam se niti malo ne svida jer moramo u kucnim haljama hodati kroz njihovo otvoreno predsoblje, ali alternativa je tusiranje u hladnoj vodi i celicenje po celom telu belom. Cekamo majstora koji ce doci u ponedjeljak ili utorak – tu celicimo zivce.

Onda je Gazdina agentica za nekretnine poslala mail gnjusnog sadrzaja prosli utorak : na jednoj od kuca se u isti dan pokvarilo centralno hladenje / klimatizacija i odvod sudopera gadno zastopao pa su morali zvati dvije vrste majstora. A isti dan predvece se napola srusilo drvo ispred kuce i prijeti susjedima na nogostupu, pa su morali zvati sluzbu s dizalicom i ljude s pilama koji su prepilili cijelo drvo i angazirali kamion da odveze tu hrpu materijala. Od cifre koju je navela kao placanje svih ovih troskova smo zamracili.

Iduci dan je javila kako u drugoj kuci podstanarica odustaje od ugovora i seli natrag mami, izgubila je sudsku parnicu za djecu i duguje odvjetniku 12 000 dolara, pa si sad vise ne moze priustiti da stanuje sama jer mora stedjeti. To u praksi znaci da se kuca mora okreciti, srediti i cekati novi podstanar, znaci gubi se na ulaganju+bar tri mjeseca izgubljene rente. A porez i osiguranje se moraju platiti za svaki mjesec, nikog ne zanima sto kuca ne donosi dobit.

Jos nam nisu odveli pokvarenu vesmasinu koju su dva puta cvrsto obecali odvesti. Ovaj tjedan SIGURNO !!!

Moj laptop se prosli tjedan oglasio kao prazna konzerva s dva kamencica unutra koju iz dokonosti muckate. Mislila sam da je posrijedi jedan od ventilatora, iako ne vidim cemu to sve, imam cooler ispod stroja…

Nakon cijele serije kvarova koji su nas strefili prizlilo mi je – kupljen novi laptop, zvjere s tri giga rama + mogucnost nadogradnje, 250 giga hard diska, satelitskom konekcijom, wireless i mogucnost gledanja TV i svasta nesto cuda :dead:dual procesor bla bla ma PIIIIIIILAAAAAAAAAA… s preinstaliranim VISTA Home smecem. U utorak sam ga otvorila i krenula – ispostavilo se da je spor i da nesto nije u redu. Pita gospon suprug Gazda jesam li ja sigurna – mislim, to je top of the line stroj. JESAM ! Mrcina je spora i loada se cijelu vjecnost, definitivno nesto nije u redu !!! Gazdino racunalo s dva giga rama i XP uz dual procesor LETI radeci paralelno istu stvar kao i ja na novom. Dala sam mu sansu do petka – jucer je vracen natrag u trgovinu i dobili smo lovu nazad. Ispostavilo se da NESTO NIJE U REDU – tako je detektirao strucnjak u trgovini :burninmad:

Onda je Gazda odlucio da se tu nema sto izgubiti i otvorio moj stari laptop i svoj stari Compaq laptop, nesto cackao s finim alatima, gundao, trazio dvije kave i puhao, mrmljao i zvao Maggie, par puta prosetao i onda nesto napravio s miksanim iznutricama ta dva stroja, s naocalama na nosu i onim povecalima koje nataknete na glavu, premjestio svoj DVD ROM koji valja u moj laptop i moj DVD ROM koji ne valja zamotao u krpicu i s tim ce u neko posebno smece u svojoj firmi.

MOJ LAPTOP RADI ! Radi i DVD i sve ostalo, tiho i pristojno, prede … I radi brze od ovog novog kojeg sam vratila u trgovinu.

U nasem malom gradicu je tri dana neki fest, dan grada, uvece krece tandaranje s bine udaljene deset metara od nase kuce, basovi premjestaju case na stolu vibracijama, mi ocajavamo. Glazba prestaje u ponoc, a onda nastavljaju pijanci i omladina. Spavanje sporadicno. Bit ce bolje, u nedjelju zavrsava.

Eto, cera ce biti tu s nama tjedan dana, onda mi putujemo svi lijepo zajedno natrag u Osijek, roditelji mi prave svatove ponovno – slave 60 godina braka… Omastit cemo brke, sve se organizira vani, nisu htjeli stvarati krs u kuci jer ce biti 65 ljudi cca. Bit cemo u Osijeku desetak dana a onda gotov godisnji.

I onda se ponovno javim, ne vjerujem da cu u tom razdoblju od tri tjedna pisati ista.

Ostajte u dobru …

Kaos i kako ga prezivjeti

A TO CEKA I VAS !!!

Kad-tad.

Gazdi je sutra blagdan ( Memorial Day ), ima dugi vikenad pa smo odlucili umjesto izleta, rucka uz Rajnu u suncan dan i posjete dvorcima ( kojima ne znam vise ime i sad ne mogu napisati, a prospekta vise nemam jer sam jucer njime obrisala cetke ) – obaviti soboslikanje iliti krecenje. Nije se cak puno niti otimao kad sam mu najavila, samo je rekao: “Yes honey” … i od tad to stalno ponavlja. Srecom je dobar majstor, cisto radi i ne packa okolo, milina jedna !

Imamo i nadzor – kud god mi, tud i ona.

Pa sam joj i u dnevnu sobu donijela stolicu da se ne umara

A kad joj postane prenaporno gledati nas kako radimo, legne u predsoblje ili blagovanje gdje nije toliki metez, samo odlozen drlog iz drugih dijelova kuce

I onda, dosli su nam groomeri i u goste doveli novog clana svoje obitelji

Groomeri su odmah smontirali stol na balkonu i prikljucila sam im struju, pa su navalili na Maggie, a maleni cukov grandioso imena Atila je radoznalo prenuskao cijelu kucu .

“Maleni” je jos beba, tri mjeseca, a tezak oko petnaestak kilograma ( tako mi rekose ), prica sitnim glasom i bas kao prava beba je zaigran. Dolazi iz ovog legla, koga vise zanima tu je SITE UZGAJIVAČA.

Moram napomenuti da oni vec imaju jednog predivnog ovcara, crni ogromni nesto malo veci i tezi od mene, ime mu je Diabolo i kad mi je jednom nehotice stao na nogu vidjela sam sve zvijezde. Pitom i poslusan, ovaj put ga nisu doveli – zato smo se dobro zabavili s malenim.

Prvo se igrao Maggienim igrackama

I dudio u hladovini

Tu je od Gazde dobio malo jabuke, pa je to glocao dok je ovaj provjeravao mail box i vijesti

Za sad jos stane pod moj kuhinjski stol, bojim se da iduci put kad dode vise nece moci

Ali je dobra nuskalica, iza ovih vrata je ostava, a u ostavi vreca hrane za Maggie koja je, da ne bude zabune, zatvorena dvije stipaljke.

Ali i prije toga se zaletio u kuhinji na Maggien kutak gdje su njene posudice s hranom i vodom pa se tamo pogostio

Maggie nije bilo da brani svoj posjed jer je imala preca posla u taj tren

Ali cim je bila gotova, dosla je da ga nauci redu – vjerovali ili ne, izgleda da ona zna i osjeti da je on, iako puno veci od nje, jos uvijek samo beba, tako da ga je cijelo vrijeme bez problema natjerivala po kuci, a on jadan samo zacvili i pokorno ode na drugi kraj do nogu gazdarici

I tako to, groomeri i cuko odose, mi nazad na sljaku. Maggie vise ne izgleda kao mala rundlava ovca nego kao prava dama, uredna pudleca frizura koja ce potrajati sest tjedana +/-.

Score je sljedeci – ured i blagovanje gotovi, dnevna soba gotova, do veceri moramo prirediti spavacu kako bismo je ujutro na sabaha startali + kuhinja ide na kraju sutra. Kupionicu ce napraviti kucevlasnik kad mi odemo na godisnji jer stavlja neku kerefeku na zid koju mu jos nisu dopremili . I inace se zagrcnuo od zaprepastenja kad smo mu najavili da cemo kreciti – NIKAD mu jos nitko tko je tu stanovao nije krecio, a pogotovo podove mijenjao kao mi ( izbacili smo ogavni tepison i stavili fini pod u predsoblje ).

Blago vama koji ne soboslikate i licite i krecite !

Topao, musavi, zafarbani pozdrav …